Posvećeno onima koji će u vrlome novom svijetu obnavljati ruševine svojih Uzdiha.

Umornim korakom zakoračila je u stan na dvadeset i sedmome katu zgrade u samome središtu Zagreba. On je čekao pod prigušenim svjetlom na kraju hodnika. Ljutito joj zureći u zaprljanu zelenu odoru izustio je: “Opet si bila vani?“ Napela je svaki mišić svojega lica: „Pusti me na miru, preumorna sam za tebe!“

„Ovo mora prestati! Shvaćaš li ti što radiš? Svakih nekoliko tjedana ideš u Green Zone poput kakve studentice - ti - znanstvenica s izuzetnom karijerom i uglednim partnerom. Srozavaš nam credit score, nepotrebno trošiš energiju, dovodiš nas u opasnost. Koliko sada na sebi imaš biorizičnih čestica?“, nije se suzdržavao. 

U plavim joj očima zabljesne divljina: “Ja sam najuglednija europska biološka konzervatorica. Ne postoji velika zvijer u Hrvatskoj - ris, vuk ili medvjed kojega ja nisam osobno  proučavala. Moj posao nije online istraživanje u kvazi-znanstvenom metauniverzumu niti podnošenje izvještaja dužnosnicima RENove. Uostalom, otkada je korporacija kojoj ti tako vjerno služiš preuzela upravljanje Zavodom i Zelenom zonom, ja tamo više nemam što tražiti. Moje mjesto je u divljini, na Risnjaku i Velebitu, ili, ako ti tako ljepše zvuči, u sektorima 4 i 8 Zelene zone europodručja Croatia. Makni mi se s očiju, idem se istuširati!“

„Ti si tako, tako – zašutio je smišljajući uvredu – tako si tradicionalna, više te uopće ne prepoznajem. Možda tvoje mjesto nije u Metrocentru, možda ti je mjesto s izopćenima u Istočnoj zoni.“

„Možda mi je uistinu mjesto među njima, tamo na ulici. Možda nisam rođena za život u tvome online svijetu karijerizma, samoponižavajuće odanosti korporativnim guruima i vječitoga straha od postojanja. Možda želim natjerati sudbinu da mi se pokori, možda želim uhvatiti život za proklete rogove ….“ - tu ju je prekinuo – a možda želiš i dijete, znam ja dobro što ti želiš!“

“Da, možda želim imati nekoga tko će me naslijediti, nekoga kome ću prenijeti ono što su meni moji stari prenijeli! Možda nekome želim biti žena kao što je mome ocu bila moja majka!“

„Ti si luda, luđakinja, primitivka, kako te nije sramota…. dijete, bespotrebno dijete koje bi nam uništilo karijere i trošilo vrijeme! Primitivna luđakinja! Zar ti ništa nije sveto!?“, odjekivali su njegovi urlici, no nije ga više čula. Isključila je sve mogućnosti pametnoga tuša, nije htjela da joj softver određuje temperaturu vode, vlažnost i miris zraka te razinu i nijansu svjetlosti ovisno o broju otkucaja srca i lučenju tjelesnih hormona. Htjela je barem pod tušem biti gospodarica samoj sebi.

Koristeći prastari električni štednjak, koji je poput vintage detalja ukrašavao stan, skuhala si je crnu kavu. Biološku kavu je nabavljala na crnome tržištu, baš poput duhana, konjaka i papirnatih knjiga. Ispod kreveta je izvukla neke retro časopise, sjela na terasu pod Sun & Moon Shield kupolu koja je zakonski i po noći morala biti zatvorena, zviždukom upalila svjetlo te odjezdila u svijet zastarjeloga SF-a. Audio sustav oglasio se u ritmu countryja, društveno-ideološki pomalo nekorektnoga glazbenog pravca koji više nitko nije slušao – osim nje i njoj sličnih čudaka. Kralj je pjevao o zelenoj travi zavičaja.

„Ljubavi… razmišljao sam. Ako ti je toliko stalo do očuvanja genetskih obilježja, možemo REPRO-Centru poslati svoje uzorke kako bi nam izradili personalizirani katalog. Vjerujem da će pronaći nešto što bi nas zadovoljilo, kako s fizičke tako i s intelektualne strane“, progovorio je milozvučnim i pomirbenim glasom stojeći na ulazu u S&M Shield čija je svrha bila zaštita humanoga života od smrtonosnih Sunčevih zraka.

Posljednjih desetljeća Sunce je odjednom postalo najveći neprijatelj ljudskoga zdravlja te se čovječanstvo od svoje zvijezde branilo svim sredstvima. Naravno, za one rijetke neprilagođene to isto Sunce je i dalje bilo izvor postojanja, baš kao i svih minulih eona.

 „Kada sam spomenula nekoga tko će me naslijediti, nisam mislila na kućnoga robota. Ne trebaš se truditi!“

„Ja stvarno ne znam što ti želiš od mene, od nas, od ovoga svijeta“, onaj milozvučni glasić nakratko se ražestio, a onda opet utihnuo – oprosti, oprosti još jednom. Mislim da bi nam dobro došlo jedno putovanje. Oduvijek želiš vidjeti Peru, možda možemo večeras otići tamo. Čekam te u travel roomu!“

„Machu Picchu i jezero Titicaca ne nalaze se u tvom travel roomu  već nekoliko tisuća kilometara zapadno odavde. Jednoga dana ću otići tamo, ali koristeći svoje noge, a ne tvoj v-travel sustav!“, njen ravnodušan i potpuno staložen glas nagovještavao je prevratničku noć.

„U redu, neka ti bude… ali nemoj mene kriviti kada ti život krene nizbrdo. Tvoje riječi su - opasne. I – molit ću te ljubazno – vrati neuropoint na čelo, predug offline status niti je pristojan niti je poželjan. Uostalom, mogla bi ga konačno i ugraditi u bio-tkivo da ne izgledaš poput neke low life divljakuše!“, mislio je pri tome na sićušan uređaj koji služi za spajanje ljudskoga uma s virtualnim metauniverzumom, in-brain komunikaciju s bazama podataka te razno raznim virtualnim pomoćnicima koji su ljude novoga doba vodili kroz život. Neki ga nose izravno ugrađenoga u mozak - ona je primitivna pa neki old school model lijepi na čelo. Naravno, što se uređaj više koristi veći je i credit score njegova nositelja, ali i cijele njegove kohabitacijsko-partnerske zajednice. Nonšalantno  ga, navodno slučajno, sa stola gurne na pod, a on, zapjenjen od bijesa, izjuri iz kupole. Nagonski pokuša zalupiti vratima, no zaboravio je da se klasična vrata ne koriste već godinama.

Završila je s kavom i čitanjem nekoga prastarog časopisa po imenu Sirius, cigaretu nije palila. Već tjednima njeni krijumčari nisu joj isporučili niti gram duhana. Na tržištu je očito došlo do poremećaja. Neke druge supstance nisu ju zanimale. Bila je itekako svjesna štetnosti pušenja, no za nju je cigareta predstavljala suptilnu pobunu protiv radikalne ideologije sigurnosti – promidžbene industrije koja je ljude plašila životom i samom zbiljom postojanja – tjerajući te atomizirane jedinke atrofiranih tijela i zaplašenih umova u naručje virtualnih safe space torova te glamuroznih life changing rješenja koja su svojom primjenom poništavala Occamova načela. Njoj je kisela jabuka s pokojim crvom i dan- danas ostala slađa od certificiranih i službeno odobrenih prehrambenih pilula to go.

Spremila je osnovne survival stvari u naprtnjaču, ponovno obukla terensku odoru i pozvala air taxi. Sa sobom je uzela i maleno raspelo izrađeno od maslinovoga drva. Nije ona bila praktična vjernica -  u današnjemu vrlom svijetu nije za to imala niti mjesta niti vremena - no duboko negdje, u samom njezinu identitetskom kodu, gorjela je žeravica transcendentalnoga predanja vjeri pokojnih roditelja. Sjaj te žeravice - ma koliko god slabašan bio - njega je posebno smetao. Prošetala je mimo travel rooma ne mareći za moguće posljedice. On je slabokrvno sjedio polugol u naslonjaču priključen na v-travel sustav. Vjerojatno je otputovao negdje na Karibe, sjedio na plaži i pržio se pod lažnim uškopljenim Suncem. Jezero Titicaca predstavljalo mu je preveliku opasnost, pa čak i u virtualnome obliku.

Ona je krenula kući.

Zahvaljujući još uvijek važećem statusu svoje visoke znanstvene titule, ali i opširnome tehničkom znanju, pogotovo onome zakulisnom, nije imala problema s navođenjem air taxija na neuobičajenu rutu. Vozilo se vinulo iznad Zagreba. Promatrala je noćna svjetla velegrada – u Metrocentru goleme blještave zgrade za znanstvenike i dužnosnike korporacija - pametni high-tech stanovi i all-inclusive life & business parkovi za cjeloživotnu i transgeneracijsku posvećenost karijeri i napretku.

Na istoku se nazirala zona izopćenih, zona onih koje je društvo odbacilo - ili su oni odbacili društvo. Među njima umjetnici i revolucionari, luđaci i genijalci, kriminalci i obiteljski ljudi, svi zajedno preživljavali su tamo na istoku gdje je sve bilo dopušteno - bez zakona, po svojim vlastitim pravilima, ograđeni visokim betonskim i informacijskim zidovima. U toj su zoni svi poroci bili dopušteni, svako oružje protiv uma, duha i razuma bilo je ozakonjeno – sve kako bi izopćeni zaboravili na razlog svoje pobune.

Na rubovima grada u koncentričnim krugovima širio se pojas savršeno simetričnih smart kuća, u milimetar precizno eko-pesticidom podšišani travnjaci, čiste energy efficient fasade i serijski unikatne, 100% sterilizirane certified Sun & Moon Shield kupole koje su zamijenile nekadašnje nadstrešnice. Ona je vlasnike tih kuća, tj. najmoprimce zabluđene mišlju da te bezdušne građevine uistinu pripadaju njima, nazivala psima čuvarima. Dane su provodili u osmišljavanju svojega indoor životnog prostora, oholo se ponoseći pametnim namještajem, trendy kućnim ukrasima te virtualnim priznanjem susjeda s kojima nikada nisu uživo razgovarali. Isprazne živote kolektivno su upotpunjavali besmislenim poslovima čiju opravdanost potpuno konformistički nikada nisu propitkivali. Uvijek špijunirajući s prozora od plinom ispunjenoga višeslojnog stakla, prateći pozorno outdoor security kamere, pazili su na svako kretanje na ulici, stražarili čuvajući nekoga od nečega - ni sami ne znajući koga od čega. Ona ih je tako gorde, uvjerene u svoju važnost i građansku čestitost – prezirala.

Zelena zona bila je područje izvan Metro područja Zagreb. Prije jednog desetljeća iz nje, u ime borbe protiv klimatskih promjena i svakojakih drugih ideja, iseljeni su milijuni domorodaca, preseljeni u velegradske rezervate. Od predgrađa Zagreba do nekadašnjega Hrvatskog primorja pružala se Zelena, a od Primorja do zaljeva Boke Plava zona.

Teoretski, u tim zonama više nije bilo ljudi, korporacija RENova potrudila se izbrisati svaki trag ljudskoga postojanja te zonama upravljati po načelima održivoga razvoja i očuvanja biološke raznolikosti. Duh vremena obožavao je kult hinjene zabrinutosti za dobrobit Majke Geje i u isto vrijeme fanatično otuđivao čovjeka od njegova biološkog i duhovnog iskona. U praksi, a ona je to jako dobro znala, Zelena i Plava zona postale su privatni turistički resort europskih i bjelosvjetskih moćnika, nedodirljivih sultana predatorskih korporacija i njihovih hrvatskih političkih janjičara – adrenalinski park i lovište s dvonožnom i četveronožnom lovinom. Nasuprot njima, sakriveni maglom gustih šuma onoga što se nekada nazivalo Zelenim srcem Hrvatske, novorođenom divljinom krstarili su rojevi hajduka i uskoka - onih koji su odbili progonstvo s djedovine. Tehnološki vraćeni u srednji vijek vodili su gerilski rat u ime otetoga zavičaja.

Ljudi iz Metro područja Zagreb, a ponajviše oni iz prigradskih smart kuća, pojma o tome nisu imali – vjera u ispravnost svakoga političko-korporativnog rješenja u njima je bila neuništiva. Oni iz Metrocentra već su nešto naslućivali, a neki i uživali status povlaštenih turista. Među njima malo je bilo hajdučkih jataka – ali zato janjičarskih pitomaca puni life & business parkovi.

Noć je bila vedra, nebo osuto sazviježđima čija je imena poznavala iz zvjezdoznanstva te nekoliko svjetskih bajoslovlja. Air taxi je prešao granicu Zagreba i Zone te se nakon pola sata, vijugajući kroz tamnu šumu, pojavila srebrna zmija – rijeka njena djetinjstva. Gore, malo ponad vodotoka pružao se Uzdih, brdo ukrašeno jelama, borovima i starodrevnim hrastovima. Air taxi je sletio na početku puteljka ispod brdašca. Iz security logova izbrisala je svaki trag ovoga putovanja te natjerala stroj na samouništenje. Dalje je nastavila pješice.

Rijetko se tko iz metro područja mogao pohvaliti ovakvim iskustvom – šetati kroz šumu okružen noćnim zvukovima, hukom sova i zavijanjem čagljeva u daljini - udisati jezu i melankoliju u istome dahu.

Za razliku od dezinficirane te višestruko filtrirane indoor udisajne plinovite smjese, zrak divljine bio je ispunjen ljekovitom svježinom, alergenim peludom, razigranim virusima i eteričnim uljima crnogorice – opojnim okusom stvarnosti.

Kamenom popločani puteljak doveo ju je na malenu zaravan, a na zaravni – podno plavoga Mjeseca napuštena kuća. U toj je kući rođen njezin otac. Na toj je zaravni, u toj kući, živio njezin djed. On ju je podignuo na temeljima staroga doma pradjedovske zadruge čije se ljeto prve izgradnje gubilo u magli prošlosti. Tu je slušala priče o vilama, hajducima i divljim zvijerima, putovala kroz vrijeme, svjetove i prostranstva. Tu je osjećala toplinu kukuruznoga kruha iz, od zaborava otrgnute, djedove stoljetne krušne peći. Tu je bio njen dom –  škrta crvena ilovača.

Zamišljeno je promatrala kuću nad koju su se, poput Tolkienovih Enta, nadvila gorostasna stabla oraha, jedna njenim precima sveta lipa i jedna prastara oskoruša posađena po naredbi neke davne kraljice. U desnoj sobi na prvom katu kuće nalazio se ručno izrađen ormarić, u njemu knjige i stripovi. Taj ormarić izradio je djed za unuku jedinicu - godinama ga je držala u gradu. Prilikom prodaje stana njezin otac nije imao kamo s njime pa ga je, zajedno s knjigama, vratio tamo gdje je i nastao. Ona je tada već odrasla i nije se bunila – naivno je svijetu povjerovala da stripove i dječje knjige čitaju samo djeca.

U nozdrvama i mislima nanjušila je miris staroga papira i ručno obrađenoga drva – miris uspomena i duševnoga smiraja.

Stajala je nasred dvorišta okupanoga mjesečinom dok su joj tijelom prolazili trnci. Sjećanja su navirala i izazvala adrenalin i usijanu krv u venama. Najprije je trebalo preživjeti – loviti. Pri tome će joj zoološko znanje biti odsudno. Zahvalila je zaboravljenome Bogu i roditeljskome odgoju na uvijek znatiželjnome umu. Zatim treba osposobiti kuću za stanovanje, raskrčiti i životu prizvati voćnjak na južnoj padini te naposljetku uspostaviti vezu s nekom od hajdučkih družina. Od njih treba nabaviti kakvu domaću životinju, po mogućnosti psa za lov, konja ili magarca za vuču te kravu ili kozu za mlijeko.

Iz tih racionalnih životnih promišljanja prenuše je žitelji tmine - odjednom neki šum najavi spoznaju da nije sama. Iz šume iziđe veličanstven primjerak zvijeri koju je smatrala svojim totemom, avatarom nepokorene hrvatske divljine, svojom profesionalnom opsesijom – koračajući kao da lebdi nad zemljom mladi joj ris krene u susret. Zastane, pogleda je u oči i nakloni se  i vrati u noć. Disala je uzbuđeno kada joj preko ramena padne prva zraka jutarnjega Sunca. Naglo se trzne i okrene ka Istoku. Sveta zvijezda Danica uputi joj pozdrav. Na horizontu gdje se prelijevala Sunčeva krv s plavetnilom odlazeće noći pred njom započne mimohod. Muškarci mrkoga pogleda i ponosne žene u crnim maramama koračali su obzorom nebeskoga svoda. Svitanje se poigralo s umom živičareve unuke – duhovi predaka i divlje zvijeri došli joj na poklon.

Sunce je obasjalo Uzdih, novi se dan  rodio - gospodarica se vratila kući!