Autor: Krešimir Džoić, kresimir.dzoic@gmail.com

Stephen T. Asma, Why We Need Religion, Oxford: Oxford University Press. 2018

Religijski studiji kao društvena disciplina imaju zanimljivu povijest. Mnogi proučavatelji religija imali su otvorene ili skrivene motive za izučavanje, koji su bili mnogo više od puke intelektualne znatiželje. Prvi pioniri discipline poput Edwarda Burnetta Tylora i Jamesa Georgea Frasera željeli su prikazati povijest vjerovanja u grubim crtama kao progres: od primitivnog animizma i politeizma, prema uređenim monoteističkim vjerovanjima da bi na kraju sve završilo u racionalnosti, tj. znanosti.^[1] Za Freuda religija je bila neuroza, sklop vjerovanja nastao iz sjećanja na stanje bespomoćnosti u doba djetinjske faze života.^[2] Za Marxa religija je bila u famoznoj frazi opijum za narod, otuđenje koje je kamufliralo pravo probleme.^[3] Namjera ranih teoretičara bila je prikazati religiozna vjerovanja kao primitivnu ostavštinu doba kada razum nije dosegao svoj vrhunac, neprikladnu za moderno doba.

Sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća kao svojevrsna reakcija pojavila se tzv. tradicionalistička škola. Uzimajući ozbiljno religijska vjerovanja, držali su kako sva vjerovanja sadrže u sebi skrivenu mudrost, a da se ozbiljnim proučavanjem mogu naći zajedničke niti i veze između svih vjerovanja koja upućuju na iskonsku mudrost. No i sami tradicionalisti imali su motiv u svojoj potrazi; potrebu za kritikom sekularnog zapadnog svijeta za koji su smatrali da je postao moralno i idejno prazan.^[4] I danas područje religijskih studija izaziva kontroverze. Tako je filozof i prominentni novi ateist Daniel Dennett napisao knjigu Kraj čarolije, gdje je namjeravao obraditi religiju kao fenomen iz biološke-naturalističke perspektive. Koliko je iskrenu želju za spoznajom imao, može se vidjeti u činjenici kako odmah na samom početku povlači „usporedbu“ između religije i parazita koji napada živčani sustav mrava.^[5]

Dominantna perspektiva danas doduše tretira  religiju kao kulturni artefakt, zazirući od tradicionalističke perspektive koja shvaća religiju kao pojam sui generis.^[6] No, istodobno (vulgarna) polemička praksa poput Dennetove, nije široko prihvaćena. Možda zbog potrebe da se ne uvrijedi subjekt proučavanja. S vremena na vrijeme izaći će različite obrane vrijednosti religije. Većinom, kao na primjeru Karen Armstrong^[7], definirajući pojam božanskog vrlo široko, pomalo razvodnjeno, i stavljajući velik naglasak na religiji kao svojevrsnoj potrazi za značenjem i smislom. Takav pristup redovito ignorira ili zanemaruje rituale i dogme, reducirajući religiju na mističan pristup.

 Drugačije viđenje na fenomen religije možemo naći u knjizi Stephena Asme Why we need religion. Asma po struci filozof, i po vlastitom priznanju agnostik koji je u mladosti sudjelovao u raznim tzv. skeptičkim pokretima. Knjiga se temelji na vrlo širokom spektru izvora iz antropologije, psihologije, sociologije i filozofije.  Zauzima vrlo zanimljivu poziciju, religiju promatra kao sredstvo za kontrolu osjećaja, za umirivanje anksioznosti i jačanje grupnih veza. U mnogočemu njegova knjiga je nadopuna viđenja religije koje je prije skoro pa stotinu godina formulirao francuski pionir sociologije Emile Durkheim: religija ima funkcionalnu ulogu u regulaciji društvenih i osobnih odnosa. Također, autor se oslanja na drugog mislioca, William Jamesa koji je u svojoj knjizi također prije gotovo sto godina Raznolikosti religioznog iskustva^[8] definirao religiozna iskustva kao oblik znanja, zbog toga  što ona pojedincima predstavljaju duboki značaj i vodilju u životu. Naime, oni koji pokušavaju reducirati svaku spoznaju na prilagođenu znanstvenu metodu, griješe, jer zanemaruju ulogu koju iskustvo i osjećaji igraju u stjecanju spoznaju. Asmin cilj kako piše u uvodu jeste pojasniti ulogu koju religija igra u društvu, posebice u vremenu tzv. „novog ateizma“ koji tretira religiju kao iracionalnu smetnju. No, kako on sam kaže kao agnostik nema odveć visoko mišljenje o fenomenu religije, odnosno smatra kako određene tradicije i postavke nisu razumne. Iako nerazumna, mnoga vjerovanja služe kao putokazi za lakše snalaženje u životu, svojevrsni emocionalni osigurači. Knjiga pokušava osvijetliti ulogu religije na primjeru pet emocija: utjeha, mirnoća, opraštanje, sreća i bijes/strah.

Zašto je regulacija emocija važan aspekt religije?  Ljudi su evolucijom zadobili veliki mozak, koji ima sposobnosti izražavati velik broj emocija i obrađivati veliku količinu informaciju. Kako ne bi ta silna količina informacija zatrpala pojedinca i kako bi se napravio red u kaosu, potrebni su „stabilizatori“. Religija sa svojim simbolima, ritualima i vjerovanjima služi kao plašt koji dijeli kaos od reda. Tuga je univerzalna emocija, a religija pomaže tako što konstruira rituale koji tugu dijele među socijalnom grupom (sprovodi), a na drugi način tako što donosi vjerovanja koja ne predstavljaju smrt kao posljednju stanicu života (zagrobni život), što potiče pojedinca da se ne predaje tako olako. Religija pomaže stvaranju socijalnih veza tako što naglašava kako je opraštanje važna vrlina. Naime, u velikim zajednicama, mogućnosti sukoba su stalno prisutni, zato inzistiranje na pomirenju je ključno, a prisutnost objektivnog i neutralnog sudca tj. božanskog osigurava (barem uvjerenje) da će se pravila i dalje poštovati. Također, religija je kanalizator bijesa koji usmjerava tu negativnu emociju prema van. U tome kontekstu Asma raspravlja o sukobima i kako religija služi kao galvanizator koji organizira mase u jednu cjelinu i pravi jasnu razliku između „nas i njih“. Može li to ponekad biti loše? Pa može, kako piše na primjeru ISIS-a i drugih islamističkih skupina. No, nudi kao opravdanje lošu argumentaciju. Naime, odbaciti takve skupine kao lažnu verziju Islama zbog njihova nepoznavanja doktrina nije posebice uvjerljivo, kada je cijelu knjigu posvetio raspravi o vrlo širokoj definiciji religije i naglasku na praksi, umjesto na pravovjerju i liturgiji. To je možda i najveća mana knjige, jer ne nudi kriterij po kojem odijeliti „loše i dobre“ religije.

Religija je aktivnost koja je predmet šire zajednice, to je jasno iz čitanja knjige. Asma ne raspravlja posebice o tome kako u doba individualnosti na zapadu pomiriti jednu komunalnu aktivnost sa atomiziranim društvom. Na zapadu zanimljivo kako slabi utjecaj organizirane religije, raste broj oboljelih od depresije.^[9] Prisutan je kroničan nedostatak velikih narativa koji će usmjeriti ljude. Bez mogućnosti mehanizama regulacije emocije, ljudi su prisiljeni neuspješno se snalaziti u svijetu. Sve u svemu, ovo je  zanimljiva knjiga. Kritičari sigurno neće biti zadovoljni sa širokom definicijom religije i nedostatkom kriterija po kojem je moguće odijeliti loše i dobre pojave. Danas, kada se mnoge aktivnosti i tradicije proglašavaju nazadnim, potreban je korektiv kako iza svakog dugogodišnjeg fenomena stoji poprilično znanje.

^[1] John Hinnels (ur.), The Routledge Companion to the Study of Religion, London & New York, 2003.  str. 145

^[2] Ibid, str. 166

^[3] Božo Norac-Kljajo , „Marksizam i religija. Kritika marksističkog poimanja religije“, Crkva u svijetu, sv. 46 broj 4, 2011.

^[4] O tome je pisao Mark Sedgwick, Against the Modern World: Traditionalism and the Secret Intellectual History of the Twentieth Century, Oxford 2004.  

^[5] Daniel C Dennett, Kraj čarolije, Zagreb 2009.  str. 15-17

^[6] Primjerice sociolog Stephen Prothero je u uvodu svoje knjige God Is Not One: The Eight Rival Religions That Run the World, New York 2010., posebno naglasio kako njegova knjiga  predstavlja svjesni odmak od  tradicionalističke perspektive Houstona Smitha i traženja dubokih veza između religija.

^[7] Karen Armstrong, U prilog Bogu : što religija zapravo znači, Zagreb 2012.

^[8] Prevedeno je na hrvatski: William James, Raznolikosti religioznog iskustva, Zagreb 2017.

^[9] Juliette Lowit, What is depression and why is it rising? (https://www.theguardian.com/news/2018/jun/04/what-is-depression-and-why-is-it-rising, pristupljeno 30.05.2019)