Izložbu su činile dvije povezane cjeline. Prva se sastojala od devetnaest slika Ante Brešića Mikulića pod nazivom „Dekonzervacija 1914.“, a druga od sedam likovnih radova Maje Orlovčić pod nazivom „Atmosfera nepoznatog“. Radovi su izlagani u razdoblju od 28. lipnja do 2. srpnja 2014. godine u galeriji Morića han, Sarači 77, Barščaršija, Sarajevo (BiH). Blizina izložbe mjestu atentata u Sarajevu i sam dan otvaranja čine izložbu svojevrsnim „site specific“ prostorom. Izložba je održana u autentičnom prostoru Morića hana, prosječni broj posjetitelja po danu iznosio je od 300 do 400 ljudi, većinom stranaca. Od značajnijih posjetitelja izdojiti se može glavna kustosica fotografije Imperial warmuseuma u Londonu Hilary Roberts i prof. dr. Aliye F. Mataraci iz Međunarodnog sveučilišta u Sarajevu.

Atentat na prijestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu koji je izvršio atentator Gavrilo Princip iz Mlade Bosne uzet je kao povod za obračunavanje tadašnjih velesila u prvom uistinu svjetskom sukobu. Po broju zaraćenih strana, masovnoj industriji i broju poginulih predstavlja do tada najveću katarzu čovječanstva. Ishod samog rata vidljiv je u nastavku kroz još veći Drugi svjetski rat (1939. − 1945.), a same posljedice odražavaju se čak i danas u pojedinim dijelovima Europe. Nakon samog atentata i njegovih uzroka duboko povezanih u suprotnim viđenjima rješavanja južnoslavenskog pitanja kroz srpski iredentizam i K.u.K. trijalizam, ubrzo već tijekom rata dolazi do laganog zaborava koji rezultira time da u posljednje dvije godine rata većina vojnika niti ne zna za izvorni povod rata. U vrijeme 1920-ih godina taj se događaj ponovno oživljava te se uz njega postavljaju uzroci i razlozi koji su dirigirani željom i viđenjem pobjedničkih sila. U to vrijeme nestaje raniji mučenički prikaz Franje Ferdinanda i Sofije te se stvara kult herojstva i mučeništva oko skupine atentatora predvođenih djelom Gavrila Principa. Takvo se viđenje konzervira i službeno tumači sve do danas. Konzervacija (lat. conservatio, čuvanje, očuvanje, održanje).

Prateći vrhunac cikličnog povijesnog događaja kroz njegovo obnavljanje u vidu stogodišnjice, susrećemo se s očuvanim viđenjem događaja iz 1920-ih godina. Ta svojevrsna konzervacija u današnjem vremenu preispitivanja prošlosti izaziva potrebu za povijesnim revizionizmom. Za razliku od revizionizma koji zahtijeva novo tumačenje, radovi se bave deokonzervacijom, dakle preispitivanjem samog procesa izbora fotografija, filmskih snimaka i slika izabranih za službeno tumačenje atentata iz 1914. Izvori slika temelje se na fotografijama i filmskim prilozima u sekvencama od dva do tri kadra, što daje jedinstven pogled naspram izvornika. Sve su slike rađene kroz likovni eufemizam koji je namjerno potenciran kako bi se izbjegao subjektivniji i više naracijski prikazan likovni disfemizam te vlastito tumačenje događaja kroz pojedine povijesne fragmente. „S obzirom na to da je svaka fotografija tek fragment, njezina moralna i emocionalna težina zavisi od toga gdje je postavljena“ (1). Stoga radovi nastali na temu stogodišnjice predstavljaju svojevrsno svjedočenje procesa konzervacije 1914. godine, a svojim propitkivanjem (dekonzervacijom) daju zaseban i kolektivan prikaz. Sam trenutak atentata 28. lipnja 1914. nije prikazan, ali se naglašava kroz događaje koji su mu trenutno i daleko prethodili, kao i  trenutne i kasnije posljedice u rasponu od 1894. do 1939. godine, što omogućuje radovima da stvaraju realniji prikaz događaja i kasnijeg izbora fotografskih i filmskih izvora za povijesno tumačenje. Njihova se vjerodostojnost uvijek dovodi u pitanje, slično fotografiji „Smrt vojnika“ Roberta Capea, te se postavlja zaključak da fotografska snimka nije dokaz povijesti jer je i sama povijesna (2).

Izvori korišteni za likovnu kompoziciju su iz Hrvatskog državnog arhiva (HDA), Hrvatskog povijesnog muzeja (MPM), ÖsterreichischenStaatsarchiv (OSA) i Jugoslavenske kinoteke RS (JKRS).

1) SusanSontag, „Esej o fotografiji“, str. 91

2) Peter Burke, „Očevid, upotreba slike kao povijesnog dokaza“, str. 21