Leo Marić, magistar povijesti (prijevod: Iva Matijević, B. A. der Transkulturellen Kommunikation)

Götz Kubitschek (1970.) njemački je publicist, nakladnik i politički aktivist. Studirao je germanistiku, zemljopis i filozofiju na sveučilištima u Hannoveru i Heidelbergu. Od 1997. do 1998. bio je kao pričuvni časnik Bundeswehra u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini. Od 2000-ih je ravnatelj think-tanka Instituta za državnu politiku (Institut für Staatspolitik, IfS), glavni urednik intelektualnog novodesnog časopisa Sezession te vlasnik i urednik u nakladničkoj kući Verlag Antaois. U posljednje vrijeme aktivirao se u anti-imigrantskom pokretu kao jedan od čelnika nevladine organizacije „Jedan posto za našu zemlju“ („Ein Prozent für unser Land“). Slovi kao vodeći intelektualac njemačke nove desnice. 

Za početak, kako mainstream mediji cenzuriraju vijesti o problemima masovne imigracije, možete li nam ukratko opisati kakva je trenutno situacija u Njemačkoj? Koliko se ilegalnih imigranata trenutno nalazi u Vašoj zemlji? Kakvo je javno mnijenje njemačkoga društva o imigrantskoj krizi? 

Situacija je u Njemačkoj podijeljena. Ljeti, kao i uvijek, prosvjedovanje protiv „velike zamjene” utihne te ponovno ujesen postane burnije. Nijemci prihvaćaju da se njihova sigurnosna situacija pogoršala, da je vlada već nebrojeno puta prekršila zakon kod državnih granica te da se privatni novac i novac poreznih obveznika trati na jedan društveni eksperiment. Radi se o dva milijuna „izbjeglica“ od početka 2015. godine. Procjenjuje se da ih je 80 posto doputovalo ilegalno, a oko 40 posto nije pravilno ili uopće zabilježeno. Razlog što se većina Nijemaca tome ne protivi leži u njemačkome mentalitetu, bogatstvu naše države, duboko usađenom uvjerenju o povijesnoj krivnji i u neumoljivom, žestokom protivljenju establishmenta koji njemački otpor kriminalizira, izruguje i izolira. Rezultat je razdor među njemačkim narodom: potpuno slaganje ili potpuno protivljenje − trećeg opredjeljenja, čini se, nema. 

Izgleda da opaska Guillaumea Fayea da „multi-rasna društva jesu multi-rasistička društva” nije mogla biti više proročanska, uzevši u obzir da se širom zapadne Europe događaju etnički sukobi između domaćeg europskog stanovništva i muslimanskih imigranata. Mislite li da je u bližoj budućnosti moguć širi sukob, neki oblik rata? 

Ne mislim da će doći do otvorenog sukoba. Duhovni građanski rat, predgrađanski rat, povlačenje, predaja, obaranje − svi se oni međusobno isprepliću, a postavlja se pitanje je li poželjan, može li se uopće njemačko feminizirano društvo od toga obraniti. Oduvijek postoje pukotine duž etničkih razlika za koje se ugrubo može reći da u najvišim i najnižim društvenim slojevima nisu toliko izražene kao tamo gdje se uistinu teško radi i dobro odgaja − u vrlo širokom srednjem sloju. Ali čak i tamo gdje je te pukotine moguće doživjeti i osjetiti Nijemci se radije povlače nego bore. Još uvijek nije potrebno boriti se, već je moguće jednostavno odstupiti. 

Za vrijeme 1990-ih kao pričuvni časnik Bundeswehra bili ste dio mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini. Je li iskustvo iz ratom razorene zemlje, podijeljene po etno-religijskim crtama, imalo utjecaja na razvoj Vaših političkih stavova? 

Da, naravno. Susjedi su osjetili, vidjeli i odjednom počeli naglašavati međusobne razlike koje su mogle biti smrtonosne. O tome smo oduvijek govorili: trenutna miroljubivost ne smije se zamijeniti za čvrstu slogu. Tijekom „izvanrednog stanja“ (ključni izraz Carla Schmitta) razlikuje se: Tko je odan, tko smo „mi”, tko su „ne-mi”, tko je kriv? Zaključio sam tada da relativna homogenost, kulturološka bliskost, usmena predaja i povezujuća sudbina snažnije jamče unutarnji mir u nekoj državi nego bilo kakva dobra volja. 

Ravnatelj ste Instituta za državnu politiku te jedan od čelnika nevladine udruge „Jedan posto za našu zemlju”. Kakva su Vaša iskustva s lobiranjem za drukčiju imigrantsku politiku kod političkih čimbenika?

Slogan Mao Ce-tunga „neka cvjeta stotinu cvjetova” je ispravan i mora biti ostvaren: svaka od naših inicijativa, sudjelovanja, kampanja ili ideja upoznala je ljude s našim otporom i njemu ih približila. Broj probuđenih građana mjeri se u stotinama tisuća. Toga svega prije pet godina još nije bilo, a to će donijeti plodove, na ovaj ili onaj način. 

Mislite li onda da je moguće da njemačke i šire europske elite učine zaokret i prekinu s katastrofalnim projektom multikulturalizma? Kolika je vjerojatnost za nekakve unutarnje promjene, konkretno s CDU-om i CSU-om? 

U zemljama istočne i jugoistočne Europe političke elite već odavno djeluju u našem duhu, pogotovo onda kada nije riječ samo o protivljenju nečemu (multikulturalizmu, Europskoj uniji itd.), već i kada je riječ o izgradnji (obiteljski doplatak, bilateralna razmjena, neutralnost itd.). U zapadnoj Europi, a prije svega u Njemačkoj, ne vidim pod starim elitama, sadašnjim establishmentom, ni najmanju mogućnost za političkim zaokretom. „Zamijenite elitu prije nego što ona zamijeni vas” ispravna je uzrečica. Od CDU/CSU unije praktički se ništa ne može očekivati. Tamo sjede majstori ušutkavanja javne rasprave koji su još gori od prave ljevice.  

Tijekom 2015. u nekoliko ste prilika govorili na skupovima Pegide i Legide, njezina ogranka u Leipzigu. Kako vidite ulogu intelektualaca − moguće i shvaćenih u gramšijanskom smislu kao „usmjerujućih intelektualaca” − u rastućim prosvjednim pokretima protiv islamizacije Europe? 

Naravno da desni intelektualci poput nas imaju zadatak, i to kakav! Moramo izmijeniti krive pojmove onima ispravnima, moramo nazivati krivo krivim, izdajnika izdajnikom, lažljivca lažljivcem, a junaka junakom. Moramo se sjediniti s narodom, ne smijemo nikako u drugim intelektualcima i čavrljanju pronalaziti svoj životni sadržaj, nego moramo izaći na ulice i izbiti na čelo skupina mnogih hrabrih, normalnih ljudi. Ukratko: sve je rečeno, sad moramo to glasno iznijeti i provesti. Kao što možete zaključiti, radi se o „hodu po jajima” − biti intelektualan, bez želje za dodvoravanjem intelektualcima.

Njemački redatelj hrvatskih korijena Werner Herzog u svojemu filmu „Fitzcarraldo” upućuje pitanje kroz istoimenog glavnog lika: „Kako se itko može naučiti domoljublju iz udžbenika?” I zaista, je li realno očekivati od muslimanskih imigranata u Europi da ograniče svoj etno-religijski identitet na folklor i potpuno se integriraju u europsku kulturu, kako to zahtijevaju Pegida i slični liberalni anti-islamistički pokreti na kontinentu? Uostalom, nisu li takvi zahtjevi temeljeni na „ustavnom domoljublju” čak suprotni namjeri očuvanja jakih etničkih i religijskih identiteta? 

Nekoliko stotina godina razvoja ne može se preskočiti, iskrena vjera ne može se jednostavno pretočiti u „ustavno domoljublje”, islamistička antropologija ne može se jednostavno zamijeniti onom zapadnjačkom, post-prosvjetiteljskom. Ovdje skrećete pozornost na jedno izvrsno i teško pitanje: može li uopće za nas imati smisla da iz muslimana sa snažnim identitetom, hiper-identitarnih imigranata, napravimo isti onaj plitak, zapadnoeuropski tip kakav možemo susresti u svakom većem gradu? Mislim da ne! 

Koja su rješenja za problem velikih migracija iz Afrika i Azije s kojima se Europa suočava? Neka vrsta „rekonkviste” i uspostava „Tvrđave Europe”, suživot europskih i islamskih zajednica na temelju komunitarnih ideja (u stilu Alaina de Benoista i sl.) ili nešto treće?

Pretpostavljam da se mi, Nijemci, borimo iz izgubljene pozicije. To nam leži. Tada dolazi do izražaja naša vjernost svojem narodu, njegovoj povijesti i identitetu. Naša borba prikazuje zahvalnost našem narodu! Ta borba, naravno, teži jednoj „rekonkvisti“, jednoj „Tvrđavi Zapad”, rastu identiteta te unutarnjem i vanjskom ponovnom naoružavanju. Ako u tome ne uspijemo (što pojam „izgubljena pozicija” i implicira), meni je budućnost svejedna. Naša je borba stoga neizbježna. U slučaju poraza, o daljnjem, što se mene tiče, neka se drugi brinu.