Razgovarao: Davor Dijanović

Prof. dr. Miroslav Akmadža rođen je 13. ožujka 1967. u Ljubuškom u Bosni i Hercegovini. Nakon završene osnovne i srednje škole u Ljubuškom, upisao je Pedagošku akademiju u Mostaru gdje je 1987. stekao zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. stekao je zvanje profesora povijesti. Na istom je fakultetu 21. lipnja 2001. obranio magistarski rad na temu “Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine”. Na tom je fakultetu 21. siječnja 2003. godine obranio i disertaciju na temu “Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. i crkveno državni odnosi. – Primjer Zagrebačke nadbiskupije”. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 1. travnja 2007. Od 1. studenoga 2001. godine do 1. veljače 2008. radio je kao profesor najnovije hrvatske i svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Od 1. veljače 2008. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, gdje radi na mjestu znanstvenog savjetnika.

 D. D.: Poštovani dr. Akmadža, zahvaljujemo Vam što ste pristali na razgovor za drugi broj časopisa "Obnova", kojemu je tema složena problematika identiteta. Hrvatski narod od samih početaka života na starome kontinentu pripada zapadno-kršćanskoj kulturi, tako da su katolička misao i način život tijekom povijesti snažno utjecali na razvoj hrvatskog identiteta. U ovome razgovoru ograničili bismo se na važnost Katoličke crkve za očuvanje hrvatskog identiteta u 20. st. Početak 20 st. na političkom planu obilježilo je snažno bujanje jugoslavenske misli koju je u tom razdoblju prihvatio i značajan dio katoličkoga svećenstva i katoličke laičke inteligencije. Kako Vi gledate na sve događaje i zablude na političkom i vjerskom planu u prva dva desetljeća 20. st.? Kakva je prema Vašem mišljenju bila njihova važnost za kasniju (re)afirmaciju hrvatskog identiteta? 

M. A.: Na početku je važno naglasiti kako nitko nema monopol na tumačenje koji je smjer ili način očuvanja nacionalnog identiteta ispravan. Tu uvijek postoje različita shvaćanja, bilo lijeva ili desna, konzervativna ili liberalna. Različite povijesne okolnosti u različitom vremenu često određuju potrebu jačeg angažmana društvenih struktura u borbi za očuvanjem nacionalnoga identiteta. Tako ne trebaju čuditi ni pojave borbe za nacionalni identitet kroz jugoslavensku ideju u početcima prošloga stoljeća, ali i ranije.  Radilo se zapravo o traženju najboljeg puta za izlazak iz Austro-Ugarske pa su mnogi najbolje rješenje vidjeli u jugoslavenskoj integraciji, ne vjerujući da su Hrvati dovoljno snažni u danim okolnostima nešto više samostalno postići. Tu su glavni pokretači bile i istaknute crkvene osobe, ali ne možemo tvrditi da je to bila i Crkva jer i nju čine različiti ljudi s različitim idejama.  No, odmah treba razjasniti kako nije poslanje Crkve borba za nacionalne interese, nego za vjerske. I tu se često pretjeruje kada se govori o ulozi Crkve u očuvanju nacionalnoga identiteta. Crkva se ponajprije borila za očuvanje vjere, ali s obzirom na to da su kod nas Hrvati većinom ujedno i katolici, u određenim povijesnim okolnostima borba za vjeru podudarala se s borbom za očuvanjem nacionalnoga identiteta. No, druga je stvar što su se pojedini crkveni uglednici malo više od ostalih zalijetali i u političke vode pa se onda to sve poistovjećivalo s Crkvom kao ustanovom. 

D. D.: Sva politička događanja nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca dovela su do otriježnjenja od romantične slike jugoslavenske ideje, kako kod običnoga puka, tako i kod katoličkoga svećenstva i katoličke inteligencije; kod nekih se to dogodilo prije, a kod nekih kasnije. Kakva je prema Vašem mišljenju uloga Katoličke crkve za očuvanje hrvatskog identiteta u prvoj Jugoslaviji u kojoj je u najkritičnijim razdobljima bilo zabranjeno i samo hrvatsko ime? 

M. A.: Ne vidim ja u tom razdoblju nikakvu značajniju ulogu Crkve u očuvanju nacionalnoga identiteta, osobito ako se to očuvanje gleda kroz prizmu rušenja jugoslavenske ideje. U to vrijeme glavnu borbu na tom polju vodi HSS, s kojim Crkva i nije u najboljim odnosima, a većina crkvenih uglednika podupire Hrvatsku pučku stranku koja opet uporno ustrajava u potpori jugoslavenskoj ideji.  Do promjena će doći tek uvođenjem kraljeve diktature 1929. te promjenama na čelu HSS-a i Katoličke crkve. Naime, tek u okolnostima rješavanja hrvatskog pitanja 1930-ih godina dolazi do zbližavanja HSS-a pod Mačekom i Crkve na čije čelo dolazi Stepinac koji u svrhu ostvarenja zajedničkih interesa nastoje zatomiti ranije nesuglasice. Zapravo jedini istinski primjer aktivne borbe Katoličke crkve za očuvanjem nacionalnoga identiteta vodi se u krajevima koji su u to vrijeme bili pod Italijom, posebice u Istri, gdje tu borbu istinski vodi Božo Milanović. 

D. D.: Iako je položaj hrvatskoga naroda bio iznimno težak i u ranijim povijesnim razdobljima, 1945. zasigurno predstavlja najsnažniju cenzuru u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Katolička crkva i katoličko svećenstvo vrlo su visoko kotirali na popisu neprijatelja novog režima. Koje su prema Vašem mišljenju bitne odrednice koje su odredile negativan odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj prema jugoslavenskom komunističkom režimu tijekom čitava njegova trajanja? 

M. A.: Prvi i temeljni razlog otpora Crkve komunističkom režimu je sama ateistička narav tog režima. No, kada se taj režim na Crkvu okomio i nasilnim metodama, tj. ubojstvima i zatvaranjima biskupa i svećenika i krenuo u otvoreni obračun s Crkvom, ta je netrepeljivost eskalirala do krajnjih razmjera. No, i ovdje treba naglasiti da se Crkva ponajprije bori za vjersku opstojnost, što se kod nas uvijek podudara i s nacionalnom. Jača aktivnost Crkve i na području nacionalnoga doći će do izražaja tek sedamdesetih godina kada Crkva organizira sve češće masovne vjerske manifestacije nacionalnog karaktera. U prvim poratnim godinama to je bilo nezamislivo jer bi u to vrijeme komunističke vlasti svaki takav pokušaj oštro sankcionirale. Promjene u odnosima jugoslavenskih vlasti i Vatikana šezdesetih i sedamdesetih godina dovele su i do promjena odnosa jugoslavenskih vlasti prema Crkvi, što je omogućilo biskupima i svećenstvu da veću pozornost posvete i nacionalnim pitanjima, ali opet samo u granicama koje su vlasti bile spremne tolerirati. 

D. D.: Kada govorimo o odnosu Katoličke crkve i jugoslavenskoga komunističkog režima, neizostavno se nameće ime bl. Alojzija Stepinca. Kako Vi ocjenjujete važnost bl. Alojzija Stepinca za očuvanje dostojanstva i slobode, a time posredno i (katoličkog) identiteta hrvatskoga naroda? 

M. A.: Ovdje ste ispravno naglasili riječ „posredno“. Naime, treba naglasiti da se Stepinac nikada nije želio baviti politikom i od njega ne treba stvarati političku osobu. On se stvarno i istinski borio isključivo za slobodu vjere, ali i za slobodu svakog čovjeka, bez obzira na vjeru i naciju. To što je velik dio hrvatskoga katoličkog puka u njemu vidio istinski crkveni autoritet i uzor, pa i u političkom smislu, stvar je povijesnih okolnosti.  Naime, u okolnostima kad je zabranjeno djelovanje političkih stranaka i bilo kakvo političko djelovanje izvan komunističkih organizacija, Crkva je bila jedina dobro organizirana zajednica koja je imala snagu i koliku toliku mogućnost oponirati vlastima, a Stepinac na njenom čelu bio je dosljedan i nepokolebljiv pa je stoga razumljivo da su nacionalno svjesni vjernici, pa i nevjernici, jedinu utjehu i nadu mogli tražiti u Crkvi i Stepincu.  Nakon smrti, Stepinac je za komuniste postao još veća opasnost jer je postao mučenik i još veći uzor hrvatskim vjernicima, ali i onim Hrvatima koji su nastojali u tajnosti djelovati politički, ili javno u iseljeništvu, postao je sredstvo za političku borbu. Pritom je često njegovo ime i zlorabljeno na nekorektan način. 

D. D.: Politički događaji u Hrvatskoj 1971., poznati kao "Hrvatsko proljeće“, bili su obilježeni snažnijim legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i traženjima sloboda i prava koja iz toga proizlaze. Kakve su općenito Vaše spoznaje o odnosu Katoličke crkve prema Hrvatskom proljeću, kao vremenu snažnijeg buđenja nacionalne svijesti i naglašavanju posebnosti hrvatskog identiteta? 

M. A.: Katolička crkva u vrijeme Hrvatskog proljeća ostala je poprilično suzdržana. Prvo, zato što je smatrala da se ovdje ipak radilo ponajprije o unutarpartijskim sukobima. Drugo, zato što je bila svjesna da nije sazrelo vrijeme za neki veći uspjeh na nacionalnom planu. Također, treba naglasiti da je Vatikan bio protiv destabiliziranja Jugoslavije jer su preko nje uspješno provodili Istočnu politiku, tj. politiku jačega crkvenog djelovanja u istočnim komunističkim zemljama.  Baš uoči tih zbivanja u Hrvatskoj Vatikan je obnovio diplomatske odnose s Jugoslavijom, a Tito je te godine posjetio papu Pavla VI. Sve je to utjecalo na pasivnost Crkve u vrijeme tih političkih previranja. No, aktivnost Crkve jača nakon tih događanja kada Crkva staje u obranu onih koji su proganjani nakon gušenja Hrvatskog proljeća, ali i u obranu stečenih crkvenih sloboda koje dolaze u opasnost nakon promjene političkog vodstva u Hrvatskoj.  Tu posebice dolazi do izražaja odlučnost i snaga zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića koji zbog svoje otvorene kritike režimu dolazi na udar komunističkih vlasti i medija. No, s vremenom se prilike u svijetu mijenjaju, pri čemu veliku važnost ima dolazak Ivana Pavla II. na čelo Crkve, znači osobe koja dolazi iz jedne komunističke zemlje, čime počinju značajne promjene u crkvenom i političkom životu komunističkog istoka, a samim tim i Jugoslavije.  

D. D.: Kako bismo, dakle, općenito mogli sumirati važnost Katoličke crkve za očuvanje hrvatskog identiteta u komunističkoj Jugoslaviji? 

M. A.: Dakle, iako to Crkvi nije poslanje, niti joj je bila namjera, ona se u danim okolnostima, boreći se za vjerska prava, s obzirom na to da nije bilo političke oporbe, našla i u situaciji da bude oslonac hrvatskom narodu i u borbi za očuvanje nacionalnoga identiteta te je u tome neosporno uspjela. No, i ovdje treba biti jasno da ni Crkva u tome nije bila u potpunosti jedinstvena u načinu te borbe.  Crkvu čine ljudi koji imaju različite vizije pa su i u tom vremenu postojale skupine crkvenih ljudi koje su djelovale na različite načine. Tako je bilo i onih koji su smatrali da novi režim i Jugoslaviju treba prihvatiti kao realnosti i u suradnji s tim režimom nastaviti djelovati u danim okolnostima. Tu najprije mislim na svećenička udruženja koja su nastala u režiji komunističkih vlasti s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva.  Takva udruženja bila su najsnažnija u BiH, a većinom su ih činili franjevci, posebice u Bosni. No i ovdje treba razlikovati vodstvo Udruženja koje je vodilo aktivnu politiku suradnje s vlastima od ostalih svećenika u Udruženju koji su se samo formalno učlanjivali kako bi ih vlasti pustile na miru te su časno obavljali svoje pastirsko poslanje. 

D. D.: Razdoblje Domovinskoga rata također je bilo obilježeno opasnošću za opstanak hrvatske države, hrvatskoga naroda i njegova nacionalnoga i kulturnog identiteta. Kako gledate na ulogu Katoličke crkve u vrijeme Domovinskoga rata? 

M. A.: Ovdje bi se moglo reći da je Katolička crkva u cjelini istinski obavljala svoje poslanje. Zdušno je stala u obranu ugroženih i obespravljenih. Priključila se hrvatskim braniteljima usmjeravajući ih da u najtežim životnim okolnostima ostanu kršćani i ponašaju se u skladu s kršćanskim načelima. Normalno, to nije uvijek moguće postići do kraja, ali je sigurno mnogo doprinijela da nekršćansko ponašanje naših branitelja bude svedeno na najmanju mjeru.  U ovom slučaju borba Crkve za očuvanjem nacionalnoga identiteta nije bila neophodna jer je to sa svim svojim resursima i autoritetom puno bolje mogla činiti i činila je hrvatska od naroda izabrana vlast. Crkva se zato mogla do kraja posvetiti pomoći izbjeglima i stradalima, davanjima utjehe obiteljima čiji su članovi ginuli i neprekidnom širenju kršćanske ljubavi. Posebice je kardinal Kuharić slao snažne poruke u smislu sprječavanja osvete prema onima koji su nam činili zlo, što je u znatnoj mjeri doprinijelo tome da izborimo slobodu na častan način.  

D. D.: Iako je, kako rekosmo, katoličanstvo snažno utkano u temelje hrvatskog identiteta, katolički ili kršćanski identitet nije jednom zauvijek dogotovljena stvarnost, nego se konstantno oblikuje i poprima nova obilježja. U tom se smislu nameće pitanje o ulozi katoličanstva u oblikovanju hrvatskog identiteta i u budućnosti. Postupci današnjih vladajućih političara prema Katoličkoj crkvi i vrijednostima koje ona zastupa mislim da neodoljivo podsjećaju na postupke iz nekih vremena za koja smo mislili da su nepovratno otišla u ropotarnicu povijesti; najbolji primjer bio je nedavno održan referendum o braku. Koji je Vaš komentar svih tih događaja? 

M. A.: Bilo bi pogrješno kada bismo najnovija događanja gledali samo kroz prizmu naše povijesti i sadašnjosti. Kod nas se zapravo događa, istina s većim vremenskim odmakom, ono što se na zapadu događa već duže vrijeme, samo što to kod nas, zbog komunističke prošlosti, djeluje puno brutalnije. Naime, svjetonazorska se borba na zapadu vodi već duže vrijeme sustavno i tu je Crkva na udaru liberalnih strujanja u mnogim zemljama, pa i najkatoličkijim, poput Španjolske i Italije.  Bilo je samo pitanje vremena kada će krenuti i kod nas. No, kod nas se zbog nedostatka političke kulture sve to provodi na jedan neprimjeren i nedemokratski način. Nedostaje kultura dijaloga koju onda koriste pojedine političke opcije za svoje interese i u to na ružan način nastoje uvući i samu Crkvu. Crkva tu mora ostati dosljedna u svojim načelima i odlučno se boriti za očuvanje kršćanskih vrijednosti, ali se ne smije uvući u političke igre i navesti da se ta borba skrene na političko polje.  Bilo bi normalno da Crkva nema potrebe, u okolnostima kada postoje političke stranke čija je to dužnost, voditi brigu o očuvanju nacionalnih interesa i identiteta. No, kod nas je malo toga normalno.   

D. D.: Odbacivanje kršćanskih vrijednosti i kršćanskih korijena nije, međutim, samo karakteristika dijela političara i intelektualaca u Hrvatskoj, nego je riječ o globalno raširenoj pojavi. Stvara se dojam da općenito u Europi i na Zapadu imamo na djelu potpunu inverziju vrjednota. Koje je Vaše mišljenje o ovoj problematici?

M.A.: Dijelom sam na ovo odgovorio u prethodnom pitanju. Da, riječ je o globalno raširenoj pojavi koja je k tome samo nastavak onih tendencija započetih još s prosvjetiteljstvom i koje, uz sve blagodati razvoja prirodnih znanosti, ne doprinose na isti način čovjekovu duhovnom razvoju. Civilizacija izgrađena na takvim temeljima stvorila je građanina sa svom lepezom njegovih prava i povlastica, ali je zapostavila čovjeka.

Jer čovjek nije samo građanin, on je i duhovno, slobodno biće. Čovjek se ne može ostvarivati samo u svojim građanskim pravima. Upravo je tu danas glavni zadatak Katoličke crkve – da se brine za cijelog čovjeka, što je uostalom u srži kršćanstva, modelirati čovjeka po načelima Evanđelja.

D. D: Za kraj razgovora zanimalo bi nas Vaše mišljenje o tome kakve su perspektive Katoličke crkve da i u budućnosti, u ovim vremenima "diktature relativizma" i "religije konzumerizma", utječe na oblikovanje hrvatskog identiteta i hrvatskih vrijednosti?

M.A.: Na Crkvi danas više nije da stoji na braniku hrvatskoga nacionalnog identiteta kako je to morala u povijesti kada Hrvati nisu imali svoju međunarodno priznatu državu, sa svojim ustavom i zakonima. Crkva danas ima zadaću štititi prije svega kršćanski identitet cijeloga našeg društva te voditi brigu o običnom čovjeku. U toj perspektivi mislim da je glavni problem sporost reakcije Crkve na društvene promjene, a osobito je to problem danas kada se u godinu dana dogode promjene za kakve je nekada trebalo pedeset godina.

Međutim, izuzev strujanja koja se otvoreno stavljaju u sukob s Crkvom i kršćanskim vrijednostima, postoje i izazovi koje nije uvijek tako lako identificirati. Tu je prije svega napast za luksuzom kakva se uvijek javlja u vrijeme mira i slobode, ali isto se tako treba čuvati onih struja koje se predstavljaju kao prokršćanske, a u biti su duboko antikršćanske.

Primjerice, koliko su god za Crkvu opasna lijeva i liberalna strujanja, kako u Hrvatskoj tako i u Europi, ništa manje nisu opasne ni pojedine radikalne desničarske skupine koje koriste kršćanske simbole (zapravo ih ponižavajući tako što ih stavljaju u službu nacionalnog, kao da bi nacionalno Crkvi trebalo biti važnije i svetije od vjerskog) i proglašavaju se zaštitnicima kršćanskih vrijednosti, a nemaju ništa zajedničko s tim vrijednostima.

Štoviše, ima li većeg izvrtanja vrijednosti nego kada Crkvi nacionalno postane vrijednije od religijskog? Zato Crkva uvijek mora zadržati odmak od političkih stranaka bilo kojeg predznaka i ne dopustiti da ju se s njima poistovjećuje. Crkvi mora na prvom mjestu biti sveopće, a ne stranačko, društveno dobro.