Antonio Karlović: Izabrane pjesme

 

MOĆ DUGIH NOŽEVA

Kažite noževi, zašto mi Lacrimosu svirate?
Oštar je to zvuk, tišine više! - molio bih.

Da se niste za ogledala zamijenili
kad ste mi tako lijepo odraz uhvatili?

Neću vam oštrice više brusiti
beznadnim mislima i praznim sobama...

jer krvi ste željni, čini se meni,
vi noževi dugi, naoštreni.

Možda i nije čovjek kovač svoje sreće,
i možda je, no životinja, više bilje venuće.

Možda je čovjek kovač svoga sječiva
s kojim si kad strune tugu odsjeće.

Ali manite me se sjajni bajoneti,
manite me se lijepi bajoneti,

manite me se hladni bajoneti --
možda i jesam s pameti skrenuo,

ali nisam još uvenuo,
nisam još uvenu

 

NJEMAČKA

Korov će rasti po stepenicama
gdje smo jednom sjedili.
Siromašna djeca
provincijska.

Nikad neću zaboraviti
kako smo maštali o bijegu
u sretnije krajeve
zapada.

Samo će se vjetar muvati
po krošnjama stare višnje,
tišina će zavladati
na našim stepenicama -

jer ti zaista odlaziš.
Jedno balavo tijelo
sutra će otići
ekspresom za Minhen.

Valjda je pravedno
ostaviti ovu nesretnu zemlju
da truli u samoći.
Napuštena i od sirotinje.

Kao da mi siromasi
znamo što bi sa zlatom,
kao da je svatko tko ostane
obična budala;

ti si mi na rastanku
pružio ruku
i rekao da je sreća
pitanje geografije.

Ali, ako ti odeš,
tko će ostati?
Smrt.
Samo smrt.

Ja sam uvijek htio otići
samo kako bih se mogao vratiti.
Okićen zlatom
među svoje ogladnjele.

Ali, ako svi odu,
tko će nas dočekati?
Smrt.
Nasmiješena smrt.

Sjedio sam jučer
na starome mjestu
gdje smo često
razgovarali o djevojkama.

Pogledao sam u
daljinu škrtog horizonta
i htio sam zauvijek
biti gladan, ali živ.

Ako svi odemo,
svi ćemo umrijeti.
Smrt.
Smrt će pobijediti.

 

WAGNER

Kroz noć,
jedna lokomotiva putuje kroz noć
i reže spokojnu simfoniju večeri
kao nož parnom trubom.

Tisuće i jedna da se skupi ruka
ne bi mogla zaustaviti
tu silu što se pruža tračnicama.

Koliko samo malo moći ima novac,
kako je beznačajan diskurs,
kada se 'poredi s tom snagom.

Baš to osjećam u Wagneru:
eksplozivnost jedne lokomotive
i svoju bespomoćnost

pred tim naletom egoizma
koji se ovija oko mene
kroz noć.

 

 

MARIJA NAKON RASPEĆA

Suzama je ruke oprala
koliko je plakala
sinoć ta sirotica.

Pa ima li tužnijeg prizora
od nježnih dlanova
punih žalosnih kapljica?

Kako da u tercine
očaj majke pokojnika
sasvim stane?

Mogu li se uopće ispjevati
tuge koje kriju
dvije ruke uplakane?

 

PATETIKA

Bože, kako bolujem.
Sluteći nastavak
u ovu smrtnu uru
ja bolujem.

Kao Troja
i kao noć
teška, zabrinuta
ja padam.

Kao rukom pisana pisma
i kao uspomene
prvih zagrljaja
ja nestajem.

Kao zadnja trunka mašte
u djetetu koje
prisilno odrasta,
ja umirem.

I kao bol se,
kao pad, kao nestanak
i kao smrt se
ja opjevam.

 

ON

Imao sam jednog prijatelja,
često smo razgovarali noću
na stepenicama.
Mjesec je bio krvav
dok se ljeto prelivalo u jesen.
Imao sam prijatelja
u kojeg su sve djevojke
bile potajno zaljubljene.
Priznavale su to samo kad su popile.
Ja sam često maštao o tim djevojkama
a one o njemu.
On je bio uzoran:
odlično je znao matematiku,
baka mu je bila bogata,
sin jedinac,
sve će naslijediti jednoga dana.
Bio je visok,
upisao je dobar fakultet,
čeka ga pristojan posao,
kuća mu ima prelijepo dvorište,
mama mu je usadila krasne manire,
dobro je igrao nogomet,
popularan u društvu,
imao je sve što sam ja ikad želio
a on kao da nije želio.
Odbijao je djevojke,
ostajao kući subotom
znao me upitati vjerujem li
u putovanje kroz vrijeme?
Ili u demokraciju?
Je li Harvey Oswlad ubojica?
Nisam znao.
Svašta me pitao.
Svašta nistam znao,
a htio sam čuti što on misli.
Nebo je bilo čisto,
nije bilo oblaka,
nije bilo ptica,
ničeg nije bilo.
On je uvijek bio nesretan
i tih.
Sve su djevojke bile intrigirane,
ja sam bio ljubomoran na njega
i na njih;
Imao je sve što sam ja ikad htio
ali on nije htio.
Mjesec je bio krvav
pred kraj još jednog ljeta.
Pričali smo besmislice:
nije li sramota da imaš devetnaest godina,
a majka ti još stišće prišteve?
Nikada nećemo postati muškarci,
baš smo smiješni, baš smo djeca.
Josip Pivarić najveća je pošast
tamo još od potresa 1880.
Insterstellar bio bi dobar film
da su izbacili zadnjih deset minuta.
Naši su profesori luzeri.
Svašta smo pričali,
blatili.
Kao dvije vrane
buljili smo u noć
i riječima stvarali crninu
ja i moj prijatelj
koji je imao sve što sam ja ikad htio
a on nije htio
ili nije smio, vrag bi ga znao.
Djeca se rađaju
u najvećoj prljavštini
ispod prokišnjavog krova
ponekad bez ruke,
ponekad bez oca,
pa ipak nađu neku
sreću u življenju
i smijehom probiju tu tišinu
u koju su zarobljeni.
Ali on,
on je bio ubog i tih,
on je bio tako čudan momak.
Kako je moguće da je on nesretan -
pitao sam se.
Bio je moj prijatelj
ali često to nije bilo dovoljno,
htio sam mu biti blizak,
htio sam biti on,
jer on je imao sve što sam ikad želio.
A on nije želio.
On nije želio.
Bio je tako čudan momak.
Nekad se činilo
da je njegova nesreća žrtva.
Kao da je posljednji svetac
koji hoda zemljom
i vjeruje u žrtvovanje.
Kako inače objasniti njega?
Ponekad se činilo
da je jedini razlog što sam se rodio
da pričam ljudima o njemu,
a ja sam šutio.
Ja sam ljubomorno šutio
da poznajem tog čovjeka
s kojim često razgovaram
dok je mjesec krvav
na kraju ljeta
nad stepenicama.
Kako objasniti njega?
Kako dijeliti njega?
Imao sam prijatelja.
Sada ga rijetko viđam.
On je imao sve što sam ja ikad htio
a on nije htio.
Neobičan čovjek, moj prijatelj
kako li mi je objasniti si njega?
Posjedovati sve što sija,
a hrliti u noć.
Izuzetan je čovjek
sjedio jednom meni s desna,
dvije stepenice više.
Možda bi on jednako opisao mene:
mene, koji ništa ne posjedujem
osim ovih očiju punih čuđenja
i uspomena na duge razgovore
pod krvavim mjesecom
dok se ljeto preliva u jesen
a jedno prijateljstvo
u uspomenu.

 



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.