Autor: Domagoj Tomas, asistent odjela za kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Došavši na igralište toga dana, primijetio sam da su odrezali veliko stablo. Bilo je staro, oronulo, trulo i polusasušeno. Međutim, razvio sam sentimentalnost prema tom subjektu prirode, na istovjetan način kao što je razvijem prema objektima – predmetima i stvarima koje pripadaju neživoj prirodi. Naime, oni služe kao posrednici u očuvanju individualne memorije, a individualna memorija, odnosno osobna prošlost i svijest o njoj, nešto su najvrjednije što čovjek posjeduje i što mu nitko ne može oduzeti. U ekstremnim situacijama, poput okruženja koncentracijskih logora, čovjeku mogu oduzeti ljudsko dostojanstvo. Mogu mu umrtviti i emocije, ali sjećanja mu ne mogu oduzeti. Kroz njih čovjek može odlutati u vlastitu prošlost i ona mu tada daju snagu za pronalazak smisla preživljavanja u ekstremnoj situaciji. Tako kaže čuveni bečki logoterapeut Viktor Emil Frankl, bivši logoraš nacističkih koncentracijskih logora. I čovjek je potpuno u pravu.

Promjenom položaja ili potpunim uklanjanjem spomenutih objekata iz pripadajuće okoline, gubi se posrednički medij za prizivanje u svijest određenih događaja iz prošlosti pa taj proces postaje otežan. Mogu se prisjetiti svojega prvoga svjesnoga susreta s tim golemim drvetom. Išao sam s roditeljima u goste k susjedima iz susjedne ulice, a put nas je vodio upravo pločnikom uz koji se nalazilo veliko stablo. Tik uz samo stablo, jedna je pravokutna betonska ploča koja je sačinjavala pločnik bila poprilično nakošena pa me posebno fascinirala. Otac mi je objasnio da je korijenje drveta uzrokovalo njezin iskrivljeni položaj, no u tom trenutku to nisam shvaćao do kraja. Ipak, zanimljivo mi je bilo prelaziti preko nje, dok su je moji roditelji zaobilazili. Isto sam nastavio činiti idućih 20-ak godina, sve dok stablo nije uklonjeno, a ploča poravnata.

Stablo je bilo na istom mjestu dok smo godinama na igralištu nedaleko od njega igrali nogomet, košarku, stolni tenis, žmire, žace i lopova itd. Ono se nalazilo ondje i kada sam u njegovoj hladovini s prijateljem ushićeno razgovarao o Gospodaru prstenova kojega smo tada obojica usporedno čitali ili pak o računalnim igrama koje smo u tim trenutcima igrali. Drvo nije promijenilo svoj položaj niti kada sam krenuo u gimnaziju te često žurio na autobus, pretrčavajući livadu uz koju se nalazilo, iako je s jačim vjetrom intenzivnije počelo gubiti suhe grane koje su onda razbacane po betonskom igralištu znale uzrokovati lakše povrede prilikom igranja nogometa i košarke. Kada su dečki iz kvarta liječili svoja prva pijanstva i srednjoškolske ljubavi, znalo je to biti u sjeni velikog stabla. Stablo nije promijenilo položaj niti nastankom prvih kvartovskih glazbenih rock, metal, punk i hardcore sastava, koji su održavali probe u atomskom skloništu u njegovoj blizini.

Međutim, danas ga više nema i sjećanja koja se nalaze negdje u izmaglici prošlosti znatno je teže prizvati u svijest. S mjesta njegova staništa nestao je čak i veliki panj koji se ondje nalazio neko vrijeme. Budući naraštaji stoga ne mogu iskusiti šetnju po iskrivljenoj pravokutnoj betonskoj ploči, pomalo riskantnu avanturu za malodobno dijete, posebice zimi, kada je ploča znala biti zaleđena.