Još kao dijete, htio sam imati vilu u Toskani. Zapisivali smo razne stvari u one dječje dnevnike: najdraži film, boja, pjesma, simpatija iz ulice ili škole, buduće zanimanje i želje. Netko je želio bicikl, jahtu ili Ferrarija. Netko, pak, obitelj, puno novca ili jednostavno sreću. Ja sam, eto, želio ni manje ni više nego toskansku vilu.

Nisam znao gdje je Toskana, ni što je vila, no negdje sam ju vidio. Valjda na jednom od onih talijanskih filmova ili TV serija koji su se često prikazivali u poslijepodnevne sate. Tu sliku iz ranoga djetinjstva jasno pamtim – poslijepodne, kada Mediteran nakratko utihne nakon ručka, a na ekranu valoviti pejzaž čijem zelenožutom tepihu kontrast daju tek tamni i vitki čempresi uz cestu koja vodi do vile. Ne znam zašto ju pamtim. Znam samo da sam htio da je moja.

Sada su dječje snove zamijenila nešto razboritija maštanja. Ipak, još mi šapuće to dijete koje me ne napušta. Nemam vilu u Toskani, ali imam trajekt do Ancone, imam glazbu, imam boje vinograda i aromu limuna. Imam talijanske puteve pod nogama. Jedan takav odveo me u Pienzu.

...

Vrtovi Palazza Piccolomini.

Podižem oči prema zapadu. Pod ljubičastim nebom prosuo se kultivirani krajobraz Val d'Orcie. Posve shvaćam Verdijeve riječi: „Možeš imati svemir, ako ja mogu imati Italiju.“

Ne postoji ljepši ni melodičniji krajolik od onoga koji se pruža pod gradićima Toskane. Ako bih htio sljubiti arkadiju i pitoresku, dobio bih ovaj pogled.

Zar se treba čuditi što su intelekt i stvaralaštvo, od razvijenoga srednjega vijeka pa sve do baroknoga zastranjenja, svoju apoteozu doživjeli upravo ovdje? Ulogu je u tome zasigurno odigrala financijska potpora medičejskih i papinskih sredstava i banaka. No, mišljenja sam, iako priznajem da je ono relativno neutemeljeno, da postoji neka neodoljiva gravitacija u ovdašnjem pejzažu. Nešto poticajno za razvitak svega. Čak i ruralne vile, markirajući toskanske brežuljke poput svjetionika, djeluju mnogo čarobnije od onih, mnogo razvikanijih i, doduše, arhitektonski sofisticiranijih, koje je projektirao Palladio po Venetu.

Ima nečega ovdje. Možda je Gospodin malo tankoćutnije kistom prelazio po ovim dijelovima svojega platna.

Nije lako ostati imun na najfinija djela Božja. Koga ne nadahnjuje ljepota Tvojih kreacija?

Nastajalo je upravo ovdje sve najdivnije što te slavi, Gospodine; u notama, u stihovima, u prašnjavim skicama Tvojih kupola, u svakoj ikoni i vlažnoj žbuci. I sve se to stopilo s poljima suncokreta i nasadima ljiljana u savršenu harmoniju koja liječi i oplemenjuje.

U Knjizi Mudrosti čitamo: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim.“

Oštri zimski vjetar struji kroz arkade Palazza Comunale. Kiši. Sjedim nasuprot Rossellinijeve katedrale na terasi La Poste. Jedini lokal na trgu. Mjerkam proporcije pročelja, pilastre, visoke baze, lukove, korniže, edikule... Da, vidi se Albertijev utjecaj. Sličan arhitektonski diktat nalazim kod Tempija Malatestiana u Riminiju i San Andree u Mantovi.

Pienza, vrhunac renesansnoga urbanizma. Sitni Božji pečat među grimiznim trsovima Brunella iz Montalcina i Nobila iz Montepulciana. Papa Pio II. u 15. stoljeću obnavlja svoje rodno selo Corsignano te podiže grad koji će kasnije postati urbanističkim uzorom diljem Europe. Sitna kiša probada mi lice i mršti obrve. U uskom prolazu između Duoma i Palazza Piccolomini, granulo je sunce. Miriše cvijeće iz papinskih vrtova.

Bože, nije li najveća ljepota ljudskih djela upravo ona koja slijedi ljepotu Tvoga djela? Zar nije najveći sklad upravo onaj kada se naše ulice i krovovi tako simetrično nastavljaju na Tvoje brjegove, padine i obale?

Ne podnosim ni trunku suvremene umjetnosti. Pod suvremenošću ne podrazumijevam stvaralaštvo u sadašnjem vremenu koje uvažava povijest i tradiciju, već ono koje ih negira i obezvrjeđuje svojom ispraznošću. Moj put ka shvaćanju i prihvaćanju toga bio je dug, prepun izučavanja, analiziranja, razgovora i nategnute snošljivosti. Sve dok u jednom trenutku nisam prihvatio jednostavnu činjenicu da se ne trebam truditi shvatiti suvremenost, budući da se tu i nema nešto naročito za shvatiti.

Prvi razlog tomu jest taj što su u današnjem, suvremenom svijetu, kulturu i kriterije vrijednosti preuzele duhovno i umno osrednje ličnosti, udruge, pokreti, pa i čitave generacije. Drugi je taj što je njihova „kreativnost“ lišena promišljenosti, mukotrpnoga rada i samokritike. Treći je taj što se povode prostaklukom i dekadencijom, kako u svojem držanju, tako i u svojem, nazovi, radu. Četvrti razlog je, bez premca, najvažniji – ti ljudi nemaju valjan izvor nadahnuća. Tašti kritičari, borci za izlišnost, podrugljivi i siktavi miševi iz tamnih galerijskih rupa. Vječno u zatvoru, praznom umovanju, pozerstvu, sumraku imaginacije. Uznici ideologije. Bez slobode i Istine.

Osobno mi je veličanstvenija sjena naranče na kamenu apside ovdašnje katedrale nego svi venecijanski bijenali zajedno. Bogu hvala da je tako.

Dolazi drugi Aperol dok listam La Gazzetta dello Sport: „Hrvatska je pobijedila i prošla dalje hrabro, snažno i beskompromisno. Luka Modrić i Ivan Rakitić su veznjaci kakve Argentina sanja.“

Netom saznam da je na trogirskom mostu izvješen transparent – „Izgubili sve dabogda.“ Nisu izgubili sve. Moja mala Hrvatska došla je na vrh svijeta. Vampiri oštrili zube ni za što.

Proteže se glas Pavarottija kroz Corso Rossellino. La donna è mobile. Žena je prevrtljiva. Preuzetno si priznajem da osjećam nešto posebno opuštajuće kada ih nema u blizini. Ta tko bi mogao zadovoljiti njihovu potrebu za decentnim torbama od fine talijanske kože i istodobno koketirati s renesansnim linijama Pienze uz zvuke Pavarottija? Šalu na stranu; i ja sam, jednom, sjećam se, gledao kožne torbe u lođi firentinskoga Mercata Nuova.

Na trenutak, sve je utihnulo. Trapez trga bliješti pod upravo pridošlim suncem.

Iz lokala opet nadiru zvuci. Nečega poznatoga. Bocelli. La voce del silenzio. Pjeva Andrea: ...i odjednom shvatiš da tišina ima oblik stvari.

Čarobno. Palazzo Borgia, Duomo, Palazzo Piccolomini, Palazzo Comunale – četiri strane svijeta Corsignana dobile su svoje oblike izrasle iz tišine malenoga sela.

Sunce je visoko. Mirišu agrumi.

Bože, jesi li ovo Ti?

Enea Silvio Piccolomini izabran je za papu 1458. godine. Ovaj humanist i organizator križarskih pohoda pregrađuje Corsignano u duhu idealnoga renesansnoga grada. Slučaj Pienze nije iznimka, takvih zamisli bilo je i drugdje. Samo u drukčije svrhe. Na primjer, Palmanova u Furlaniji predstavlja kanon fortifikacijske arhitekture 16. stoljeća. Vicenzo Scamozzi projektirao je grad poligonalnoga tlocrta i radijalno-koncentrične mreže ulica koje se sijeku na središnjem heksagonalnom trgu. Oba grada, naravno, svjedoče o geometrizaciji urbanističkih struktura koja svoje uzore crpi iz klasične antike. Antika je probuđena ispod paučinastih stoljeća povijesti te u mnogočemu doktrinarno postavljena idealom renesansnoga čovjeka.

Eto, kršćanska Italija pronalazi nadahnuće u poganskoj antici i prilagođava ju sebi. Još i prije renesanse Toma Akvinski istražuje Aristotela i nastaje srednjovjekovna skolastika, Dantea vodi Vergilije kroz Pakao, a Petrarca proučava Ciceronova pisma. A onda, u Quattrocentu, dolazi do posvemašnjega buđenja grčko-rimskih uzusa likovnosti, koji se, kako svojim oblicima i elementima tako i svojim matematičkim promišljanjem, adaptiraju kršćanstvu. Nastaju neprolazna djela povijesti umjetnosti u arhitekturi, slikarstvu i kiparstvu koja su sva redom nadahnuta antičkom likovnošću i božanskim duhom. Gospodin uvijek sebi svojstvenom nedokučivošću pronalazi put do naših srca.

Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.

Kasno poslijepodne.

Prolazim pored gotičke fasade crkve sv. Franje. Jedna od rijetkih građevina u Pienzi koja je ostala iz vremena staroga predrenesansnoga sela. Ogladnio sam.

– Dove posso mangiare bene? – upitah dražesnu konobaricu u gelateriji pred crkvom.

– La Buca di Enea! – odgovori bez previše razmišljanja. Enejina rupa. Nigdje bez antike – pomislih kroz osmijeh.

Na malenom trgu uz sjeverni rub centra Pienze, uz već upaljene noćne ferale, sjedam za stol i ne mislim ni o čemu. Ovčji Pecorino rosso, suho meso i povrće sott'olio. Naravno, uz dozu suhog Brunella iz kestenove bačve.

Blagoslovi, Gospodine, ove darove koje ću blagovati i ruke koje su ih pripremile.

Amen.

 

Još kao dijete, htio sam imati vilu u Toskani. Zapisivali smo razne stvari u one dječje dnevnike: najdraži film, boja, pjesma, simpatija iz ulice ili škole, buduće zanimanje i želje. Netko je želio bicikl, jahtu ili Ferrarija. Netko, pak, obitelj, puno novca ili jednostavno sreću. Ja sam, eto, želio ni manje ni više nego toskansku vilu.

Nisam znao gdje je Toskana, ni što je vila, no negdje sam ju vidio. Valjda na jednom od onih talijanskih filmova ili TV serija koji su se često prikazivali u poslijepodnevne sate. Tu sliku iz ranoga djetinjstva jasno pamtim – poslijepodne, kada Mediteran nakratko utihne nakon ručka, a na ekranu valoviti pejzaž čijem zelenožutom tepihu kontrast daju tek tamni i vitki čempresi uz cestu koja vodi do vile. Ne znam zašto ju pamtim. Znam samo da sam htio da je moja.

Sada su dječje snove zamijenila nešto razboritija maštanja. Ipak, još mi šapuće to dijete koje me ne napušta. Nemam vilu u Toskani, ali imam trajekt do Ancone, imam glazbu, imam boje vinograda i aromu limuna. Imam talijanske puteve pod nogama. Jedan takav odveo me u Pienzu.

...

Vrtovi Palazza Piccolomini.

Podižem oči prema zapadu. Pod ljubičastim nebom prosuo se kultivirani krajobraz Val d'Orcie. Posve shvaćam Verdijeve riječi: „Možeš imati svemir, ako ja mogu imati Italiju.“

Ne postoji ljepši ni melodičniji krajolik od onoga koji se pruža pod gradićima Toskane. Ako bih htio sljubiti arkadiju i pitoresku, dobio bih ovaj pogled.

Zar se treba čuditi što su intelekt i stvaralaštvo, od razvijenoga srednjega vijeka pa sve do baroknoga zastranjenja, svoju apoteozu doživjeli upravo ovdje? Ulogu je u tome zasigurno odigrala financijska potpora medičejskih i papinskih sredstava i banaka. No, mišljenja sam, iako priznajem da je ono relativno neutemeljeno, da postoji neka neodoljiva gravitacija u ovdašnjem pejzažu. Nešto poticajno za razvitak svega. Čak i ruralne vile, markirajući toskanske brežuljke poput svjetionika, djeluju mnogo čarobnije od onih, mnogo razvikanijih i, doduše, arhitektonski sofisticiranijih, koje je projektirao Palladio po Venetu.

Ima nečega ovdje. Možda je Gospodin malo tankoćutnije kistom prelazio po ovim dijelovima svojega platna.

Nije lako ostati imun na najfinija djela Božja. Koga ne nadahnjuje ljepota Tvojih kreacija?

Nastajalo je upravo ovdje sve najdivnije što te slavi, Gospodine; u notama, u stihovima, u prašnjavim skicama Tvojih kupola, u svakoj ikoni i vlažnoj žbuci. I sve se to stopilo s poljima suncokreta i nasadima ljiljana u savršenu harmoniju koja liječi i oplemenjuje.

U Knjizi Mudrosti čitamo: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim.“

Oštri zimski vjetar struji kroz arkade Palazza Comunale. Kiši. Sjedim nasuprot Rossellinijeve katedrale na terasi La Poste. Jedini lokal na trgu. Mjerkam proporcije pročelja, pilastre, visoke baze, lukove, korniže, edikule... Da, vidi se Albertijev utjecaj. Sličan arhitektonski diktat nalazim kod Tempija Malatestiana u Riminiju i San Andree u Mantovi.

Pienza, vrhunac renesansnoga urbanizma. Sitni Božji pečat među grimiznim trsovima Brunella iz Montalcina i Nobila iz Montepulciana. Papa Pio II. u 15. stoljeću obnavlja svoje rodno selo Corsignano te podiže grad koji će kasnije postati urbanističkim uzorom diljem Europe. Sitna kiša probada mi lice i mršti obrve. U uskom prolazu između Duoma i Palazza Piccolomini, granulo je sunce. Miriše cvijeće iz papinskih vrtova.

Bože, nije li najveća ljepota ljudskih djela upravo ona koja slijedi ljepotu Tvoga djela? Zar nije najveći sklad upravo onaj kada se naše ulice i krovovi tako simetrično nastavljaju na Tvoje brjegove, padine i obale?

Ne podnosim ni trunku suvremene umjetnosti. Pod suvremenošću ne podrazumijevam stvaralaštvo u sadašnjem vremenu koje uvažava povijest i tradiciju, već ono koje ih negira i obezvrjeđuje svojom ispraznošću. Moj put ka shvaćanju i prihvaćanju toga bio je dug, prepun izučavanja, analiziranja, razgovora i nategnute snošljivosti. Sve dok u jednom trenutku nisam prihvatio jednostavnu činjenicu da se ne trebam truditi shvatiti suvremenost, budući da se tu i nema nešto naročito za shvatiti.

Prvi razlog tomu jest taj što su u današnjem, suvremenom svijetu, kulturu i kriterije vrijednosti preuzele duhovno i umno osrednje ličnosti, udruge, pokreti, pa i čitave generacije. Drugi je taj što je njihova „kreativnost“ lišena promišljenosti, mukotrpnoga rada i samokritike. Treći je taj što se povode prostaklukom i dekadencijom, kako u svojem držanju, tako i u svojem, nazovi, radu. Četvrti razlog je, bez premca, najvažniji – ti ljudi nemaju valjan izvor nadahnuća. Tašti kritičari, borci za izlišnost, podrugljivi i siktavi miševi iz tamnih galerijskih rupa. Vječno u zatvoru, praznom umovanju, pozerstvu, sumraku imaginacije. Uznici ideologije. Bez slobode i Istine.

Osobno mi je veličanstvenija sjena naranče na kamenu apside ovdašnje katedrale nego svi venecijanski bijenali zajedno. Bogu hvala da je tako.

Dolazi drugi Aperol dok listam La Gazzetta dello Sport: „Hrvatska je pobijedila i prošla dalje hrabro, snažno i beskompromisno. Luka Modrić i Ivan Rakitić su veznjaci kakve Argentina sanja.“

Netom saznam da je na trogirskom mostu izvješen transparent – „Izgubili sve dabogda.“ Nisu izgubili sve. Moja mala Hrvatska došla je na vrh svijeta. Vampiri oštrili zube ni za što.

Proteže se glas Pavarottija kroz Corso Rossellino. La donna è mobile. Žena je prevrtljiva. Preuzetno si priznajem da osjećam nešto posebno opuštajuće kada ih nema u blizini. Ta tko bi mogao zadovoljiti njihovu potrebu za decentnim torbama od fine talijanske kože i istodobno koketirati s renesansnim linijama Pienze uz zvuke Pavarottija? Šalu na stranu; i ja sam, jednom, sjećam se, gledao kožne torbe u lođi firentinskoga Mercata Nuova.

Na trenutak, sve je utihnulo. Trapez trga bliješti pod upravo pridošlim suncem.

Iz lokala opet nadiru zvuci. Nečega poznatoga. Bocelli. La voce del silenzio. Pjeva Andrea: ...i odjednom shvatiš da tišina ima oblik stvari.

Čarobno. Palazzo Borgia, Duomo, Palazzo Piccolomini, Palazzo Comunale – četiri strane svijeta Corsignana dobile su svoje oblike izrasle iz tišine malenoga sela.

Sunce je visoko. Mirišu agrumi.

Bože, jesi li ovo Ti?

Enea Silvio Piccolomini izabran je za papu 1458. godine. Ovaj humanist i organizator križarskih pohoda pregrađuje Corsignano u duhu idealnoga renesansnoga grada. Slučaj Pienze nije iznimka, takvih zamisli bilo je i drugdje. Samo u drukčije svrhe. Na primjer, Palmanova u Furlaniji predstavlja kanon fortifikacijske arhitekture 16. stoljeća. Vicenzo Scamozzi projektirao je grad poligonalnoga tlocrta i radijalno-koncentrične mreže ulica koje se sijeku na središnjem heksagonalnom trgu. Oba grada, naravno, svjedoče o geometrizaciji urbanističkih struktura koja svoje uzore crpi iz klasične antike. Antika je probuđena ispod paučinastih stoljeća povijesti te u mnogočemu doktrinarno postavljena idealom renesansnoga čovjeka.

Eto, kršćanska Italija pronalazi nadahnuće u poganskoj antici i prilagođava ju sebi. Još i prije renesanse Toma Akvinski istražuje Aristotela i nastaje srednjovjekovna skolastika, Dantea vodi Vergilije kroz Pakao, a Petrarca proučava Ciceronova pisma. A onda, u Quattrocentu, dolazi do posvemašnjega buđenja grčko-rimskih uzusa likovnosti, koji se, kako svojim oblicima i elementima tako i svojim matematičkim promišljanjem, adaptiraju kršćanstvu. Nastaju neprolazna djela povijesti umjetnosti u arhitekturi, slikarstvu i kiparstvu koja su sva redom nadahnuta antičkom likovnošću i božanskim duhom. Gospodin uvijek sebi svojstvenom nedokučivošću pronalazi put do naših srca.

Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.

Kasno poslijepodne.

Prolazim pored gotičke fasade crkve sv. Franje. Jedna od rijetkih građevina u Pienzi koja je ostala iz vremena staroga predrenesansnoga sela. Ogladnio sam.

– Dove posso mangiare bene? – upitah dražesnu konobaricu u gelateriji pred crkvom.

– La Buca di Enea! – odgovori bez previše razmišljanja. Enejina rupa. Nigdje bez antike – pomislih kroz osmijeh.

Na malenom trgu uz sjeverni rub centra Pienze, uz već upaljene noćne ferale, sjedam za stol i ne mislim ni o čemu. Ovčji Pecorino rosso, suho meso i povrće sott'olio. Naravno, uz dozu suhog Brunella iz kestenove bačve.

Blagoslovi, Gospodine, ove darove koje ću blagovati i ruke koje su ih pripremile.

Amen.