Rosnim jutrom širi se oštar zadah konjske balege. Štale konjičkoga kluba pod mojim prozorom. Nad zelenim poljima Padske nizine rađa se dan za kojega ću mnogo kasnije saznati da ću ga pamtiti po njoj.

Villafranca je maleno naselje antičkoga podrijetla, o čemu svjedoči još uvijek koliko-toliko sačuvan ortogonalni raster gradskih ulica. Zgodno mjestašce za sve posjetioce obližnje Verone zbog jeftinijega smještaja. U istočnom dijelu grada nalazi se solidan restoran La Greca. Sinoć sam ukusni fritto misto nadopunio intenzivnim i trpkim okusom Valpolicella. Krasni crni nektar od prezreloga grožđa venetskih vinograda.

Ona je jela... ne sjećam se. Valjda pizzu, kao i obično. Uz Coca-Colu. Strašne stvari nam radi macdonaldizacija kulture.

Sunce je nježno hlapjelo posljednje kapi rose na putu za Lago di Garda. Najveće jezero u Italiji, podalpski ledenjački dragulj i prirodna granica između melodičnoga Veneta i napirlitane Lombardije. Voda se blago ljeska pod toplim nebom. Usidrene barke svoja tijela prepuštaju mekoj igri jedva primjetnih valova.

Pogledah ju u oči. Plavo zlato Garda rasulo se po njezinoj šarenici. Plavoj. I meni zlatnoj.

Neka mjesta pamtim po noćnim lampionima, po arabeskama vlažnih kamenih pločnika. Neka pamtim po baroknim volutama ili vedutama prošaranim crkvenim i tvrđavnim tornjevima. Neka, pak, po atmosferi svojega srca. Rijetko koja pamtim po ljudima. Sirmione pamtim po njoj. Da, to je ona kojoj sam, uz dušu, poklonio nebrojene stihove. Ona za koju sam molio jednu od svoje dvije dnevne krunice.

Gospodin dao, Gospodin oduzeo. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi...

Prolazim tankom prevlakom poluotoka na čijem se kraju smjestio pitoreskni grad. Zapravo, grad je na otoku kojega s kopnom spajaju dva kamena mosta. U prošlosti su važnim gradskim središtima Italije više-manje upravljale plemićke obitelji: Gonzage, Medici, d'Este, Orsini, Colonna, Visconti, Sforze... Da nije bilo nekih njihovih članova koji su potencirali i novčano potpomagali između ostaloga i umjetnost, pitanje je bismo li se danas tiskali među hordama turista na firentinskom Ponte Vecchiju. Veronom su u više od sto godina srednjega vijeka vladali Scaligeri. Isti oni koji podigoše monumentalni kaštel uz sirmionske mostove. Sjajan primjer fortificirane luke.

Sunce odozgor. Sunce uz mene. Oba griju, svako na svoj način. Jesam li sretniji bio tada? Ima li ono Sunce odozgor drukčije planove za mene? Tako je prolazan zemaljski ushit. Tako neprolazan nebeski mir.

U životu nisam pojeo veći sladoled. Sirmione je, naime, veoma poznat po zasitnim sladoledima, termalnim izvorima, Katulovim pećinama i Nijemcima koji ovdje redovito planduju. Toliko je tvrdoga i nazubljenoga njemačkoga govora po terasama trattoria da pomislih da sam s druge strane Alpa. U Überlingenu na Bodenskom jezeru, recimo.

Kupio sam kapsule lokalne sumporove vode. Više zbog lijepe talijanske ambalaže. No kasnije će mi pomoći u vrijeme proljetnih alergija. Pijemo cappuccino pod palmama Piazze Flaminije. Ime je dobio po boji habita kapucinskih redovnika. U nedalekoj Padovi svoje počivalište pronašao je i naš kapucin.

Sveti Leopolde Bogdane, skromni slugo slugu Božjih, moli za nas.

Nikad nije bila lijepa kao tada. Postojalo je u meni nešto petrarkistički. Onako... puno čežnje. Vidio sam Lauru u njoj i znao sam što će biti. Kaže pjesnik iz Arezza: Ako nije ljubav, šta to onda ćutim? Ako je ljubav, Bože, kakva je i koja?

Njegov grob je također blizu. U selu Arquà, čije su vlasti 1870. godine dodali njegovo ime nazivu mjesta. Arquà Petrarca. Tik do Padove.

Onaj Katul, rimski liričar čiji se ostatci ladanjske vile kriju na sjevernom rtu Sirmionea, zuji mi u ušima: Njena je lagodnost tvoja čahura, Katule. Opomene su krvnici zanosa.

Vitki labudovi smiono žvaču kornete iz ruku nasmijanih djevojaka. Vjetar pojačava. Jezerski valovi presvlače se iz plavičaste u bijelu vjenčanicu. Pjeni se Lago di Garda. Kaže mi da je sa sestrom gledala vjenčanice. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Labudovi odlaze siti. Rastaviše se od obale te krenu u nepoznato.

Često ostanem prenut razlikama među mentalitetima. U bavarskom dvorcu Neuschwanstein, toj kičastoj zaigranosti megalomanskoga kralja Ludviga II., svaki svijećnjak, premda likovno bezvrijedan, čuva se pod debelim i pomno ulickanim pleksiglasom. Ovdje, pak, u Italiji, toliko značajnije manifestacije umjetničke kreativnosti bivaju prepuštene nonšalanciji, nerijetko i prašnjavosti, nemaru. Kao da Talijani znaju koja blaga imaju na svojem poluotočnom raju, pa eto... tko bi sve to preangažirano čuvao. Možda upravo zato, ove brbljave ispijače caffe ristretta krasi šarm. Valjda je tajna u neopterećenosti i svijesti o vlastitoj vrijednosti.

Petrarca je puno mislio, isuviše ginuo; poput Švabe za svijećnjakom. Čuda li, a čovjek bio Talijan!

Misli su otplovile dok stojim pred požutjelim freskama. Santa Maria Maggiore. Jednobrodna župna crkva niti minutu hoda od prijašnjega cappuccina. Kakav divan titular. Poput one rimske na Eskvilinu u kojoj će naš Stepinac služiti svoju prvu misu.

– Alojzije, zvijezdo naša, znaš li žene bijele kao snijeg? Poput labudova koji odlaze u nepoznato? – upitah ga.

– Ja sam uvjeren da će i danas nicati Samaritanke i Magdalene, to jest, žene, koje, digavši se iz žalosnoga stanja grijeha, postaju najrevniji apostoli Kristovi, bjelji od snijega – odgovori mi blaženik.

Zvoni mi mobitel. Mama, dobro sam. Ne brini se. Kupio sam nam termalnu vodu za začepljen nos. Dolazim uskoro.

Sunce je visoko. Kameno krunište kaštela Scaligeri ostavljam za sobom.

Pitam ju za kroj vjenčanice. Odmahuje rukom. Voda Garda se smirila. Vjetar je utihnuo.

Rijetko koja mjesta pamtim po ljudima. Sirmione pamtim po njoj.