Deus vult! Deus vult!  Vikao je kralj među okupljenim podanicima. Pozivao je na križarsku vojnu protiv nevjernika, odjeven u bijelo sukno sa zlatnom krunom na glavi. Sunce je ponosno obasjavalo tri križa na njegovoj kruni. Nakon smrti njegovoga sina, obuze ga snažna tuga. Kada mu se sin rodio, nazvao ga je zbog silne radosti Radovan. Bog dao, Bog uzeo! Nije se kralj odmetnuo od Boga nakon smrti svojega sina, već naprotiv, postade još pobožniji. Podizao je crkve i samostane, podupirao popove glagoljaše i oni mu se odužiše tako što mu podigoše spomenik trajniji od mjedi te upravo glagoljicom njegovo ime zabilježiše. Zamolili su pritom sv. Luciju da mu oči zdravima uvijek čuva kako bi neprijatelje svoje na oku mogao držati. On je darivao Boga i Bog je darivao njegovu zemlju blagostanjem.

Za vrijeme kraljevoga govora na kninskom polju, uz devet podanika bijaše i njegova žena u crvenom, tuđinka od ugarskoga naroda. Svladala je ona jezik Hrvata, no nikad se nije svojega naroda i svoje braće odrekla. Nakon smrti sina, ona naglo izgubi svu ljepotu i kosa joj izgubi boju te postade bjelija od snijega. Često je tugovala nad svojim odrazom u vodi, više nego što je tugovala za svojim sinom. Nije mnogo zborila s kraljem, no ako je zborila, onda bi mu nastojala u um utkati zle misli o njegovim podanicima, posebice onima od roda Svačića. Plašila ga je urotama svakojakim i strahovima od gubitka vlasti. Kralja bi katkad doista bila zabrinula i učinila ga bijesnim prema podanicima. Srećom, kralj se uvijek obratio Bogu za pomoć i Bog bi ga uvijek na dobar put izveo. Kralja je u sebi krivila za gubitak svoje ljepote, on je za nju bio krivac za svu nesreću njezinu. Proklinjala je dan kada ju je uzeo za ženu i odveo ju od njezinoga naroda i braće. Osvetu je strašnu snivala. Odluči umoriti kralja kako bi njegovu zemlju uzela k sebi njezina braća i tako bi i sama prestala tuđinkom biti. Da bi u naumu uspjela, nije kralj smio umrijeti od njezine ruke jer tada ona i njezina braća ne bi imali pravo njegovu zemlju nasljedovati. Kako kralja zbog zaštite od Boga nije mogla gurnuti u zlo da navuče na sebe bijes drugih ljudi, okrene se njegovim podanicima.

Nije bilo potrebno dugo i urotu skuju njih devetero sa ženom kralja. Kralj je primio pismo od pape Urbana II. U pismu se tražio boj s nevjernicima s juga. Kraljeva žena uvidi priliku da okrene podanike protiv kralja. Prvo podupre njegov naum da prihvati poziv Boga na boj, što bijaše lako zbog kraljeve vjernosti Bogu. Zatim se žena kralja okrene podanicima i krene im nasamo jednom po jednom govoriti u okrilju sjene i zakutaka dvora kako je zemlja njihova ispred Boga njihovoga i kako će ih kralj njihov uskoro u ime Boga odvesti daleko od njihove zemlje i obitelji. Umorstvom kralja htjeli su spriječiti njegov poziv na boj s nevjernicima. Žena kralja je za vrijeme njegovoga govora dijelila bijeli kruh podanicima i potajno šapatom pozivala na spremnost. Kada je svima kruha udijelila, dade ugovoreni znak i krene jedan od podanika nožem na kralja. Kraljeve bistre oči primijete napad i zgrabi za ruke izdajicu. Od kraljeva pogleda punoga osude izdajica umalo da ne izgubi snagu i svladao bi kralj izdajicu da ostalih osam ne doskoče u pomoć i izbodu kralja noževima. Njegovo bijelo sukno pocrveni od kraljevske krvi, bilo je crvenije od haljine njegove žene. Prije nego što izdahne, kralj izreče kletvu svojim podanicima: – Zato što ste izabrali zemlju iznad Boga, tuđinac će vladati vama tisuću godina i rasut će se kraljevstvo Hrvata! Tek tada nakon tisuću godina, kada poput svetoga Josipa sklopite savez s Majkom Božjom da se umilite ponovno Bogu, oslobodit ćete se kletve moje i moći ćete kraljevstvo Hrvata obnoviti!