Jarmila Gospodnetić: Ribolovac
Na zavoju rijeke
zatekne me putnik
sa štapom ribarskim
i tuđim osmijehom na usnama.
Oči mu velike k'o nebo,
svjetlucave k'o noć.
Ukrade mi pogled,
sakri ga u svoj.
Nepostojeću, na put me povede
do velikih riba,
do nepoznatih dubina,
daleko od obale
moje, znane.
Otvori mi dvore podriječne,
svilene od mulja
i maha vlažnog.
Sjajne od vode i biserja,
mirišljave od neznanog opoja.
A ja mokra od vlastitog rađanja
novi život dišem kroz brzace.
Gutam zrak,
grabim nepoznato.
nesvjesna vremena i života
srljam kroz virove
i sukam preko sprudova.
Pijesak u oči ulazi,
vid postaje voda.
Voda kroz mene teče,
kamenje oštro ne osjećam,
zvukovi prilaze muklo.
Zamućen pogled klizne niz tok.
Putnik odlazi dalje.
Ja ga slijedim samo
kao kamenčić sjećanja
zakotrljan po dnu rijeke.