Tomislav Smoljan, esejist, novinar i pjesnik, rođen je 1988. u Međugorju. Diplomirao je teologiju u Zagrebu na Katoličko bogoslovnom fakultetu. 2015. godine objavio je jednu zbirku poezije pod nazivom Poezija. Do sada je objavljivao u različitim časopisima i zbornicima te je nagrađivan od kulturno umjetničkog društva 'Spark'. Trenutno boravi u Zagrebu gdje uz poeziju piše kratku prozu i oglede o raznim pitanjima. Obnaša dužnost političkog tajnika novoosnovane stranke 'Generacija obnove'. Osim poezije ljubitelj je filozofije, kulture dijaloga i kritičkog mišljenja te je slijedom toga jedan od moderatora Filozofskog caffea koji se održava subotom u Zagrebu.

Uvod u poeziju 

Poezija je Pjesma nad pjesmama, a stvarnost je Knjiga

Sirahova.

Poezija je onaj rijetki trenutak šutnje između dvije

pričljive osobe dok piju kavu.

Poezija je kada pretrčimo cestu dok nam automobili

trube.

Poezija je kašnjenje na zakazani sastanak (namjerno). Poezija je kada na pitanje 'Kako si', umjesto uobičajenih odgovora kažemo: 'plavo, pokislo, probuđeno'.

Poezija je kada ustanemo i oporavimo se od pada samo zato da bi opet mogli pasti.

Poezija pripada samo tebi, proza je nešto zajedničko. Poezija je način gledanja travnja kao najokrutnijega mjeseca u godini.

Poezija je ono čega se sjećamo i čemu se nadamo.

Nemojte me pogrešno shvatiti; poezija nije ono o čemu ćemo pričati kada ostarimo, 

To

je

više

ono

što

ćemo

prešutjeti.

 Uspomena

 Šetao sam s vama one noći kroz park,
spavalo je: zelen, cvijeće, klupe i drveće.
Šetajući bez vas, u posve drugoj noći,
probudiše se gordo u samoći.

Barke koje plove

Barke koje plove nemaju puta,
barke koje plove nisu slijepe,
ali od njih ipak većina zaluta.
Čuješ li pjesmu barki koje plove?

Te barke ne voli more, i ne mogu same graditi svoj val.
One se njišu gore, dolje, u nadi da će pronaći svoj žal.

Prekrasne barke ponosno nose stjegove različitih boja.
Oluji, oseci i plimi prkose;
Ostaju hrabre, barke koje plove.

Kao da ne vjeruju vremenu, gle kako mijenja života tijek.
Ili ono za što se daje život,
uništiti
ne može
vijek?

Tvornica

Veliki stroj gleda radnika,
radnik gleda veliki stroj.

Tko će prije crknut
pod teretom rada?

Stroj crknut neće,
švapska je to namjena.

A ako radnik crkne,
dolazi zamjena.

Kasno u noć

Stajah pokraj prozora, ne znam zašto,
ja laptop, TV i... ma samo nas troje.
Nešto poput snijega i kiše pada,
a ne znam što je.
Tada se prenuh brzo
i shvatih da sam usred sanja;
Ja sam ulični vjetar što se trzo,
i meki lavež što odzvanja.
Odmah dobih snažna krila,
slomih smiješnu granu neku,
pozdravih ljutog automobila,
i nestadoh
u daleku.

Otpor

Kiša, tuče.
Grom puče.
Treba uzeti na nišan
oblake iz kojih pada kiša.
Ispaliti stotinu raketa i više
za
svaku
kap
dosadne
kiše.

Terorist

Smrt mu je blizu

kao zrak oko njeg,

živi u mraku, svijetlost ne pozna.
Jeza mu je prijatelj, zabrinut nije, baca kocke i smrti se smije.

Da li taj čovjek mučenik je bio, ili nikad život nije prepoznao?

Ratnik koji život ne cijeni nije ratnik nego grobar nijemi.
Ratnik koji život svoj baca i s njim drugog sretnijeg krade,
nije ratnik nego grobar nijemi.

O ratniče zašto ti srce šuti,
zašto ne progovoriš jezikom svoga roda!
Ili si hrabar, ti mačore crni,
kad možeš tek tako izaći pred Boga?

Partija mijenja povijest

Partija mijenja povijest,
od nepoćudnih informacija brzo čisti.
Događaji su postali drugačiji,
a ni datumi nisu više isti.

Partija mijenja povijest,
crno-bijela podjela pada na plodno tlo:
pobjednici su apsolutno dobri,
neprijatelji apsolutno zlo.

Partija mijenja povijest,
oni znaju što rade;
Kreirajući ono što je bilo,
bolju budućnost nesebično grade.

Zgrabimo udžbenike, očistimo naočale,
otvorile su oportune sfere.
Najposlušniji i najgori među nama,
ostvarit će najbolje karijere.