I Bog daše odmora starom Petru

I lovore u vis vrimenu

I vrijesove znojnom maru prapovijesti.

I Eden to postaše - kamena, bronce i mjedi.

Vatre grijaše ognjišta bezimenih sjena

a hladni krš živih voda iz podzemlja

napi žedne usne Romana.

Nastade veliki Municipij, Sinodij i Promona.

I niti tunika razgradiše thoraksa rđe

A novo pleme sa Karpata zasija tu sjeme

Od Tepljuha do Kljaka.

s ruke na ruku na od oka libelu stavljaše se kocka

Od Snačića do Nelipića

Od kvadra ideja osame neba

daše Bog Petru i Marti

malog Ivana u kolinki.

Uz poj ovaca zvonile su epovi i balade, pisme narodne

I moždana poimanja dovršiše juga vreve.

Isklesao je u kamen južna jedinstva

I pođe za rana vidjeti svijeta

Znati je dobro vjekove nove

Niz diobe rijeke Čikole

Te na glavici Paraća

Kamen po kamen isklesa se kalota.

Kako je i pisano - zla sa Istoka krenuše,

ozebli su topli kraj barbari pogane duše.

Nestadu dveri loze obiteljske

A drač i trava zaboraviše lišća jablana pljeske.

Pred tvojim zdencem gledah sebe i dijete.

Bistrio sam jutro i prizora mijene.

Osmijeh ti dadoh, a ti meni razloga.

U čistini zagolicah smisao neba.