Dominik Tomić: U šetnji kraj Marxova epitafa
Bradati me jalnik traži,
unaglas što drumom viče:
„Nema Boga!“ on me draži
i upiruć' k nebesim kriče:
„Nema duše, nema spasa,
kukolj spali samo mi smo
sa svemirska rujna klasa!
Zapalite drven-krstel
sravnite im kamen-hrame,
bezbrižno nek' ovce brste
bez opijuma vjerske rame.
Križ je truo, smrdljiv crv“,
prijekorno me kara,
„i tko blaguje mu krv,
nek' mu tijela tanad para.
Vonj monstrance izbjegavaj,
kadaveri ne daj usti,
vrijeme drugom ne izdvajaj,
hvale Trojstvu ne izusti!“
Pustih kletvi, psovki, hula,
dok te grli lahka grud,
narico si mrtvi Karle –
pogan jezik, zaman trud.
Puštam te da s mirom gnjiliš,
raspadaj se, crči, truli
polako nek te vrijeme mrvi,
al' ne žuri, što se siliš?
Ta pred tobom je vječno ništa,
tebi milje nego išta!
Ja blagovat ću Svetog Tijela,
i hodeći ka Križa Slavi,
mjesto trule tvoje glave,
vodit' će me vjere djela.
Dok na grobu duplir plamti,
radosna mi duša kliče:
Corpus, vox et cor clamavi
In Te Domine Speravi!
(Snivaj mirno, razbojniče!)