Osluškivao je otkucaje s druge strane protuprovalnih vrata. Hladnoća se oblijevala ušnom školjkom dok pokušavaše razabrati nepravilne, ali ujednačene otkucaje. Nesretni Morse. Kako se usredotočiti po ovoj ozeblici? S-T... Otkucaji odjekivaše snažno, poput krika yunnanskim klancima. Kako li je lijepo bilo planinariti tim zelenilom? E-P... Step? Step down? Još jedno upozorenje? H-A... Stephanos! Dobro je, bit će da je Ce. Odvratiše trima zadržanim otkucajima, sa stankom između drugoga i trećega. Mt. Napeto je osluškivao. Iz složenoga slijeda iščitao je točnu lozinku: 1-0, 1-7, 2-2. Bez razmišljanja oprezno zavrnu istrošenu mjedenu kvaku. Djevojka bez riječi žurno uleti u sklonište.

– Sretan imendan! – prišapnu leteći mu u zagrljaj. Turnula mu je naramak što brižljivo skrivaše u njedrima.

– Joj, Ce, nisi trebala... – lažnom skromnošću odvrati dok je gotovo panično odmotavao darak

– Upute?

– Da, ovako je sigurnije. Znaš da nadziru Twitter... Nema nam druge doli ovako, primitivno...

– Ce, želiš li reći da je moj otac poštar bio primitivac? – prokomentira uz blagi smiješak.

– Nipošto, Steph, no spali smo na glasnike i papiriće. A ni to neće biti duga vijeka. Već me presreću pogledi sumnje, čak i u najskrovitijim uličicama...

– Vidim da si se uspuhala. Sjedni, barem dok pročit...

– Ne mogu, moram dalje. Trebam obavijestiti Johna, otići do Mary... – očima je prebirala popis zadataka u svojem čeonom režnju – pa zamijeniti Paula na položaju. Ta neće se demokracija sama obraniti! Ali, vidimo se u šest kod oca Wua. Nemoj kasniti!

– Kasniti? Na svoj imendan? Ne pada mi na pamet! – zareže desnicom zrak kako bi naglasio odlučnost svoje namjere.

– Znaš da vrijeme nije u tvojoj moći. Obećaj mi da ćeš krenuti prije policijskog sata...

– Ne brini, ići ću sporednim ulicama. Znam da su zatvorili prilaze...

Cecilia je već šmugnula uz reski škljocaj glomaznih vrata. Uvijek ga je bunila lakoća kojom je zatvarala glomazna vrata protunuklearnoga skloništa... 'Ajde, barem neka korist od socijalističke megalomanije. Srećom pa je gljivio u stambenom bloku namijenjenom narodnim herojima kulturne revolucije... Ti podrumi bili su neuništivi!

„Pročitaj Riječ!“ stajalo je ispod uputa, našvrljano u žurbi, jedva čitkim rukopisom. Uze pohabani Novi zavjet, džepno izdanje. Prebiraše po požutjelim stranicama: osma glava, deveta glava... deseta! „Čuvajte se, ljudi...“ Mudra opaska, nema što! „..jer će vas predavati vijećima...“ Čitao je odmjereno, blago šaputajući. „Brat će brata predavati na smrt...“ Sjetio se Paula, koji je trenutno držao položaj u Šangajskoj ulici. Vlastiti brat, činovničić u mjesnom odboru, prokazao ga je vlastima ne trepnuvši. Njegov magnum crimen? Katolik. Katolik i prosvjednik. Prvo su mu još i mogli oprostiti, kroz iglene uši doduše, ali prosvjednik!?

 

Ustanik protiv „društva blagostanja“? Odmah mu je sijevnula napomena u e-dosjeu. Ograničenje kretanja zbog „reakcionarstva“. Zabrana kupovanja zrakoplovne karte. Ograničenja živežnih namirnica. Zabrana pristupa mreži. (Bogu hvala na VPN-u!) Veza u zatvoru odradila je svoje i Paul je uspio uzmaknuti blagodatima državnih centara za „resocijalizaciju“.

No Sustav društvene ocjene (uzornosti građana!) nije imao milosti. Paul je redovito nosio krinku izbjegavajući kretanje otvorenim prostorima. Trgovi, parkovi, križanja nisu dolazili u obzir. Domišljati student doskočio je tome i otad smo svi zakrabuljeni šminkom, novinskim papirom i lažnim umetcima. Jedno očitavanje ulične kamere i na svim policijskim zaslonima bliješti tvoje lice i »ocjena uzornosti« uz napomene o nepoželjnim osobinama i upute pozornicima o ophođenju s »neuzoritim« građanima.

Budući da jedini u ekipi nisam imao opaski u dosjeu, čuvali su me k'o zlatnu koku. Usprotivio sam se svojim povlasticama, premda mi se, iskreno govoreći, nije dalo boriti sa suzavcima i vodenim topovima pod kilom šminke i kartonskom Guy Fawkesovom grimasom. Prihvatih samovanje u sigurnosti skloništa, neprestano zahvaljujući providnosti režimskih arhitekata i gradskih planera na armiranom betonu i debelim zidovima. Ili je to bila Njegova Providnost? U svakom slučaju, pravi Faradayev kavez – nema unutra, a ni van. Prava bezsignalna oaza u premreženoj „mirisnoj luci“.

„Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“ Stephen sklopi korice, prigrabi masku te se iskrade iz skloništa pogledavajući na svoj ručni sat. Lažnjak, razumije se. Šest manje deset. Policijski sat odavno je na snazi. Navuče masku i otisnu se u tminu velegrada zagovarajući se svojem nebeskom imenjaku.

Stephan se dotakne išaranoga zida. Razmišljao je o djedu. Sigurno bi bio ponosan na unuka. Zaplače. Osjeti nemir. Je li tu skončao moj nesretni Opi? Je li ga tu ustrijelio režimski graničar toga kobnoga ljeta šezdesetprve? Želio je latiti se malja i razbiti i posljednji komadić tog „obrambenog zida“, no obuzda bujajuću srdžbu. Ne! To je epitaf! To je tihi dom, mjesto spokoja stotine neznanih junaka! Neznanih, a i neuspješnih u preskakanju nadljudske, tri i pol metarske „obrane“... Metak je jednostavno bio brži!

Gledao je turiste kako se naslikavaju pred ostatcima jedne tiranije, čiji vonj i dalje kruži Europom. Vonj komunizma! Bez imalo dostojanstva pentrali su se po izbočinama kako bi doživjeli to „neponovljivo povijesno iskustvo“, kako su ih mamili u putnim katalozima. Načinio je znak križa i prešao u kavanu nasuprot ceste. Apfelsobst, bitte. Izvadio je knjižicu koju mu je mati poklonila za Božić. Straničnikom je označila 52. stranicu.

 

„Zid je bio zamišljen kao zaštita od imperijalizma. Čovjek bi prije povjerovao da je u pitanju strah, a ne zaštita. A kako je mogao štititi zid koji je podignut preko noći, mučki i silovito. Takav zid ne samo da nije mogao štititi one na istoku od onih na zapadu, nego je bio neprekidno zid opasnosti i za jedne i za druge. Prvo se to pokazalo na čovjeku koji je probio rupu u zidu pa je glava bila na zapadnoj strani, a noge na istočnoj. Siroti je čovjek po tko zna koji put ponavljao da želi biti tamo gdje mu je glava, a nije ni slutio da na zapadnu stranu noge neće nikada prijeći.“

Tu je mati povukla strjelicu i nadopisala „vidjeti str. 54“, gdje je podvukla posljednje dvije rečenice: „Glava i trup ostali su na zapadnoj, a noge na istočnoj strani zida. Unatoč tome što je zid srušen, nitko ih više neće sastaviti, pa čak ni u smrti, u grobu.“

Iz preklopa je ispala čestitka s motivom jaslica. Weihnachtskarte! Drhtavim rukopisom bješe ispisano: „Sretan Božić i na dobro ti došao sveti Stipan! Mutti.“

Gledao je prema zidu, gdje se i dalje naslikavala skupina kineskih turista. Treba li im reći? Treba li ih uputiti? Kamo i kome? Pitao se... Desetak metara dalje dvojica pučkoškolaca (s poderanim traperom) „daskala“ su se bezbrižno ulicom... Znaju li oni? Znaju li da su i njihovi djedovi ovdje skončali? No, sjeti se istom da je na zapadnoj strani. Na tu se misao iskreno nasmije. Pa naravno, tu je šezdesetosma učinila svoje – koga briga za ruševine i za dosadne turiste? Koga briga za nijeme epitafe? Uostalom, koga uopće briga za tu urvinu dokle god možeš na njoj zarađivati?

Odbio je novine koje mu pružaše kelner. Tagesblatt je naslovnicu prekrio crno-bijelom fotografijom uz crveni natpis „30 godina pada“. Čega, pitao se? Ako je nesretni Zid i pao, je li s njim pao i njegov Zeitgeist? Promatrajući djevojku u majici s Che Guevarinim likom, dobio je odgovor.

Kad je otvorio Twitter, prvo mu je iskočio tweet stanovitoga američkoga novinara. Obavještava pratitelje o uhićenju hongkonških aktivista Paula Wua i Cecilie Tong na križanju Šangajske i Nankinške ulice. Priložio je i videozapis. Neki čovjek ležaše u lokvi krvi pored nekog visokog zida. Uhićenica ga je dozivala, vičući iz petnih žila. Utrpali su je u policijski automobil. Stephen se nije odazvao. Video je prestajao s nekim natpisom na kineskom, srećom, transliteriranom na latinicu.

Samo jednu riječ uspješe uhvatiti u kratkoj odjavnoj špici. QIÁNG. Upisao ju je brže-bolje u nekom besplatnom mrežnom kinesko-njemačkom prevoditelju. „Pričekajte trenutak, prevodimo!“ stajalo je uz smješka. No do smijeha mu nije bilo. Posrijedi je bio Mauer, još jedan zid. Točnije, još jedan epitaf. Najmanje jedan.