Tomislav Smoljan: Pjesme
Uvod u poeziju
Poezija je Pjesma nad pjesmama, a stvarnost je Knjiga
Sirahova.
Poezija je onaj rijetki trenutak šutnje između dvije
pričljive osobe dok piju kavu.
Poezija je kada pretrčimo cestu dok nam automobili
trube.
Poezija je kašnjenje na zakazani sastanak (namjerno). Poezija je kada na pitanje 'Kako si', umjesto uobičajenih odgovora kažemo: 'plavo, pokislo, probuđeno'.
Poezija je kada ustanemo i oporavimo se od pada samo zato da bi opet mogli pasti.
Poezija pripada samo tebi, proza je nešto zajedničko. Poezija je način gledanja travnja kao najokrutnijega mjeseca u godini.
Poezija je ono čega se sjećamo i čemu se nadamo.
Nemojte me pogrešno shvatiti; poezija nije ono o čemu ćemo pričati kada ostarimo,
To
je
više
ono
što
ćemo
prešutjeti.
Barke koje plove
Barke koje plove nemaju puta,
barke koje plove nisu slijepe,
ali od njih ipak većina zaluta.
Čuješ li pjesmu barki koje plove?
Te barke ne voli more, i ne mogu same graditi svoj val.
One se njišu gore, dolje, u nadi da će pronaći svoj žal.
Prekrasne barke ponosno nose stjegove različitih boja.
Oluji, oseci i plimi prkose;
Ostaju hrabre, barke koje plove.
Kao da ne vjeruju vremenu, gle kako mijenja života tijek.
Ili ono za što se daje život,
uništiti
ne može
vijek?