Iako je svjetska javnost detaljno upoznata s njegovim zločinima nad Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini te dokazanom krivnjom za genocid, činjenice o zločinačkom djelovanju kroz srpsku vojnu agresiju u Hrvatskoj i vojnom slomu Ratka Mladića često ostaju po strani. Donosimo cjeloviti povijesno-pravni pregled zlodjela, službenih presuda i autentičnih izjava koje su zapečatile povijesno nasljeđe jednog od najvećih ratnih zločinaca s kraja 20. stoljeća.

Ovih se dana dosta pisalo o smrti nekadašnjeg srpskog ratnog generala Ratka Mladića, jednoga od najvećih ratnih zločinaca s kraja 20. stoljeća u svijetu (Međunarodni sud u Haagu, 2021.). Ono što je već dobro poznato međunarodnoj zajednici i svjetskoj javnosti jesu njegovi ratni zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini. Međutim, manje su poznate činjenice o njegovu zločinačkom karakteru i djelovanju u Republici Hrvatskoj.

Kako bismo prikazali cjelovitu sliku o kakvoj je osobi riječ, najprije ćemo kratko sažeti za što je točno optužen u Haagu, pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za kaznene sudove (nasljednikom ICTY-ja):

• Genocid u Srebrenici: Proglašen je krivim za nedvojbeni genocid počinjen nad bošnjačkim (ljudima islamske vjeroispovijesti) muškarcima i dječacima iz Srebrenice u srpnju 1995. godine, u kojem je bez zadrške ubijeno više od 7 000 ratnih zarobljenika (često se spominje i brojka od više od 8 000 ljudi iz srebreničkog kraja).
• Zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja: Žalbeno vijeće Međunarodnog suda potvrdilo je da je Ratko Mladić kriv za progone, istrebljenje, ubojstva, deportacije i prisilna premještanja nesrpskog stanovništva (Hrvata i Bošnjaka) u sljedećim općinama Bosne i Hercegovine: Banja Luka, Bijeljina, Foča, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Rogatica. U pitanju su bila masovna i pojedinačna ubojstva i istrebljenje, zatočenja, mučenja, opsade, napadi na naselja i prisilna premještanja (deportacije više desetaka tisuća Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva).
• Opsada i teroriziranje Sarajeva: Proglašen je krivim za snajpersko djelovanje i neselektivno granatiranje civilnog stanovništva i civilnih objekata grada Sarajeva s namjerom širenja terora.
• Uzimanje talaca: Kriv je za zarobljavanje i držanje pripadnika mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) kao „živog štita” u svibnju i lipnju 1995. godine.

Riječ je o odvratnim zločinima koje bi svaki iole racionalan i razuman čovjek trebao osuditi, bez dvojbe. Međutim, tu nije kraj njegovim ratnim zločinima, budući da je značajne zločine također počinio i prema Hrvatima u Republici Hrvatskoj, poglavito nad civilima. Ti zločini nisu bili dio presude Međunarodnog suda u Haagu, ali su bili dio postupka u Hrvatskoj 1992. godine, kada je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora, što je kasnije potvrdio i Vrhovni sud (Okružni sud u Šibeniku, 1992.). Ipak, ni tom presudom nisu obuhvaćeni svi ratni zločini Ratka Mladića jer je taj zločinac nastavio činiti zločine i u kasnijem razdoblju. Budući da je u međuvremenu pokrenut proces u Haagu, sva djela za zločine u Hrvatskoj nisu objedinjena u konačnu presudu.

U Hrvatskoj je stoga službeno osuđen za:

• Kijevo (kolovoz 1991.): Proglašen je krivim jer je zapovijedao zajedničkim napadom JNA i lokalnih srpskih postrojbi na hrvatsko selo Kijevo koje je bilo u blokadi; na selo je ispaljeno oko 1600 projektila (korištene su i zabranjene kasetne bombe), čime je došlo do razaranja sela i progona hrvatskog stanovništva.
• Sinj i Vrlika: Proglašen je krivim za neselektivne artiljerijske, raketne i zračne napade na civilno stanovništvo i objekte na širem području Sinja i Vrlike.
• Šibenik i okolna naselja: Proglašen je krivim zbog zapovijedi za granatiranje grada Šibenika i obližnjih mjesta, pri čemu su poginuli civili, a uništena je i hrvatska povijesna kulturna baština.

Zapisi i optužnice Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) upućuju na to da je u Hrvatskoj pokrenuto još nekoliko procesa protiv njega zbog njegovih zlodjela, iako isti nikada nisu dobili konačnu presudu zbog njegove nedostupnosti i kasnije smrti.

U pitanju su:

• Pokolj u Škabrnji i Nadinu: Hrvatska ima značajnu građu dokaza o njegovu zapovjedništvu nad Kninskim korpusom i sudjelovanju u stravičnom mučenju i pokolju hrvatskih civila u Škabrnji i Nadinu u studenom 1991. godine.
• Pokušaj rušenja brane Peruća: Protiv njega je podignuta optužnica pred Županijskim sudom u Splitu jer je u siječnju 1993. godine naredio miniranje brane Peruća s 30 tona eksploziva. Srećom, brzim djelovanjem Hrvatske vojske i radnika HEP-a, potencijalna katastrofa i potapanje niza hrvatskih mjesta su spriječeni. Smatra se da bi potencijalno poginulo između 30 000 i 50 000 ljudi (iako određene procjene govore i o daleko većem broju).
• Raketni napadi na Požegu i Đakovo: Bio je osumnjičen za naređivanje napada kasetnim raketama na civilne ciljeve u Slavoniji 1995. godine, od strane osiječkog tužiteljstva.
• Zločini u Lovincu i prominskom kraju: Njegove su postrojbe provodile sustavne likvidacije preostalih civila (mahom starijih osoba), pljačku i paljenje kuća u selima oko Drniša, Promine i u ličkom selu Lovinac.
• Rušenje katoličkih crkvi: Pod njegovim je zapovjedništvom sustavno minirano i srušeno na desetke povijesnih katoličkih crkava i župnih ureda u dalmatinskom zaleđu (npr. u Kijevu, Vrlici i široj okolici Knina) s ciljem potpunog zatiranja kulturnog i povijesnog identiteta Hrvata na tom prostoru.
• Blokada i granatiranje Zadra: Mladić je tijekom rujna i listopada 1991. godine provodio potpunu blokadu Zadra, zbog čega stanovništvo nije imalo vode ni struje, a uz to su neselektivno granatirani civilni stambeni objekti, bolnica, povijesna jezgra i industrijska zona, gdje je također poginuo veliki broj civila.
• Zločini na području Ervenika i Bruške: U njegovu području odgovornosti krajem 1991. godine počinjeni su teški zločini nad preostalim hrvatskim stanovništvom u izoliranim zaseocima, kao što je masakr nad obitelji Čengić u Erveniku (ubijeni su roditelji i dvoje male djece od 11 i 5 godina) te ubojstva civila u selu Bruška kod Benkovca.
• Prvi napadi na hrvatska mjesta u Zapadnoj Slavoniji: Smatra se kako je vodio i poticao napade u nizu hrvatskih mjesta prije nego što je agresija prerasla u otvoreni rat.
• Sustavna silovanja žena: Uz sve navedeno, Ratko Mladić i njegove postrojbe krivi su za brojna silovanja žena u Hrvatskoj i BiH. Silovanja su se događala sustavno te su također bila u službi provođenja etničkog čišćenja u obje zemlje.

Ratko Mladić nije skrivao svoje zločinačke porive pa je u više navrata dao nedvojbene izjave o svojim zločinačkim namjerama:

• „Proći ću kroz tebe kao kroz Kijevo” – Dostupni su snimljeni razgovori u kojima prijeti Nikoli Vukošiću (misleći na zločine počinjene u hrvatskom selu Kijevu).
• „Nitko stariji od 10 godina ne će otići” – Zastrašujuće prijetnje zadarskom i šibenskom području.
• „Pobijte sve što nije vojska!” – Izravna zapovijed izrečena na terenu u Dalmaciji, pritom misleći na sve one koji nisu pripadnici njegove vojske (Svjedočanstvo ratnog snimatelja Petra Malbaše, 1991.).
• „Ja sam osobno minirao Maslenički most i branu Peruća...” – Izjava izravno upućena kameri tijekom pregovora: „Ja sam osobno minirao Maslenički most i branu Peruća. Vi znate da, kad ja radim nešto, to radim učinkovito i kvalitetno i ja držim Dalmaciju u blokadi.”
• „Mi granice ne crtamo olovkom...” – Službena izjava sa 10. sjednice Skupštine Republike Srpske u Banja Luci: „Mi granice ne crtamo olovkom, nego ih crtaju naši tenkovi i naša krv.”

Te i niz drugih sličnih izjava snimile su službe protuobavještajne zaštite i hrvatske policije u realnom vremenu, a za neke postoji i niz svjedoka.

U velikosrpskoj agresiji ubijeno je oko 9000 hrvatskih civila, što čini 45% ukupnih hrvatskih žrtava u Hrvatskoj i 39% ukupnih hrvatskih žrtava u BiH. Smatram kako samo ta činjenica dovoljno govori o razini zločina koji su u pitanju, a za koje je dijelom odgovoran i zločinac Ratko Mladić.

U konačnici, Ratko Mladić se nije iskazao ni u vojnim vještinama jer je neosporna činjenica da su hrvatske snage u završnim operacijama ušle u izravan sukob sa snagama takozvane VRS. Mladićeve snage su pritom doživjele značajne poraze i izgubile ogroman teritorij. Činjenici da je srpski entitet kao takav opstao kroz Daytonski sporazum mogu zahvaliti isključivo SAD-u, na čiji su nagovor hrvatske snage zaustavile daljnji prodor i ulazak u Banju Luku, iako su bile pred samim ulazom u grad. Visoki časnik takozvane VRS, general Slavko Lisica potvrdio je u više navrata kako je moral bio nizak, da se stanovništvo pripremalo na bijeg te da bi grad uskoro pao da su Hrvati nastavili s napadom.

Sa svime navedenim na umu, a još bi se podosta moglo pisati o njegovim ratnim zločinima i zločinačkom karakteru, smatram da bez zadrške mogu reći kako gotovo svi Hrvati iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta općenito na Ratka Mladića (i njegove kolege) i njegovo nasljeđe gledaju na jednak način, kao na jednoga od najvećih zločinaca u svijetu s kraja 20. stoljeća, genocidnog krvnika žednog krvi nevinih zbog deluzija i mitomanije velikosrpske politike. Stoga ne sumnjam da se sada nalazi na pripadajućem mjestu, u paklu!

Vlaho Modrinić

Izvori:

1. Međunarodni sud u Haagu: Predmet Tužitelj protiv Ratka Mladića (MICT-13-56), Pravomoćna presuda Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, 8. lipnja 2021. godine. Službena baza podataka: Unified Court Records (UCR).
2. Pravosuđe Republike Hrvatske: Presuda Okružnog suda u Šibeniku, br. K-11/92 od 8. srpnja 1992. godine (potvrđena od strane Vrhovnog suda RH), kojom je Ratko Mladić pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora.
3. Službene evidencije: Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH), pregled aktivnih i arhiviranih kaznenih postupaka i optužnica za ratne zločine protiv Ratka Mladića (područje Splita, Zadra, Šibenika i Osijeka).
4. Povijesni videoarhivi: Službene snimke i svjedočanstva ratnog snimatelja Petra Malbaše iz rujna 1991. godine (Pregovori u selu Prolić kod brane Peruća).