Ne bih pisao ovo da nije nagovora drage osobe. Ne bih pisao iz istog razloga zbog kojeg ne bi pisao o balegi u polju. Zapravo, sada kada razmišljam, ta balega je dobra stvar, hrani zemlju, poboljšava urod; ima svoju svrhu i vrijednost. Loša mi je usporedba. Možda je bolje kazati da ne bi pisao o „Prstenovima moći“ iz istog razloga kao što ne bi pisao o pomračenom umu koji sanjari i uživa u zlim mislima. Takvi su vrijedni borbe i suprotstavljanja, ali ne i spomena niti gubljenja mira. Stoga se suprotstavljam samo u jednoj stvari.

Davno me prestalo biti briga što se nisu držali kanona, nadu u to sam izgubio prije nego je ijedna epizoda izašla. Niti me tješi to što neki navode, kako barem Tolkiena nisu isprepleli golotinjom kao što su učinili u Igri prijestolja. To je lažan optimizam za one koji žele tapšati utješne tapšaje svom lošem ukusu. Jednako tako me ne tješi ni usporedba s Jacksonovim filmovima u smislu kako se ni oni nisu držali kanona i kako su i ti filmovi napravili ogromnu štetu Tolkienovoj misli i djelu. Iako je to tema za sebe, taj pokušaj relativizacije je jadno proziran.

Ne tjera me puno razvijati kritiku oko tumačenja Tolkienovog svijeta u ovoj seriji koja ga je učinila dosadnim, nečim za što sam mislio da nikada neću moći prišiti tom svijetu. Nije vrijedno razglabanja katastrofalno pisanje i razvoj likova, što je odraz užasnog manjka životnog iskustva onih koji su radili na serijalu. Manjku dodira s realnošću, ljudskim emocijama i na kraju krajeva mudrosti koja dolazi s iskustvom. Njihovi pokušaju mudrih misli su kao kada pijani čovjek prvi puta naiđe na neku zbirku mudrih izreka za djecu i od njih pokuša sastaviti vlastitu nedosljednu misao. Želudac mi se diže kada se prisjećam kontradiktornosti u ovoj seriji pa ću stoga prestati.

Ono što je vrijedno borbe i suprotstavljanja te jedini razlog zbog kojeg pišem je jedna nekanonska priča o nastanku Mithrila iz pete epizode. Nije me briga što je nekanonska, kao što rekoh, nisam gledao seriju s tom nadom. Priča o nastanku dragocjene kovine, u slobodnom prijevodu, glasi ovako:

„Na jednoj strani borio se vilenjački ratnik. Manwëova čistoća krasila mu je srce. Svoje svjetlo pretoči u stablo (gdje je navodno izgubljeni Silmaril) kako bi ga zaštitio. S druge strane, Morgothov Balrog; usmjeri svu svoju mržnju prema stablu kako bi ga uništio. Sred njihova dvoboja munja zgromi stablo te stvori moć. Moć čistu i svijetlu poput dobra, te snažnu i nepokolebljivu poput zla.“

Budući da u priči Prstenova moći Mithril ima moć da zacijeli vilenjački svijet od propadanja, zbog kojeg bi inače morali otići iz Međuzemlja, ta „legenda“ nosi u sebi jednu veliku opasnost po dušu i uvredu Tolkienu. Teško je očitati je li to glupost ili pakost, ali uzmimo u najboljem slučaju da je glupost i nemogućnost razumijevanja katoličke teologije koju je Tolkien prožeo kroz svoju mitologiju. Zlo ne može postojati kao entitet za sebe, zlo nema svoje uporište nego parazitira od dobra. Ako nema dobra, onda zlo ne može živjeti i kvariti ga, kada bi uzeli misao sv. Augustina. Ako uzmemo misao sv. Tome Akvinskog, onda možemo još jednostavnije kazati; dobro može postojati bez zla, ali zlo ne može postojati bez dobra. Stoga zlo ne može ponuditi nikakvu bitnost koju dobro već nema ili ne može dostići.

Stoga, sama misao da Balrog može ponuditi išta što dobro, u ovom slučaju snagu i nepokolebljivost, je van pameti i pokazuje mentalnu ograničenost tvoraca serije da shvate esenciju Tolkienove misli prožete katoličkom teologijom, a također pokazuje i kroničan manjak zdravog razuma. Taj New Age jednakosti te ravnoteže dobra i zla teško mogu nazvati nenamjernim, ali to je samo slutnja. Kako god okrenuli, bila u mitologiji „Prstenova moći“ ta legenda istinita ili ne, ona donosi zabludu i naspram njoj sva druga slobodna tumačenja kanona u serijalu se čine kao tričarije koje se mogu zanemariti.

Smatram to jedinom stvari vrijednom spomena jer valja upozoriti na ono što prijeti duši. Sve ostalo u Prstenovima moći nije vrijedno spomena ni truda. Jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz ove serije jest želja da pobjegnem u šumu na nekoliko dana te ponesem sa sobom kruha ispod peke, komad dobrog sira, par boca samostanskog piva i staro izdanje Hobita. Pođite i vi dok je jesen ovako mila, bježite od ekrana; što čekate!