U danima Velikog tjedna i uskrsnom razdoblju misterij Kristove muke, smrti i uskrsnuća me zaokupi kao i svakog kršćanina diljem svijeta. Patnja i bol koju je podnio za nas i naše opačine su jedinstven dokaz Božje ljubavi, a samo Uskrsnuće i pobjeda nad smrću je središnji događaj u ljudskoj povijesti.

Kao dijete, ili bolje rečeno kao nezreo vjernik, prezirao sam židovsku gomilu koja je udarala i izrugivala pretučenog i poniženog Krista, prezirao sam Judu, podle svećenike, slabog Pilata i ostale antijunake najveće priče svih vremena.

Jednom sam čuo priču o nekom barbarskom kralju koji se spremao primiti sakrament krštenja. Naime, slušajući izvještaj evanđelista o muci i smrti Kristovoj, bijesni kralj je zažalio što nije živio u to vrijeme jer bi on i njegovi vitezovi rastjerali rulju i Rimljane i spasili Isusa. Svećenik koji ga je upoznavao s kršćanstvom, s dosta hrabrosti, uputio mu je kritiku kazavši kako bi i on kao grješnik bio dio gomile koja je udarala i ponižavala Isusa.

S godinama sam shvatio da smo svi mi grešnici sudionici muke, da su naši, i grijesi i slabosti, sadržane u silini udaraca i poruke koju je Isus podnio, da smo često mi koji poljupcem izdajemo Isusa kad prisežemo na njegov nauk, a nemali broj puta uhvatimo sebe u kršenju pravila koja nam je Učitelj ostavio. Shvatio sam lekciju koju svi kršćani teško prihvate počevši od poganskog kralja pa do naših suvremenika, a ta je da smo i mi dio gomile koja je udarala Krista i koja ga danas tu i tamo zna udariti kad popustimo svojim slabostima.

Pa ipak, sa svim svojim manama trudimo se slijediti Krista i njegov nauk, što danas i nije najpoželjnije ako želimo biti općeprihvaćeni i popularni jer se pred očima, nas suvremenih kršćana, odigrava nova pasija. Samo što ovaj put Krist trpi preko progona kršćana koji se odigrava u svim dijelovima svijeta. Ne samo u islamskom svijetu, već i na sekularnom Zapadu.
Što se tiče progona naše braće i sestara na Orijentu, sve je jasno. Scene iz koptskih crkava koje su na Cvjetnicu obišle svijet pokazuju razmjere tamošnjih progona na koje sekularne elite uporno zatvaraju oči.

Na Zapadu raspeće kršćanstva započelo je 1789. kad su francuski revolucionari nadahnuti prosvjetiteljstvom počeli rušiti sve autoritete zemaljske i Božje, te vršiti masovna smaknuća vjernog puka i klera. Progoni u krvi kulminirali su u 20. stoljeću, prvenstveno u komunističkim državama, ali i u nacističkoj Njemačkoj i njenim satelitima. Nakon što se urušilo Carstvo zla probudila se vjera da je konačna pobjeda demokracije, također konačna pobjeda Zapada utemeljenog na kršćanskim principima. Ta iluzija brzo se razbila, a Zapad ne samo da je odbacio vlastite temelje već je počeo voditi nove bitke s ciljem bacanja kršćanstva na smetlište povijesti, kao mnogi drugi prije njega.

Današnji progon Krista na Zapadu se odvija u tišini bez krvi i suza, ali on traje i izgleda da je učinkovitiji nego i jedan do sada. Sekularisti su shvatili da je krv mučenika novo sjeme Crkve. Danas su kršćani izvrgnuti poruzi, lažnim optužbama, ekonomskom slamanju i drugim metodama kojima se izoliraju iz svakidašnjeg života.

Primjeri su sve jasniji, od uništavanja malih kršćanskih obrta presudama koje nikako nisu plod prava, zabrane isticanja križa, povezivanja kršćanskih vrijednosti s ekstremizmom, antiznanstvenim stajalištima pa čak i protivnicima civilizacije kroz povijest iako je kršćanstvo uz rimsko pravo i grčku filozofiju temelj Zapada. Zapad je odlučio žrtvovati Krista i njegovo stado na oltaru nove svjetske religije Progresa. Progresivci su današnja jeruzalemska gomila, a individualni progresivac je razbojnik razapet s lijeva koji u trenucima pred smrt iskušava Boga da bi zabavio publiku koja je jednako željna i njegove i Kristove smrti. Luđak koji stoji na rubu ponora, a nije toga ni svjestan jer vjeruje da njegov spas leži u korumpiranim zemaljskim vlastima u potpunosti odvrgnutima od nebeske vlasti.

Stoga danas takvi izvrguju ruglu tradicionalni brak, obezvrjeđuju život nerođenih te pljuju po dvije tisuće godina dugoj povijesti spasenja, oprosta i milosrđa vjerujući da će na tome izgraditi političke karijere i osigurati životnu egzistenciju. Za takve je davno napisano: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“ (Iz 5, 20)

Chesterton je napisao da „sekularisti nisu uništili božanske stvari, ali su uništili sekularne“ i „da se nisu popeli na nebo, ali jesu pustošili svijet.“ Sve što danas mori Europu, moralna kriza, ekonomska kriza, nedostatak vizije pa i pojava islamizma je posljedica sekularizma i vjerovanja da će čovjek pouzdajući se u svoje snage izgraditi raj na zemlji apsolutnim ukidanjem morala kojeg je iznjedrilo kršćanstvo. Kako će se riješiti problemi koje je borbeni ateizam donio, ne mogu reći. Volio bih kad bi oni shvatili Istinu i vidjeli da plodovi njihovih dijela ne donose raj na zemlji. Volio bih da prihvate kršćanstvo, ili barem kršćansku kulturu i svjetonazor, radi njih samih prvenstveno. Nama valja vjerovati u Uskrs i obnovu koja će sigurno uslijediti nakon svih progona, a kako će to skoro biti ovisi o nama.