Prije ulaska u grad zaustavili su se pored blistavoga planinskog potoka koji je naglo brzao i proširivao se u rijeku. Skinute kacige i u otpustu, pojeli su komadić kruha koji su kupili u Wyddinngtonu te su se okrijepili vodom iz korita koje se otvaralo na Peacewayskoj dolini.

„Voda mi se počinje jako sviđati“ rekao je viši vitez. „Nekoć sam ju smatrao najopasnijim pićem. U teoriji, naravno, ona se treba davati samo ljudima koji su se onesvijestili. To im godi mnogo više nego vinjak. Uostalom, zamisli koja je to šteta trošiti dobar vinjak na onesvještene ljude! Ali, ne razmišljam više toliko radikalno. Ne bih trebao inzistirati na doktorovoj preporuci prije nego dopustim ljudima piti vodu. To bješe gruba mladenačka moralnost; moja nevinost i dobrodušnost. Ali sada vidim dobru stranu vode. Kako samo prija kada si zaista žedan, kako li samo treperi i klokoće! Kako li je samo živa! Ona je najzad, poslije onoga prvog, najbolje piće. Kako ono pjesma veli:

Gozbi se vinom il' na vodi posti,
Pa će tvoja čast ostati netaknuta, ista;
Boga svemogućeg ono dijete je bez zlosti,
A kćerka mu voda, sva čista;
Siđe li anđeo s neba
Pa ti kakva druga pića stavi pred oči,
Ti zahvali mu na ljubaznoj nakani,
Te ih uzmi i jednostavno niz slivnik otoči.“

 G. K. Chesterton

(Posvećeno Nikoli i Ivi)