Petrinjske kronike

 

petrinjaCrtica osobnoga iskustva

Prošlo je nešto više od 2 mjeseca od potresa koji je obilježio živote ljudi na Banovini. Stanovništvo Petrinje, Gline, Siska i svih prigradskih naselja i okolnih sela doživjelo je katastrofu epskih razmjera, na fizičkom i psihičkom planu. Sva moć prirode ukazala se tog 28. i 29. prosinca 2020. Šok, nevjerica i strah postala su naša svakodnevna stanja, a nemogućnost da si u tom trenutku objasniš što se dogodilo činilo je cijelu situaciju poput sna iz kojega se želiš probuditi. Posljedice tog stresa vjerojatno će mnoga djeca i odrasli, osjećati još duže vrijeme. Hodajući gradom tog nesretnoga 29. prosinca u potrazi za bliskom osobom, gledao sam kako je jedan dio moga života uništen i sada ostao samo u sjećanju. Nisam rođeni Petrinjac, „dotepenec“ sam kako bi jedna uvažena „političarka“ rekla, ali sam srastao s njim i u njemu odrastao. Ima mjesta u životu koja te obilježe, Petrinja u mom slučaju to svakako jest i nadam se da će tako ostati. Ova crtica ne bi bila dostatna kada krenuo opisivati svoje odrastanje u ovome gradu, ali mislim da će biti dovoljno reći da mi je želja da i moje dijete odrasta ovdje i stvori prijateljstva i uspomene poput mene. 

Funkcionira li sustav?

Retoričkog li pitanja, rekli bi. U uređenim državnim sustavima da, no, ne i u Hrvatskoj. Po mome skromnome mišljenju da sustav Civilne zaštite funkcionira, već je u ponedjeljak, 28., trebalo u Petrinji zatvoriti uži centar grada. U užem centru trebalo je zatvoriti sve trgovine, obrte, gradsku općinu i ostale ustanove te bi u centar smjeli samo hitne službe: vatrogasci, policija, vojska i HGSS, a građanima uputiti strogu zabranu prilaska centru grada (naravno, evakuirati stanovništvo iz užega centra grada) te dati uputu da ukoliko moraju borave vani što dalje od zgrada i sličnih građevina. Napominjem, da sustav funkcionira, ali na našu žalost ne funkcionira. Upozorenje za takvo nešto stiglo je na vrijeme, u ponedjeljak, 6:28. U utorak, 29., svi znamo što se dogodilo i nefunkcioniranje sustava životom je platila nesretna djevojčica, a nekoliko ljudi je teže ozlijeđeno. Ponovno su se obični građani pokazali organiziraniji od države. Na stranu hitne službe koje su u teškim trenutcima pokazale organiziranost, učinkovitost i postojanje hijerarhije, građani su s pravom tih dana postavljali pitanje što je sa Civilnom zaštitom? Trutovima i sličnim dežurnim mediokritetima počeli su smetati navijači, privatni donatori i ostali obični građani koji su se toga dana sjatili pomoći unesrećenom stanovništvu na Banovini. Sva silina junaka i junakinja, građana napaćene nam republike, organizirala se u kratkom vremenu bolje od države čiji zakoni o sustavu civilne zaštite funkcioniraju samo na papiru. U praksi se to vidjelo na primjeru poplava, požara i nedavnih potresa. Shvaćam s jedne strane da su prirodne katastrofe nepredvidljive i razorne kada se dogode, ali jasno postavljena strategija i sustav zaštite pučanstva bi svakako pridonio manjem strahu i panici te ljudskim žrtvama. U prilog tome ide i priča o kuharima. Glavni chefovi hrvatskih restorana i poznati kuhari svojevoljno su se angažirali i počeli pripremati jela (iz vlastitih zaliha!) za unesrećene na području cijele županije. No, ne samo oni. Već brojni drugi obrti za pripremu jela, različiti caterinzi i slični, ljudi čije peći i lonci već mjesecima ne kuhaju zbog epidemije. Državne pomoći istima ni traga. Tek kada su ljudi doslovno iscrpili i zadnje količine mesa, krumpira i ostalih namirnica, država se uključila. I to ne na način da pomogne spomenutima, već ih elegantno (čitaj: bezobrazno i maćehinski) zamijenila državnom firmom Pleter. Nešto više od dva tjedna (2!) trebalo je odgovornima da smisle model kako prehraniti stanovništvo na potresom pogođenom području. Novce i resurse ponovno su ustupili firmi koja ionako živi od države, umjesto da su za pripremu jela angažirali petrinjske, sisačke i glinske restorane koji su mjesecima zatvoreni. Apsurdistan, u punom smislu te riječi. Nelogičnosti, neorganiziranost, dezinformiranost (ili još gore poluinformiranost) stanovništva, ostavljaju dojam lošeg ili zapravo nikako upravljanoga sustava kriznim situacijama.

Revitalizacija ili depopulacija?

Lutajući na granici optimizma i pesimizma, ostanka ili odlaska, prevrćem sve realne i nerealne opcije nastavka života u Petrinji. I prije potresa, Sisačko-moslavačka županija bila je među siromašnijim dijelovima države. Ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, označio je egzodus stanovništva s ovog područja. Iz vlastite mikroperspektive poznajem barem 10-tak ljudi koji su napustili Petrinju. Pandemija korona virusa usporila je taj trend iseljavanja u inozemstvo, ali su prosinački potresi razotkrili mnogobrojne ostale probleme. Prema podatcima iz medijima već je oko 2800 obitelji promijenilo prebivalište ili boravište u Sisačko-moslavačkoj županiji. Samo 1500 je iselilo iz Petrinje. To de facto ne mora značiti da su se iselili, ali mala vjerojatnost da nisu. Dobar dio njih ostao je u Hrvatskoj, ali se iselio iz županije. Potres kao da razotkrio ostatku države ono što stanovnici Banovine znaju već duži niz godina. Sljedeći navedeni i objašnjeni elementi nisu plod temeljitoga znanstvenoga istraživanja, već su tijek laičkoga razmišljanja o čemu bi se trebalo voditi računa prilikom toliko razvikane revitalizacije.

1) Pojednostaviti dokumentaciju o obnovi te pritom izbjeći nepotrebne elaborate, dopise, rješenja i dati ljudima što jednostavnije upute za rušenje i gradnju. Naznake takvih rješenja donijelo je Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja u vidu podnošenja zahtjeva samo s osobnom iskaznicom i organiziranjem ureda i mobilnih timova po selima i gradovima. Hoće li se isto tako brzo i efikasno krenuti u obnovu i gradnju ostaje za vidjeti, a to jedna od ključnih faktora za zadržavanje preostaloga stanovništva. No, sva silina obrazaca grada, županije, Ministarstva poljoprivrede i spomenutog Ministarstva graditeljstva dovode do pomutnje i konfuzije. Postavlja se pitanje ima li kraja hrvatskoj birokraciji? Kupuje li se vrijeme silnim obrascima do predstojećih lokalnih izbora?

2) Hitno popraviti sve vrste cesta (državne, županijske, lokalne, razvrstane i nerazvrstane) po Petrinji i okolnim selima primjerenima 21. stoljeću te u tom smislu završiti započetu vodnu i komunalnu infrastrukturu. Petrinjci znaju kako se radila, odnosno nije radila, spomenuta infrastruktura. Rokovi su odavno probijeni, krpaju se po peti put jedne te iste ceste dok ih gomila stoji raskopana, a Petrinjci svako malo ostaju bez pitke vode. O preostalim i uloženim financijskim sredstvima nema informacija, a postoji realna šansa da se nesposobnost izvođača, korupcija i malverzacije glavnih aktera u cijelom procesu i nefunkcioniranje cijele vodovodne i komunalne mreže svede pod grijeh potresu koji, eto, pred kraj radova sve upropastio. Je li to već dovoljan materijal za DORH i USKOK, prosudite sami. Meni je dovoljan materijal i razlog da se iselim.

3) Dovršiti dionicu autoceste Zagreb-Sisak s odvojkom brzih cesta prema Petrinji i Glini te razmotriti mogućnost izgradnje i obnove željezničke pruge do Petrinje. Vozeći se na posao neki dan čujem vijest kako Križevci postaju predgrađe Zagreb izgradnjom trase željezničke pruge koja će putovanje do Zagreba smanjiti na 40 minuta. Autocesta i brza cesta do Križevaca već postoji pa se s pravom pitam zašto ne bi mogla takva prometna infrastruktura doći i do Banovine? Žitelji Sisačko-moslavačke županije mahom gravitiraju prema Zagrebu, a kako biste se uvjerili u to, zaputite se u jutarnjim satima između 6 i 7 prema glavnome gradu. Migracije su svakodnevne i one nam kao takve ne smetaju. No, smeta mi što za prometno malih 60 km prema poslu trebam 1h, a nekad i više. Vidim prednosti života u Petrinji i smatram da bi dobrom prometnom povezanošću (uz prethodnu realizaciju druge točke) dobar dio stanovništva ostao tu te bi se stvorile dobre šanse za ekonomski i gospodarski razvitak cijele Banovine. Potencijal i mogućnosti svakako postoje.

4) Zaustaviti rodijačko-klijentelističku mrežu gradskih čelnika i vrlih "poduzetnika" te uvesti neovisne građevinske inspektore i dobrostojeće građevinske firme koji imaju potrebnu mehanizaciju za gradnju i rušenje. Klupko se razmotava. Mediji otkrivaju prljavo rublje petrinjskoga gradonačelnika, direktora gradskih poduzeća te moćnih poduzetnika. Nemam pravih i čvrstih dokaza da ikoga ovdje optužujem, ali ukoliko mediji i novinari budu dovoljno dugo istraživali i inzistirali na konkretnim podatcima moglo bi se otkriti puno onih s „prstima u pekmezu“. Vjerujem da dobar dio Petrinjaca zna tko „vedri i oblači“ natječajima za radove po gradu, ali što nam to vrijedi kada uzrečica „neka pravne institucije rade svoje posao“, očito samo lijepo zvuči. Glavni misterij i problematika nastala je oko podjele i nestanka građevinskoga materijala, pvc stolarije, bijele tehnike, odjeće, obuće i svih ostalih donacija različitih vrsta. Po privatnim skladištima se sakriva materijal, tone i tone materijala nestaju preko noći, a obični građani koji vape za obnovom svojih razrušenih kuća na rubu su živaca. Pitam se što je potrebno da gradske vlasti i nacionalni stožer uspostave sustav podjele svega doniranoga? Prebacivanje loptice odgovornosti jednih na druge ne pomaže zdravoj i normalnoj atmosferi. Nisam pobornik radikalnih poteza, ali stanovništvo koje ostalo bez elementarnih uvjeta za život, može se odlučiti na takvo što.

5) Poslušati glas građana kroz različite inicijative i grupe na društvenim mrežama. Zdrava i normalna inicijativa rodila se pod imenom „Petrinjsko proljeće“ te vođen njihovim zahtjevom, a upravo radi održavanja zdrave i normalne atmosfere, potrebno je davati na tjednoj i mjesečnoj bazi relevantne informacije građanima. Transparentno djelovati, ne samo govoriti.

6) Stvoriti aktivan plan demografske obnove i gospodarskog razvoja. Nisam ekonomist, demograf ili menadžer, ali kao laik mislim da je potrebno sljedeće: kroz lokalnu samoupravu ukinuti porez na dobit i porez na dohodak poduzetnicima i obrtnicima, napraviti plan razvoja poduzetničkih zona koje trenutno zjape prazne (ili su poligon za različite privatne interese, preprodaje ili malverzacije) te na istima ukinuti komunalne naknade (Mošćenica i Lekenik); na državnoj razini zahtijevati od banaka smanjenje kamata za kredite mladih obitelji, sufinanciranje kredita kroz više godina, ukinuti PDV na dječju hranu i potrepštine te stočnu hranu. Ova bi se točka svakako dala nadopuniti, ali ovo su neke elementarne pojedinosti o kojima bi gradovi i država trebali razmišljati. Naravno, ukoliko postoji politička volja. Naša bi prednost trebala i morala biti blizina glavnoga grada, a trebala bi se razmotriti mogućnost rasterećenja Zagreba preseljenjem nekih ureda ministarstava ili agencija bitnih za gospodarski razvoj i demografsku obnovu.

7) Izgradnja grada po mjerilima 21. stoljeća. Uzeti u obzir stručne i znanstveno potkovane građevinske inženjere, statičare, arhitekte i građevinske tvrtke koji barataju novim tehnikama gradnje nisko energetskih samodostatnih zgrada ili kuća s obnovljivim izvorima energije. Priznajem, volim i cijenim umjetničku i kulturnu baštinu te smatram kako je ona dodatna vrijednost naših gradova i države općenito. No, u ovim okolnostima mislim da je potrebno što prije napraviti idejno rješenje i plan grad prema mjerilima gradnje 21. stoljeća. Ići u smjeru izgradnje tipskih objekata s armirano-betonskim konstrukcijama ili modularne objekte koji će se onda poput lego kocaka slagati u nizu ili montažne kuće, sasvim je svejedno. Bila bi to brza i efikasna obnova grada, a što je najvažnije sigurna. Zabranjivati sada rušenje određenih zgrada po gradu (katastra, turističke zajednice i ostalih) koji će se od naknadnih potresa sami urušiti ili se opet na nekoga srušiti, predstavljaju opasnost za građane, a samim tim otežavaju ionako spori proces obnove. Grad ima i imat će povijesnu, kulturnu i umjetničku vrijednost (namjerno izbjegavajući perfekt koji daje dojam da grad to više nema) bez obzira na razmjere štete od potresa ili proces rušenja starih građevina. U nekom budućem muzeju grada Petrinje postaviti maketu i slike grada kako je nekada izgleda, a po uzoru na gore navedene tehnike gradnje izgraditi škole, domove zdravlja, dom kulture, prostore gradskih vlasti i državnih ureda, kino dvoranu, sportske objekte, gospodarske zgrade i šoping centar.

Zaključak

Ako se ovakav tekst uopće može zaključiti jer probleme koje sam naveo nisu ni dio onoga što muči stanovnike Petrinje. Sada je prilika da se grad napravi na novim temeljima. Jučer smo trebali početi jer Banovina nema vremena. Energiju koja se ulaže na međusobna prepucavanja, političke igrice i manipulacije, malverzacije i krađu, treba usmjeriti na što brže rješavanje pitanja obnove, gospodarskoga razvitka i demografske obnove. Ukoliko ne dođe do bitnih strukturnih, društvenih i političkih promjena, bojim se da će moja želja s početka priče ostati samo na papiru. Ako se ne namjeravate ozbiljnije uhvatiti u koštac s problemima obnove i revitalizacije ovoga područja, depopulacija je neizbježna. Onda barem imajte obraza nam to reći odmah pa da se dogovorimo tko će ostati zadnji i ugasiti svjetlo.

Na znanje državnim, županijskim i gradskim ocima.

 

Petrinja, 7. ožujka 2021.

 

                                                                                                            Goran Dejanović, Goc