Živimo u dobu koje se polako i sigurno sve više svodi isključivo na materijalizam i sirove strasti. Trenutni moment u kojem dišemo, mislimo i postojimo je postao tako jeftin, predvidiv i neobazriv. Otišlo je sve do te mjere da je bitan samo onaj trenutak koji nam se upravo događa, odnosno ne razmišlja se apsolutno niti jedne sekunde o uzrocima i posljedicama bilo kakvog čina. Promatrajući svijet iz perspektive kršćanstva u kojem smo rođeni i živimo, bar mi Hrvati, 85% nas, da se doći do zaključka da smo izgubljene ovce ili jednostavno nismo katolici jer ne živimo taj nauk. Poslužit ću se primjerom. Ne može biti žena samo malo trudna, nego je odgovor na to pitanje: da ili ne. Iako, smo došli do trenutka kada se i o tome raspravlja da bi se odobrio neki bolesni razlog za ubijanje nerođenih. Dakle, ako se deklariramo kao kršćani, onda bez obzira na sve moramo živjeti kršćanski u svim sferama svoga života.

Bilo da razgovaramo s nekim ili čitamo same medije, uvijek je ona glavna stavka i težnja: novac je blagostanje, život bez briga i problema. Dakle, ideal današnjeg cjelokupnog društva, pri tome ne mislim samo na naše mikro društvo, nego na cijeli svijet, jest život u raskoši, moći, neograničenoj strasti i bez bilo kakvog žrtvovanja za bilo što. Jedino ispravno što se prezentira je ono lakše i jednostavnije na prvu, bez obzira na posljedice. Proklamira se da je sve dopušteno. Dakle, svi mogući perverzni seksualni odnosni se smatraju dozvoljeni. Prezentira se da zlo ne postoji. Što god radili naći će se već neki način kako će se to izgladiti ili najčešće to bude jednostavno zaboravljeno. Samo pogledajte kako se doživljava bračna zajednica i sami odnosi između muškaraca i žena. Došlo je do te mjere da su jedino važni strast i nagon koji se dogodi među njima. A prezentirati ljubav prema nekome, tako da žrtvuješ nešto, samo da bi prikazao svoju ljubav, a ne tražeći ništa za uzvrat, nezamislivo je. Čak mi je to razumljivo za nekog agnostika ili ateista koji nisu upoznati s kršćanstvom ili ga ne prihvaćaju, ali što reći na tzv., kršćanina modernog doba koji to uzima zdravo za gotovo. Prečesto sam se znao naći u razgovorima o duhovnosti i samoj vjeri i nauku vjere s katolicima koji bi završio : "Dobro to, ali treba vidjeti od čega se živi." Pa zar ne bi trebali mi sljedbenici Kristovog nauka živjeti taj nauk u svakom dahu i tako živjeti od toga. Nije kršćanstvo filozofiranje na pozornici i nadmudrivanje u riječima. Kršćanstvo je pošteno i odgovorno raditi svoj posao. Kršćanstvo je platiti pošteno zarađenu plaću. Kršćanstvo je i odgovorno izvršavanje svojih obaveza, dok si đak ili student. Kršćanstvo se jednostavno prezentira kroz svoj život tako da ne moraš ništa dodatno lamentirati. Kršćanin nije neka mlaka povučena osoba koja se boji svoje sjene. Kršćanin je "fighter" koji je spreman sve žrtvovati za Krista, za spas svoje duše. Koji je spreman na sve probleme u životu jer se uzda u svoga Boga koji ga nikad, u sve dane njegova života neće napustiti kako je i napisano. Shodno tome, svaki problem, tragediju, bolest, možemo prebroditi ponizno i nepokolebljivo. Kršćanin će svoju grešnost detektirati sam i tražiti oprost, jer je svjestan da je nesavršeno i grešno biće. Upravo ova konstatacija bi ga trebala razlikovati od cijelog svijeta koji ga okružuje, a koji je podlegao egoizmu kao novoj religiji. Pojavilo se novo krivovjerje, novo zlatno tele, a to je - Ja. Narcisoidnost udara iz svake riječi i postupka. Sve mora biti podložno „mojoj individui“. To je nekako krilatica koja se provlači pod neki opći stav. Jednostavno svatko postaje sebi Bog jer sve oko sebe pokušava podložiti svome ja.

Riječi poput novac, moć, vladanje, utjecaj zvuče lijepo i ugodno. Stvarnost života je zapravo sušta suprotnost. Svatko od nas nosi svoj križ. Svatko ima probleme veće ili manje koji ga muče kroz život, a zapravo najveće probleme ima onaj koji nije svjestan da postoji križ koji mora nositi. Nastavno na ovo i na tu, po meni religiju individualizma, dolazimo do onog još goreg, a to je stvaranje zla. Jer jasno da ne mogu svi biti jednako uspješni po tim materijalnim mjerilima i uživanju strasti pa tu dolazi do ozbiljnih problema. E onda se okreću onom najgorem, a to je laž.  Pa se onda lažno pokušavaju prezentirati kako su isti kao ti kojima teže, a samo da bi se uklopili u cijeli sustav takvog poimanja. Ako to ne ide, onda se s lažima ide napadati uokolo na točke ili osobe koje su procijenjene da su krivci za takvu situaciju. Jer ego ne dopusta mogućnost osobne pogreške i krive prosudbe. Svi dobro znamo iz čije kuhinje dolazi laž kao začin.

Lagano je doći do zaključka i lagano je tumačiti vjeru onome koji živi u vjeri. Sjetimo se kako je rekao Bl. Alojzije Stepinac za komunizam „komunizam je nastao od laži, rastao u laži i od laži će se urušiti!“, jer sve što je nastalo na laži jednostavno ispari. Kršćani bi morali biti perjanice društva, odnosno sredine u kojoj se nalaze. Kroz povijest su nas progonili i bacali divljim zvijerima. Naši preci su umirali za Krista. Nisu išli manjom linijom otpora tako da bi se stopili sa svijetom, niti su išli prilagođavati Kristov nauk svojim trenutnim potrebama i tako čisto sačuvali sve to za nas. Danas se nalazimo na prekretnici i moramo prelomiti u sebi, ako smo zastranili da se borimo, radimo i živimo samo za Krista i po Njegovom nauku i to je onda život blagostanja i mira. Što nam više od toga treba, naravno ako se deklariramo kao kršćani. Bar nama to ne bi smio biti problem. Naučili smo deset Božjih zapovijedi i tri zapovijedi ljubavi, još dok smo se pripremali za prvu Svetu Pričest. Zar nismo već to sve trebali apsolvirati kroz sazrijevanje i cijeli svoj život posložiti prema tim zapovijedima. Moramo što prije otvoriti „oči“ duše i srca i prihvatiti sve što jesmo kako bi preporodili sebe, sredinu u kojoj živimo i na kraju i ovaj narod kojemu pripadamo.