Covid konfuzija

 

covidPandemija koronavirusa uspjela je ostvariti ono što nisu ni ratovi, pa čak ni neki prijašnji virusi, poput španjolske gripe – doslovno je zaustavila našu svakodnevicu. U jednom trenutku nismo smjeli ni napuštati domove. Da nam je to netko rekao samo par mjeseci ranije, vjerojatno bismo ga ismijavali, ali eto, dogodilo se. I od tog trenutka, htjeli mi to priznati ili ne, svijet se promijenio. Svaki naš socijalni kontakt podsvjesno se promijenio. Čudno bi bilo da je sve ostalo kao prije, s obzirom na mjesece bombardiranja raznim informacijama iz kojih se više nije moglo razlikovati istinu od laži. Najbolji su primjer maske. Na početku su neki stručnjaci tvrdili da nam ne pomažu, a drugi pak da su obvezne i da ih moramo nositi. Sve smo to saslušali i na svoj način interpretirali, ali došli smo do trenutka kad nam je već postalo normalno imati masku kad smo u prodavaonici i čudno nam je ondje vidjeti nekoga tko je ne nosi.


Prezentirana realnost


O koronavirusu ni pola godine od kad je došao u naše kuće (nadam se samo posredstvom medija) još uvijek ne znamo gotovo ništa – niti koji su točno simptomi, niti zašto neki nemaju nikakve simptome, a zaraženi su, kao ni koja je točna dijagnoza liječenja. Pogotovo ne znamo kakve su posljedice. Znanstvena zajednica nije sigurna može li se virus vratiti u organizam ako ga je osoba već jednom preboljela. U ovom ljetnom vremenu velika je cirkulacija ljudi pa se stvorio tzv. drugi val. Cijela je situacija zbunjujuća. Možda se to najbolje može vidjeti na primjeru Njemačke koja je krajem lipnja i početkom srpnja snimala reklame o Hrvatskoj kao „corona-free zoni“ i poželjnoj destinaciji za turiste, a sad smo došli do trenutka kad je Dalmacija proglašena crvenom zonom. Još se nešto da iščitati iz svih tih priopćenja, što je pomalo zabrinjavajuće. Mediji šire tezu kako su ustvari rizične skupine ljudi koji idu kući u Hrvatsku, a ne njemački turisti. To je ono što se vidi od samog početka ove krize – ova  situacija ustvari je savršena podloga za razne manipulacije. Poslodavcima se pruža mogućnost davanja otkaza. Država si puni budžet tako što tjera „neodgovorne“ državljane da plaćaju kazne. Ono što posebno intrigira je kako u zemlji koju su nam predstavili kao izvor ovog virusa nema problema već nekoliko mjeseci. Možemo to pripisati eventualno tome što je Kina  na neki način zatvorena prema svijetu. Ali i žarišta poput onog u Južnoj Koreji i Iranu više nisu aktualna i nemaju većih problema. Također, zadnjih par mjeseci jednostavno se ne spominju. Zar ne bilo logično, ako su već te zemlje riješile problem s pandemijom, da svoja rješenja podijele s ostatkom svijeta? Zašto EU ne zatraži službenu pomoć za sve svoje članice kako bi zaustavila ubrzano širenje na koje nas neprestano upozorava? Svježe je sjećanje na užasne snimke iz Bergama i skoro čitave Italije, vojnih kamiona koji odvoze preminule. Čini se kako je Italija stala na kraj ovoj pošasti i stabilizirala situaciju, pa je onda za očekivati da su to sve trebali prezentirati u vladi EU kako bi se i ostali mogli uspješno izboriti za sigurnost svojih građana. Brojne informacije koje su nam dolazile od ozbiljnih znanstvenika pale su u vodu. Tako dok smo morali ostajati doma, uvjeravali su nas da će se virus sam od sebe uništiti na temperaturi većoj od 27 stupnjeva, pa smo na kraju došli to da je drugi val krenuo usred ljeta. Trenutne brojke u nekim su zemljama neusporedivo veće nego što su bile ikad prije, ali sad nas ne mole da ostanemo doma, nego su našli novu mantru, a to je da budemo odgovorni. Teško je sve to percipirati jer se na svaku tezu javlja bezbroj pitanja na koja ne postoje odgovori. Jedino logično što bi se moglo prihvatiti je to da su zdravstveni sustavi opremljeniji i spremniji za veći broj zaraženih. Iako sve pada u vodu kad nam kažu kako još uvijek ne znaju kakav je to točno virus i kako učinkovito postaviti dijagnozu. Ako se ne varam, oko 25 znanstvenih laboratorija od početka pandemije radi na razvoju cjepiva, a postoje neke indicije kako bi tek od kraja godine cjepivo moglo biti spremno za širu upotrebu.

Realnost

Cijela ova situacija tjera nas da se povučemo u sebe i razmišljamo, analiziramo i pokušamo shvatiti što nas je to snašlo, a to nas dalje vodi do potpune pomutnje u glavi. Jednostavno nam se zacrni jer je teško pohvatati sve informacije i razumjeti ih. Ovdje ne možemo ne iznijeti ono što je očito, a to je situacija u Hrvatskoj. 30 godina naše domovine prošlo je u korupciji i nepotizmu velike većine političara. Protiv nekih su pokrenuti sudski procesi. Neki su osuđeni. Nekadašnji predsjednik Vlade završio je na sudu. Privreda je dotaknula samo dno. Mladi masovno odlaze iz zemlje. Oni koji vode zemlju unatoč svemu i dalje imaju brojne korupcijske skandale. Svaka vlada izgubi par ministara zbog skandala. Bahatost vlastodržaca ide do te mjere da javno lažu o svojim imovinskim karticama ili prezentiraju nebuloze. Kad je bilo potrebno dodvoriti se Europi, dignuta je hajka na proslavljenog hrvatskog vojskovođu i čovjeka koji je svojim djelovanjem i vođenjem doveo do samostalnosti. Naravno, govorimo o generalu Gotovini. Puštani su razni spinovi kako bi se narušio njegov ugled. Što se tiče branitelja, dakle ljudi koji su davali sami sebe za slobodu u kojoj bi svi skupa trebali uživati, bahatost je otišla do te mjere da neki sada žele razbijati ili skidati njihove spomen-ploče. Ma preduga je lista za jednu uvertiru za poučak koji želimo prezentirati. Ovome treba dodati još jednu stavku, a to je kako su neki liječnici u vremenu prije korona opasnosti slovili kao bahati snobovi koji su uzimali uz svoju plaću novac od pacijenata kako bi pružali njegu teško bolesnima. Prvenstveno mislim na krajeve s kojima sam upoznat i u kojima sam živio, a to je BiH. Sve sam ovo nabrojio kako bismo napravili usporedbu s proljećem 2020. godine. Dakle, svi ovi gore navedeni koje do jučer nije bilo briga što mladi sele, što bolesni trebaju lijek, sad su postali heroji nacije. Do siječnja na natječaju nisu važne tvoje kompetencije nego stranačka pripadnost. Do veljače se vrše manipulacije s novcima iz različitih projekata. Vara se na dnevnicama. Kupuju se nevjerojatno skupa službena vozila od javnog novca. Do ožujka se s nastave izbacuju djeca kojima je potreban asistent u nastavi. Ali od sredine ožujka političari i zdravstveni djelatnici doživljavaju prosvjetljenje i glavna briga smo im mi obični, mali i dotad nebitni ljudi. Preko noći svi ti ljudi koji su dotad bahato i neobzirno „krstarili“ među nama sad postaju samaritanci. Ništa više nije važno, samo naše dobro, odnosno, u ovom slučaju naše zdravlje.


Vjerojatno ste se svi osjećali važno, ali i presretno zbog toga što su naši političari konačno doživjeli „prosvjetljenje“ i počeli mijenjati lice politike. Počeli su pokazivati da nije samo manipuliranje kad pričaju o tome kako će oni biti pravi i dobri predstavnici svog puka. Upotrijebit ćemo nogometni žargon. Ovo je bio volej na prvu, ono kad umisliš na terminu s ekipom da si Ronaldo, pa stisneš volej, a ustvari si onaj Ronaldo II Fenomeno, u današnjem izdanju s trudničkim trbuhom, i ta lopta završava u vrhu zaštitne mreže. Zašto je to tako i zašto mi dajemo autogolove u utakmici protiv političara (koliko god mi ta riječ zvučala ofucana i istrošena, ali tako je jer upravo oni nam kroje sve od obiteljskog ambijenta do posla, ako to nekome nije prije bilo jasno, sad valjda je)? Sve loše što se događa u ovoj situaciji krivica je nas običnih građana. Ne pridržavamo se mjera ovoga ili onoga, a ono što je dobro isključivo je zasluga ljudi koji vladaju i upravljaju cijelom situacijom. Za čas uspijevaju stigmatizirati pojedince ili skupine ljudi, pa smo tako imali neodgovornog svećenika i neodgovornu mladost. Vrhunac cijele priče bili su izbori. Trenutak se iskoristio do maksimuma kako bi se ostvario rekordni rezultat. Tijekom proslave izbornog rezultata i prilikom izbornih skupova epidemiološka situacija bila je dobra, no uskoro su opet počele restrikcije. Tako se opet sve zavrtjelo u krug.

Kao što spomenuh na početku teksta, već smo polako ušli u drugi val epidemije, bar nas tako upozoravaju. U nekim zemljama u kojima pokušavaju opet uvoditi neke dodatne mjere, ljudi izlaze na ulice i ne prihvaćaju ponovna ograničenja. Hoće li unatoč tome države nastaviti provoditi restriktivne mjere i shodno tome, kakva će biti reakcija naroda? Ako nas sad opet nisu zatvorili, onda su valjda spremni svi zdravstveni sustavi ili nas nisu trebali zatvoriti ni prvi put? Zanimljivo će biti možda nakon par godina (ako preživimo, s obzirom na prezentaciju virusa, morao sam staviti digresiju ili je to nepotrebni sarkazam, shvatite kako želite) analizirati i onda vidjeti jesu li bili u pravu ili ne. Činjenica je da su se u nekim zapadnim zemljama građani  žalili na kazne pri Ustavnom sudu i žalbe su bile uvažene. Dosta dobivenih presuda bilježi se u Austriji, ali i u drugim zemljama. Kako god cijela situacija završila, bit će jako zanimljivo napraviti njezinu analizu. Gdje je nastao virus, ne zna se sigurno. Kako se liječi, ne zna se sigurno. Kakav je to ustvari virus, ne zna se sigurno. Kada će se prestati širiti, ne zna se sigurno. Je li mutirao, ne zna se sigurno. Kad ćemo imati cjepivo ili lijek, ne zna se sigurno. Što nas čeka za tjedan, mjesec ili za godinu dana, ne zna se sigurno.


Jedino što je sigurno je da bi svi skupa voljeli odspavati jedan dugi san te se nakon njega ustati, skinuti maske i nastaviti sa svojom uhodanom svakodnevicom.