VIKTOR IVAN BAREŠIĆ (12. studenoga 1987. – 6. listopada 2021.)

 

baresicU jutarnjim ljetnim satima u parku kraj kipa Juriju Gagarinu sjedio je, pomalo nervozno, momak u ranim 30-tim godinama. Sastao sam se s njim uz kavu u papirnatim šalicama, i zamolio ga da i meni smota jednu cigaretu. Meni ga je uputio član udruge Obnova, s kojim je on bio u kontaktu jer je imao gomilu ideja o tome što se može učiniti za boljitak Hrvatske. Odmah je, vidno opterećen, započeo govoriti o svojoj osobnoj tragičnoj prošlosti kako ne bih saznao od nekoga drugoga, na što sam ga prekinuo i rekao mu da sve već manje-više znam od drugih ljudi, no to me ne zanima, ono što mi je bitno jest naš međusobni odnos – uzajamno poštovanje i držanje dane riječi!

Dakle, što se mene tiče, moja procjena njega kao osobe započela je trenutkom našega upoznavanja. Hiperaktivne misli i gomila ideja izlazila je iz njega u bujici digresija njegovih planova – neki od tih planova bili su izdavanje knjige o njegovomu slavnom ocu, preuzimanje kontrole i razvitak udruge s imenom njegova oca, otvaranje privatnih vrtića, referendum za glasovanje elektronskim putem, povezivanje s iseljeništvom u vidu povratka njihove djece u domovinu... U svemu tomu dizala se pohvala Bogu, kao nekomu sigurnom otoku u burnomu moru života. Iz njegovih očiju izbijala je vjera u Boga kao spasenje od njegove prošlosti, i put prema njegovoj budućnosti. Rekao mi je kako redovito čita Bibliju te je na njega značajan utjecaj imao pokojni Zvjezdan Linić. Smrt oca u ranim danima života obojici nam je zapravo slična referentna točka u razvitku osobnosti, no bitna razlika je u načinu smrti – nerazjašnjene okolnosti, sumnja na izdaju, žrtva za veliku ideju, herojski životni put, slava nakon smrti. Sve to dodatno je težak teret već uz sâm nedostatak očinske figure, stoga je razumljivo kako ta velika tragedija okrutno oblikuje život mladoga čovjeka. Odmah sam se sjetio tragične smrti sina Ante Paradžika na Božić 2015. godine – pad s petoga kata zgrade. Na sudu mi je jedan sudac pričao, netom prije početka parnice, kako Mislav Paradžik kao kolega pravnik nije imao sreće u pronalasku posla stoga sam, prije susreta s ovim sinom drugoga velikog čovjeka, već razmišljao o teškomu bremenu očeve slave i nasilne smrti. U tomu trenutku uvidio sam kako čovjeka uvijek može zadesiti i teža stvar, od prerane smrti oca. Rekao sam Viktoru kako borba za ideale i opće dobro mora biti u ravnoteži s dužnošću prema vlastitoj obitelji, ako se jedno zanemari u odnosu na drugo tada nisi muž ni ženi, niti domovini. Obojica smo se ostvarili kao očevi i puno smo pričali o našim sinovima i našim ženama, ne manje nego o realizaciji njegovih ideja. Zajednički zaključak bio je sljedeći: naši sinovi, pod uvjetom da usvoje naš sustav vrijednosti, najveći su doprinos domovini! Sinovi su naša ostavština svijetu!

Posljednji smo se put, nakon kave u parku, sreli na njegovom poslu, naime kao korisnika javnoga prijevoza zatražio me, u svojstvu kontrolora, autobusnu kartu na pregled, i tada sam bio zadivljen kako bez obzira na naše poznanstvo profesionalno odrađuje svoj posao.

Malo ću prekršiti mantru „o pokojniku sve najbolje” – velika mu je mana bila to što je preko društvenih mreža, a i osobno, potencijalnim neprijateljima otvoreno govorio sve što misli o njima i njihovim djelima, no s druge strane bila je to crta njegovoga karaktera vjerojatno istovjetna njegovomu ocu – hrabrost na granici ludosti. Moje kratko poznanstvo s njime kao osobom i članom udruge Obnova pozitivno je iskustvo, svaku danu riječ je održao, surađivao je s članovima u raznim projektima, ukratko bio je veseo i vedar unatoč svim nedaćama svakodnevnoga banalnoga života, i odnosio se prema meni s daleko većim poštovanjem nego što sam zaslužio. Siguran sam da će zauvijek ostati u ugodnom sjećanju svih obnovaša, i želim ovom kratkom crticom zahvaliti mu za sve što je učinio za Obnovu!