Tuđman je, iz svega predloženoga, kompleksna povijesna osobnost: mladi socijalist, gerilski borac protiv hrvatske države, „oficir”, profesor, znanstvenik, protivnik, zavjerenik, hrvatski nacionalist, vođa antikomunističkoga rata koji je za sebe do kraja života govorio kako je marksist. Najbitnija hrvatska povijesna osobnost druge polovice dvadesetoga stoljeća, koji je vodio Hrvate u ratu, ne samo za državu već za goli biološki opstanak. Drugi dio smo završili s pitanjem o njegovoj ostavštini. Obzirom da je bio složen čovjek i političar, zasigurno je i njegova ostavština ista...

U prošlom blogu  pisao sam o okolnostima Tuđmanova života, koje su ga odvele na putovanje od partizanskoga borca do političkoga zatvorenika, u državi koju je oružjem i perom i on sam stvarao. Krajem osamdesetih godina, točnije 1989., Tuđman dolazi na čelo Hrvatske demokratske zajednice – širokoga narodnoga pokreta čime započinje posljednje razdoblje njegova života, ali upravo i ono koje je pod najvećim povećalom i štovatelja i kritičara prvoga Predsjednika. Kako bismo razumjeli Tuđmanove političke poteze, moramo razumjeti i okolnosti njegova dolaska na vlast. Naime, Tuđman pobjeđuje na prvim predsjedničkim izborima, preuzima kormilo nad Hrvatskom i cijelim sustavom koji je izgrađen na onome bivšemu, prožetome KOSovim mrežama.

Tog prosinačkog dana 1999. godine, umjesto u školskom dvorištu, veliki odmor smo proveli u dnu razreda; ispod sivog panoa gledajući u fotografski portret dr. Franje Tuđmana u čijem kutu je bio crni flor. Piskutavi dječji glasovi su davali svoja opažanja o Tuđmanu koja su, u biti, bile refleksije stavova koje su čuli kod kuće. Do tada jedinstven razred se podijelio na one koji su žalili za Tuđmanom- do onih koji su se veselili Tuđmanovoj smrti. Kako sam sin hrvatskog dragovoljca iz 1991. i časnika, o čemu sam već pisao u jednom tekstu, bilo mi je nepojmljivo kako netko može ne iskazati dužno poštovanje prema Predsjedniku, pa čak i ne voljeti ga. Odrastajući; podjele viđene tog dana postajale su mi sve jasnije i uvidio sam svu složenost povijesne ocjene lika i djela dr. Franje Tuđmana te sam se susreo s raznovrsnim mišljenjima i stavovima; od toga da je bio proizvod udbaškog podzemlja pa do toga da je bio fašistički diktator. Naravno, u taj raspon ulazi i nekritičko promatranje i slavljenje svakog poteza kojeg je Tuđman povukao u svojoj vojnoj, znanstvenoj i političkoj karijeri.

Bugarska je kao članica Trojnog pakta objavila »simboličan rat« Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, pošto nije slala svoju vojsku u rat niti sudjelovala u vojnim operacijama protiv spomenutih država. Stoga, kada je Konstantin Muravijev, član bugarske Zemljoradničke stranke, 2. rujna 1944. proglasio novu vladu (raspuštajući dotadašnji 25. saziv Narodnog sobranja), zapravo je opozvao odluku o objavi »simboličnog rata«.

Rat (i nasilje) jedan je od temeljnih ljudskih poriva. Slikovito rečeno, od «krapinskog pračovjeka», tj. stvaranja manjih skupina ljudi do danas počele su borbe, ratovi za svoje interese. Dok sukobi bijahu ograničeni na sukobe pojedinaca, to se moglo okvalificirati kao incidenti, "huliganski" ispadi.

Jednog proljetnog dana 1931. godine pred Sudbenim stolom u Zagrebu, pred sudsko vijeće izvedena su 23 muškarca. Veliku skupinu optuženih su predvodili dvojica tamnokosih i ponositih mladića, pripadnika radničke pravaške mladeži Marko Hranilović i Matija Soldin pa je taj kazneni postupak ušao u povijest pod nazivom „Proces protiv Hranilovića, Soldina i družine“. Skupini mladih hrvatskih boraca za slobodu i neovisnost Hrvatske se na teret stavljalo više kaznenih djela; počinjenih u revolucionarnom djelovanju optuženim pripadnicima hrvatskih nacionalističkih organizacija. Posebno su pod povećalom javnosti, medija i hrvatskih domoljuba bili Soldin i Hranilović jer su, među ostalim, bili optuženi za političko ubojstvo tj. atentat na Antona Tonija Schlegela, zagrebačkog novinara, vlasnika Jugoštampe i masona, zagovornika diktature i terora koji je bio persona grata na beogradskom dvoru.