Recenzije i prikazi

Prikaz likovne umjetnosti Ivane Brekalo

 

Autor: Ivana Brekalo, mag. art.

 

HISTERIJA

O karakteru smo navikli razmišljati površno. Zapravo, formalna definicija osobnosti obuhvaća naše uobičajene načine razmišljanja i odnošenja prema drugima. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo, mi smo ono što radimo. Paradoks u svemu tome jest što postoji veza između bipolarnosti, depresije i kreativnosti. Postavlja se pitanje je li kreativnost u tom slučaju dar ili prokletstvo. Psihijatrijska struka potrudila se kategorizirati poremećaje osobnosti. Naime, što smo kreativniji, imamo više ideja. Što imamo više ideja, imamo više planova, što pak naš mozak dovodi u stanje pucanja po svim cilindrima. Kod nekoga s mentalnim poremećajem kreativnost se može promatrati i kao mehanizam obrane od bolesti jer sve što je kreativan čovjek ikada stvorio, prvo je moralo biti zamišljeno. Idući bi zaključak bio da ako je osoba vođena prema određenom razmišljanju ili zastrašena tako da povjeruje da je njezin mozak „defektan“, bilo od strane liječnika ili sredine u kojoj se nalazi, tada postaje ono u što vjeruje. Najgore je prevariti sebe. Divim se onima koji povezuju iskustva iz djetinjstva sa svojom osobnošću odrasle osobe jer su moja sjećanja iz djetinjstva potisnuta i jedva da postoje. U našim uspomenama ne kriju se samo događaji, nego i njihovo značenje jer nije teško dokazati da su na nas negativno utjecali događaji i ljudi izvan naše moći. Nedostatak sjećanja nesvjesno budi fobije i strahove koje vizualno predočavam kao zamršene prostorije ispunjene duhovima. Odlučnost u prevladavanju strahova jedini je učinkovit protuotrov, a te strahove pokušavam prevladati svojim radovima koje doživljavam kao oružje, kao osobnu terapiju.

Više...

Tko je ubio Zvonka Bušića?  − prikaz predstave

 

Autor: Marko Paradžik

Scenaristička adaptacija Roberta Kurbaše, glumca koji tumači Zvonka Bušića, napravljena je prema tekstovima Tihomira Dujmovića „Hrvatska u raljama komunizma“. Miki Nopling je autor glazbe, audiovizualnoga sadržaja i fotografija koje se nalaze uz ovaj tekst. Scenografiju potpisuje Zvonko Sarić, dok je rasvjetu radio Krešimir Lasić.

S  obzirom na to da dramski tekst ima podlogu u konkretnoj političkoj zbilji, potrebno ju je ukratko opisati za one koji nisu upoznati s istom. Zvonko Bušić (rođen 24. siječnja 1946. u hercegovačkom selu Gorica, općina Grude) u Beču se 1969. upoznaje s američkom studenticom Julienne Eden Schultz.[1]

Julienne se sa Zvonkom počinje aktivistički zalagati za hrvatsko pitanje, zbog čega je 1970. s prijateljicom bacala letke protujugoslavenskoga sadržaja s tadašnjega Trga Republike u Zagrebu.[2] Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga preselili su u SAD.[3] Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista, Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika u cilju da iz njega nad Londonom i Parizom izbaci letke u kojima se pozivalo na hrvatsku neovisnost.[4] Primarni cilj otmice zrakoplova bio je prisiljavanje američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima se govorilo o teškoj poziciji hrvatskoga naroda u tadašnjoj SFRJ.[5] Bomba s promidžbenim materijalom bila je ostavljena u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice te je tijekom deaktiviranja bombe na poligonu poginuo policajac Brian Murray, a trojica su ranjena.[6] Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na kazne doživotnoga zatvora, a ostala trojica Hrvata na 30 godina. Julienne je puštena 1990. godine, dok je Zvonko Bušić pomilovan početkom srpnja 2008. i u Zagreb je u pratnji američkih agenata stigao 24. srpnja  bez prava povratka u SAD.  

Više...

„Teodorine ikone (ciklus radova u kolažu)“

Autor: Dražen Zetić

 

Prije gotovo dvanaest stoljeća, na prijestolju jednoga svjetskoga carstva, Bizanta, pojavljuje se carica Teodora II. Prvotni razlog zbog kojega se ovaj ciklus radova u kolažu naziva „Teodorine ikone“ jest nemjerljiv doprinos ove neobične vladarice koji ponajviše dolazi do izražaja u njezinu hvalevrijednom poslanju, trajnom prekidu ikonoklastičkih proganjanja, osveta, ratova tijekom prve polovine devetoga stoljeća (842. godine).

Ovu međunarodnu izložbu radova u kolažu nazvali smo i ekumenskom, prvenstveno zbog njezine osnovne namjere, budući da želi pridonijeti pomirenju i jedinstvu kršćana. Nadahnuta je Teodorinom gestom svekolikoga (po)mirenja i posvećena je zajedništvu, suglasju i slozi Kristovih nasljednika i svih pripadnika ljudskoga roda.

U bogatoj literaturi o ikonama poznata je činjenica da su ikone kroz svoju burnu povijest, još od samih početaka kršćanstva, oduvijek pronosile i duh simboličke baštine jednoga vremena te svojom čudotvornošću (npr. ikona Presvete Bogorodice Trojeručice), uvijek zrcalile božansku stvarnost i njezin odjek u svijetu. Ova je izložba radova, motivirana tim vrijednim spoznajama, nastojala i sama donekle biti svojevremeni inovacijski obol, ponajprije u samom izboru predstavljanja različitih etnografskih obrisa u civilizacijskim podnebljima Istoka i Zapada.

Više...

Jastreb: Reinkarnacija krautrock psihodelije

Autor: Luka Sinković

Unazad nekoliko godina, na svjetsku se underground scenu polako počela vraćati psihodelična rock glazba koja svoje korijene ima u godinama prohibicije LSD-a i psilocybina. Ima li to kakve veze s rastućim trendom legalizacije marihuane, najduže zabranjenog psihodelika, nisam siguran. No, teško se oteti dojmu da popularnost monotonih rifova i eteričnih solaža raste iz dana u dan. Ne znam je li riječ o promjeni u kvantiteti ili kvaliteti izvođača, ili se pak radi o povećanju broja slušatelja − postoji i mogućnost da je moje stajalište o ovom žanru isključivo subjektivno te da objektivne razloge vrlo vješto stvaram i predstavljam takvima, budući da bih želio argumentirano govoriti o nečemu što volim. Vrlo lako sami sebi upadamo u takve zamke pa bih diskusiju vezanu uz popularnost psihodelije ostavio otvorenom. Na našoj je sceni nekoliko takvih vrlo kvalitetnih bendova, a svi su projekti jednog čovjeka, Nike Potočnjaka. Teško je predstaviti bend kada o njemu na danas gotovo jedinom istaknutom izvoru informacija, internetu, ne postoji previše konkretnih informacija. Stoga sam o bendu Jastreb morao porazgovarati s njegovim tvorcem. 

Više...

Hrvati pod KOS-ovim krilom (Završni račun Haaškog suda), Višnja Starešina, Hrvatsko katoličko sveučilište i Avid media, 2017., Zagreb

            Autor: Marko Paradžik, mag. iur.[1]

Autorica knjige u prikazu je novinarka, publicistkinja, scenaristkinja i redateljica Višnja Starešina, rođena 1960. godine u Zorkovcu, u općini Ozalj. Godine 1983. diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1984. do 2004. godine radila je kao novinarka i urednica u Večernjem listu. U vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH kao diplomatska dopisnica Večernjega lista pratila je međunarodne mirovne pregovore za bivšu Jugoslaviju, od 1994. do 1997. Bila je stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, gdje je tada bilo sjedište međunarodne mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju. Od 1996. do 2002. posebna je izvjestiteljica Večernjega lista iz Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Godine 2012. radila je u Uredu za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata. Danas djeluje kao samostalna novinarka, piše redovite političke kolumne za poslovni tjednik Lider i Slobodnu Dalmaciju.  Uz knjigu koja se prikazuje u ovom radu napisala je Vježbe u laboratoriju Balkan (2004.), naklada Ljevak; 1991. − 1995. Haaška formula (2005.), naklada Stih; EU u 100 koraka (2013.), naklada Ljevak. Snimila je tri dokumentarna filma: Treći pohod (2008.), Zaustavljeni glas (2010.), Neprijatelj naroda (2015.).[2]

Više...

Morfoza

Antonio Bušljeta, mag. art.

 

Glavna nit vodilja u ovome radu bila je spojiti vizualni i karakterni dio između članova obitelji. U ovome slučaju to su bila braća i sestre za koje smatram da su povezani na više razina osim same fizičke sličnosti. Za izvedbu rada koristio sam se dvjema obiteljima koje imaju isti odnos djece; dva starija sina i mlađu kćer. Prvu skupinu portreta činimo moj brat, sestra i ja, a drugu moj prijatelj i njegovi brat i sestra.

Transparentnost čini tu sponu među samim radovima, ona nam daje osjećaj povezanosti koji sam htio naglasiti na njima tako što sam od svakog člana uzeo određeni dio lica koji je zajednički ostalim portretima − nos, usta i oči. Glavni i najizraženiji atributi svakog lica postavljeni su u geometrijske oblike raznih boja koji predočavaju, kao što sam i ranije naveo, osobnost pojedine osobe. Svoju obitelj smatram razigranom i spontanom te stoga prevladavaju svjetliji tonovi, dok su na primjeru druge obitelji zagašeniji jer su po mome viđenju zatvoreniji i staloženi. Primjena tog principa predočavanja povezanosti među određenim članovima raznih obitelji ovisi o glavnom čimbeniku kao što je nasljedstvo, odnosno genetički kod koji nasljeđujemo od roditelja. Na primjeru vlastite obitelji vidjet će se izraženija sličnost, dok kod obitelji mojeg prijatelja to nije slučaj. Povezanost ovisi o postotku naslijeđenosti od pojedinog roditelja koji kod nekih obitelji izostane u velikom postotku. Kada bismo takve primjere pomnije proučavali, u većini slučajeva naišli bismo na određene aspekte koji bi potvrdili sličnost i povezanost obitelji. To je razlog koji me naveo na razmišljanje o tom za mene velikom i čudesnom daru.

Više...

Russell Kirk, Politika razboritosti (prikaz knjige)

Matej Tolić, mag, iur.

 

Uvod

 

Godine 2015. u suradnji Večernjeg lista te udruga i osoba okupljenih oko hrvatskog „Novog konzervativizma” izdana je knjiga „Politika razboritosti“ američkoga pisca, teoretičara politike, filozofa i povjesničara Russella Kirka. „Politika razboritosti” svojevrsni je vodič kroz konzervativizam u kojem se suprotstavljaju konzervativna stajališta i ideološke dogme, a koje je Kirk napisao 1993. godine. Sam Kirk često je izbjegavao dati preciznu i isključivu definiciju konzervativizma pa ga i ovdje na početku knjige Kirk definira kao suprotnost ideologijama i težnju ka očuvanju reda, pravde i slobode. Za njega su ideologije iskrivljeni pogledi na povijest, svijet i društvo koje kreiraju politički fanatici u svojim knjigama i isključivo teže nasilnoj preobrazbi ljudske svijesti i društva: „Ti su ideolozi uglavnom bili neprijatelji religije, tradicije, običaja, konvencija, propisa i starih ustava.”

Više...

Georgette Yvette Ponté: Tijelo žene

Ciklus likovnih radova autorice Georgette Yvette Ponté, mag. art.

Životopis

Georgette Yvette Ponté rođena je u Nici u Francuskoj 1983. godine. U Hrvatskoj živi od svoje sedme godine. Srednju školu Primijenjenih umjetnosti završila je u Rijeci gdje potom upisuje i Akademiju primijenjenih umjetnosti. Ubrzo potom svoj studij nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2014. magistrira u klasi prof. Peruška Bogdanića, čime stječe akademski naslov magistre kiparstva. Svojim radovima iskazuje snažan socijalni angažman. Društveni pritisak nasuprot istinskoj potrebi, suvišno i nepotrebno nasuprot nasušnog, a često nedostupnog. Umjetno umjesto prirodnog; neprirodno umjesto istinitog. Sučeljavajući opreke, Georgette svojim radovima optužuje bezobzirnost suvremeno modno medijskih estetskih imperativa, iskazujući posebnu posvećenost svojem radu. Istraživanja zasniva na rodnoj/spolnoj diskurzivnoj analizi (ženskog tijela). Najveću inspiraciju nalazi u kamenu i uvijek teži zadržati potrebu tradicionalne vještine. Do sada je ostvarila 15 skupnih izložbi od kojih je pet bilo žirirano te jednu samostalnu izložbu, dvaput nagrađivana na međunarodnim likovnim natječajima (prva nagrada za fotografiju 2011. godine.; na 26. međunarodnom likovnom natječaju Volosko te prva nagrada 2016. na 31. međunarodnom likovnom natječaju Volosko u profesionalnoj skupini). S Petrom Macapiom uključena je u projekt „Obrana kontraposta“ te sudjeluje na umjetničkoj rezidenciji GLO ART u Kraljevini Belgiji. Uz kamen istražuje različite materijale i tehnike kao što su beton, staklo, acrystal... Uz kiparstvo svojim radom ulazi i u domenu fotografije i slikarstva.

Više...

NEOFOLK I SMRT U LIPNJU: POBUNA PROTIV MODERNE GLAZBE

Autor: Tomo Hunjak, student Umweltsystemwissenschaften (znanosti o okolišu), Sveučilište u Grazu

 

neofolk sl1Slika1: naslovnica izdanja „Something Is Coming“, snimke koncerta neofolk grupe Death In June u Zagrebu, 1992. godine. Sav prihod od prodaje doniran je za opremanje zagrebačkog centra za rehabilitaciju vojnih i civilnih ratnih invalida.

 

ŠTO JE NEOFOLK?

    Pojam „neofolk“ označava glazbu i kulturu proizišlu iz post-industrial glazbenoga žanra sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegove začetne značajke bile su povezivanje elemenata punka i novog vala s tradicionalnim akustičnim instrumentima, prvenstveno gitarom te tematike popularne u tadašnjoj mračnoj alternativnoj sceni (Schwarze Szene), kao što su okultizam, misticizam i nordijska mitologija.

Više...

J. V. Lobačova, „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike“

Autor: Leo Marić , magistar povijesti

Julija Vladimirovna Lobačova, Юугославянское движение в Америке в годы Первой мировой войны 1914. 1918. гг. (hrv. Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskog rata 1914. . 1918. g.), Nestor. Istorija, Moskva – Sankt Peterburg, 2014. 

Hrvatska se historiografija tradicionalno izbjegava baviti svjetskom poviješću, ostajući zatvorena u domaće tematske, kao i metodološke okvire. Razlog je to zašto u Hrvatskoj do prošlogodišnje 100. obljetnice početka Prvoga svjetskoga rata nije bilo svijesti o važnosti te teme za našu historiografiju, ali i zašto općenito humanističke i društvene znanosti u nas ne mogu hrvatsku problematiku smjestiti u širi regionalni, kontinentalni ili svjetski kontekst. No, da ignoriranje stranih historiografskih tema za sobom ne povlači i da će hrvatske teme biti isto tako ignorirane od inozemnih historiografija dokaz je knjiga Julije Vladimirovne Lobačove o jugoslavenskom (hrvatskom, srpskom i slovenskom) pokretu u Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom Velikog rata. „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike v gody Pervoj mirovoj vojny 1914 – 1918. gg.“ (hrv. „Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskoga rata 1914. – 1918. g.“) je znanstvena monografija objavljena 2014. godine u izdanju Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti i nakladnika „Nestor-Istorija“.

Više...

Poezija mjesta zaboravljenog u vremenu – prikaz dokumentarnog filma Antona Papića „Bio jednom jedan čvor“

Autor: Marko Paradžik, mag. iur.

   

Naslov kratkog dokumentarnog filma Antona Papića „Bio jednom jedan čvor“ nosi prizvuk klasičnog početka jedne bajke ili mitske priče. Sam dokumentarni film, koji traje oko pola sata, posveta je dvostruko kraćem filmu Krste Papića „Čvor“ iz 1969. godine. U oba dokumentarna filma tema je ujedno i mjesto radnje: željeznički kolodvor u Vinkovcima.

 

    Dokumentarni film otvara nekoliko lijepih kadrova izlaska sunca, čije se zrake i polukrug naziru iznad uspavanih željezničkih vagona iz perspektive željezničke stanice. Kasnije se kao kontrast javlja kadar punog mjeseca. Buđenje, nesanica i spavanje (na kolodvoru) lajtmotivi su filma koji se provlače kroz sliku i monologe putnika te slučajnih prolaznika. Redatelj je bez prethodnog iskustva i s malo tehničkoga znanja uspio uz iznimno mali budžet od 1000 kuna uslišati molbu i ideju službenika željezničkoga kolodvora iz „Čvora“: „Kod nas ima toliko dobrih stvari da se mogu samo dobre stvari prikazivati, a ne da se samo loše stvari prikazuju.“ Sanja Nikčević iz Umjetničke akademije u Osijeku u svojem je kratkom radu „Nacionalni identitet u doba globalizacije ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu!“ primijetila zanimljiv paradoks, a to je da je u velikom dijelu mainstream umjetnosti na zapadu u kinematografiji i kazalištu prisutan isključivo negativni prikaz vlastite zemlje, odnosno negativnih pojava u njoj. Takav se prikaz doživljava alternativnim zbog navodne umjetnikove hrabrosti isticanja onoga što se ljudima iz njegove zajednice ne sviđa i isključivo onoga što je u zajednici loše. Ta se „hrabrost“ vrlo često nagrađuje na raznim festivalima, što nameće pitanje je li zaista riječ o nečemu što je alternativno zbog toga što se hrabro prikazuje zlo ili je tu posrijedi jedno povođenje za trendom koji osigurava nagradu na raznim festivalima.

Više...

Petar Ćujo, mag. art.

cujo-sl0Životopis

Petar Ćujo rođen je u Zagrebu 30. rujna 1991. Završava Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2010. te iste godine upisuje kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi profesora Peruška Bogdanića. Akademiju završava 2017. kada stječe naslov magistra kiparstva. Petar Ćujo pripada mlađoj generaciji hrvatskih umjetnika, čiji je rad ponajprije vezan uz klasične kiparske forme i tehnike kamene i brončane skulpture. Sudjelovao je na desetak zajedničkih izložbi, radionica i umjetničkih projekata, među kojima treba naglasiti samostalnu izložbu u Crkvi svetoga Donata u Zadru 2016. Dobitnik je nekoliko studentskih i profesionalnih nagrada u ostvarenju projekata za javnu skulpturu, dobitnik je rektorove nagrade za grupni rad „Hrvatski izumi“. Uz ostvarene samostalne i skupne izložbe, životopis mu puni i nekoliko izvedenih i postavljenih skulptura na javnoj površini, među kojima valja istaknuti djelo „Crna rupa“, Brač. Petar Ćujo živi i djeluje u Zagrebu.

Više...



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.