J. V. Lobačova, „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike“

Autor: Leo Marić , magistar povijesti

Julija Vladimirovna Lobačova, Юугославянское движение в Америке в годы Первой мировой войны 1914. 1918. гг. (hrv. Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskog rata 1914. . 1918. g.), Nestor. Istorija, Moskva – Sankt Peterburg, 2014. 

Hrvatska se historiografija tradicionalno izbjegava baviti svjetskom poviješću, ostajući zatvorena u domaće tematske, kao i metodološke okvire. Razlog je to zašto u Hrvatskoj do prošlogodišnje 100. obljetnice početka Prvoga svjetskoga rata nije bilo svijesti o važnosti te teme za našu historiografiju, ali i zašto općenito humanističke i društvene znanosti u nas ne mogu hrvatsku problematiku smjestiti u širi regionalni, kontinentalni ili svjetski kontekst. No, da ignoriranje stranih historiografskih tema za sobom ne povlači i da će hrvatske teme biti isto tako ignorirane od inozemnih historiografija dokaz je knjiga Julije Vladimirovne Lobačove o jugoslavenskom (hrvatskom, srpskom i slovenskom) pokretu u Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom Velikog rata. „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike v gody Pervoj mirovoj vojny 1914 – 1918. gg.“ (hrv. „Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskoga rata 1914. – 1918. g.“) je znanstvena monografija objavljena 2014. godine u izdanju Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti i nakladnika „Nestor-Istorija“.

Naše iseljeništvo u domaćim i stranim izvorima

Knjiga detaljno obrađuje nastanak i djelovanje jugoslavenske političke emigracije na području Sjedinjenih Američkih Država i pojedinih južnoameričkih država na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a posebno tijekom Prvoga svjetskoga rata. Autorica se umjesto na kulturno-društvenu više usredotočila na političku i propagandnu djelatnost hrvatskih, srpskih i slovenskih iseljenika na stvaranju jedinstvene jugoslavenske države. Pritom je posebnu pozornost dala Jugoslavenskom odboru (koji je okupljao hrvatske, srpske i slovenske političke emigrante s područja Austro-Ugarske) i aktivnostima srpske diplomacije među iseljenicima iz južnoslavenskih naroda. Za nas je knjiga od izuzetne važnosti jer pruža detaljan uvid u organizacijsku strukturu, periodiku i političke stavove hrvatskih iseljenika u Americi na prijelazu stoljeća, što je tema koja je do sada bila podzastupljena u radovima hrvatskih povjesničara.

Za početak, kako ne bi bilo dvojbi oko naslova djela, važno je naglasiti kako autorica ne ulazi u pitanja identiteta i nacionalne odanosti južnoslavenskih emigranata, nego pod nazivom „jugoslavenska emigracija“ misli općenito na iseljeništvo južnoslavenskih naroda, odnosno u užem smislu na pokret onih hrvatskih, srpskih i slovenskih emigranata koji su radili na stvaranju zajedničke jugoslavenske države. Takve su težnje bile u manjini među južnoslavenskim iseljenicima prije Prvoga svjetskoga rata. Do tada je „jugoslavenska“ odrednica mogla eventualno podrazumijevati ujedinjenje južnoslavenskih zemalja unutar Austro-Ugarske u obliku nekakvih trijalističkih ili općenito federalističkih zahtjeva. S početkom rata i razvojem ratnih događanja u smjeru poraza Centralnih sila, pa time i Austro-Ugarske Monarhije, došlo je i do naglašenijeg djelovanja južnoslavenskog iseljeništva u smjeru stvaranja zajedničke države koja bi obuhvaćala južnoslavenske zemlje pod Habsburškom vlašću, ali i Kraljevinu Srbiju te Kraljevinu Crnu Goru.

Djelo Lobačove, kako i sama ističe u uvodu, nije jedinstveno u tematici koju obrađuje. Djelovanjem južnoslavenskih iseljenika na stvaranju jugoslavenske države bavili su se od hrvatskih autora posebno Ivan Čizmić[1] i nedavno preminuli Ljubomir Antić[2], dok je Bogdan Krizman pisao o srpskoj diplomaciji u SAD-u i njezinim kontaktima s južnoslavenskim iseljeništvom. Srpsku povjesticu svojim radovima o srpskim emigrantima zadužili su Ekmečić, Grečić i Hrabak. Organiziranjem i djelovanjem jugoslavenskih emigranata u Americi doticala se i anglo-američka historiografija kojoj je to (iako u američkom slučaju i dijelom vlastite nacionalne povijesti) većinom poslužilo kao usputna tema pri obrađivanju povijesti Habsburške monarhije i posebno njezina raspada. Primjeri takvih radova su klasici poput studije Roberta Setona-Watsona o nacionalnom pitanju u Austro-Ugarskoj iz 1916., Taylorova monografija o povijesti Habsburške monarhije iz 1942. i Zemanova studija o raspadu Habsburške monarhije iz 1961., dok su se konkretno djelovanjem južnoslavenskih emigranata u SAD-u najviše bavili Mamatey, Green i Handlin. Lobačova je svoje prethodnike u proučavanju južnoslavenske političke emigracije imala i u samoj Rusiji. Iz više imena ruske historiografije količinom radova izdvajaju se J. A. Pisarev, A. L. Šemjakin i N. V. Žukovskaja. Dok su prva dvojica pisali općenito o Prvom svjetskom ratu na Balkanu i stvaranju prve Jugoslavije, Žukovskaja se bavila i konkretnije problematikom južnoslavenske emigracije u SAD-u i vanjskopolitičkim aspektima pri stvaranju jugoslavenske države 1918. godine. Detaljni prikaz odnosa u iseljeništvu te diplomatskih aktivnosti knjiga duguje i autoričinom trudu pri proučavanju izvorne dokumentacije u ruskim i srpskim arhivima te objavljenim zbornicima dokumenata.

Iseljeništvo prije Velikog rata: podjele i aktivnosti

Knjiga je podijeljena u tri glave od koja svaka obrađuje određeno vrijeme, etapu djelovanja jugoslavenske emigracije. Lobačova razlikuje (1.) razdoblje djelovanja hrvatske, srpske i slovenske emigracije u Americi do 1914., odnosno do početka Prvoga svjetskoga rata, (2.) razdoblje od početka rata do jeseni 1916. i (3.) ono koje počinje s ulaskom SAD-a u rat 1917. i završava s krajem rata u studenom 1918. godine.

U prvoj glavi dan je prikaz djelovanja hrvatskih, srpskih i slovenskih iseljenika u SAD-u (prvi dio) i u Južnoj Americi (drugi dio). Autorica na temelju diplomatskih izvještaja i više studija govori o razlozima iseljavanja pripadnika južnoslavenskih naroda i njihovim odredištima u Sjedinjenim Državama. Ekonomski razlozi – neimaština i nedostatak posla – prvenstveni su uzrok masovnog iseljavanja iz srednje i jugoistočne Europe, a naši su ljudi svoj drugi dom našli većinom na istočnoj obali SAD-a te oko Chicaga. Društveni život imigranata u novoj domovini obično se odvijao kroz neku od etničkih organizacija kao što su bili Poljski narodni savez, Češki narodni savez ili Hrvatska bratska zajednica. Slovenski, hrvatski i srpski iseljenici po brojnosti su bili daleko iza naroda kao što su Poljaci, Česi, pa čak i Slovaci, a brojniji su bili samo od Rusa. Svi statistički pokazatelji zapravo ukazuju na to da je javna predodžba u Hrvatskoj o hrvatskom prekooceanskom iseljeništvu kao jednom od najvećih u svijetu zapravo samo mit – naše iseljeništvo to nije bilo ni u apsolutnim brojkama, a ni u omjeru u odnosu na broj svojih sunarodnjaka u domovini. Došavši u Sjedinjene Države, južnoslavenski useljenici obično se nisu uključivali u strukovna društva i sindikate pa su djelujući kroz etnička ili zavičajna društva obično nastavili koristiti gotovo isključivo materinski jezik i zadržali vlastiti etnički identitet (bilo da je riječ o hrvatskom, srpskom, slovenskom ili nekom četvrtom). Odnos Hrvata i Srba nije bio puno drugačiji od onoga u domovini; ruski časopis „Slavjanskoe obozrenie“ pisao je još 1892. kako su „prekooceanski Slaveni isto tako podijeljeni jezikom, vjeroispoviješću i težnjama baš kao Slaveni Staroga svijeta. I tamo su Poljaci neprijateljski nastrojeni prema Rusima, Hrvati prema Srbima, čak i Česi prema Slovacima, što nemalo oslabljuje njihovu plemensku snagu i olakšava proces spajanja s Angloamerikancima.“[3] Veći je prostor u ovom poglavlju dan pregledu hrvatskih i srpskih, odnosno u manjoj mjeri i slovenskih organizacija i periodičkih publikacija koje su izdavali. Što se tiče političkih stajališta, hrvatski su emigranti prvotno zagovarali klasične pravaške političke zahtjeve za „državnu nezavisnost i samostalnost Hrvata, ujedinjenje zemalja koje pripadaju Hrvatskoj po povijesnom i nacionalnom pravu, zatim – u budućnosti – ustavnomu pravu“, no već 1912. Narodna hrvatska zajednica (kasnije Hrvatska bratska zajednica) pravi zaokret i poziva na „jedinstvo jednokrvnog, dvoimenog naroda, Hrvata i Srba“.[4] U sljedećem razdoblju, tijekom balkanskih ratova i Velikoga rata, hrvatsko će se iseljeništvo još više približiti jugoslavenskoj ideji.

U Južnu Ameriku Hrvati su se počeli doseljavati tek u posljednja tri desetljeća 19. stoljeća, i to pretežito iz Dalmacije. Prekooceanska odredišta našim ekonomskim emigrantima bila su Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Paragvaj i Urugvaj. Iako su, za razliku od situacije u SAD-u, ovdje Hrvati činili dominantnu većinu među južnoslavenskim iseljeništvom, postojale su ipak i manje srpske i slovenske zajednice. Južnoslavenski emigranti u Južnoj Americi, za razliku od SAD-a, djelovali su u tom vremenu još uvijek u sklopu zajedničkih slavenskih, odnosno južnoslavenskih organizacija. U političkom smislu, nije bilo veće kontinentalne organizacije koja bi zastupala hrvatske interese, iako bi se Hrvatski savez Ivana Radeljaka, koji je počivao na pravaškim načelima, mogao smatrati pokušajem uspostavljanja takve strukture. No, iako pravaški orijentiran, i Hrvatski je savez nakon balkanskih ratova učinio zaokret i pružio potporu Srbiji te ideji južnoslavenskoga ujedinjenja.

Ratom do zajedničke države

Nakon prikaza organizacije i periodike južnoslavenskoga iseljeništva u SAD-u i Južnoj Americi, Lobačova u drugoj glavi knjige više mjesta posvećuje političkim stajalištima konkretno Jugoslavenskoga odbora i srpske države vezano uz projekt stvaranja zajedničke južnoslavenske države. Austro-Ugarska je u kolovozu 1914. izvršila vojnu agresiju na Srbiju, no u bitci na Kolubari Srbi su zaustavili austro-ugarske snage. To je ojačalo međunarodni položaj srpske vlade u odnosu na saveznike u Antanti koji su im nakon velike pobjede priznali pravo da samostalno stvore vlastiti vojno-politički program. On je i objavljen u prosincu 1914. u Nišu (zbog čega se naziva Niškom deklaracijom), a predviđao je da će u slučaju poraza Centralnih sila Srbiji pripasti područja Austro-Ugarske naseljena južnoslavenskim narodima te da će biti stvorena zajednička država Južnih Slavena. Istovremeno, Kraljevina Italija je u pregovorima s Antantom za svoj ulazak u rat na njezinoj strani tražila nadzor nad sjevernom i istočnom obalom Jadranskoga mora (tada je u austro-ugarskom posjedu bila jadranska obala od Trsta do Boke Kotorske) te stvaranje samostalne hrvatske države. Ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila u rujnu 1915. promijenio je situaciju na štetu Srbije. Već u siječnju 1916. na pregovorima o Antantinoj pomoći Srbiji srpska je strana zagovarala stvaranje „Velike Srbije koja će ujediniti sve Srbe i Jugoslavene“, što upućuje na to da je rješenje dvojbe između zajedničke južnoslavenske države ili Velike Srbije za srpsko vodstvo ponajprije ovisilo o ratnim uspjesima Srbije i Antante. Osim stajališta srpske vlade, Lobačova opisuje nastanak i politički program jugoslavenske emigracije u Europi (misleći pritom prvenstveno na emigraciju iz južnoslavenskih krajeva Austro-Ugarske). U Rimu su se 27. rujna 1914. sastali Ante Trumbić, Frano Supilo i Ivan Meštrović sa srpskim veleposlanikom Ljubomirom Mihajlovićem, gdje je zaključeno da će se utemeljiti organizacija koja će koordinirati rad južnoslavenskih političkih emigranata na stvaranju zajedničke južnoslavenske države. Jugoslavenski odbor službeno je uspostavljen u Parizu 30. travnja 1915., a njegovim predsjednikom postao je Ante Trumbić. Memorandum Jugoslavenskoga odbora prvi je programski dokument u kojem je odbor jasno izrazio svoje zahtjeve za stvaranjem južnoslavenske države koja bi obuhvaćala Kraljevinu Srbiju, Kraljevinu Crnu Goru i južnoslavenska područja Austro-Ugarske. Autorica u istom poglavlju detaljnije pojašnjava sadržaj memoranduma, kao i drugih dokumenata Jugoslavenskoga odbora koji su izrađeni do kraja 1916. godine. U nastavku je rečeno nekoliko riječi o djelatnosti srpske diplomacije i Jugoslavenskoga odbora među južnoslavenskim iseljenicima na američkom kontinentu. Ta je djelatnost u prvom dijelu rata bila prvenstveno vezana uz uspostavljanje boljih veza s iseljeništvom te organiziranjem dragovoljaca iz iseljeništva za rat u Europi.

U međuvremenu, nastavlja Lobačova u sljedećem poglavlju, s početkom Prvoga svjetskoga rata na europskom kontinentu došlo je do pravog propagandnog rata među južnoslavenskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama. Do podjele je osobito došlo među hrvatskim emigrantima, i to na one prosrpske i proaustrijske. Potonju je stranu zastupao „Narodni list“ Franka Zottija i Stjepana Brozovića koji su za svoj rad bili plaćeni i od austro-ugarskoga veleposlanstva u SAD-u. Na suprotnim, prosrpskim stajalištima bili su listovi „Jadran“ i „Hrvatski sokol“. Važno mjesto dano je Jugoslavenskoj narodnoj obrani, novoj organizaciji južnoslavenske emigracije na američkom kontinentu koja je okupljala dragovoljce za rat u Europi na strani Srbije, odnosno Antante. Neobično je stajalište u tome zauzimao već spomenuti Hrvatski savez koji, iako je bio na hrvatskim državotvornim položajima, već od 1914. podupire srpsku stranu u obrani od austro-ugarske agresije. U 1915. i 1916. godini jugoslavenski pokret doživio je dodatni razvoj, učvrstio veze s jugoslavenskom emigracijom u Europi, prikupio veću količinu financijske pomoći za Srbiju te pomogao pri mobilizaciji dragovoljaca za obranu Srbije. Južnoslavensko iseljeništvo na južnoameričkom kontinentu bilo je još homogenije i radikalnije u potpori za jugoslavensku ideju i organiziranju pomoći srpskoj borbi. Posebnu ulogu u objedinjavanju emigracije u Južnoj Americi imao je Narodni kongres održan u Antofagasti u siječnju 1916., čija je rezolucija isticala nužnost „srpsko-hrvatsko-slovenskoga jedinstva kao izraza etnografske istine“ koja tada, eto, mora biti i politički obistinjena.[5]

            Treću glavu knjige Lobačova posvećuje analizi promjene odnosa srbijanske vlade i Jugoslavenskoga odbora 1917. te posljedicama koje je to imalo na razvoj južnoslavenskoga pokreta u Sjevernoj i Južnoj Americi 1917. i 1918. godine. Srpska strana tijekom 1917. još je jednom promijenila svoje stajalište u odnosu na dvojbu o stvaranju zajedničke južnoslavenske države ili Velike Srbije. Na to je prvenstveno utjecala Februarska revolucija u Rusiji i posljedična abdikacija Romanova te promjena političkih struktura na vlasti. Iako je i nova ruska vlast bila spremna poduprijeti Srbiju u njezinim zahtjevima, ona je ipak unutar Antante uživala manji ugled i značaj od prethodnog carskog režima pa je u toj mjeri bila slabija i međunarodna potpora za srpske zahtjeve. Ishod toga bilo je konačno opredjeljenje Srbije u korist ideje stvaranja jugoslavenske države te jačanje veza između srbijanske vlade na Krfu i Jugoslavenskoga odbora. Te veze i novi politički program Srbije formulirani su Krfskom deklaracijom iz srpnja 1917. Ipak, za razliku od Jugoslavenskoga odbora koji je Deklaraciju smatrao službenim dokumentom i takvom ju predstavljao zapadnim diplomatima, srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem u njoj je vidjela samo neobvezujuću izjavu do koje nije previše držala. Usporedno s time, i Jugoslavenski je odbor poduzeo određene samostalne akcije pa je tako pokrenuo pregovore s talijanskom stranom oko potpore Italije razbijanju Austro-Ugarske, što je dovelo do potpisivanja zajedničke deklaracije između Trumbića i Andrea Torre (predsjednika posebnog odbora talijanskoga parlamenta), tzv. Rimskog pakta. Unatoč tomu što Odbor nije uspio zadobiti službeno priznanje srbijanske vlade kao ravnopravnog subjekta, predstavnika južnoslavenskih naroda Austro-Ugarske, takvo je priznanje konačno dobio od Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba koje je u studenom 1918. ovlastilo Jugoslavenski odbor da predstavlja novostvorenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na međunarodnoj razini.

            U međuvremenu, južnoslavensko je iseljeništvo u SAD-u dobilo svoju krovnu političku organizaciju u vidu Jugoslavenskoga narodnog vijeća koje je na američkom kontinentu bilo službeni ogranak Jugoslavenskoga odbora. Glavna djelatnost JNV-a sastojala se u lobiranju kod američkih vlasti za potporu stvaranju ujedinjene jugoslavenske države. Do prvih je razilaženja između JNV-a i Jugoslavenskoga odbora došlo u jesen 1918. kada se JNV zauzeo za republikansko i federativno uređenje buduće jugoslavenske države, što je Odbor odbijao postaviti kao uvjet u pregovorima sa srbijanskom vladom. „Manifest JNV-a jugoslavenskom narodu Hrvata, Srba i Slovenaca u SAD-u“ objavljen je u studenom 1918. i odmah je zbog svojih kontroverznih teza izazvao sukobe unutar jugoslavenskoga pokreta u SAD-u, što je rezultiralo čak i smjenom Mihajla Pupina s mjesta srpskog veleposlanika u Washingtonu te konačnim raskidom veza između JNV-a i Jugoslavenskoga odbora u Europi. To je ujedno označilo i kraj jugoslavenskoga pokreta u SAD-u.

            U zadnjem se poglavlju Lobačova opet usredotočila na djelatnost južnoslavenske emigracije u Južnoj Americi. Za razliku od njihovih sunarodnjaka u SAD-u, među njima nije bilo većih sukoba oko službene politike srbijanske vlade i Jugoslavenskoga odbora. Jugoslavenska narodna obrana kao krovna jugoslavenska organizacija na kontinentu, obilno je financirala Jugoslavenski odbor u Europi i radila na slanju dragovoljaca za obranu Srbije, zbog čega se planiralo i ustrojavanje Jadranske legije. Iako je i među njima postojalo neslaganja oko uređenja buduće jugoslavenske države te ponekih glasova za isticanjem hrvatske posebnosti, južnoslavenski iseljenici u Južnoj Americi u dominantnom su broju do kraja rata bili uključeni u proces pomoći stvaranju zajedničke južnoslavenske države.

            Knjiga „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike“ u svakom je slučaju važan doprinos proučavanju iseljeništva južnoslavenskih naroda (pa time i Hrvata), ali i vanjskopolitičkih silnica koje su utjecale na stvaranje prve jugoslavenske države 1918. godine. Raznolikost korištene literature, zahvat u diplomatsku arhivsku građu koji je poduzela Lobačova te objektivnost s kojom su izvori analizirani i interpretirani daje knjizi posebnu historiografsku vrijednost. Za kraj, možda bi bilo dobro poželjeti prvenstveno knjizi, ali i ruskoj autorici, povratnu informaciju od strane hrvatske historiografske struke, uz nadu da će i naša historiografija jednom ostaviti traga u temama bez vlastitoga nacionalnoga predznaka.

 

[1] v. I. ČIZMIĆ, Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD-u i stvaranje jugoslavenske države 1918., Zagreb, 1974.

[2] v. Lj. ANTIĆ, Naše iseljeništvo u Južnoj Americi i stvaranje jugoslavenske države 1918., Zagreb, 1987.; Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914., Zagreb, 1991.

[3] nav. prema J. V. LOBAČOVA, Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike…, str. 55.

[4] Isto, str. 80.

[5] Isto, str. 188.