Poezija mjesta zaboravljenog u vremenu – prikaz dokumentarnog filma Antona Papića „Bio jednom jedan čvor“

Autor: Marko Paradžik, mag. iur.

   

Naslov kratkog dokumentarnog filma Antona Papića „Bio jednom jedan čvor“ nosi prizvuk klasičnog početka jedne bajke ili mitske priče. Sam dokumentarni film, koji traje oko pola sata, posveta je dvostruko kraćem filmu Krste Papića „Čvor“ iz 1969. godine. U oba dokumentarna filma tema je ujedno i mjesto radnje: željeznički kolodvor u Vinkovcima.

 

    Dokumentarni film otvara nekoliko lijepih kadrova izlaska sunca, čije se zrake i polukrug naziru iznad uspavanih željezničkih vagona iz perspektive željezničke stanice. Kasnije se kao kontrast javlja kadar punog mjeseca. Buđenje, nesanica i spavanje (na kolodvoru) lajtmotivi su filma koji se provlače kroz sliku i monologe putnika te slučajnih prolaznika. Redatelj je bez prethodnog iskustva i s malo tehničkoga znanja uspio uz iznimno mali budžet od 1000 kuna uslišati molbu i ideju službenika željezničkoga kolodvora iz „Čvora“: „Kod nas ima toliko dobrih stvari da se mogu samo dobre stvari prikazivati, a ne da se samo loše stvari prikazuju.“ Sanja Nikčević iz Umjetničke akademije u Osijeku u svojem je kratkom radu „Nacionalni identitet u doba globalizacije ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu!“ primijetila zanimljiv paradoks, a to je da je u velikom dijelu mainstream umjetnosti na zapadu u kinematografiji i kazalištu prisutan isključivo negativni prikaz vlastite zemlje, odnosno negativnih pojava u njoj. Takav se prikaz doživljava alternativnim zbog navodne umjetnikove hrabrosti isticanja onoga što se ljudima iz njegove zajednice ne sviđa i isključivo onoga što je u zajednici loše. Ta se „hrabrost“ vrlo često nagrađuje na raznim festivalima, što nameće pitanje je li zaista riječ o nečemu što je alternativno zbog toga što se hrabro prikazuje zlo ili je tu posrijedi jedno povođenje za trendom koji osigurava nagradu na raznim festivalima.

    Film Krste Papića „Čvor“ ima iznimno naglašenu socijalnu notu; kroz 11 minuta provlači se težak život putnika iz raznih krajeva tadašnje Jugoslavije, pa i Vinkovaca, koje karakterizira slabo plaćen posao, nezaposlenost, siromaštvo, nezadovoljstvo životom itd. Papićev dokumentarac nije izgubio tu notu negativnog socijalnog karaktera ljudske balade, no on ju je zarobio i svezao blagim tonom monologa čovjeka koji je svoj život proveo radeći na tom kolodvoru. Zanimljivo je da početak njegova radnoga vijeka upravo datira u 1960-te godine, kada je Krsto Papić snimao svoj film. U njegovu se monologu osjeća melankolična nostalgija za radnim vijekom koji će vječno ostati vezan uz željeznički kolodvor u Vinkovcima. On gotovo poetski shvaća važnost željeznice i željezničkog kolodvora kao mjesta susreta i rastanka ljudskih života. Njime je svezao čvrsti čvor oko priče taksista kao uvjerljivo najnegativnije slike željezničkoga kolodvora, odmah nakon tetoviranoga čovjeka. Njegov je monolog tuga, čemer i jad. Ipak, jasno razotkriva najveći problem željezničkoga kolodvora u sadašnjosti: nedostatak ljudi. On čini središte kompozicije. Pred sam kraj redatelj se opet odmiče od središnje negativnosti s optimističnijim monolozima pomoćnika šefa kolodvora te veselog slučajnog putnika zabavljenog pričom o svojim kilogramima kao znaku starosti svih Slavonaca. Izražava nadu u bolje sutra i povratak stare slave željezničkoga kolodvora. 

 

Pun pogodak je povratak na monolog radnika željezničkoga kolodvora s početka dokumentarnoga filma, koji recitira pjesmu posvećenu životu na željezničkom kolodvoru, završavajući je sljedećim stihovima: „Usprkos svemu, kao i svakom boemu, život je ipak bio radostan i mio, ja to nikad nisam krio“. Ritam filma je, za razliku od filma Krste Papića, spor, što mu i odgovara jer je život u Vinkovcima vrijeme usporilo. Voljeti se može i nešto što umire. Bez obzira na tugu, čemer i jad oličen u monologu taksista i minimalizmu života istetoviranoga prolaznika („Ovdje nema ništa od života, baš.“), redatelj je svjesno ili nesvjesno u duhovitim grafitima, starim telefonima, kamenoj vazi s biljkom i ponajviše u izvrsnoj dikciji radnika u mirovini na početku i kraju dokumentarnoga filma pronašao ravnotežu između života i smrti upravo time što je umiranje ciklički zaokružio životom.