Autorica: Ines Matić

„August Osage County“ ili „Kolovoz u okrugu Osage“ crnohumorna je drama Tracyja Lettsa. Za tu je dramu Letts 2008. godine osvojio Pulitzerovu nagradu za  najbolju dramu. Premijera predstave održala se 2007. godine u „Steppenwolf Theatre Companyju“ u Chicagu. Tracy Letts do tada je bio poznat samo užoj kazališnoj publici po dramama „Killer Joe“, „Bug“ te „Man from Nebraska“ zbog koje je 2004. godine došao do finala Pulitzerove nagrade, no na kraju je ipak nije dobio. Svega nekoliko godina kasnije „August Osage County“ smjestio ga je u sam vrh američke moderne drame. No, tek nakon snimanja i prikazivanja filma s Meryl Streep u glavnoj ulozi te Julijom Roberts, Ewanom McGregorom, Julliete Lewis i Benedictom Cumberbatchom, ova je drama doživjela svoj pravi uspjeh i postala popularna izvan okvira kazališne publike. S obzirom na to da  je Tracy Letts rođen u Oklahomi, nije ni čudo da dobro poznavanje ondašnjih profila ljudi i načina života u Oklahomi, u kojoj se događa i radnja drame, rezultira živim i stvarnim likovima uz koje čitatelj, a  kasnije i gledatelj, u potpunosti diše.

Drama je to o disfunkcionalnoj obitelji iz gradića u Oklahomi u kojoj svaki lik ima svoju priču, a te se priče savršeno isprepliću unutar same radnje. Komad započinje scenom u kojoj Beverly Weston, pisac, pjesnik i alkoholičar, intervjuira mladu Indijanku kako bi je zaposlio da se brine o njegovoj ženi kada njega ne bude. Beverly jedne večeri nestaje, što je i povod obiteljskoga okupljanja. Beverlyjeva žena Violet boluje od raka usta te je uz to i dugogodišnja ovisnica o sedativima, što je nemušto skrivala od svoje tri kćeri. Ivy je jedina od triju sestara ostala živjeti u blizini svojih roditelja, Karen koja je „najpovršnija“ među sestrama dolazi na obiteljsko okupljanje iz Miamija u pratnji svojega novoga zaručnika Stevea (poslovnog čovjeka sumnjive prošlosti i upitnoga morala), a Barbara, najstarija kći i Beverlyjeva miljenica, na okupljanje dolazi u pratnji sada već bivšega muža Billa i kćeri Jean, prvi put nakon osam godina. Na obiteljskom okupljanju susrećemo i Violetinu mlađu sestru Mattie Fae s mužem Charliejem i sinom, „malim Charlesom“.

Komad je u veljači 2015. godine postavljen i u zagrebačkom Gradskom kazalištu Gavella te predstavlja prvu predstavu na repertoaru novoga ravnatelja kazališta, glumca i redatelja te profesora na Akademiji dramske umjetnosti, Borisa Svrtana. Mnogi su se dugo zapitkivali zašto ovaj tekst nikako nije pronašao put do kazališta u Hrvatskoj, a kada se mislilo da do toga neće ni doći, Boris Svrtan je odlučio da je upravo „August Osage County“ savršen komad za postavljanje na daskama kazališta Gavella na samom početku njegova mandata. Sva sreća da je tako.

Predstavu je režirala sjajna Slađana Kilibarda koja se odlučila na vrlo jednostavan pristup, ali istovremeno i najteži: prenijeti tekst na pozornicu što je realnije moguće, bez ikakvih inovativnih modernih redateljskih rješenja, gdje u prvi plan dolazi isključivo gluma ansambla, što je i jedini pravilan način za ovakav tekst. Imala sam neopisivu sreću pa sam nakratko uspjela porazgovarati s redateljicom predstave. Zanimalo me kako je „ovladati“ s 13 glumaca i 13 likova koji su odjednom na sceni, a Slađana mi je na to i odgovorila:

„U ovakvoj vrsti dramskoga teksta to je poprilično složeno. To je najprisutnije u sceni 'večere' kada je istovremeno na sceni čak  jedanaest  glumaca. Iznimno je važno znati što pojedini  lik u tom trenutku (u toj fazi drame) treba pokazati i razotkriti o svome karakteru. Također, treba znati kako iz svoga lika reagira na ostale unutar scene. Zapravo, potrebna je preciznost i važno je jako dobro znati kako želiš prikazati pojedine likove. Tekst omogućuje različita iščitavanja i učitavanja. Jedan od primjera je mali Charles. Meni je bilo bitno da taj lik bude jedan mladić u kasnim tridesetima koji je zapravo frustriran odnosom majke i čitave okoline prema njemu. Dakle, da nije 'drugačiji' zbog neke mentalne teškoće, nego da ima neku vrstu fobije od ljudi. On se boji riječi 'gubitnik' jer mu je majčino ponašanje, kao i njezina očekivanja, uzrokovalo frustraciju te ga se i u tridesetima tretira kao tinejdžera. Oni ne vide njegove kvalitete, njegov potencijal za glazbu, za poeziju. Oni u njemu vide 'luzera' koji u današnjem društvu nije sposoban uspjeti. Tako se trebalo iščitati i ostale likove te imati u svijesti razvoj svakog pojedinog lika kroz čitav dramski tekst. Ova je predstava glumačka predstava jer sam smatrala da režija treba biti gotovo nevidljiva i suptilna, glumcu na dobrobit, s točnim radnjama i detaljnim biografijama svakog pojedinog lika i svakako filmska, što podrazumijeva da teče i da gledatelju ne dopušta gubitak pažnje. Treba odgledati tri sata kazališne predstave, a ne umoriti se. To je u današnjem vremenu 'brzog životnog tempa' jako teško. Glumci ove predstave to su uspjeli − zadržati pažnju i pokušati preciznim građenjem likova i emocionalnim paletama ispričati priču o ljudima i vremenu u kojemu živimo. Drugim riječima, priču o nama samima. Uspjeli su oživjeti različite ritmove unutar predstave, kao i prijelaze iz komičnog u tragično, iz praznine u emociju, iz utučenosti u egzaltiranost. Emocije su ono što glumci daju u ovoj predstavi i ono što publika u njoj prepoznaje. I dok ih god svojom igrom budu bezrezervno davali, kao do sada, publika ne će odustajati.  Naprotiv, mislim da će im se vraćati i po nekoliko puta.“

Jasno je da je zadatak bio težak, osobito stoga što su i očekivanja bila velika, pogotovo nakon uspješnog filma. U ovoj se predstavi vidi i to da sjajno vodstvo i vrhunski glumci sasvim opravdano pariraju velikim glumicama poput Meryl Streep i Julije Roberts. Primjer tomu je sjajna Bojana Gregorić-Vejzović kojoj ova uloga izvrsno pristaje. Od početka predstave vidimo lakoću kojom igra i poznaje lik Barbare Weston do samih detalja pa ju je tako pravi užitak gledati na sceni, a bez imalo se oklijevanja može reći i da je nadmašila svoju kolegicu Juliju Roberts, pogotovo pred sam kraj predstave kada i sama postaje poput svoje majke Violet. Violet igra Anja Šovagović-Despot koja je sjajno odglumila ženu britkog i izravnog jezika, analgetika i antidepresiva te neopisivoga gnjeva i zloće koji izvire kroz sve pore lika. Antonija Stanišić Šperanda predivno je prenijela senzibilnost i zaljubljenost Ivy Weston, a Nela Koscis odlično je uskočila u ulogu Karen koja Neli nije prva uloga takvog profila. Od muških uloga treba istaknuti Hrvoja Klobučara i Janka Rakoša. Klobučara kao Malog Charlesa, nježnog muškarca punog ljubavi prema obitelji i svojoj djevojci i izvrsnog glazbenika te Rakoša kao Billa Fordhama, Barbarina bivšega supruga koji je na prvi pogled neprepoznatljiv u svojoj novoj ulozi jer je u potpunosti ušao u habitus profesora na fakultetu i intelektualca.

Janko Rakoš odgovorio je na pitanje o tome kako je radio na ulozi Billa Fordhama, lika koji je dosta različit njegovu habitusu i karakteru:

„Prije svega moram reći da se radi o rijetko dobrom slojevitom dramskom tekstu. Nijedan od 13 likova nije samo funkcija, već imaju povijest i odnose koji se isprepliću s drugim likovima. Liku Billa Fordhama morao sam pristupiti vrlo pažljivo, ogoljujući sloj po sloj njegova karaktera jer nije lik koji je napisan 'efektno' prema van, već se u njemu odvijaju previranja novonastale situacije pomiješane s poviješću odnosa s drugim likovima (prvenstveno s bivšom suprugom). Bavio sam se impostacijom tijela i karaktera jednog sveučilišnog profesora koji upada u krizu srednjih godina, koji uz sveprisutne bračne probleme otkriva čar mladih studentica i pušenja marihuane. Lik je morao biti točan, precizan, pedantan i u svojim očima biti iznad novonastale situacije, intelektualno superiorniji ostalim likovima, ali sve to proživljavajući „filmski“, a opet biti svjestan da se radi o kazalištu. Bilo je bitno biti „unutra“ cijelo vrijeme primajući sve što se događa oko mene, biti opušten kao glumac, a 'stisnut' kao lik.“

Jedine zamjerke odnose se na scenografiju i prijevod teksta. Samim ulaskom u dvoranu primijeti se suhoparna scenografija koja se proteže cijelom pozornicom, poput konstrukcije kuće, s katom kao galerijom koja, iako je prilično velika, ne impresionira svojom ulogom u prostoru. Ne izgleda nimalo prirodno ni toplo, a neprestano „prešetavanje“ po njoj zapravo ne pridonosi dinamici predstave. Ne može promaknuti ni vrlo tvrdo i doslovno preveden tekst. Ponekad se komadi za postav u kazalištu trebaju slati na prijevod dramski senzibilnim prevoditeljima. No, neupitno je da ovu predstavu treba pogledati više od jednom, kao dokaz da zagrebačka kazališta (ipak) žive punim plućima i gledateljima pružaju zadovoljstvo dramske umjetnosti.