Akira Kurosawa „Dersu Uzala“ (1975.)

Autor: Matija Bartol

            Elegija o lovcima nepokorene sibirske divljine, o zaboravljenim nomadima nestalim pred napredovanjem civilizacije, film o prijateljstvu i čovječnosti, „Dersu Uzala“, iako manje poznat u odnosu na ostala Kurosawina djela, svejedno ostavlja dojam epskog djela i zanimljivog izražaja redateljeva genija vrijednog dubljeg proučavanja. Film oživljava pustolovine opisane u istoimenoj knjizi ruskog vojnika i istraživača Vladimira Arsenjeva koji za vrijeme putovanja tada još nepoznatim područjem ruskog dalekog istoka susreće samotnog lovca lutalicu Dersu Uzalu. Lovac svojim poznavanjem prirode i iskustvom stečenim godinama života u šumi postaje vodič ekspedicije, a svojom plemenitošću i dobrotom duha prijatelj kapetana Arsenjeva.

Zamisao o adaptaciji, tada već u Sovjetskom Savezu kultnoga putopisa Vladimira Arsenjeva, Kurosawa je dobio već u ranim danima svoje karijere tijekom 50-ih godina 20. stoljeća. Redatelja je privukao lik Dersu Uzale, tako sličan likovima samuraja njegovih ranijih filmova, plemenitim, sposobnim, usklađenim s prirodom. Unatoč toj volji, Kurosawa je imao poteškoća s prilagodbom knjige japanskom okruženju i japanskoj publici zbog čega odgađa projekt, no nije ni zamišljao da će dvadeset godina kasnije snimati isti film u Sibiru na samom mjestu zbivanja radnje. Okolnosti koje su dovele do toga ostavile su posljedice na Kurosawin privatni i profesionalni život. Razdoblje prije snimanja „Dersu Uzala“ bilo je teško za Kurosawu. Nakon tržišnog neuspjeha filma „Dodesu'ka-den“ (1970.), japanske produkcijske kuće odbijaju financirati njegove projekte, a Kurosawa propitkuje svoju kreativnu sposobnost, pada u tešku depresiju koja rezultira i pokušajem samoubojstva. Izlaz iz tih poteškoća javlja se 1972. godine kada s producentom Yoichijem Matsueom stupa u kontakt sovjetska produkcijska kuća Mosfilm s prijedlogom adaptiranja Arsenjeve knjige pod redateljskom palicom Kurosawe. Sljedeće godine, početkom 1973., Matsue potpisuje ugovor s Mosfilmom o snimanju filma pod uvjetom Kurosawine potpune kreativne kontrole. Zanimljivo je spomenuti i da je Mosfilm želio u glavnoj ulozi Kurosawinoga dugogodišnjega suradnika, japanskoga glumca Toshiroa Mifunea, no zbog Mifuneove nemogućnosti ulogu Dersu Uzale dobio je Maksim Munzuki. Snimanje filma trajalo je gotovo četiri godine od kojih su dvije provedene u Sibiru, snimajući nespretnom 65-milimetarskom kamerom. Zbog malobrojne filmske ekipe i bez dodatnih studijskih troškova, film je snimljen za skromnih četiri milijuna dolara. Za usporedbu, film „Jaws“ Stevena Spiellberga snimljen iste godine imao je budžet od osam milijuna dolara.

Svjetska premijera filma održana je u srpnju 1975. godine na Moskovskom filmskom festivalu gdje osvaja jednu od tri zlatne nagrade. Film također osvaja Oscara kao najbolji strani film 1976. godine, što ga čini drugim Kurosawinim filmom nagrađenim tom nagradom. Prvi njegov film nagrađen njom je „Ran“ iz 1950. godine. Unatoč slabijoj reakciji šire publike, film su kritičari dobro prihvatili uz poneke kritike za nedorečenost drugoga dijela filma.

Od svih Kurosawinih filmova „Dersu Uzala“ možda najviše otkriva redateljevu slikarsku prošlost, gdje on koristeći predivnu sibirsku divljinu kao kinematografsko platno donosi priču o neraskidivu prijateljstvu, melankolični ogled o čovjekovoj sudbini, alegoriju o razornosti civilizacije. Poput niza slikarskih platna, film je obojen temama prijateljstva i otuđenja, religijsko-naturalnog i društvenog, kroz sljedove tih platna te se boje miješaju i međusobno se ispreplićući oslikavaju likove i njihove odnose.

Uvodni kadar filma gledatelja dovodi do kraja priče, kapetan Arsenjev (Yuri Solomin)  dolazi 1910. godine u gradić Korfovskaja tražeći grob. Gradić je zamijenio šumu, a grob je izgubljen. Kapetanu preostaju jedino njegova sjećanja kao uspomena na samotnoga lovca Dersu Uzalu (Maksim Munzuk), njegova prijatelja. Ovakvim strukturiranjem filma, u kojemu je sudbina glavnoga lika poznata od samoga početka, Kurosawa omogućuje gledatelju da kapetanova sjećanja na lovca u ostatku filma doživi u svjetlu duboke povezanosti dvojice likova, prebacuje fokus ne toliko na same avanture nego na dublju tematiku i pitanja. To je ujedno i velika razlika Kurosawine verzije filma i vizije Arsenjeve knjige u odnosu na verziju ruskoga redatelja Agasija Babajana iz 1961. godine. Kurosawa nije doživio priču o Dersu Uzali kao isključivo avanturističko-romantično sjećanje na razdoblje nepokorenog i nepoznatog prostranstva Dalekog istoka, iako ti elementi postoje i u njegovoj verziji, nego naglašava onu bezvremenska pitanja i osjećaje koji se najviše ističu u liku poput Dersua. Osobine poput humanosti, suosjećajnosti, povezanosti s prirodom, stoičkog prihvaćanja stvarnosti odlike su Dersua kojima se Arsenjev divio jer ih je Kurosawa prepoznao i zbog toga tako uspješno prenio na platno.

 Film se nakon uvodnoga dijela razdvaja na razdoblja koja su i tematski različito obilježena. U prvom razdoblju, 1902. godine kada zbog topografskih mjerenja  kapetan Arsenjev sa ekspedicijom putuje na područje rijeke Ussuri na ruskom Dalekom istoku upoznajemo kroz kapetanovo prepričavanje Dersu Uzalu. Susret dvaju glavnih likova započinje komično s Dersuovom iznenadnom pojavom usred noći zbog čega vojnici malog lovca, pripadnika naroda Golda, zamijene medvjedom. Isprva se vojnici šale na račun Dersuovih čudnih navika i poimanja prirode, on razgovara s vatrom, pomoću tragova na šumskom tlu raspoznaje i opisuje u detalje putnike koji su ih ostavili, ostavlja hranu i drvo za putnike koji bi mogli naići nakon njih kako ne bi ostali izloženi nepogodama, ali se ubrzo Dersu iskazuje u očima kapetana i njegovih vojnika kao pouzdan vodič. Njegova praznovjernost i ekscentričnost imaju praktičnu vrijednost. Kada vojnici iz vježbe pucaju na praznu bocu, Dersu ih grdi jer je grijeh uništiti tako vrijednu stvar poput staklene boce koja njemu, izoliranom od civilizacije, predstavlja veliku vrijednost. Čitav ovaj dio filma obilježen je događajima poput ovih gdje Dersu pokazuje svoje veliko poznavanje prirode i duboku povezanost s njom te iskusnost i snalažljivost. Eskalacija ovoga dijela filma zbiva se u jednoj s razlogom najslavljenijih Kurosawinih filmskih kompozicija. Kapetan i Dersu sami odlaze istražiti jezero u blizini Chernigovke gdje ih odvojene od kapetanovih ljudi i izgubljene u jednoličnoj stepi zahvati snježna oluja. Oni nadljudskim naporima sakupljaju visoke trave koje su jedino što raste u toj pustopoljini kako bi sagradili sklonište zbog nadolazeće mećave. Suočeni s najgorim, preživljavaju samo zahvaljujući Dersuovoj snalažljivosti.

 Pet godina kasnije kapetan se vraća i ponovno na svoje veliko oduševljenje susreće Dersua. U prvom dijelu filma Dersu se iskazuje kao snažan i nepokoren, sposoban prevladati sve poteškoće. Prvi dio karakterizira snaga čovjeka, dok je drugi dio njegova slabost. Dersu stari, njegov vid postaje lošiji, a to u okrutnoj okolini u kojoj živi znači sigurnu smrt. Čovjek koji ne može loviti, ne može živjeti. Atmosfera melankolije zaokružena je snažnom i simboličnom scenom u kojoj Dersu u trenutku straha ubija sibirskog tigra, svetu životinju i božanstvo njegova naroda. Hvata ga panika i očaj, smatra da je proklet jer je izazvao bijes šumskoga duha Kange. Kapetan, zabrinut za svoga prijatelja, ponovno mu nudi smještaj u svojoj kući, sigurnost civilizacije. Potresen događajem i svojim oslabljenim vidom, Dersu prihvaća ponudu. Očekivano, prijelaz iz sibirske divljine u gradski život težak je za Dersua. Naviknut na slobodu, ne može shvatiti taj njemu stran svijet, naveden da bira između gradskoga života, svoje duhovne smrti i divljine, odnosno svoje fizičke smrti odabire divljinu.

Samim Kurosawinim riječima o tome što je htio prenijeti gledateljima filmom: „Odnos između ljudskih bića i prirode postaje sve gori i gori… Želio sam da ljudi u čitavome svijetu znaju za ovog sovjetsko-azijatskog čovjeka koji je živio u ravnoteži s prirodom… Mislim da bi ljudi trebali biti ponizniji pred prirodom jer smo dio nje i moramo postati usklađeni s njom. Bude li priroda uništena, i ljudi će biti uništeni. Upravo zato možemo mnogo naučiti od Dersua.“ Ili kako glavni lik sam kaže u filmu: „Čovjek je jako malen kada je suočen s prirodom.“

Tehnički podatci o filmu:

Redatelj: Akira Kurosawa

Producent: Yoichi Matsue i Nikolai Sizov

Scenarij: Akira Kurosawa i Yuri Nagibin

- temeljeno na knjizi Vladimira Arsenjieva

Kinematografija: Asakazu Nakai, Fjodor Dobronravov i Yuri Gantman

Glazba: Isaak Shvarts

Produkcijski dizajn: Yuri Raksha

Postava: Yuri Solomin (Kapetan Vladimir Arseniev), Maksim Munzuk (Dersu Uzala),

Svetlana Danilchenko (gospođa Arsenjiev), Dmitri Korshikov (Vova Arseniev).

Trajanje filma: 136 minuta

Izvori:

The Criterion Collection - www.criterion.com

Akira Kurosawa : „Something Like an Autobiography“, 1983.