PRIKAZ PREDSTAVE "POSLJEDNJA FREUDOVA SEANSA"

 

Autori: Janja Hrkač Paradžik, studentica prava, Marko Paradžik, mag. iur.

Posljednja Freudova seansa,  drama povijesne fikcije američkog dramskog pisca Mark St. Germaina, jedna je od najdugovječnijih predstava na newyorškim pozornicama gdje se s prekidima izvodi od 2009. godine sve do danas. Prošle je godine premijerno izvedena i u Hrvatskoj zahvaljujući Marku Torjancu, glumcu i redatelju, umjetničkom ravnatelju kazališta Planet Art u kojem se predstava izvodi. Režiser Posljednje Freudove seanse utjelovio je i lik Sigmunda Freuda, dok je C. S. Lewisa igrao izvrstan Franjo Dijak.

Sigmund Freud odrastao je u složenoj židovskoj obiteljskoj , a najranije djetinjstvo proveo je u Beču kao autsajder u većinskoj katoličkoj zajednici sve dok car Franjo Josip nije oslobodio austrijske židove i dao im ista prava. Beč je tada bio svjetsko središte za medicinu, a Freud se sa 17 godina kvalificirao za ulazak na bečko Sveučilište, jedno od najstarijih sveučilišta u srednjoj Europi.[1] Vrijedi istaknuti i da su svoje znanje na bečkom sveučilištu isklesali i naši Ruđer J. Bošković, Franjo Rotter, Ivan Meštrović, Dragutin Rakoš i drugi Hrvati.[2] 1887. godine Freud je oženio Marthu Bernays, a od njihovih šestero djece kći Anna, koju Freud rado spominje u predstavi, postat će jedna od njegovih najpoznatijih nasljednika. U svojoj trideset i devetoj godini započeo je vlastitu samoanalizu koju je provodio prvenstveno analizirajući svoje snove. Rezulatat istraživanja je bilo djelo Tumačenje Snova 1901.g. u kojem je prepoznao moć podsvijesnih sila, koje vode do neuroze, seksualne želje iz ranog djetinjstva koje su potisnute iz svijesti, a ipak su zadržale svoju snagu unutar ličnosti. Svoje dvojbene poglede o ranom iskustvu seksualnosti opisao je u Tri Eseja o Teoriji Seksualnosti, 1905.g., djelu koje su postupno prihvatili gotovo svi fakulteti za psihologiju. Objavio je i rezultate o važnosti agresije kao i seksualnih nagona te razvio novi znanstveni okvir kako bi organizirao svoje nove podatke o strukturi uma, Ego i Id, 1923.g.[3]

            U predstavi Freud boluje od raka usne šupljine od kojeg je i u stvarnosti obolio, a koji je i bio uzrokom njegove smrti, nakon 16 godina i 33 operacije. Prostor i vrijeme dramskog teksta također je uvjetovano biografskim elementima Freudovog života. U ožujku 1938.g. njemačke su trupe okupirale Austriju i tada su Freud i njegova obitelj stavljeni u kućni pritvor. Uz pomoć mnogih utjecajnih prijatelja koji su imali jake političke veze, Freudovima je dozvoljeno da napuste Austriju u lipnju. Svoju posljednju godinu Freud je proveo u Londonu gdje umire 23. rujna 1939.g. [4]

            Clive Staples Lewis, literalni navjestitelj kršćanstva u 20-om stoljeću, rođen je 29. studenoga 1898. u Northernu (Sjeverna Irska).  Na Sveučilištu u Oxfordu doktorira iz klasične filologije i filozofije. Kasnije se bavio engleskom literaturom i vodio katedru tog predmeta u Cambridgeu od 1954. godine. Napisao je brojna djela s religioznom tematikom kao: Kršćanstvo nije iluzija[5], Pisma starijeg đavla mlađem, Bit molitve, Čudesa, Iznenađen radošću (autobigrafija o preobraćenju) i dr.[6] Njegovo je ipak najpoznatije djelo Narnijske kronike, sedmodjelni serijal od kojih je prva u nizu, a možda i širem čitateljstvu najpoznatija Lav, vještica i ormar te čija je svrha mlađem čitateljstvu prikazati kršćanski svjetonazor kroz njima prihvatljivu formu.[7] U predstavi njegov lik utjelovljuje simpatični glumac Franjo Dijak koji na šaljiv, ali čvrst način želi preobratiti ateista Freuda.

          Zanimljiva činjenica jest da je Lewis je do 31. godine života bio ateist, no obraćenje na katoličanstvo je doživo pod utjecajem „Pokreta obraćenja na katoličanstvo“ u kojem su prednjačili Christopher Dawsona i Gilbert Keith Chesterton u Velikoj Britaniji. Njihov je duhovno-intelektualni prostor dijelila i skupina pisaca fantastične književnosti, okupljenih u privatni kružok pod nazivom The Inklings, među kojima i, tada mladi profesor klasične filologije i staroengleskog John Ronald Reuel Tolkien. Tolkien se konstantno kretao i učvršćivao u katoličkom duhovnom prostoru, dok Lewis, na Tolkienovu žalost, naposljetku kao obraćenik nije formalno završio u krilu Katoličke crkve, već kao anglokatolik.[8] Sigurno  je da su na Lewisovo obraćenje  utjecale dugotrajne polemike s Tolkienom s kojim je djelio sklonost klasičnim jezicima, proučavanju staroengelskog i srednjeengleskog te zanimaciji za anglosaksonsku i nordijsku mitologiju.[9]  Lewis umire 22. studenog 1963. godine, tjedan dana prije svog 65. rođendana, na dan atentata na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja.

Kao što je naprijed spomenuto predstava Posljednja Freudova seansa izvodi se u kazalištu Planet Art. Privatno kazalište koje na scenu postavlja tekstove suvremene tematike, pri čemu odabire najveće svjetske kazališne hitove. Riječ je o tekstovima koji se bave univerzalnim pitanjima i temama koje pred nas postavlja današnje društvo. Takvim izborom repertoara Planet Art nastoji promicati pozitivne humanističke, intelektualne i duhovne vrijednosti vremena u kojem živimo. [10]

Umjetnički ravnatelj kazališta Planet Art, režiser Posljednje Freudove seanse, glumac koji je odigrao ulogu Freuda, Marko Torjanac, odgovorio nam je na nekoliko pitanja.

Jeste li dojmove o Freudu crpili iz njegovih dijela ili ste već gledali drugog umjetnika koji oživljava njegov lik?

M.T: Nisam nikada nikoga gledao u ulozi Freuda. Lik sam stvorio na temelju djela i onoga što znam o njegovom životu. Najvažniji u kreiranju je bio njegov svjetonazor, potraga za istinom i plemeniti cinizam koji nastaje kao odgovor na paušalne odgovore i objašnjenja s kojim se susreće te naravno doza mizantropije koja postoji kod svakog čovjeka koji primjećuje svijet oko sebe, koji je zapitan, koji misli.

Vaš kolega Franjo Dijak utjelovio je lik potpuno suprotnih svjetonazora od lika Sigmunda Freuda. Kako je bilo uspostaviti dinamiku između ta dva lika?

M.T: To je bio najzanimljiviji dio rada na predstavi. Njihov susret je dramski snažan upravo zato jer likovi u svojim argumentima ne udaraju ispod pojasa, ne manipuliraju, ne koriste trikove. Obojica su, kao što su uvijek ljudi koji istinski zastupaju neku ideju, strastveni pa je dijalog prava, aktivna, strastvena potraga za istinom. Intelektualno su pošteni i prije svega im je važno biti ispravnim ljudima, a to i jesu značajke istinskog intelekta. Zbog toga se usprkos različitim uvjerenjima međusobno i prepoznaju kao ljudi. Oni nas u predstavi 'kupuju' upravo svojom ljudskom vrijednošću, bez obzoira s kime se od njih dvojice vi slagali.  Između njih se rađa poštovanje i uz samu temu predstave to je posebna, značajna vrijednost. Njihov dijalog, naime, predstavlja etičan i intelektualno pošten način na koji čovjek treba tražiti odgovore, bez obzira na uvjerenja,. Njihov dijalog je viteški sraz mišljenja. Oni su ono što bi intelektualac trebao biti. U potrazi za istinom njih dvojica su moralni, ispravni, zapitani ljudi. Zato ih i zavolimo kao likove. Jer nam pružaju upravo ono što je pretpostavka istinskog intelekta, a to je beskompromisna borba za istinom poštenim sredstvima.

Jeste li upoznati s djelima C.S. Lewisa te ako jeste koliko je poznavanje tih djela utjecalo na vašu režiju predstave?

M.T:  Upoznat sam s djelima iz kojih je crpljen dijalog za predstavu, primjerice knjigom  The Question of God: C.S. Lewis and Sigmund Freud Debate God, Love, Sex, and the Meaning of Life. Njihova djela su ishodište ove priče.  No, i Lewis i Freud u ovoj predstavi, kao u svakoj dobroj drami, nadilaze puka povijesna lica. Oni postaju predstavnici određenog načina razmišljanja, principa, ideja i značaja koji svatko od njih nosi po sebi.

Kada su dramska lica osobe iz povijesti smatrate li nužnim za dramski tekst strogo držanje biografskih činjenice ili ste više pobornik stava da dramska umjetnost u tom vidu treba imati apsolutnu slobodu?

M.T: Treba se držati točnosti u smislu  principa i ideja koja određena povijesna lica predstavljaju. Imaginacija je dobrodošla sve dok i dalje predstavlja i propituje  ideje i principe povijesnih lica i dok kroz njih komunicira s nama danas i sa današnjim vremenom. Dramska sloboda postaje upitna onda  kada ideološki tendenciozno nastoji tumačiti i definirati lica i njihovo povijesno i intelektualno značenje, pogotovo u odosu na našu stvarnost.

Smatrate li da je današnji čovjek Zapada po svjetonazoru bliži svjetonazoru Freuda ili Lewisa po pitanju postojanja Boga?

M.T: Mislim da je danas društvo jako podjeljeno. I što dalje idemo podjele se sve više zaoštravaju. U našoj zemlji, kao i na cijeom istoku, primjerice, podjele su veće nego u osamdesetima. Kako i Freud kaže: uvijek kada svijet dolazi u krizu i kada rastu totalitarne intencije poseže se za iracionalnim argumentima. U tom smislu Bog i vjera su idealan prostor za manipulaciju jer ne zahtjevaju konkretne argumente. Time nikako ne želim dovesti u pitanju nečije osobno vjerovanje.Vjera je intimna stvar. Ona postaje problematična kada ju se počne instrumentalizirati u političkom kontekstu, a to se danas ponovno čini.                                                                                                                                                                                                                                                        J.H.

Suština ovog dramskog teksta i predstave je sučeljavanje dva različita svjetonazora koje bitno formira pitanje postojanja Boga. Ako za teista (grč. theos - bog) kažemo da vjeruje u postojanje Boga, onda bismo mogli definirati ateista (grč. a – ne,  theos -bog) kao osobu koja vjeruje u nepostojanje Boga. Freud isto tako kao Lewis ne zna postoji li Bog ili ne postoji. Vjera je djelatnost duha kao i znanje, no vjerovanje uvijek prethodi znanju po onoj poznatoj misli Sv. Augustina vjerujem da bi znao (lat. crede, ut intelligas) što je komplementarno misli Sv. Anselma  znam da bi vjerovao (lat. intellego ut credam). Freud je oličenje racionalnog čovjeka koji je uvjeren u to da je do istine to jest znanja došao razumom i teorijom seksualnosti, dok je Lewis oličenje iracionalnog čovjeka koji je uvjeren da je do istine došao kroz vjerovanje i kršćanstvo. Ipak, istina je samo jedna te netko od njih vjeruje u laž. Zanimljivo je u tom kontekstu Freudovo izrazito religiozno izražavanje naspram svoje teorije seksualnosti u biografiji njegova učenika C. G. Junga, Sjećanja, snovi, razmišljanja: „ Dragi moj Jung, obećajte mi da nikada nećete napustiti teoriju seksualnosti. To je najbitnije od svega. Vidite, moramo od nje učiniti dogmu, bedem.“ Jung kasnije tumači tu njegovu izjavu na sljedeći način: „Seksualnost je Freudu očito značila više nego drugim ljudima. Za njega je ona bila nešto što valja pobožno štovati“.[11] U predstavi dramski pisac tu činjenicu redukcijskog panseksualnog promišljanja Freuda predstavlja na komičan način kada Lewis u jednom trenutku primjeti da već sat vremena razgovara s Freudom i da ovaj nije niti jednom spomenuo seks, dok mu ovaj na to odgovara da sve o čemu su do sada razgovarali ima veze sa seksom. Na neki način možemo reći da ono što Lewisu predstavlja Bog, da to Freudu predstavlja seksualnost to jest moć seksualnog nagona.

Između ta dva povijesna lica u komunikaciji kroz dinamični dijalog nerijetko se se javlja polemika (grč. polemos – rat). Freud napada Lewisova uvjerenja cinizmom i ironijom, dok Lewis uzvraća analogijama i paradoksima dostojnih G. K. Chestertona. Freudova soba kao stalni interijer daje dojam intelektualnog borilišta kao što za vrijeme boksačkog meča postoji samo jedan ring na koji su usmjereni pogledi gledatelja. Već u prvom pogledu na scenografiju vidljivo je da jedan prostor objedinjuje cijelu radnju, dodavanjem interijera nalik starom kabinetu negdašnjih sveučilišnih profesora stvara se atmosfera udomaćenog intelektualnog ringa u kojem se kroz male intelektualne bitke prikazuju odnosi protagonista ove predstave. Kostimografija prati jednostavnost scenografije, uz pokoji ubačen suvremeni element dostojna je šarmu jedne tipične buržoazijske predodžbe tog razdoblja i prikazu građanskog odnosa među intelektualcima. Ozbiljni i strogi izraz lica Torjanca s laganim podsmjehom te blagi izraz lica s širom otvorenim očima Dijaka sjajno odražavaju ta različita sredstva izražavanja. Tumačenje Freuda od Torjanca vrlo je slično tumačenju Freuda od Vigga Mortensena u filmu Dangerous method, dok je Dijak usuđujem se reći bolje utjelovio Lewisa nego Anthony Hopkins u  filmu Shadowlands.

Rasprava o Bogu se često spušta na osobnu razinu samih dramskih lica, što nije  ništa čudno jer je pitanje Boga duboko i osobno pitanje. Istina pojedinca je nerazdvojno povezana s njegovom osobnom egzistencijom pošto na njoj on gradi svoj svijet to jest svoj svjetonazor kao poimanje stvarnosti. Shvatiti da je vlastita istina zapravo laž znači srušiti vlastiti svijet. Dobri primjeri argumenta ad hominem su recimo kada Freud psihoanalizira sa seksualnom aluzijom odnos Lewisa prema prijateljevoj majci koja ga je njegovala. Tu Lewis uzvraća jednakom mjerom analizom odnosa Freuda prema njegovoj kćeri Anni. Odmah se moglo primjetiti kako korištenje Freudovog sredstva izražavanja nije primjereno za kršćanina otvorena srca. Usprkos svojim nepomirljivim stavovima između ta dva dramska lica očito postoji međusobno poštovanje. To poštovanje prelazi u sferu intimnog i ljudskog u trenutku kada Freudu pozli zbog njegove bolesti (rak grla) te bez imalo otpora dopusti Lewisu da mu pomogne s njegovom protezom.

Sam naslov predstave i dramskog teksta Freudova posljedna seansa može se tumačiti ambivalentno jer redatelj dobro drži granicu između snage uvjeravanja dvaju dramskih lica do samog kraja te gledatelj ne može reći tko je točno liječnik,a tko je pacijent. Uloga glazbe u predstavi postaje jasna na samom kraju predstave i u tom pogledu podsjeća na završetak romana Kontapunkt Aldousa Huxleya u odnosu iracionalnog, glazbe i Boga.

 

[1] Usporedi: steelmaiden, “Sigmund Freud – otac psihoanalize“(http://znanost.geek.hr/clanak/sigmund-freud-otac-psihoanalize/, pristupljeno 19.08.2016.)

[2] Uporedi: Smilja ERAK, “Bečko Sveučilište slavi 650 godina postojanja“ (http://www.kroativ.at/hr/clanak/znanje/becko-sveuciliste-slavi-650-godina-postojanja-354, pristupljeno 19.08.2016.

[3] Usporedi: steelmaiden, “Sigmund Freud – otac psihoanalize“(http://znanost.geek.hr/clanak/sigmund-freud-otac-psihoanalize/, pristupljeno 19.08.2016.)

[4] Usporedi: steelmaiden, “Sigmund Freud – otac psihoanalize“(http://znanost.geek.hr/clanak/sigmund-freud-otac-psihoanalize/, pristupljeno 19.08.2016.)

[5] C. S. LEWIS, Kršćanstvo, Mladen Ivanović, 77.  U tom djelu u četvrtom poglavlju Moral i psihoanaliza direktno spominje Freuda: „ Treba jasno razlikovati dvoje – jedno je suvremena medicinska teorija i tehnika psihoanalize, a drugo je filozofski pogled na svijet koji su stvorili Freud i drugi. Ovo drugo, tj. Freudova filozofija izravno se suprotstavlja kršćanstvu. Ona se isto tako suprotstavlja gledištu drugog velikog psihologa Junga.“

[6] Usporedi: Verbum.hr, “Clive Staples Lewis“ (http://verbum.hr/knjige/autor-lewis-clive-staples/, pristupljeno 19.08.2016.)

[7] Usporedi: Vjeran STOJANAC, “C. S. Lewis, pola stoljeća kasnije“ (http://www.velikabritanija.net/2013/11/22/clive-staples-c-s-lewis/, pristupljeno 19.08.2016.)

[8] Usporedi: Domagoj TOMAS, “(Ne)prikladnost tradicionalnih pretkoncilskih formi kao oružja za borbu protiv

liberalizma“ (https://www.bitno.net/academicus/teologija/o-libaralnoj-profanizaciji-liturgije/, pristupljeno 19.08.2016.)

[9] Usporedi: Domagoj TOMAS, “(Ne)prikladnost tradicionalnih pretkoncilskih formi kao oružja za borbu protiv

liberalizma“ (https://www.bitno.net/academicus/teologija/o-libaralnoj-profanizaciji-liturgije/, pristupljeno 19.08.2016.)

[10] Marko TORJANAC, “O Planet Artu“ (http://www.planet-art.hr/hr/o_planet_artu/page/8/8, pristupljeno 20.08.2016.)

[11] Aniela JAFE, C. G. Jung. - Sjećanja, snovi, razmišljanja, Faubla nova, Zagreb 2004.,212. – 213.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.