Antonija Sakoman − prikaz radova iz likovne umjetnosti

 

Životopis

Antonija Sakoman rođena je 29. travnja 1988. godine u Zagrebu. Hotelijersko turističku školu u Zagrebu završila je 2006. godine, nakon čega 2009. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. Prvostupničku razinu završava 2014. godine (bacc. art.) nakon čega upisuje magisterij te je sada apsolventica slikarstva. 

Skupne izložbe

2015. „Neki studenti ALU“, Pikto galerija, Zagreb

2015. „Bienalle Akvarela“, Zaprešić

2015. „Međunarodna izložba Minijatura“, Zaprešić

2015. „Pasionska baština“, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb

2015. „Dan žena“, Europski dom, Zagreb

2015. „Noć muzeja“, Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb

2015. „Arti party“, Oris – kuća arhitekture, Zagreb

 

Naziv rada: „Bez naslova“

Tehnika: Akrilik na platnu

Dimenzije: 150 cm x 100 cm

Na slici su postavljene četiri figure koje označavaju imigrante/izbjeglice, kao aktualni politički problem današnjice. Figure prikazujem kao zombije, ogoljele stvorove koji više nikamo ne pripadaju jer ih nitko nigdje ne želi. Lišeni pripadnosti oni su lišeni vlastita identiteta te poput filmskih prikaza zombija lutaju svijetom u potrazi za osnovama preživljavanja. U tome ih ne mogu spriječiti zakoni, granice ili nasilje jer ih vodi nagon preživljavanja. Oni su ljudi u najelementarnijem smislu, na putu bez povratka, izgubili su svoju čovječnost i dostojanstvo. Oni vuku svoje oslabljene korake putem koji nisu sami izabrali. Taj je put uzeo danak njihove čovječnosti. 

Ranjeni, obeshrabreni skupljaju niti svojih prošlih života (ostatke), postajući samo trupla nekada uspravnih ljudi. To prikazujem u klasičnoj ekspresionističkoj maniri, i to pozivajući se na umjetnost enformela i njegovih sljedbenika. Tanke ljudske figure podsjećaju na Giacomettijeve skulpture i na Sartreovo tumačenje njih kao ljudi čija je esencija ono materijalno istisnuto. Osim toga, njihova su tijela i elementarna ljudskost u materičnoj boji, što možemo vidjeti na slikama Ljube Ivančića. Još jedan od inspirativnih umjetnika ovakvoga razmišljanja o slikarstvu jest i Alfred Pal sa svojim ciklusima golootočkih logoraša, svedenih na obezličena stvorenja, poput duhova. Jean Fautrier u glavama talaca iz Drugoga svjetskoga rata također spaja materičnost, boju i egzistencijalizam, apsurd ljudskoga života bačenog u žrvanj povijesti. Ova je slika prikaz Drugoga. On izaziva sažaljenje, ali i strah, on se doživljava kao nešto neljudsko, strano, opasno. Ta je dvojnost inherentna u slikarskom mediju koji dopušta ambivalentan prikaz, tj. predočava nas samo s artikuliranom materijom boje u dvije dimenzije. To je slika, odnosno vizija, koju imamo o Drugome. Kako ćemo joj pristupiti, kako ćemo je doživjeti, ovisi o nama.

ASakoman1a ASakoman2a ASakoman3a ASakoman4a