Markus Willinger, Generation Identity: A Declaration of War Against the '68ers, Arktos, London, 2013.

 

Autor: Leo Marić, magistar povijesti 

Političkoj desnici u Europi često se prigovara zastarjela retorika, izostanak originalnih zamisli, pretjerana vezanost uz prošlost… Bilo da je riječ o parlamentarnim strankama, intelektualnim think-tankovima ili prosvjednim pokretima, poruka političke desnice u 21. stoljeću pokazala se nedovoljno suvremenom kako bi privukla nove ljude. Knjiga Markusa Willingera predstavlja nam jednu drugačiju desnicu.

Generation Identity: A Declaration of War Against the '68ers (hrv. Naraštaj identiteta: Objava rata šezdesetosmašima) knjiga je mladog austrijskog autora Markusa Willingera (1992.), studenta političkih znanosti na Sveučilištu u Stuttgartu i dugogodišnjeg aktivista identitarijanskog pokreta. Prvo njemačko izdanje knjige objavila je nakladnička kuća Arktos sa sjedištem u Londonu, a zbog zanimanja koje je knjiga izazvala u europskim novodesnim krugovima uslijedila su i izdanja na drugim jezicima: engleskom, francuskom, talijanskom…[1] Ova nevelika knjižica od jedva stotinjak stranica pisana je u obliku političkoga manifesta. Kratkim poglavljima i upečatljivim rečenicama autor čitateljstvu predstavlja kritiku političke baštine naraštaja šezdesetosmaša te viziju Europe u (bliskoj) budućnosti. Vizualni dojam i stil pisanja jasno daju do znanja da je djelo prvenstveno namijenjeno mlađem naraštaju koji je istaknut i u naslovu – naraštaju identiteta. Predgovor je napisao Philippe Vardon, jedan od čelnih ljudi francuskoga identitarijanskog pokreta[2], a John B. Morgan iz Arktosa potpisuje se kao urednik knjige.

Autor problematizira generacijski jaz koji postoji između šezdesetosmaša[3] i novoga naraštaja koji se u politiku i društveni život uključuje u 21. stoljeću. Ključnu optužbu protiv starijeg naraštaja Willinger izriče već u uvodu: „Mi mladi Europljani odrasli smo na kontinentu koji nam više ne pripada. Znali smo samo kulturu u propadanju, naše narode na kraju svojih života. Moramo izdržati pokušaje naših roditelja, djedova i baka da nas iskorijene i učine nas 'pojedincima' bez ikakvog identiteta. Žele da se radujemo što Europa propada, da prihvatimo to i priključimo se njezinom porazu. Ali ne ćemo. Mi se bunimo.“ U središtu ove objave rata našim prethodnicima stoji teza o njihovoj krivnji za nezavidnu situaciju u kojoj se Europa našla na početku novoga tisućljeća: demografska propast, gospodarska kriza, ekološke katastrofe, otuđenje čovjeka i nestanak tradicionalne obitelji, opasnosti multikulturnog društva, itd. Mladi Europljanin, piše Willinger, danas zapravo iznova traži svoj identitet.

Knjiga je podijeljena na 41 poglavlje, pri čemu svako obrađuje jedan od problema suvremenog društva, odnosno rješenja koja nudi identitarijanski pokret. Prvo je poglavlje kratki presjek svih nedaća koje su naraštaju 21. stoljeća donijeli društveni eksperimenti njihovih prethodnika, što autor detaljnije razrađuje (istim redoslijedom) u sljedećim poglavljima. Kako je nemoguće ovdje prepričati sadržaj čitave knjige, što bi i uskratilo zadovoljstvo potencijalnom čitatelju ovoga originalnog političkog štiva, iznijet ćemo samo nekoliko zanimljivih crtica iz knjige.

Willinger se osvrće (4. poglavlje) na nezainteresiranost mladih za političke procese. „Nitko od nas danas više ne vjeruje da može promijeniti nešto sa svojim glasom. Mi glasamo samo ako nema ničeg dobrog na televiziji“, piše autor. Smatra (13. poglavlje) da trenutni politički sustav u Zapadnoj Europi ne predstavlja prave demokratske ideale onako kako su bili predstavljeni u antičkoj grčkoj demokraciji, posebno atenskoj. Upravo zato predlaže uvođenje više elemenata izravne (direktne) i sudioničke (participativne) demokracije u političke sustave europskih zemalja.[4]

Bavi se također i društvenim temama poput propasti tradicionalne obitelji i promoviranja rodne ideologije. U 7. poglavlju optužuje stariji naraštaj za zločin pobačaja. „Mi smo mali naraštaj jedinaca. U tome leži uzrok naše samoće. Vi ste istrijebili našu braću i sestre. Počinili ste ubojstvo nad milijunima i eufemistički taj zločin nazvali 'seksualnom emancipacijom' i 'planiranjem obitelji'. Što vi zovete pobačajem, mi zovemo ubojstvom“, riječi su koje Willinger upućuje naraštaju šezdesetosmaša.

Kako identitarijanski pokret ne nasljeduje uobičajenu nezainteresiranost političke desnice za ekonomska pitanja, tako i Willinger u knjizi posebnu pozornost pridaje problemima europske ekonomije danas: rastu vanjskoga duga i nezaposlenosti mladih. „Kako biste održali svoj životni standard, povisivali ste svoje dugove godinu za godinom. Primijetili ste rast dugova, ali niste činili ništa; to vas ionako ne uznemiruje. Naravno da ste se uvijek žalili oko toga, ali nikad se niste borili da to zaustavite. Jer, to zapravo i nije vaš problem. Oduvijek ste znali da će netko drugi morati plaćati vaše dugove. Da ćemo mi morati otplaćivati ih.“ U sličnom tonu, Willinger nastavlja i o nezaposlenosti mladih: „Nezaposlenost je rasla, ali vi niste bili oni koji će platiti cijenu. Mi smo ti, mladi naraštaj, koji ne će moći naći posao. Mi smo ti koji smo prisiljeni žrtvovati se kako bismo otplatili vašu planinu duga.“

Središnja tema knjige, pitanje identiteta, najviše dolazi do izražaja u 11. poglavlju, koje Willinger posvećuje multikulturalizmu i masovnoj izvaneuropskoj imigraciji. Po autoru, opasnost se nalazi u neshvaćanju starijih naraštaja da multikulturno društvo novim naraštajima predstavlja stvarne, svakodnevne probleme. Jedan je od tih problema identitet: „Mi ne želimo da imigranti preuzmu naše identitete i odbace svoje. Oni trebaju zadržati svoje vlastite identitete i pustiti da mi imamo svoje. Ne tražimo više nego što bi se trebalo podrazumijevati: Europa pripada samo Europljanima. Mi imamo pravo naslijediti ovaj kontinent i ne ćemo se odreći našeg nasljedstva.“ Istu kritiku autor nastavlja u 12. i 14. poglavlju koja govore o univerzalizmu i različitosti, pri čemu osuđuje nivelizatorski multikulturalizam i nametanje zapadnih modernističkih vrijednosti ostatku svijeta te se zalaže za očuvanje autohtonih kultura i identiteta (kako u Europi, tako i u ostatku svijeta). Tome se vraća u 25. poglavlju govoreći o islamu: „Mi ne činimo pogrješku mnogih konzervativaca koji su proglasili islam svojim apsolutnim neprijateljem. Ne mislimo kako je potrebno pokušati preobratiti muslimane na tzv. 'zapadne vrijednosti' – baš suprotno! Ne želimo niti smetati identitetu muslimana, niti želimo započinjati križarske ratove protiv Istoka kao vi. Ne osuđujemo ni muslimane, ni islam. U tome smo tisuću puta tolerantniji nego što ste vi ikad bili. Mi ih ne mrzimo i ne demoniziramo. Ne tvrdimo da smo pronašli apsolutnu istinu, nego priznajemo jedinstvene i legitimne istine svakoga i svake kulture.“ Kao alternativu multikulturalizmu, Willinger predlaže etnopluralizam. Etnopluralizam je politička ideja koju je osmislio francuski filozof Alain de Benoist, a koja kaže da svi narodi, plemena, kulture, civilizacije trebaju zadržati svoje načine života i poglede na svijet na posebnom prostoru na kojemu se razvijaju. U tom se smislu ova ideja protivi multikulturalizmu i melting potu te stoji na poziciji zaštite kulturnih različitosti. Sličnoj se argumentaciji autor vraća i u 29. poglavlju, u kojemu su tema problemi globaliziranog svijeta, kao i u 34. poglavlju gdje govori o integraciji imigranata u europska društva.

Willinger u knjizi iznosi (15. poglavlje) jasnu i nedvosmislenu osudu nacional-socijalističkog poretka. No, pritom on njemačkim šezdesetosmašima prigovara da su ostali zarobljeni u post-nacističkom razdoblju gradeći političke stavove isključivo na protimbi ideološkim postavkama Trećeg Reicha. „Nacizam je bio rasistički pa ste vi htjeli biti 'anti-rasisti'. Nacizam je bio nacionalistički? Naravno, vi ste postali internacionalisti. Bio je militaristički, fašistički i imperijalistički pa ste vi postali antimilitaristi, antifašisti i anti-imperijalisti. Kako je nacizam promovirao vjeru u tradicionalnu obitelji, morali ste i to ocrniti također. Na ovaj način Adolf Hitler postao je vaš najveći uzor“, tvrdi austrijski autor. Nasuprot tome, mladi naraštaj, prema Willingeru, „uživa veću intelektualnu slobodu (…). Mi smo prvi naraštaj nakon 1933. koji je istinski nadišao nacional-socijalizam. Mi ne određujemo sebe ni u njegovim kategorijama, ni u kategorijama protimbe njemu. Mi odbacujemo tu ideologiju i neprijateljstvo prema slobodi i različitosti među ljudima, baš kao što odbacujemo i vašu ideologiju.“

U sljedećim poglavljima autor analizira nekoliko fenomena post-modernoga svijeta: apokaliptične prognoze i vjeru u skori kraj svijeta, fatalistički odnos prema smrti, sveprisutnu spolnost, rasizam, novogodišnje proslave, bijeg od stvarnosti, modernu umjetnost itd. Willinger predstavlja i vrlo jasan stav s obzirom na pitanje međunarodne politike i Europske unije. Velik problem vidi u ovisnosti o SAD-u te njegovim političkim i vojnim strukturama. Zalaže se za obnovu europskog obrambenog sustava, ponovno uvođenje vojnog roka, kao i za stvaranje jake Europe. U 35. poglavlju, Willinger iznosi distopijsku viziju europske budućnosti bez identiteta, jednoobraznog i sivog svijeta. Kao alternativu tome svijetu, mogućoj posljedici aktualnog propadanja Europe, on poziva na borbu za stvaranje novih temelja, novog svijeta, novog Zlatnog doba.

Naposljetku, u zadnjim poglavljima svoje objave rata, Willinger pred svoje vršnjake, naraštaj koji u politički i društveni život ulazi na početku 21. stoljeća, postavlja sliku mračne sadašnjosti i poziva na aktivni otpor procesima koji uništavaju Europu. „Povijest je postavila pred nas najveći ispit koji možemo zamisliti. Odrasli smo na kontinentu koji je već odavno zaboravio samoga sebe. Odgojili su nas roditelji koji su bili odlučni da unište naše zemlje, okružene živim i jakim stranim narodima koji se bore za bogatstva oslabljene Europe. To je naša sudbina. Sudbina kojoj ne možemo pobjeći. Bilo da ju želimo ili ne, bilo da je priznajemo ili ne, bilo da je prihvaćamo ili odbijamo, to jest i ostat će naša sudbina.“

A kakva će biti sudbina ovog političkog manifesta? Sudeći prema popularnosti i reakcijama koje je knjiga izazvala u manje od godinu dana od objavljivanja prvog izdanja, za pretpostaviti je da ima svjetlu budućnost. Willingerova Generation Identity  sigurno ne će zadovoljiti sljedbenike prošlih političkih ideologija, kao niti vjernike geopolitičkog, ekonomskog ili ekološkog determinizma. Oni koji će od knjige očekivati dubinsku analizu sadašnjeg političkog trenutka u stilu Vennera ili De Benoista također će se razočarati. Štivo je to koje je namijenjeno upravo onima koji se osjećaju naraštajem identiteta i koji su spremni raditi na promjeni svijeta u kojemu živimo, stvaranju novog svijeta.

Leo Marić

 

[1] Markus Willinger, Die identitäre Generation, Arktos, London, 2013.

[2] Identitarijanski pokret (fr. Mouvance identitaire) podrazumijeva pokret mladih koji je nastao u Francuskoj početkom 21. stoljeća, u međuvremenu proširen i u ostalim zemljama Zapadne Europe. Pokret poziva na jačanje pan-europskog identiteta, suprotstavljanje islamizaciji Europe te prekid s liberalnim društvenim eksperimentima.

[3] Šezdesetosmaši su naraštaj rođen u godinama nakon Drugoga svjetskog rata koji je bio pokretač liberalnih revolucija u Europi 1960-ih. Naziv su dobili po studentskim pobunama u Parizu u proljeće 1968., što predstavlja simbolički početak liberalnih promjena na kontinentu.

[4] Političkom sustavu Savezne Republike Njemačke, nazivanom streitbare Demokratie (hrv. borbena demokracija) i wehrhafte Demokratie (hrv. utvrđena demokracija), uistinu i nedostaje mnogih demokratskih ustanova koje su prisutne u ostalim zapadnoeuropskim zemljama. Primjerice, na saveznoj je razini moguć referendum samo o donošenju novoga ustava i promjeni zemaljskih granica, a Služba za zaštitu ustavnoga poretka ima pravo ograničiti ljudska prava osobama koje se utvrde opasnima za ustavni poredak Njemačke.