Redatelj serije Kristijan Milić poznat je po ratnim filmovima kao što su „Živi i mrtvi“ iz 2007. godine (usporedna radnja iz Domovinskoga i Drugoga svjetskoga rata gdje isti glumci tumače različite uloge branitelja/vojnika NDH) i „Broj 55“ (Domovinski rat). Scenarij serije od 4 posebno neimenovane epizode koja se emitirala na HRT-u ove godine potpisuje poznati voditelj kvizova Joško Lokas. Zapravo sve četiri epizode zajedno imaju karakter kontinuirane radnje. Serija je snimana u tehnici digitalnog formata, u domaćoj produkciji Clinica studio d.o.o. za HRT na čijoj je besplatnoj digitalnoj online platformi „HRT na zahtjev“ svakodnevno dostupna za gledatelje. Skupina branitelja u osvetničkom je lovu na četnika Ljubu kojega tumači Marinko Prga, koji se povlači iz Hrvatske prema Bosni. Glavne uloge branitelja igraju Goran Navojec (Prka), Bojan Navojec (Sikira), Filip Križan (Nervoza), Marko Cindrić (Gradski), Alan Katić (Delon), Vedran Živolić (Pape).

Vrijedi li nama naša kultura?

Tema je to kojom Nolan započinje i okončava svoje najbolje djelo. „Tenet“ na hrvatskome jeziku znači životna filozofija ili samo filozofija. Nolan je tako snimio film koji u svakom pogledu posvećuje svojoj ljubavi prema Sofiji, doslovno i metaforički. Prvo sam mislio da ću se u ovoj kritici pretežito baviti pitanjima slobodne volje, te stoga stajalištima: libertarijanizma, fatalizma te determinizma uz Boškovićevoga svevida (Laplaceov demon), no nakon odgledanoga filma vidim da se treba pomnije pozabaviti drugim aspektima. Fizika jest ovdje u drugom planu, a filozofija u prvom pa će tako biti i u ovome radu.

Tomo Hunjak, MSc Umweltsystemwissenschaften (znanosti o okolišnim sustavima)

Osnovan u šarolikom Zapadnom Berlinu krajem 1960-ih godina prošloga stoljeća, kolektiv glazbenika naziva „Tangerine Dream“ ubrzo je postao jedan od pionira i najznačajnijih predstavnika elektroničke glazbe, čiji bezvremenski zvuk ostaje aktualan i svjež do današnjega dana i čija nepresušna inspiracija već više od pet desetljeća stvara impresivne zvučne i vizualne uratke. Ovaj prikaz njihovoga djelovanja pokušat će prikazati opseg značaja njihovoga zvuka, te Krautrock i elektroničkoga glazbenoga pokreta, čije je karakteristike ovaj kolektiv oblikovao i nadahnjivao.

Fabrice Hadjadj, „Što je to obitelj? Slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda“ (Kršćanska sadašnjost, 2020.), 192 str.

Kršćanska sadašnjost objavila je u srpnju 2020. novu knjigu suvremenoga esejista i filozofa Fabricea Hadjadja „Što je to obitelj?“, intrigantnoga podnaslova „Slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda“. Fabrice Hadjadj (Nanterre, 1971.) jedan je od istaknutih esejista današnjice. Podrijetlom Židov, od 1998. godine preobraćenik je na katoličanstvo. U hrvatskom prijevodu još je nekoliko njegovih knjiga u izdanju Kršćanske sadašnjosti: „Dubina spolova. Mistika tijela“ (2011.), „Vjera zlih duhova ili ateizam koji je premašen“ (2013.), „Raj na vratima. Ogled o radosti koja uznemiruje“ (2015.), „Kad se sve tako ima raspasti. Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta“ (2019.), a svima je zajednički osobit Hadjadjov stil prožet igrom riječima, kalamburama, ali i finom ironijom.

Paul Ginsborg, „Family Politics: Domestic Life, Devastation and Survival, 1900-1950“ (New Haven – London: Yale University Press, 2014.), XVIII + 553 str.

Uobičajeni pogled na obitelj kao temeljnu jedinicu ljudskih društava ima neobično malen odjek u humanističkim znanostima, a osobito povijesnoj znanosti, koja je, uz nekoliko časnih iznimaka, vrlo malo prostora davala povijesti obitelji i obiteljskih politika. Knjiga Paula Ginsborga „Family Politics: Domestic Life, Devastation and Survival“ nastala je upravo s namjerom da tu nepravdu ispravi. Paul Ginsborg britanski je povjesničar židovskoga podrijetla koji je veći dio svojega života proveo kao profesor na talijanskim sveučilištima, a stručnjak je za suvremenu povijest Italije.

boriclucian@gmail.com

            U izdanju Primorsko-goranske županije i Filozofskoga fakulteta u Rijeci, a u uredništvu Ines Srdoč-Konestre i Saše Potočnjak, 2018. godine objavljena je knjiga „Putovima Frankopana: Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji“. Knjiga broji 470 stranica, a sadržajno je podijeljena na Projekt „Kulturno-turistička ruta Putovima Frankopana“, „Uvodna riječ“, „Riječ urednica“, osam poglavlja (I. „Obitelj Frankapan / Frankopan“, II. „Otok Krk: ishodište, središte, baština“, III. „Vinodol: poveznica otočnih i kopnenih posjeda“, IV. „Gorski kotar: spoj sjevernojadranske i kontinentalne tradicije“, V. „Senj i Modruš: područja posebnoga frankapanskog interesa“, VI. „Frankapanski zagovori u zlatu i svili“, VII. „Pismo, tekst, knjiga, glazba“, VIII. „Pravna ostavština Frankapana“), „Izbor iz literature“ i „Sažetci“ na engleskom jeziku i popis autora. Na tekstovima koji krase spomenutu knjigu radilo je 22 autora.

Autor: Krešimir Džoić, kresimir.dzoic@gmail.com

Stephen T. Asma, Why We Need Religion, Oxford: Oxford University Press. 2018

Religijski studiji kao društvena disciplina imaju zanimljivu povijest. Mnogi proučavatelji religija imali su otvorene ili skrivene motive za izučavanje, koji su bili mnogo više od puke intelektualne znatiželje. Prvi pioniri discipline poput Edwarda Burnetta Tylora i Jamesa Georgea Frasera željeli su prikazati povijest vjerovanja u grubim crtama kao progres: od primitivnog animizma i politeizma, prema uređenim monoteističkim vjerovanjima da bi na kraju sve završilo u racionalnosti, tj. znanosti.^[1] Za Freuda religija je bila neuroza, sklop vjerovanja nastao iz sjećanja na stanje bespomoćnosti u doba djetinjske faze života.^[2] Za Marxa religija je bila u famoznoj frazi opijum za narod, otuđenje koje je kamufliralo pravo probleme.^[3] Namjera ranih teoretičara bila je prikazati religiozna vjerovanja kao primitivnu ostavštinu doba kada razum nije dosegao svoj vrhunac, neprikladnu za moderno doba.

Krešimir Džoić, kresimir.dzoic@gmail.com

John Gray, Seven types of atheism, New York, Farrar,Straus & Giroux 2018. 176 stranica

Jedan od čelnika nove popularne stranke Pametno, u trenutku pisanja ovoga članka, fizičar i samoprozvani ateist Ivica Puljak ima zanimljiv način ispunjavanja slobodnog vremena^[1]: obilazak škola i držanje predavanja o vrijednosti znanosti. Nitko ne bi ni podigao obrvu da nije u sklopu svoga pohoda govorio o religiji kao u najboljem slučaju ekscentričnom hobiju, a u najgorem i u većini slučajeva smetnjom koja nas nazaduje. Za Puljaka njegov ateizam proizlazi iz dugogodišnjega bavljenja fizikom. U jednom je drugom razgovoru otišao korak dalje i rekao kako je moderni svjetonazor u stvari svjetonazor primijenjene znanosti (što se smatra u sukobu sa religijom, naravno)^[2].

PREDGOVOR

Velikan crteža, Anton Cetin, pripada starijoj generaciji likovnih umjetnika koji lirski prožetom tematikom likovnih opusa produhovljuju gledatelja svojim pogledom na svijet koji se zrcali na likovni medij. Iako većinu svojega života provodi u Torontu u Kanadi, njegova veza s rodnim krajem, napose Bojanom pokraj Čazme, vidljiva je u njegovim radovima. Domovina njemu nije tek mjesto odrastanja i obrazovanja, već dio identitetskoga čimbenika koji se stapa s temama i pogledima koje dobiva Francuskoj ili Kanadi. Time on nije samo umjetnik dvaju svjetova od kojih jedan nadmašuje drugi već njihov spoj u jedan jedinstveni likovni kalup koji nam daje opći smisao i vjeru u nešto više i plemenitije. Ta jaka subjektivna nota koja crtu i boju u njegovim crtežima čini poetskima ne može se poistovjetiti s površnošću. Jer sama lirska tendencija smisaonim temama i pogledima izrazito je duboka, tvorena na našoj patnji i realnosti života, okrenuta ka boljem i duhovnijem. Time Cetin u svojem desetljećima dugom životnom radu nije samo okrenut ka težnji za istinitošću, već i potrazi za onim smisaonim.

Rat je doslovno i metaforičko gaženje beživotnih tijela. Doslovno, jer kao i naši likovi često pût jest takav, a metaforičko jer je sâm rat gaženje prošlosti i one famozne krilatice da je „povijest učiteljica života“.

Ignorirajući ljudsku prirodu, mi ignoriramo i sebe. Pod time ne mislimo na granice, jer svatko ima svoje, nego imperativ nesavršenstva iste. Ono što gledamo na platnu nadahnuto je istinitim događajima: doživljajima Mendesovoga djeda koji su patchwork metodom pretvoreni u filmski narativ. Upravo zbog toga ovaj je film realističan. Njegova poetika proizlazi prije svega iz Deakinsovoga finoga estetiziranja bojom i svjetlom te Mendesovoga kadra, no i iz tema kojima se bavi: prijateljstvo, smisao života, smisao rata i tako dalje. Ideja da rat dobivaju savršeni potezi nigdje ne piše, ali je nekako apriorna presupozicija. No kada bismo išli pisati narativ u kojemu je naš lik „savršen“, ne bismo isti imali. Možda je to i najveći razlog zašto ovaj film klasičan, kao i mnogi, Aristotel u pogledu dramaturgije: koristi one elemente, u priči, koji dovode do maksimalno učinkovite katarze na koncu trećega čina. Ne mislimo pritom da je takvo „igranje na sigurno“ loše, samo da sprječava film da bude više od onoga što mu ono dozvoli. Ergo, ako se isti drži u granicama starih, isti je lišen mogućega bolje funkcionalnoga novoga, imperativom. Stepenasta dramaturgija tako se koristi kao glavni postupak, uz nekoliko vještih elipsi.

            U izdanju Frakture, 2019. godine izašla je knjiga Martina Previšića „Povijest Golog otoka“. Martin Previšić bavi se istraživanjem povijesti socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijesti komunizma. Knjiga broji 634 stranice, a podijeljena je na uvodni dio („Zahvale“, „Napomene“ i „Predgovor“), 17 poglavlja koja će redom biti opisana u nastavku, te završni dio („Bilješke“, „Literatura“, „Izvori“, „Svjedočanstva dana autoru“, „Kratice“, „Kazalo imena“ i „O autoru“).

Početak knjige sadržava „Zahvale“ (str. 11 – 15), „Napomene“ (str. 17 – 18) i „Predgovor“ (str. 21 – 29). U „Napomenama“ autor objašnjava stvari koje su prije svega tehničke prirode, no napominje i kako se knjiga, osim na arhivskim izvorima i literaturi, temelji i na brojnim razgovorima s preživjelim logorašima Golog otoka te drugih logora i zatvora iz razdoblja sukoba Tito – Staljin. Napominje i kako su intervjuirani ljudi različite nacionalnosti, čime čitatelju naznačuje kako je u pisanju knjige težio maksimalnoj objektivnosti. U Predgovoru autor daje svoj osvrt na problematiku Golog otoka, a čitatelju obznanjuje i kako se zainteresirao za spomenutu problematiku.

Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 511 str.

I.

Proteklih godina u javnom i akademskom svijetu iznesene su negativne ocjene o ulozi hrvatskoga vojnoga i političkoga vrha tijekom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. – 1995. Tomu najviše doprinose pogrješne interpretacije uzroka sukoba između Hrvata i Bošnjaka 1993. – 1994. godine. Značajan broj interpretacija uzroka toga sukoba temelji se na nikad dokazanim teorijama urote, poput one o „podjeli Bosne“ između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu 1991. godine, ili granicama na salveti Paddyja Ashdowna.^[1] Takav pristup doprinio je izjednačavanju politika Hrvatske i Srbije 1990-ih, stvaranju definicija o „poljskom scenariju“ za BiH^[2] i pojednostavljenim interpretacijama pojedinih inozemnih povjesničara i stručnjaka za međunarodne odnose.^[3] Međutim, svakom imalo ozbiljnijem istraživaču jasno je da korijene toga sukoba nije moguće razumjeti zanemarivanjem ključnih činjenica, poput bilateralnih sporazuma između Republike Hrvatske i tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, političkih ciljeva aktera, vojnoga i demografskoga stanja na terenu prije početka bošnjačko-hrvatskoga sukoba te ishoda mirovnih sporazuma međunarodne zajednice od 1992. do 1995. godine.