PREDGOVOR

Velikan crteža, Anton Cetin, pripada starijoj generaciji likovnih umjetnika koji lirski prožetom tematikom likovnih opusa produhovljuju gledatelja svojim pogledom na svijet koji se zrcali na likovni medij. Iako većinu svojega života provodi u Torontu u Kanadi, njegova veza s rodnim krajem, napose Bojanom pokraj Čazme, vidljiva je u njegovim radovima. Domovina njemu nije tek mjesto odrastanja i obrazovanja, već dio identitetskoga čimbenika koji se stapa s temama i pogledima koje dobiva Francuskoj ili Kanadi. Time on nije samo umjetnik dvaju svjetova od kojih jedan nadmašuje drugi već njihov spoj u jedan jedinstveni likovni kalup koji nam daje opći smisao i vjeru u nešto više i plemenitije. Ta jaka subjektivna nota koja crtu i boju u njegovim crtežima čini poetskima ne može se poistovjetiti s površnošću. Jer sama lirska tendencija smisaonim temama i pogledima izrazito je duboka, tvorena na našoj patnji i realnosti života, okrenuta ka boljem i duhovnijem. Time Cetin u svojem desetljećima dugom životnom radu nije samo okrenut ka težnji za istinitošću, već i potrazi za onim smisaonim.

ŽIVOTOPIS

            U izdanju Frakture, 2019. godine izašla je knjiga Martina Previšića „Povijest Golog otoka“. Martin Previšić bavi se istraživanjem povijesti socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijesti komunizma. Knjiga broji 634 stranice, a podijeljena je na uvodni dio („Zahvale“, „Napomene“ i „Predgovor“), 17 poglavlja koja će redom biti opisana u nastavku, te završni dio („Bilješke“, „Literatura“, „Izvori“, „Svjedočanstva dana autoru“, „Kratice“, „Kazalo imena“ i „O autoru“).

Početak knjige sadržava „Zahvale“ (str. 11 – 15), „Napomene“ (str. 17 – 18) i „Predgovor“ (str. 21 – 29). U „Napomenama“ autor objašnjava stvari koje su prije svega tehničke prirode, no napominje i kako se knjiga, osim na arhivskim izvorima i literaturi, temelji i na brojnim razgovorima s preživjelim logorašima Golog otoka te drugih logora i zatvora iz razdoblja sukoba Tito – Staljin. Napominje i kako su intervjuirani ljudi različite nacionalnosti, čime čitatelju naznačuje kako je u pisanju knjige težio maksimalnoj objektivnosti. U Predgovoru autor daje svoj osvrt na problematiku Golog otoka, a čitatelju obznanjuje i kako se zainteresirao za spomenutu problematiku.

Socialist Parties in East and West and the Reconstruction of Europe after 1945

(Cambridge: Cambridge University Press, 2019.), xii + 320 str. 

Ugledni sveučilišni nakladnik Cambridge University Press objavio je početkom 2019. knjigu mladoga nizozemskoga povjesničara Jana de Graafa, Socialism across the Iron Curtain: Socialist Parties in East and West and the Reconstruction of Europe after 1945. Riječ je poredbenoj povijesti četiriju socijalističkih stranaka u burnom razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata: Francuske sekcije Radničke internacionale (Section française de l’Internationale ouvrierè, SFIO), Talijanske socijalističke stranke proleterskoga jedinstva (Partito Socialista Italiano di Unità Proletaria, PSIUP), Čehoslovačke socijaldemokratske stranke (Československá sociální demokracie, ČSSD) i Poljske socijalističke stranke (Polska Partia Socjalistyczna, PPS). Riječ je o strankama koje su tada bile glavne predstavnice socijalističke politike u svojim zemljama te, uz komunističke i katoličke stranke, igrale ključnu ulogu u prvim poslijeratnim vladama. 

Autori: Janja Hrkač Paradžik, studentica prava, Marko Paradžik, mag. iur.

Posljednja Freudova seansa,  drama povijesne fikcije američkog dramskog pisca Mark St. Germaina, jedna je od najdugovječnijih predstava na newyorškim pozornicama gdje se s prekidima izvodi od 2009. godine sve do danas. Prošle je godine premijerno izvedena i u Hrvatskoj zahvaljujući Marku Torjancu, glumcu i redatelju, umjetničkom ravnatelju kazališta Planet Art u kojem se predstava izvodi. Režiser Posljednje Freudove seanse utjelovio je i lik Sigmunda Freuda, dok je C. S. Lewisa igrao izvrstan Franjo Dijak.

Sigmund Freud odrastao je u složenoj židovskoj obiteljskoj , a najranije djetinjstvo proveo je u Beču kao autsajder u većinskoj katoličkoj zajednici sve dok car Franjo Josip nije oslobodio austrijske židove i dao im ista prava. Beč je tada bio svjetsko središte za medicinu, a Freud se sa 17 godina kvalificirao za ulazak na bečko Sveučilište, jedno od najstarijih sveučilišta u srednjoj Europi.^[1] Vrijedi istaknuti i da su svoje znanje na bečkom sveučilištu isklesali i naši Ruđer J. Bošković, Franjo Rotter, Ivan Meštrović, Dragutin Rakoš i drugi Hrvati.^[2] 1887. godine Freud je oženio Marthu Bernays, a od njihovih šestero djece kći Anna, koju Freud rado spominje u predstavi, postat će jedna od njegovih najpoznatijih nasljednika. U svojoj trideset i devetoj godini započeo je vlastitu samoanalizu koju je provodio prvenstveno analizirajući svoje snove.

Rođen je 08. 06. 1988. godine u Bjelovaru. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u Čazmi, a 2007. godine maturirao na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, grafički odjel. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2013. godine diplomirao u klasi prof. Mirjane Vodopije. Od 2016. godine član je HDLU-a u Zagrebu. Živi i radi u Čazmi.

Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama od kojih izdvajamo:

samostalne:

2012. „Kolaži i grafike“, Kulturni centar, Heviz, Mađarska.

2013. „XIV“, Galerija Laudato, Zagreb.

2014. „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“, Muzej grada Trogira, Likovna   galerija Križevci, Galerija „Vinko Draganja OP“ Dominikanskog samostana u Splitu.

2014. „XIV“, Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma.

2015. „Kolaži i grafike“, Galerija Nasta Rojc, Bjelovar.

2016. „XIV“, Gradski muzej Koprivnica.

2018. „Razgovori u vremenu“, Mala galerija, Gradski muzej Bjelovar.

Skupne:

2011. „Papa kao motiv u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti“, Muzej Mimara, Zagreb.

Autori:  Marko Paradžik, mag. iur., Ante Brešić Mikulić, mag. art.

Prošlogodišnji svjetski festival književnosti koji se održao u Zagrebačkom kazalištu mladih u jednom je dijelu svoga programa posvetio pozornost Prvom svjetskom ratu pa je tako neizbježno u središtu pozornosti bio Miroslav Krleža, uz stidljivo doticanje velikana poput Ernsta Jüngera i Louis-Ferdinanda Celinea. Jedan od prisutnih govornika tribine na temu „Prvi svjetski rat i književnost“ ispričao je dirljivu anegdotu o  neostvarenoj ljubavi mladoga kadeta Krleže koji je tada stanovao na mjestu današnje Glazbene akademije i jedne Židovke kojoj je otac zabranio tu vezu. Daleko bi prikladnija tema tribine bila anegdota o Krležinom dezerterstvu i njegov bijeg u Srbiju gdje su ga skoro objesili pod sumnjom da je austrijski špijun.  S obzirom na to, bitno je spomenuti da je Krleža  krajem 1915. pozvan u vojsku i unovačen u 25. domobransku pukovniju, a u srpnju i kolovozu 1916. kao dio mase kanonenfutera nalazi se na galicijskoj fronti tijekom prve Brusilovljeve ofenzive gdje se Brusiljevu suprotstavio Svetozar Borojević. 

Životopis

Antonija Sakoman rođena je 29. travnja 1988. godine u Zagrebu. Hotelijersko turističku školu u Zagrebu završila je 2006. godine, nakon čega 2009. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. Prvostupničku razinu završava 2014. godine (bacc. art.) nakon čega upisuje magisterij te je sada apsolventica slikarstva. 

Skupne izložbe

2015. „Neki studenti ALU“, Pikto galerija, Zagreb

2015. „Bienalle Akvarela“, Zaprešić

2015. „Međunarodna izložba Minijatura“, Zaprešić

2015. „Pasionska baština“, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb

2015. „Dan žena“, Europski dom, Zagreb

2015. „Noć muzeja“, Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb

2015. „Arti party“, Oris – kuća arhitekture, Zagreb

Naziv rada: „Bez naslova“

Tehnika: Akrilik na platnu

Dimenzije: 150 cm x 100 cm

Autor: Krešimir Džoić

            Država kao brend prerađena je doktorska disertacija iz 2008. godine, hrvatskog politologa Bože Skoke izdana u nakladi Matice hrvatske 2011. U pet poglavlja na 245 stranica autor je obradio svoju misao vodilju, a to je „kako redefinirati nacionalni, to jest državni identitet u iznimno kompetitivnom globaliziranom svijetu“. U analizi ću se usmjeriti na dijelove koje smatram korisnijima.

Na samom se početku postavlja pitanje koliko veze ima knjiga koja se bavi marketingom i imidžom države s nacionalnim identitetom. Nisu li marketing i imidž dva pojma koja neodoljivo asociraju na konzumerizam, a posredno i globalizam koji nemilice uništavaju tradicionalne vrijednosti i uvode nove hibridne? Kako bih pojasnio, navodim citat iz knjige: „Imidž i nacionalni identitet su prihvaćeni, ali brand nas pogađa u srce. Da sam umjesto riječi brand i drugih korporacijskih izraza (…), koristio riječi kao što su identitet, nacionalni imidž (…), ni jedna obrazovana osoba ne bi ni trepnula.  (…) Nacije kao što su Španjolska i Australija , čija se  stvarnost promijenila,  vrlo pažljivo i namjerno prilagođavaju tehnike koje u marketingu koriste samo (…) kako bi si pomogle projicirati novo, preuređeno ili na neki način promijenjeno viđenje samih sebe.“

Kao što je vidljivo iz podnaslova, knjiga je vrlo aktualna, osobito zbog nekoliko razloga koje ću pokušati pobliže objasniti u daljnjem tekstu. U modernom je svijetu vrlo iracionalno očekivati zatvaranje jedne kulture, a time i nacije unutar svojih granica. Zbog međuovisnosti velikoga broja država potrebno je promisliti u kojem smjeru odvesti koncept nacije – države, odnosno kako odgovoriti suvremenim izazovima. „Japanci dvoume oko toga čine li ih njihov zemljopisni položaj, povijest i kultura Azijcima, (…) ili su po vrijednostima Zapadnjaci?“

Stanka Vraza 6, 42 000 Varaždin

mob: 097 799 1890

e – mail: imladenovic27@gmail.com

Životopis

- 1989. rođen u Varaždinu

- 2008. maturirao grafički dizajn na Drugoj gimnaziji  u Varaždinu

- 2010. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer: kiparstvo. 

- 2011. – 2014. član Likovne udruge u Varaždinu

- 2015. završio kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Slavomira Drinkovića te stekao zvanje magistar kiparstva 

- 2015. član HDLU-a Varaždin

Autor je nekoliko javnih skulptura i nagrada:

Autor: Marko Paradžik

             Autor triju svezaka i budućega četvrtoga, posljednjega sveska knjige naslova „Od poraza do pobjede: Povijest hrvatske političke emigracije 1945.  ‒ 1990.“, Kazimir Katalinić, rođen je 4. ožujka u Sušaku. Godine 1945. otišao je u političku emigraciju u Italiju, zatim 1948. u Argentinu gdje je 1960. diplomirao kemiju i od 1958. djelovao kao tajnik Hrvatske republikanske strane te sudjelovao u radu Hrvatskog narodnog vijeća (1974. delegat, 1977. tajnik, 1982. predsjednik nadzornoga odbora). Devedesetih se godina vratio u Hrvatsku da bi se potom, kao i njegov sada pokojni kolega dr. Ivo Korsky, vratio u Argentinu. Uređivao je časopis „Republika Hrvatska“, a objavio knjige „Organizacijski priručnik HRS-a“ (Buenos Aires, 1974., Sydney 1974.), „Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid“ (Buenos Aires – Zagreb, 1993., 1994.) te „Rađanje države: NDH, Tito, Hrvatsko proljeće i 1991.“ (Buenos Aires – Zagreb, 1994.,1995.). U tri je izdanja priredio i izbor članaka prvoga predsjednika Hrvatske republikanske stranke Ivana Oršanića pod naslovom „Vizija slobode“ (Buenos Aires, 1979., Chicago i 1990. i Dortmund).

Autor: Bojan Lujak

Zadnjih smo mjeseci neprestano bombardirani vijestima o nemirima od Tunisa do Pakistana. Libija je u građanskom ratu, Egipat se još nije stabilizirao nakon revolucije i kontrarevolucije, sukob Hamasa i Izraela ostavio je Gazu u ruševinama, Libanon i dalje, u Siriji i Iraku, mjestima preklapanja interesa Turske, Irana, Saudijske Arabije i Katara bijesni sektaški rat s donedavno nezamislivim zvjerstvima, Islamabad je pod opsadom prosvjednika. U takvoj situaciji možda vrijedi promotriti i drugačiju analizu od one koja nam se najčešće nudi na stranicama novina i televizijskim ekranima Takvu nam analizu daje David P. Goldman u svojoj knjizi „How Civilizations Die (And Why Islam is Dying, Too)“.

Najpoznatiji pod svojim pseudonimom „Spengler“, pod kojim piše kolumnu na internetskoj stranici Asian Timesa, ovaj američki Židov s doktoratima iz ekonomije, klasične glazbe i njemačkoga jezika na inovativan i često duhovit način iznosi svoja predviđanja, povezujući teme poput ekonomije, politike, religije, teologije, demografije, klasične glazbe, povijesti i književnosti. Rođen u obitelji sekularnih američkih Židova, u mladosti je bio ateist i gorljivi ljevičar[1]. Promjena dolazi uz pomoć Normana A. Baileya koji ga nagovara da se uključi u rad Reganove administracije: „Moje političko obrazovanje počelo je u njegovu brlogu u staroj zgradi Izvršnog ureda predsjednika kada mi je objasnio da će SAD uništiti Sovjetsko Carstvo do kraja osamdesetih. Mislio sam da je opasni luđak i odmah mu se pridružio.“[2] Svoju karijeru u financijama gradio je radeći na odgovornim poslovima u Bear Stearnsu, Credit Suisseuiu Bank of America. Pored kolumne u Asia Timesu kontribuira i u radu magazina The Tablet, Forbes (1994. − 2001.), First Things (gdje je bio i urednik), suradnik je Gatestone Instituta te piše i na stranicama PJMEDIA.

Autor: Mate Turić, magistar kiparstva i profesor likovne kulture

ŽIVOTOPIS

Svoje likovno školovanje započinje u klesarskoj školi na Braču, koju završava u zvanju klesarskog tehničara. Studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, te završetkom stječe akademski naslov magistra kiparstva i profesor likovne kulture. U svom likovnom radu u stalnoj je pratnji kritičarke Branke Hlevnjak, koja ga je i osobno javno proglasila mladim umjetnikom 2015. godine u Hrvatskoj. Ostvario je 29 samostalnih izložbi u kamenu, najčešće izlaže kamene jedrenjake. Artists On Globe mu dodjeluje nagradu za najboljeg mladog umjetnika u Hrvatskoj za 2015. godinu.

Autor: Davor Dijanović

Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvještaji, Glas Koncila, Zagreb, 2012.

            U nakladi Glasa Koncila (biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća) 2012. godine objavljena je knjiga Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvještaji Smiljane Rendić, novinarke, vatikanistice, kritičarke, prevoditeljice, polemičarke, judaistkinje i dugogodišnje suradnice Glasa Koncila. Riječ je o važnoj knjizi koja predstavlja rad osobe koja se bez ikakve dvojbe može smatrati prvakinjom katoličkoga novinarstva u Hrvatskoj.

Knjiga je podijeljena na pet dijelova koji nose sljedeće naslove: I. Ja govorim Hrvatski, II. Drugi vatikanski koncil, život Crkve, III. Kakvi smo mi, takva su vremena, IV. Židovi i kršćani, V. Ime Hrvatâ u knjizi života. Knjigu je uredio i uvodnom studijom popratio Vlado Čutura. Pogovor knjizi potpisuje glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić, a u prilogu je dodan kratki životopis Smiljane Rendić, bibliografija i literatura.

Životopis

Smiljana Rendić rođena je 2. kolovoza 1926. u Splitu, od oca Marka i majke Ivanice Rusinović. Od 1933. do 1940. pohađala je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu. U ranoj je mladosti stupila u katolički pokret Domagoj, što je u bitnome odredilo njezine kasnije vjerničke i nacionalne stavove jer je ime Domagoj za mlade tada značilo čitav program, kako u narodnom državno-pravnom, tako i u vjerskom i kulturnom životu Hrvatske. Otac joj je bio radićevac, tako da je još od malih nogu bila politički usmjeravana. Godine 1948. komunističke su vlasti oduzele obitelji Rendić imovinu, a Smiljana i majka izbačene su iz stana. Naredne tri godine žive u jednoj sobi u podstanarstvu u Splitu.

Autor: Ivana Brekalo, mag. art.

HISTERIJA

O karakteru smo navikli razmišljati površno. Zapravo, formalna definicija osobnosti obuhvaća naše uobičajene načine razmišljanja i odnošenja prema drugima. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo, mi smo ono što radimo. Paradoks u svemu tome jest što postoji veza između bipolarnosti, depresije i kreativnosti. Postavlja se pitanje je li kreativnost u tom slučaju dar ili prokletstvo. Psihijatrijska struka potrudila se kategorizirati poremećaje osobnosti. Naime, što smo kreativniji, imamo više ideja. Što imamo više ideja, imamo više planova, što pak naš mozak dovodi u stanje pucanja po svim cilindrima. Kod nekoga s mentalnim poremećajem kreativnost se može promatrati i kao mehanizam obrane od bolesti jer sve što je kreativan čovjek ikada stvorio, prvo je moralo biti zamišljeno. Idući bi zaključak bio da ako je osoba vođena prema određenom razmišljanju ili zastrašena tako da povjeruje da je njezin mozak „defektan“, bilo od strane liječnika ili sredine u kojoj se nalazi, tada postaje ono u što vjeruje. Najgore je prevariti sebe. Divim se onima koji povezuju iskustva iz djetinjstva sa svojom osobnošću odrasle osobe jer su moja sjećanja iz djetinjstva potisnuta i jedva da postoje. U našim uspomenama ne kriju se samo događaji, nego i njihovo značenje jer nije teško dokazati da su na nas negativno utjecali događaji i ljudi izvan naše moći. Nedostatak sjećanja nesvjesno budi fobije i strahove koje vizualno predočavam kao zamršene prostorije ispunjene duhovima. Odlučnost u prevladavanju strahova jedini je učinkovit protuotrov, a te strahove pokušavam prevladati svojim radovima koje doživljavam kao oružje, kao osobnu terapiju.

Autor: Dražen Zetić

Prije gotovo dvanaest stoljeća, na prijestolju jednoga svjetskoga carstva, Bizanta, pojavljuje se carica Teodora II. Prvotni razlog zbog kojega se ovaj ciklus radova u kolažu naziva „Teodorine ikone“ jest nemjerljiv doprinos ove neobične vladarice koji ponajviše dolazi do izražaja u njezinu hvalevrijednom poslanju, trajnom prekidu ikonoklastičkih proganjanja, osveta, ratova tijekom prve polovine devetoga stoljeća (842. godine).

Ovu međunarodnu izložbu radova u kolažu nazvali smo i ekumenskom, prvenstveno zbog njezine osnovne namjere, budući da želi pridonijeti pomirenju i jedinstvu kršćana. Nadahnuta je Teodorinom gestom svekolikoga (po)mirenja i posvećena je zajedništvu, suglasju i slozi Kristovih nasljednika i svih pripadnika ljudskoga roda.

U bogatoj literaturi o ikonama poznata je činjenica da su ikone kroz svoju burnu povijest, još od samih početaka kršćanstva, oduvijek pronosile i duh simboličke baštine jednoga vremena te svojom čudotvornošću (npr. ikona Presvete Bogorodice Trojeručice), uvijek zrcalile božansku stvarnost i njezin odjek u svijetu. Ova je izložba radova, motivirana tim vrijednim spoznajama, nastojala i sama donekle biti svojevremeni inovacijski obol, ponajprije u samom izboru predstavljanja različitih etnografskih obrisa u civilizacijskim podnebljima Istoka i Zapada.

            Autor: Marko Paradžik, mag. iur.[1]

Autorica knjige u prikazu je novinarka, publicistkinja, scenaristkinja i redateljica Višnja Starešina, rođena 1960. godine u Zorkovcu, u općini Ozalj. Godine 1983. diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1984. do 2004. godine radila je kao novinarka i urednica u Večernjem listu. U vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH kao diplomatska dopisnica Večernjega lista pratila je međunarodne mirovne pregovore za bivšu Jugoslaviju, od 1994. do 1997. Bila je stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, gdje je tada bilo sjedište međunarodne mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju. Od 1996. do 2002. posebna je izvjestiteljica Večernjega lista iz Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Godine 2012. radila je u Uredu za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata. Danas djeluje kao samostalna novinarka, piše redovite političke kolumne za poslovni tjednik Lider i Slobodnu Dalmaciju.  Uz knjigu koja se prikazuje u ovom radu napisala je Vježbe u laboratoriju Balkan (2004.), naklada Ljevak; 1991. − 1995. Haaška formula (2005.), naklada Stih; EU u 100 koraka (2013.), naklada Ljevak. Snimila je tri dokumentarna filma: Treći pohod (2008.), Zaustavljeni glas (2010.), Neprijatelj naroda (2015.).[2]

Matej Tolić, mag, iur.

Uvod

Godine 2015. u suradnji Večernjeg lista te udruga i osoba okupljenih oko hrvatskog „Novog konzervativizma” izdana je knjiga „Politika razboritosti“ američkoga pisca, teoretičara politike, filozofa i povjesničara Russella Kirka. „Politika razboritosti” svojevrsni je vodič kroz konzervativizam u kojem se suprotstavljaju konzervativna stajališta i ideološke dogme, a koje je Kirk napisao 1993. godine. Sam Kirk često je izbjegavao dati preciznu i isključivu definiciju konzervativizma pa ga i ovdje na početku knjige Kirk definira kao suprotnost ideologijama i težnju ka očuvanju reda, pravde i slobode. Za njega su ideologije iskrivljeni pogledi na povijest, svijet i društvo koje kreiraju politički fanatici u svojim knjigama i isključivo teže nasilnoj preobrazbi ljudske svijesti i društva: „Ti su ideolozi uglavnom bili neprijatelji religije, tradicije, običaja, konvencija, propisa i starih ustava.”

Autor: Tomo Hunjak, student Umweltsystemwissenschaften (znanosti o okolišu), Sveučilište u Grazu

Slika1: naslovnica izdanja „Something Is Coming“, snimke koncerta neofolk grupe Death In June u Zagrebu, 1992. godine. Sav prihod od prodaje doniran je za opremanje zagrebačkog centra za rehabilitaciju vojnih i civilnih ratnih invalida.

ŠTO JE NEOFOLK?

    Pojam „neofolk“ označava glazbu i kulturu proizišlu iz post-industrial glazbenoga žanra sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegove začetne značajke bile su povezivanje elemenata punka i novog vala s tradicionalnim akustičnim instrumentima, prvenstveno gitarom te tematike popularne u tadašnjoj mračnoj alternativnoj sceni (Schwarze Szene), kao što su okultizam, misticizam i nordijska mitologija.

Autor: Marko Paradžik, mag. iur.

Naslov kratkog dokumentarnog filma Antona Papića „Bio jednom jedan čvor“ nosi prizvuk klasičnog početka jedne bajke ili mitske priče. Sam dokumentarni film, koji traje oko pola sata, posveta je dvostruko kraćem filmu Krste Papića „Čvor“ iz 1969. godine. U oba dokumentarna filma tema je ujedno i mjesto radnje: željeznički kolodvor u Vinkovcima.

    Dokumentarni film otvara nekoliko lijepih kadrova izlaska sunca, čije se zrake i polukrug naziru iznad uspavanih željezničkih vagona iz perspektive željezničke stanice. Kasnije se kao kontrast javlja kadar punog mjeseca. Buđenje, nesanica i spavanje (na kolodvoru) lajtmotivi su filma koji se provlače kroz sliku i monologe putnika te slučajnih prolaznika. Redatelj je bez prethodnog iskustva i s malo tehničkoga znanja uspio uz iznimno mali budžet od 1000 kuna uslišati molbu i ideju službenika željezničkoga kolodvora iz „Čvora“: „Kod nas ima toliko dobrih stvari da se mogu samo dobre stvari prikazivati, a ne da se samo loše stvari prikazuju.“ Sanja Nikčević iz Umjetničke akademije u Osijeku u svojem je kratkom radu „Nacionalni identitet u doba globalizacije ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu!“ primijetila zanimljiv paradoks, a to je da je u velikom dijelu mainstream umjetnosti na zapadu u kinematografiji i kazalištu prisutan isključivo negativni prikaz vlastite zemlje, odnosno negativnih pojava u njoj. Takav se prikaz doživljava alternativnim zbog navodne umjetnikove hrabrosti isticanja onoga što se ljudima iz njegove zajednice ne sviđa i isključivo onoga što je u zajednici loše. Ta se „hrabrost“ vrlo često nagrađuje na raznim festivalima, što nameće pitanje je li zaista riječ o nečemu što je alternativno zbog toga što se hrabro prikazuje zlo ili je tu posrijedi jedno povođenje za trendom koji osigurava nagradu na raznim festivalima.

Autorica: Ines Matić

„August Osage County“ ili „Kolovoz u okrugu Osage“ crnohumorna je drama Tracyja Lettsa. Za tu je dramu Letts 2008. godine osvojio Pulitzerovu nagradu za  najbolju dramu. Premijera predstave održala se 2007. godine u „Steppenwolf Theatre Companyju“ u Chicagu. Tracy Letts do tada je bio poznat samo užoj kazališnoj publici po dramama „Killer Joe“, „Bug“ te „Man from Nebraska“ zbog koje je 2004. godine došao do finala Pulitzerove nagrade, no na kraju je ipak nije dobio. Svega nekoliko godina kasnije „August Osage County“ smjestio ga je u sam vrh američke moderne drame. No, tek nakon snimanja i prikazivanja filma s Meryl Streep u glavnoj ulozi te Julijom Roberts, Ewanom McGregorom, Julliete Lewis i Benedictom Cumberbatchom, ova je drama doživjela svoj pravi uspjeh i postala popularna izvan okvira kazališne publike. S obzirom na to da  je Tracy Letts rođen u Oklahomi, nije ni čudo da dobro poznavanje ondašnjih profila ljudi i načina života u Oklahomi, u kojoj se događa i radnja drame, rezultira živim i stvarnim likovima uz koje čitatelj, a  kasnije i gledatelj, u potpunosti diše.

Autor: Matija Bartol

            Elegija o lovcima nepokorene sibirske divljine, o zaboravljenim nomadima nestalim pred napredovanjem civilizacije, film o prijateljstvu i čovječnosti, „Dersu Uzala“, iako manje poznat u odnosu na ostala Kurosawina djela, svejedno ostavlja dojam epskog djela i zanimljivog izražaja redateljeva genija vrijednog dubljeg proučavanja. Film oživljava pustolovine opisane u istoimenoj knjizi ruskog vojnika i istraživača Vladimira Arsenjeva koji za vrijeme putovanja tada još nepoznatim područjem ruskog dalekog istoka susreće samotnog lovca lutalicu Dersu Uzalu. Lovac svojim poznavanjem prirode i iskustvom stečenim godinama života u šumi postaje vodič ekspedicije, a svojom plemenitošću i dobrotom duha prijatelj kapetana Arsenjeva.

Rat je doslovno i metaforičko gaženje beživotnih tijela. Doslovno, jer kao i naši likovi često pût jest takav, a metaforičko jer je sâm rat gaženje prošlosti i one famozne krilatice da je „povijest učiteljica života“.

Ignorirajući ljudsku prirodu, mi ignoriramo i sebe. Pod time ne mislimo na granice, jer svatko ima svoje, nego imperativ nesavršenstva iste. Ono što gledamo na platnu nadahnuto je istinitim događajima: doživljajima Mendesovoga djeda koji su patchwork metodom pretvoreni u filmski narativ. Upravo zbog toga ovaj je film realističan. Njegova poetika proizlazi prije svega iz Deakinsovoga finoga estetiziranja bojom i svjetlom te Mendesovoga kadra, no i iz tema kojima se bavi: prijateljstvo, smisao života, smisao rata i tako dalje. Ideja da rat dobivaju savršeni potezi nigdje ne piše, ali je nekako apriorna presupozicija. No kada bismo išli pisati narativ u kojemu je naš lik „savršen“, ne bismo isti imali. Možda je to i najveći razlog zašto ovaj film klasičan, kao i mnogi, Aristotel u pogledu dramaturgije: koristi one elemente, u priči, koji dovode do maksimalno učinkovite katarze na koncu trećega čina. Ne mislimo pritom da je takvo „igranje na sigurno“ loše, samo da sprječava film da bude više od onoga što mu ono dozvoli. Ergo, ako se isti drži u granicama starih, isti je lišen mogućega bolje funkcionalnoga novoga, imperativom. Stepenasta dramaturgija tako se koristi kao glavni postupak, uz nekoliko vještih elipsi.

Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 511 str.

I.

Proteklih godina u javnom i akademskom svijetu iznesene su negativne ocjene o ulozi hrvatskoga vojnoga i političkoga vrha tijekom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. – 1995. Tomu najviše doprinose pogrješne interpretacije uzroka sukoba između Hrvata i Bošnjaka 1993. – 1994. godine. Značajan broj interpretacija uzroka toga sukoba temelji se na nikad dokazanim teorijama urote, poput one o „podjeli Bosne“ između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu 1991. godine, ili granicama na salveti Paddyja Ashdowna.^[1] Takav pristup doprinio je izjednačavanju politika Hrvatske i Srbije 1990-ih, stvaranju definicija o „poljskom scenariju“ za BiH^[2] i pojednostavljenim interpretacijama pojedinih inozemnih povjesničara i stručnjaka za međunarodne odnose.^[3] Međutim, svakom imalo ozbiljnijem istraživaču jasno je da korijene toga sukoba nije moguće razumjeti zanemarivanjem ključnih činjenica, poput bilateralnih sporazuma između Republike Hrvatske i tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, političkih ciljeva aktera, vojnoga i demografskoga stanja na terenu prije početka bošnjačko-hrvatskoga sukoba te ishoda mirovnih sporazuma međunarodne zajednice od 1992. do 1995. godine.

Komentar uz fotografije 13. broja Obnove

Urbano istraživanje (engl. urban exploration) u Hrvatskoj je još uvijek bizaran, pomalo čudan i definitivno neočekivan odgovor na usputno dobačeno pitanje čime se baviš. Redovito popraćeno kratkom stankom, teško je složiti politički korektno objašnjenje za to zbunjeno lice koje želiš uvjeriti da nisi neka mutna persona, morbidni čudak ili u najboljem slučaju guska u magli na minskom polju. Što se i zna dogoditi no...kasnije. I tako krene kratak monolog o urbexu, hobiju ili pozivu kako kome, koji nije samo zavlačenje u one ružne napuštene zgrade gdje smo derali odjeću i dlanove kao klinci već totalno odraslo(!), ozbiljno, sustavno pristupanje predmetu istraživanja. S pravim voki-tokijima! Pravim kartama, kvalitetnim lampama i dobrim fotoaparatom. Ono što se s vremenom ne mijenja jest taj osjećaj. Tko god je ikada iskoraknuo sa civiliziranoga asfalta u koprive i drač kako bi virnuo u mrak sive ruševine zamotane u gusti bagrem, poznaje taj lagani adrenalinski zanos što napregne osjetila i prostruja tijelom. Za to žive urbani istraživači. Čak i nakon kompleksnijih, privlačnijih i opasnijih ekspedicija zaškiljit će na neuglednu brvnaru na koju se oko prosječnog prolaznika ne vrati dvaput. Predmeti toga neumornoga interesa vrlo su raznoliki, mogu to biti javne ustanove ili privatne građevine, lijepe stare vile i čak povijesno-arheološke lokacije, industrije i tvornice bilo kakvoga djelokruga, objekti i danas pečatirani nekim stupnjem vojne tajne. Jedini određujuć parametar cijele priče jest da se radi o napuštenome ili..barem djelomično napuštenome..objektu koji nije u organiziranoj upotrebi. Naša domovina ih na žalost ima dovoljno za jedan dug niz godina bavljenja ovom aktivnošću.

„To be“

(Biti)

Kroz svoju sam se umjetničku praksu bavila pitanjima koja su važna za mene samu. Identitet mene kao umjetnice temeljna je podloga moje likovne prakse. Pokret, proces, eksperimentiranje s materijalima i osjećaj za vrijeme, prostor i teoriju vidljivi su u mojem radu. Volim raditi s različitim konceptima stvarnosti i fikcije. Nakon što sam se upoznala sa semiotikom, iznova sam si postavljala pitanje: „Što je slika i što to znači?“ Promatrača želim povesti na putovanje kroz igranje sa sjenama, instalacijom i svjetlima.

Filozofi poput Descartesa i Platona predstavljaju ideje stvarnosti i misli također gledajući kroz prostor, energiju, metafiziku i kvantnu fiziku. Rene Descartes postavio je metodu poznatiju kao „metodološka skepsa“. On odbacuje sve istine svojih uvjerenja kako bi razlikovao ono što je istina. Upravo je to Descartesa usmjerilo prema poznatoj rečenici „Mislim, dakle jesam“ (Cogito ergo sum), što znači da je jedini način da se naše postojanje dokaže  sumnjati (misleći) u njega.

Gledajući Platonove misli o stvarnosti, njegova alegorija pećine sugerira da je ono što vidimo samo „sjena“ onoga što je stvarno. Stvorila sam skulpture koje su utemeljene na ideji da je energija posvuda, da smo svi sastavljeni od energije. Lijepa poetska konotacija jest da energija nije ni uništena ni stvorena. Ta je energija izmjenjiva u masu, a istinita kreativna inspiracija dolazi iz mrtvog prostora. Taj je prostor brod koji nastanjuju „Misli“, stvarnost, prostor, vrijeme i energija. Oni čine glavninu moga rada, renderirajući moje radove kao proces, baš kao i moje misli.

Izložbu su činile dvije povezane cjeline. Prva se sastojala od devetnaest slika Ante Brešića Mikulića pod nazivom „Dekonzervacija 1914.“, a druga od sedam likovnih radova Maje Orlovčić pod nazivom „Atmosfera nepoznatog“. Radovi su izlagani u razdoblju od 28. lipnja do 2. srpnja 2014. godine u galeriji Morića han, Sarači 77, Barščaršija, Sarajevo (BiH). Blizina izložbe mjestu atentata u Sarajevu i sam dan otvaranja čine izložbu svojevrsnim „site specific“ prostorom. Izložba je održana u autentičnom prostoru Morića hana, prosječni broj posjetitelja po danu iznosio je od 300 do 400 ljudi, većinom stranaca. Od značajnijih posjetitelja izdojiti se može glavna kustosica fotografije Imperial warmuseuma u Londonu Hilary Roberts i prof. dr. Aliye F. Mataraci iz Međunarodnog sveučilišta u Sarajevu.

Atentat na prijestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu koji je izvršio atentator Gavrilo Princip iz Mlade Bosne uzet je kao povod za obračunavanje tadašnjih velesila u prvom uistinu svjetskom sukobu. Po broju zaraćenih strana, masovnoj industriji i broju poginulih predstavlja do tada najveću katarzu čovječanstva. Ishod samog rata vidljiv je u nastavku kroz još veći Drugi svjetski rat (1939. − 1945.), a same posljedice odražavaju se čak i danas u pojedinim dijelovima Europe. Nakon samog atentata i njegovih uzroka duboko povezanih u suprotnim viđenjima rješavanja južnoslavenskog pitanja kroz srpski iredentizam i K.u.K. trijalizam, ubrzo već tijekom rata dolazi do laganog zaborava koji rezultira time da u posljednje dvije godine rata većina vojnika niti ne zna za izvorni povod rata. U vrijeme 1920-ih godina taj se događaj ponovno oživljava te se uz njega postavljaju uzroci i razlozi koji su dirigirani željom i viđenjem pobjedničkih sila. U to vrijeme nestaje raniji mučenički prikaz Franje Ferdinanda i Sofije te se stvara kult herojstva i mučeništva oko skupine atentatora predvođenih djelom Gavrila Principa. Takvo se viđenje konzervira i službeno tumači sve do danas. Konzervacija (lat. conservatio, čuvanje, očuvanje, održanje).

Autor: Šimun Uremović, mag. komunikologije

Neosporno je da se tradicionalistički autori u vremenu suvremene političke krize iznova pojavljuju u središtu političke arene. Postoje različite „tradicije“ (u pojmovniku kakvog nema u R. Guénona) koje se natječu u bitci za postmodernu: lijeve – unionističke i nadnacionalno usmjerene direktive s jedne strane te s druge strane suverenističke direktive s predznakom protekcionističke političke (desne) opcije u gospodarskom smislu. Već se iz same analize političkoga diskursa može zapaziti da kod nas prevladava nerazumijevanje pojmova i podijeljenost, kako na stranačkoj razini tako i na razini nestabilnosti političkoga sustava općenito. Upravo zato dolazi do nastanka novih ekstremističko usmjerenih frakcija ili čak posve novih antidemokratskih stranaka. U razdoblju političkoga pluralizma mogli bismo se s J. Evolom zapitati može li ozbiljna politička opcija biti nedemokratska, odnosno u postmodernom smislu drevni „imperijalni impuls“ kakav nalazimo u Evolinim najistančanijim „Razmišljanjima o vrhovima“? U toj se knjizi Evola opisuje kao imperijalist, ali u smislu duhovnoga ostvarenja „Trećeg Rima“ kakav bi objedinio najbolje iz različitih nacionalnih povijesti, doista vrijednih našeg razumijevanja („osvajanja“), pozornosti i promišljanja. Sami duhovni vrhunci zapravo ovdje predstavljaju vrhunce ljudskoga duha na granici mogućeg i nemogućeg, odakle se proteže pogled na različite krajeva jednog te istog imperija: 

Autor: Dominik Andreić

Domovinski rat jedna je od „vrućih“ tema u domaćoj historiografiji. Zbog maloga vremenskoga odmaka od današnjice ta je tema slabo obrađena, često je politizirana i puna emotivnih naboja koji ograničavaju javni diskurs. Autor Davor Marijan povjesničar je s izdanih gotovo pedeset radova i publikacija na području povijesti Domovinskoga rata i ratnih devedesetih, što ga čini jednim od najrelevantnijih znanstvenika za problematiku knjige.[1] Marijan donosi detaljan kronološki pregled Domovinskoga rata s obrađenim bitkama te, gdje je potrebno, kontekstualiziranim političkim zbivanjima. Prema riječima autora, u knjizi je ukomponiran sav njegov dotadašnji rad, a knjiga je počela nastajati više od deset godina prije konačnoga objavljivanja.[2] Knjiga je izdana u nakladništvu Despot Infinitusa koji izdaje historiografske knjige domaće i svjetske te pretežito vojne tematike i nezaobilaznoga Hrvatskoga instituta za povijest čiji su projekti i istraživanja rezultirali ovom knjigom.

Autor Davor Marijan rođen je u mjestu Priluka pokraj Livna u današnjoj Bosni i Hercegovini. U Livnu je završio osnovnu i srednju školu, a na studij odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet gdje završava dvopredmetni studij povijesti i arheologije. Godine 2005. magistrirao je s temom „Ustaške vojne postrojbe 1941. ‒ 1945.“, a 2006. doktorirao je s temom „Jugoslavenska narodna armija i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1987. ‒ 1992. godine“. Od 2001. radi na projektu Hrvatskoga instituta za povijest „Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991. ‒ 1995. ‒ 1998.“. Glavni predmet istraživanja mu je vojna povijest Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću.[3] Među autorovih pedesetak radova i publikacija s područja povijesti Domovinskoga rata i ratnih devedesetih nalazi se i dvanaest autorskih knjiga i monografija od kojih je važno spomenuti: „Hrvatska 1989. ‒ 1992.: rađanje države“, „Obrana i pad Vukovara“, „Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije 1987. ‒ 1992.“, „Bitka za Vukovar“, „Smrt oklopne brigade“, „Oluja“ te nedavno izdana „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“[4] U prikazanoj knjizi predstavlja svoja dosadašnja istraživanja i teze iznesene u prethodno izdanim knjigama i radovima i spaja u kompaktnu cjelinu.

Autor: Tomislav Kvaternik, profesor povijesti i pedagogije

Film „72 dana“ prvi je dugometražni igrani film redatelja Danila Šerbedžije, autora dotad poznatog po nagrađivanim kratkometražnim dokumentarnim i igranim ostvarenjima te angažmanom na snimanju tada popularne humoristične serije „Luda kuća“ − projektu koji mu je omogućio stjecanje dostatnog redateljskog iskustva u osmišljavanju i plasmanu tematski lakohumornih sadržaja namijenjenih najširoj publici, neopterećenoj izostankom viših kreativnih potencijala u njihovu ostvarenju. Inače sin Rade Šerbedžije, poznatoga filmskoga, kazališnoga i televizijskoga glumca s prostora bivše Jugoslavije koji je solidnu karijeru ostvario u međunarodnim koprodukcijama i angažmanom u brojnim holivudskim projektima u kojima je tumačio uglavnom tipizirane karakterne uloge, Danilo je zarana bio u prilici upoznati se s osobitostima glumačkog poziva da bi se kasnije profesionalno ostvario kao redatelj, stekavši obrazovanje kao američki student filmske režije čiji je mentor bio Rajko Grlić. Prema izjavama koje je davao tijekom promocije samoga filma, ideju za film dobio je još daleke 1989. godine kada je kao ročnik JNA služio vojni rok u Mariboru. Tada je u obliku anegdote čuo kako priču pripovijeda njegov crnogorski kolega. Priliku da iz nje osmisli svoju priču i pretoči je u scenarij i film dobio je punih dvadeset godina kasnije, prilagodivši je vremenskim i prostornim okolnostima nastanka, odnosno smjestivši je u prostor današnje Like, više od desetljeća nakon završetka Domovinskoga rata. Sve gore navedeno važno je za shvaćanje konteksta nastanka i kulturoloških referenci koje proizlaze iz filma.

Autor: Marko Raič, bacc. hist.

            Znanstveno istraživanje geneze, razvitka i propasti pojedinih civilizacija te pokušaji njihove klasifikacije i sistematizacije bili su u fokusu politologa, povjesničara i sociologa XX. stoljeća. Uz najpoznatije poput „Propast zapada“ (pisano 1918. ‒ 1922.) Oswalda Spenglera, „Studija povijesti“ (1934.  ‒ 1961. u 12 svezaka) Arnolda J. Toynbeeja te „Sukob civilizacija“ (1997.) Samuela P. Huntingtona kao vrlo sustavno, metodički razrađeno i samim time značajno valja uvrstiti i knjigu „Raznolikost civilizacija“, utjecajnoga poljskoga autora Feliksa Konecznog, utemeljitelja discipline znanosti o civilizacijama. Knjigu je s poljskoga na hrvatski preveo Antonio Akmadža, a nakladnik je Udruga Repressija. Službeno je predstavljena u velikoj dvorani Matice hrvatske u travnju ove godine.

Autor je na djelu radio od 1917. do 1934. godine, potaknut, kako sam kaže, poljskim odnosom prema Europi i vrijednosti vlastite civilizacije. Smatrao se ponosnim djetetom poljske kulture koja je dio latinske civilizacije. Većinu toga vremena proveo je u gradu Vilniusu. Razlog velikog nerazmjera između opsega djela i vremena njegova pisanja leži u tome što je autor prema vlastitom uvjerenju smatrao da povjesničar svoja istraživanja mora temeljiti na dužem razdoblju te što sustavnijem metodičkom pristupu. Onaj tko se ograničava na jedan odsječak i brza ‒ izlaže se pogrješkama, smatra autor. Knjiga je na engleski jezik prevedena 1962. godine s uvodnom riječi prof. Antona Hilckmana i predgovorom Arnolda Josepha Toynbeea.

Ante Brešić pl. Mikulić (Comes), doctorandus hist. art, mag. art.

Pregled likovnog ciklusa

Dekonstrukcija Kronosa

Životopis

Ante Brešić pl. Mikulić (Comes) rođen je 1987. u Zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti i dizajna završio je 2006. kao slikarski dizajner. Godine 2010. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odsjek, a 2014. završio je preddiplomski sveučilišni studij slikarstva u klasi redovitoga profesora Igora Rončevića. Diplomski sveučilišni studij slikarstva u klasi red. prof. art. Duje Jurića završio je 2016., stekavši naslov magistra slikarstva. Od 2017. doktorand je modula povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu pod mentorstvom prof. dr. sc. Vedrana Barbarića. Također stvara pod umjetničkim i autorskim nazivom Comes, latinskim nazivom naslova iz obiteljske prošlosti. Izlagao je na više likovnih izložbi i radionica, među kojima ističe samostalnu izložbu „Dekonzervacija 1914.“ u Sarajevu 2014., koja zbog blizine mjesta i samoga dana otvaranja na stogodišnjicu sarajevskoga atentata predstavljala svojevrstan site specific, kao i „Ilegalna izložba Split 2017.“, koja je zanimljiva kao spoj konceptualne umjetnosti, site specifica i klasične likovne izložbe u kojoj su predstavljeni dotadašnji radovi. Suradnik je interdisciplinarnoga časopisa „Obnova“ u kojem uređuje odsjek za kulturu i umjetnost te vodi zbirku umjetnina i galerijsku aktivnost udruge. Član je i heraldičar Hrvatskog kraljevskog vijeća (HKRV) od 2014. i Matice hrvatske (MH) od 2015. Njegov rad „Novembarska događanja i SHS“ komisija ALU uvrstila je među najbolje studentske radove 2012./2013. akademske godine. Uz suvremene i tradicionalne slikarske tehnike bavi se heraldikom, veksilologijom, scenografijom i tehnikama slikarstva na staklu. Uz likovnu umjetnost piše znanstvene i stručne članke te održava različita predavanja vezana uz problematiku i teme iz područja povijesti umjetnosti, suvremene umjetnosti, povijesti, kulturologije, ideologije, geopolitike, medievistike, heraldike i veksilologije. Živi i stvara na relaciji Zagreb ‒ Split.

Autor: Davor Dijanović

Nedavno su iz tiska u nakladi Sveučilišta u Zadru izišla dva znanstvena zbornika o obrambeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu. Prvi nosi naslov „Semiologija obrambenoga Domovinskog rata“, a obuhvaća šest znanstvenih radova nastalih kao rezultat proširenih izlaganja na znanstveno-stručnom skupu „Semiologija obrambenoga Domovinskog rata“ u prosincu 2013. godine. Drugi zbornik rezultat je znanstveno-stručnoga skupa „Vojno-geografski aspekti obrambenoga Domovinskog rata“ održanog u ožujku 2014., a obuhvaća četiri znanstvena priloga. I jedan i drugi zbornik uredio je mladi geograf i povjesničar Marin Sabolović, autor knjige „Odoroslovlje hrvatskih oružanih formacija 1990. – 1996.“.

Zbornik „Semiologija obrambenoga Domovinskog rata“ obrađuje semiološki aspekt Domovinskoga rata. Semiologija je znanstvena disciplina koja proučava simbole i njihova značenja ulazeći u mnoga područja, od medicine i filozofije do jezikoslovlja i jezika simbola poput znakovlja, odora, heraldičkih, filatelističkih, falerističkih i veksikoloških elemenata (str. 9.). Dr. sc. pukovnik Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva, svojim je znanstvenim savjetima pomogao boljem uređenju ovoga zbornika, nastaloga kao rezultat inicijative skupine studenata Sveučilišta u Zadru, a recenzirali su ga dr. sc. Dubravka Peić Čaldarović i dr. sc. Tijana Trako Poljak.

Autorica: Edita Ercegović, mag. art.

    U seriji radova „Paralelni svjetovi“ bavim se iluzijom beskonačnog prostora koristeći ogledala. Svijet koji poznajemo je trodimenzionalan, čini samo prostor (širina − dužina − visina), dok prostor s četvrtom dimenzijom (vrijeme) tvori tkivo svemira pa se javlja  mnoštvo novih dimenzija i novih mogućnosti. U radu je prostor prikazan kao kocka, a vrijeme i dimenzije kao odbljesci u ogledalima, tj. simuliraju sjenu četvrte dimenzije u trodimenzionalnom prikazu te njihovi međusobni odrazi u ogledalima unutar kocke daju beskonačnost istog prostora, ponavljanje i niz iste slike, istog odraza.

    Svijet oko nas je trodimenzionalan te sa svemirom čini četvrtu dimenziju − vrijeme, dok je treća dimenzija samo prostor (širina − dužina − visina).  Kada se te tri dimenzije spoje s vremenom dobiva se mnoštvo novih dimenzija i novih mogućnosti. Vrijeme kao dimenzija nije opipljivo.

    Pokušavajući tu četvrtu dimenziju (kroz ostalih devet ili više) prikazati kao odbljeske među prostorima koji su nam opipljivi, dočarane su i ostale dimenzije koje nisu opipljive. S obzirom na to da je matematički prikaz vremena, tj. četvrte dimenzije, kocka u kocki kao beskonačni prostor na šest strana, ona ulazi sama u sebe i obrnuto te predstavlja uglavnom beskonačno kruženje unutar same sebe, dok je i vanjska osnova kocka. Unutar kocke prikazuje se pokretno na stabilan način, tj. kroz statičnost se vizualizira vrijeme u više dimenzija. Međusobni odrazi u ogledalima unutar kocke označavaju beskonačnost istog prostora, ponavljanje i niz iste slike, istog odraza. 

Autor: Leo Marić, magistar povijesti 

Političkoj desnici u Europi često se prigovara zastarjela retorika, izostanak originalnih zamisli, pretjerana vezanost uz prošlost… Bilo da je riječ o parlamentarnim strankama, intelektualnim think-tankovima ili prosvjednim pokretima, poruka političke desnice u 21. stoljeću pokazala se nedovoljno suvremenom kako bi privukla nove ljude. Knjiga Markusa Willingera predstavlja nam jednu drugačiju desnicu.

Generation Identity: A Declaration of War Against the '68ers (hrv. Naraštaj identiteta: Objava rata šezdesetosmašima) knjiga je mladog austrijskog autora Markusa Willingera (1992.), studenta političkih znanosti na Sveučilištu u Stuttgartu i dugogodišnjeg aktivista identitarijanskog pokreta. Prvo njemačko izdanje knjige objavila je nakladnička kuća Arktos sa sjedištem u Londonu, a zbog zanimanja koje je knjiga izazvala u europskim novodesnim krugovima uslijedila su i izdanja na drugim jezicima: engleskom, francuskom, talijanskom…[1] Ova nevelika knjižica od jedva stotinjak stranica pisana je u obliku političkoga manifesta. Kratkim poglavljima i upečatljivim rečenicama autor čitateljstvu predstavlja kritiku političke baštine naraštaja šezdesetosmaša te viziju Europe u (bliskoj) budućnosti. Vizualni dojam i stil pisanja jasno daju do znanja da je djelo prvenstveno namijenjeno mlađem naraštaju koji je istaknut i u naslovu – naraštaju identiteta. Predgovor je napisao Philippe Vardon, jedan od čelnih ljudi francuskoga identitarijanskog pokreta[2], a John B. Morgan iz Arktosa potpisuje se kao urednik knjige.

Autor: Marko Paradžik

Scenaristička adaptacija Roberta Kurbaše, glumca koji tumači Zvonka Bušića, napravljena je prema tekstovima Tihomira Dujmovića „Hrvatska u raljama komunizma“. Miki Nopling je autor glazbe, audiovizualnoga sadržaja i fotografija koje se nalaze uz ovaj tekst. Scenografiju potpisuje Zvonko Sarić, dok je rasvjetu radio Krešimir Lasić.

S  obzirom na to da dramski tekst ima podlogu u konkretnoj političkoj zbilji, potrebno ju je ukratko opisati za one koji nisu upoznati s istom. Zvonko Bušić (rođen 24. siječnja 1946. u hercegovačkom selu Gorica, općina Grude) u Beču se 1969. upoznaje s američkom studenticom Julienne Eden Schultz.[1]

Julienne se sa Zvonkom počinje aktivistički zalagati za hrvatsko pitanje, zbog čega je 1970. s prijateljicom bacala letke protujugoslavenskoga sadržaja s tadašnjega Trga Republike u Zagrebu.[2] Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga preselili su u SAD.[3] Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista, Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika u cilju da iz njega nad Londonom i Parizom izbaci letke u kojima se pozivalo na hrvatsku neovisnost.[4] Primarni cilj otmice zrakoplova bio je prisiljavanje američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima se govorilo o teškoj poziciji hrvatskoga naroda u tadašnjoj SFRJ.[5] Bomba s promidžbenim materijalom bila je ostavljena u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice te je tijekom deaktiviranja bombe na poligonu poginuo policajac Brian Murray, a trojica su ranjena.[6] Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na kazne doživotnoga zatvora, a ostala trojica Hrvata na 30 godina. Julienne je puštena 1990. godine, dok je Zvonko Bušić pomilovan početkom srpnja 2008. i u Zagreb je u pratnji američkih agenata stigao 24. srpnja  bez prava povratka u SAD.  

Autor: Luka Sinković

Unazad nekoliko godina, na svjetsku se underground scenu polako počela vraćati psihodelična rock glazba koja svoje korijene ima u godinama prohibicije LSD-a i psilocybina. Ima li to kakve veze s rastućim trendom legalizacije marihuane, najduže zabranjenog psihodelika, nisam siguran. No, teško se oteti dojmu da popularnost monotonih rifova i eteričnih solaža raste iz dana u dan. Ne znam je li riječ o promjeni u kvantiteti ili kvaliteti izvođača, ili se pak radi o povećanju broja slušatelja − postoji i mogućnost da je moje stajalište o ovom žanru isključivo subjektivno te da objektivne razloge vrlo vješto stvaram i predstavljam takvima, budući da bih želio argumentirano govoriti o nečemu što volim. Vrlo lako sami sebi upadamo u takve zamke pa bih diskusiju vezanu uz popularnost psihodelije ostavio otvorenom. Na našoj je sceni nekoliko takvih vrlo kvalitetnih bendova, a svi su projekti jednog čovjeka, Nike Potočnjaka. Teško je predstaviti bend kada o njemu na danas gotovo jedinom istaknutom izvoru informacija, internetu, ne postoji previše konkretnih informacija. Stoga sam o bendu Jastreb morao porazgovarati s njegovim tvorcem. 

Antonio Bušljeta, mag. art.

Glavna nit vodilja u ovome radu bila je spojiti vizualni i karakterni dio između članova obitelji. U ovome slučaju to su bila braća i sestre za koje smatram da su povezani na više razina osim same fizičke sličnosti. Za izvedbu rada koristio sam se dvjema obiteljima koje imaju isti odnos djece; dva starija sina i mlađu kćer. Prvu skupinu portreta činimo moj brat, sestra i ja, a drugu moj prijatelj i njegovi brat i sestra.

Transparentnost čini tu sponu među samim radovima, ona nam daje osjećaj povezanosti koji sam htio naglasiti na njima tako što sam od svakog člana uzeo određeni dio lica koji je zajednički ostalim portretima − nos, usta i oči. Glavni i najizraženiji atributi svakog lica postavljeni su u geometrijske oblike raznih boja koji predočavaju, kao što sam i ranije naveo, osobnost pojedine osobe. Svoju obitelj smatram razigranom i spontanom te stoga prevladavaju svjetliji tonovi, dok su na primjeru druge obitelji zagašeniji jer su po mome viđenju zatvoreniji i staloženi. Primjena tog principa predočavanja povezanosti među određenim članovima raznih obitelji ovisi o glavnom čimbeniku kao što je nasljedstvo, odnosno genetički kod koji nasljeđujemo od roditelja. Na primjeru vlastite obitelji vidjet će se izraženija sličnost, dok kod obitelji mojeg prijatelja to nije slučaj. Povezanost ovisi o postotku naslijeđenosti od pojedinog roditelja koji kod nekih obitelji izostane u velikom postotku. Kada bismo takve primjere pomnije proučavali, u većini slučajeva naišli bismo na određene aspekte koji bi potvrdili sličnost i povezanost obitelji. To je razlog koji me naveo na razmišljanje o tom za mene velikom i čudesnom daru.

Ciklus likovnih radova autorice Georgette Yvette Ponté, mag. art.

Životopis

Georgette Yvette Ponté rođena je u Nici u Francuskoj 1983. godine. U Hrvatskoj živi od svoje sedme godine. Srednju školu Primijenjenih umjetnosti završila je u Rijeci gdje potom upisuje i Akademiju primijenjenih umjetnosti. Ubrzo potom svoj studij nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2014. magistrira u klasi prof. Peruška Bogdanića, čime stječe akademski naslov magistre kiparstva. Svojim radovima iskazuje snažan socijalni angažman. Društveni pritisak nasuprot istinskoj potrebi, suvišno i nepotrebno nasuprot nasušnog, a često nedostupnog. Umjetno umjesto prirodnog; neprirodno umjesto istinitog. Sučeljavajući opreke, Georgette svojim radovima optužuje bezobzirnost suvremeno modno medijskih estetskih imperativa, iskazujući posebnu posvećenost svojem radu. Istraživanja zasniva na rodnoj/spolnoj diskurzivnoj analizi (ženskog tijela). Najveću inspiraciju nalazi u kamenu i uvijek teži zadržati potrebu tradicionalne vještine. Do sada je ostvarila 15 skupnih izložbi od kojih je pet bilo žirirano te jednu samostalnu izložbu, dvaput nagrađivana na međunarodnim likovnim natječajima (prva nagrada za fotografiju 2011. godine.; na 26. međunarodnom likovnom natječaju Volosko te prva nagrada 2016. na 31. međunarodnom likovnom natječaju Volosko u profesionalnoj skupini). S Petrom Macapiom uključena je u projekt „Obrana kontraposta“ te sudjeluje na umjetničkoj rezidenciji GLO ART u Kraljevini Belgiji. Uz kamen istražuje različite materijale i tehnike kao što su beton, staklo, acrystal... Uz kiparstvo svojim radom ulazi i u domenu fotografije i slikarstva.

Autor: Leo Marić , magistar povijesti

Julija Vladimirovna Lobačova, Юугославянское движение в Америке в годы Первой мировой войны 1914. – 1918. гг. (hrv. Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskog rata 1914. . – 1918. g.), Nestor. – Istorija, Moskva – Sankt Peterburg, 2014. 

Hrvatska se historiografija tradicionalno izbjegava baviti svjetskom poviješću, ostajući zatvorena u domaće tematske, kao i metodološke okvire. Razlog je to zašto u Hrvatskoj do prošlogodišnje 100. obljetnice početka Prvoga svjetskoga rata nije bilo svijesti o važnosti te teme za našu historiografiju, ali i zašto općenito humanističke i društvene znanosti u nas ne mogu hrvatsku problematiku smjestiti u širi regionalni, kontinentalni ili svjetski kontekst. No, da ignoriranje stranih historiografskih tema za sobom ne povlači i da će hrvatske teme biti isto tako ignorirane od inozemnih historiografija dokaz je knjiga Julije Vladimirovne Lobačove o jugoslavenskom (hrvatskom, srpskom i slovenskom) pokretu u Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom Velikog rata. „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike v gody Pervoj mirovoj vojny 1914 – 1918. gg.“ (hrv. „Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskoga rata 1914. – 1918. g.“) je znanstvena monografija objavljena 2014. godine u izdanju Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti i nakladnika „Nestor-Istorija“.

Životopis

Petar Ćujo rođen je u Zagrebu 30. rujna 1991. Završava Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2010. te iste godine upisuje kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi profesora Peruška Bogdanića. Akademiju završava 2017. kada stječe naslov magistra kiparstva. Petar Ćujo pripada mlađoj generaciji hrvatskih umjetnika, čiji je rad ponajprije vezan uz klasične kiparske forme i tehnike kamene i brončane skulpture. Sudjelovao je na desetak zajedničkih izložbi, radionica i umjetničkih projekata, među kojima treba naglasiti samostalnu izložbu u Crkvi svetoga Donata u Zadru 2016. Dobitnik je nekoliko studentskih i profesionalnih nagrada u ostvarenju projekata za javnu skulpturu, dobitnik je rektorove nagrade za grupni rad „Hrvatski izumi“. Uz ostvarene samostalne i skupne izložbe, životopis mu puni i nekoliko izvedenih i postavljenih skulptura na javnoj površini, među kojima valja istaknuti djelo „Crna rupa“, Brač. Petar Ćujo živi i djeluje u Zagrebu.

Autor: Filip Šaravanja, mag. iur.

Swans je glazbeni sastav iz New Yorka, aktivan od 1982. do 1997. pa reformiran 2010., na čelu s pjevačem, tekstopiscem i multi-instrumentalistom Michaelom Girom. Na početku karijere marginalno su povezani s no-wave scenom New Yorka. Kako Gira ističe[1], Swansi su izrasli u opasnom predgrađu velegrada u kojemu se redovito čuju pucnjave automatskoga oružja, a većina je zgrada u susjedstvu napuštena. Takav turoban svijet doslovno oslikavaju rani albumi.

Rana faza (1982. − 1986.)

Glazba prvoga albuma „Filth” (1982.) opravdava naslov. Album isporučuje klaustrofobičan zvuk obilježen repetitivnim ritmom naglašenih bubnjeva te glasnoga zvuka gitare poput kakvog struganja. Čovjek je ogoljen na animalne porive, zarobljen u kavezu dominacije u kojemu egzistira izobličenom količinom pokornosti, a izražava se jednostavnim urlicima dubokoga glasa Gire koji se kreće u rasponu od bijesnih do očajničkih krikova.