Ciklus likovnih radova autorice Georgette Yvette Ponté, mag. art.

Životopis

Georgette Yvette Ponté rođena je u Nici u Francuskoj 1983. godine. U Hrvatskoj živi od svoje sedme godine. Srednju školu Primijenjenih umjetnosti završila je u Rijeci gdje potom upisuje i Akademiju primijenjenih umjetnosti. Ubrzo potom svoj studij nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2014. magistrira u klasi prof. Peruška Bogdanića, čime stječe akademski naslov magistre kiparstva. Svojim radovima iskazuje snažan socijalni angažman. Društveni pritisak nasuprot istinskoj potrebi, suvišno i nepotrebno nasuprot nasušnog, a često nedostupnog. Umjetno umjesto prirodnog; neprirodno umjesto istinitog. Sučeljavajući opreke, Georgette svojim radovima optužuje bezobzirnost suvremeno modno medijskih estetskih imperativa, iskazujući posebnu posvećenost svojem radu. Istraživanja zasniva na rodnoj/spolnoj diskurzivnoj analizi (ženskog tijela). Najveću inspiraciju nalazi u kamenu i uvijek teži zadržati potrebu tradicionalne vještine. Do sada je ostvarila 15 skupnih izložbi od kojih je pet bilo žirirano te jednu samostalnu izložbu, dvaput nagrađivana na međunarodnim likovnim natječajima (prva nagrada za fotografiju 2011. godine.; na 26. međunarodnom likovnom natječaju Volosko te prva nagrada 2016. na 31. međunarodnom likovnom natječaju Volosko u profesionalnoj skupini). S Petrom Macapiom uključena je u projekt „Obrana kontraposta“ te sudjeluje na umjetničkoj rezidenciji GLO ART u Kraljevini Belgiji. Uz kamen istražuje različite materijale i tehnike kao što su beton, staklo, acrystal... Uz kiparstvo svojim radom ulazi i u domenu fotografije i slikarstva.

Autor: Leo Marić , magistar povijesti

Julija Vladimirovna Lobačova, Юугославянское движение в Америке в годы Первой мировой войны 1914. – 1918. гг. (hrv. Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskog rata 1914. . – 1918. g.), Nestor. – Istorija, Moskva – Sankt Peterburg, 2014. 

Hrvatska se historiografija tradicionalno izbjegava baviti svjetskom poviješću, ostajući zatvorena u domaće tematske, kao i metodološke okvire. Razlog je to zašto u Hrvatskoj do prošlogodišnje 100. obljetnice početka Prvoga svjetskoga rata nije bilo svijesti o važnosti te teme za našu historiografiju, ali i zašto općenito humanističke i društvene znanosti u nas ne mogu hrvatsku problematiku smjestiti u širi regionalni, kontinentalni ili svjetski kontekst. No, da ignoriranje stranih historiografskih tema za sobom ne povlači i da će hrvatske teme biti isto tako ignorirane od inozemnih historiografija dokaz je knjiga Julije Vladimirovne Lobačove o jugoslavenskom (hrvatskom, srpskom i slovenskom) pokretu u Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom Velikog rata. „Jugoslavjanskoe dviženie v Amerike v gody Pervoj mirovoj vojny 1914 – 1918. gg.“ (hrv. „Jugoslavenski pokret u Americi tijekom Prvoga svjetskoga rata 1914. – 1918. g.“) je znanstvena monografija objavljena 2014. godine u izdanju Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti i nakladnika „Nestor-Istorija“.

Životopis

Petar Ćujo rođen je u Zagrebu 30. rujna 1991. Završava Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2010. te iste godine upisuje kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi profesora Peruška Bogdanića. Akademiju završava 2017. kada stječe naslov magistra kiparstva. Petar Ćujo pripada mlađoj generaciji hrvatskih umjetnika, čiji je rad ponajprije vezan uz klasične kiparske forme i tehnike kamene i brončane skulpture. Sudjelovao je na desetak zajedničkih izložbi, radionica i umjetničkih projekata, među kojima treba naglasiti samostalnu izložbu u Crkvi svetoga Donata u Zadru 2016. Dobitnik je nekoliko studentskih i profesionalnih nagrada u ostvarenju projekata za javnu skulpturu, dobitnik je rektorove nagrade za grupni rad „Hrvatski izumi“. Uz ostvarene samostalne i skupne izložbe, životopis mu puni i nekoliko izvedenih i postavljenih skulptura na javnoj površini, među kojima valja istaknuti djelo „Crna rupa“, Brač. Petar Ćujo živi i djeluje u Zagrebu.

Autor: Filip Šaravanja, mag. iur.

Swans je glazbeni sastav iz New Yorka, aktivan od 1982. do 1997. pa reformiran 2010., na čelu s pjevačem, tekstopiscem i multi-instrumentalistom Michaelom Girom. Na početku karijere marginalno su povezani s no-wave scenom New Yorka. Kako Gira ističe[1], Swansi su izrasli u opasnom predgrađu velegrada u kojemu se redovito čuju pucnjave automatskoga oružja, a većina je zgrada u susjedstvu napuštena. Takav turoban svijet doslovno oslikavaju rani albumi.

Rana faza (1982. − 1986.)

Glazba prvoga albuma „Filth” (1982.) opravdava naslov. Album isporučuje klaustrofobičan zvuk obilježen repetitivnim ritmom naglašenih bubnjeva te glasnoga zvuka gitare poput kakvog struganja. Čovjek je ogoljen na animalne porive, zarobljen u kavezu dominacije u kojemu egzistira izobličenom količinom pokornosti, a izražava se jednostavnim urlicima dubokoga glasa Gire koji se kreće u rasponu od bijesnih do očajničkih krikova.

Autor: Tomo Hunjak, student Umweltsystemwissenschaften (znanosti o okolišu), Sveučilište u Grazu

Slika1: naslovnica izdanja „Something Is Coming“, snimke koncerta neofolk grupe Death In June u Zagrebu, 1992. godine. Sav prihod od prodaje doniran je za opremanje zagrebačkog centra za rehabilitaciju vojnih i civilnih ratnih invalida.

ŠTO JE NEOFOLK?

    Pojam „neofolk“ označava glazbu i kulturu proizišlu iz post-industrial glazbenoga žanra sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegove začetne značajke bile su povezivanje elemenata punka i novog vala s tradicionalnim akustičnim instrumentima, prvenstveno gitarom te tematike popularne u tadašnjoj mračnoj alternativnoj sceni (Schwarze Szene), kao što su okultizam, misticizam i nordijska mitologija.

Autor: Marko Paradžik, mag. iur.

Naslov kratkog dokumentarnog filma Antona Papića „Bio jednom jedan čvor“ nosi prizvuk klasičnog početka jedne bajke ili mitske priče. Sam dokumentarni film, koji traje oko pola sata, posveta je dvostruko kraćem filmu Krste Papića „Čvor“ iz 1969. godine. U oba dokumentarna filma tema je ujedno i mjesto radnje: željeznički kolodvor u Vinkovcima.

    Dokumentarni film otvara nekoliko lijepih kadrova izlaska sunca, čije se zrake i polukrug naziru iznad uspavanih željezničkih vagona iz perspektive željezničke stanice. Kasnije se kao kontrast javlja kadar punog mjeseca. Buđenje, nesanica i spavanje (na kolodvoru) lajtmotivi su filma koji se provlače kroz sliku i monologe putnika te slučajnih prolaznika. Redatelj je bez prethodnog iskustva i s malo tehničkoga znanja uspio uz iznimno mali budžet od 1000 kuna uslišati molbu i ideju službenika željezničkoga kolodvora iz „Čvora“: „Kod nas ima toliko dobrih stvari da se mogu samo dobre stvari prikazivati, a ne da se samo loše stvari prikazuju.“ Sanja Nikčević iz Umjetničke akademije u Osijeku u svojem je kratkom radu „Nacionalni identitet u doba globalizacije ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu!“ primijetila zanimljiv paradoks, a to je da je u velikom dijelu mainstream umjetnosti na zapadu u kinematografiji i kazalištu prisutan isključivo negativni prikaz vlastite zemlje, odnosno negativnih pojava u njoj. Takav se prikaz doživljava alternativnim zbog navodne umjetnikove hrabrosti isticanja onoga što se ljudima iz njegove zajednice ne sviđa i isključivo onoga što je u zajednici loše. Ta se „hrabrost“ vrlo često nagrađuje na raznim festivalima, što nameće pitanje je li zaista riječ o nečemu što je alternativno zbog toga što se hrabro prikazuje zlo ili je tu posrijedi jedno povođenje za trendom koji osigurava nagradu na raznim festivalima.

Autorica: Ines Matić

„August Osage County“ ili „Kolovoz u okrugu Osage“ crnohumorna je drama Tracyja Lettsa. Za tu je dramu Letts 2008. godine osvojio Pulitzerovu nagradu za  najbolju dramu. Premijera predstave održala se 2007. godine u „Steppenwolf Theatre Companyju“ u Chicagu. Tracy Letts do tada je bio poznat samo užoj kazališnoj publici po dramama „Killer Joe“, „Bug“ te „Man from Nebraska“ zbog koje je 2004. godine došao do finala Pulitzerove nagrade, no na kraju je ipak nije dobio. Svega nekoliko godina kasnije „August Osage County“ smjestio ga je u sam vrh američke moderne drame. No, tek nakon snimanja i prikazivanja filma s Meryl Streep u glavnoj ulozi te Julijom Roberts, Ewanom McGregorom, Julliete Lewis i Benedictom Cumberbatchom, ova je drama doživjela svoj pravi uspjeh i postala popularna izvan okvira kazališne publike. S obzirom na to da  je Tracy Letts rođen u Oklahomi, nije ni čudo da dobro poznavanje ondašnjih profila ljudi i načina života u Oklahomi, u kojoj se događa i radnja drame, rezultira živim i stvarnim likovima uz koje čitatelj, a  kasnije i gledatelj, u potpunosti diše.

Autor: Matija Bartol

            Elegija o lovcima nepokorene sibirske divljine, o zaboravljenim nomadima nestalim pred napredovanjem civilizacije, film o prijateljstvu i čovječnosti, „Dersu Uzala“, iako manje poznat u odnosu na ostala Kurosawina djela, svejedno ostavlja dojam epskog djela i zanimljivog izražaja redateljeva genija vrijednog dubljeg proučavanja. Film oživljava pustolovine opisane u istoimenoj knjizi ruskog vojnika i istraživača Vladimira Arsenjeva koji za vrijeme putovanja tada još nepoznatim područjem ruskog dalekog istoka susreće samotnog lovca lutalicu Dersu Uzalu. Lovac svojim poznavanjem prirode i iskustvom stečenim godinama života u šumi postaje vodič ekspedicije, a svojom plemenitošću i dobrotom duha prijatelj kapetana Arsenjeva.