RAZGOVOR S VELIMIROM ŠONJE

Razgovarao: Ante Lučić, magistar prava i poslovnog upravljanja

Velimir Šonje (Zagreb, 1966.) hrvatski je ekonomist. Specijalist je za područje monetarne politike, bankarstva i konkurentnosti. Radio je na Ekonomskom institutu u Zagrebu, kao izvršni direktor u HNB-u, zatim kao član uprave u Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te kao predsjednik uprave Društva za upravljanje investicijskim fondovima ICF Invest. Direktor je i osnivač tvrtke za poslovno savjetovanje Arhivanalitika. Obavljao je savjetničke poslove za Svjetsku banku, MMF i druge međunarodne i domaće institucije. Savjetovao je vladu Nikice Valentića pri oblikovanju i provedbi antiinflacijskoga programa 1993. − 1994. te je sudjelovao u pisanju više od 20 knjiga. Autor je ili koautor 40 znanstvenih i stručnih radova, šest prikaza knjiga i 19 stručnih izvještaja.

U hrvatskim se medijima uglavnom ponavljaju jednaki razlozi o glavnim problemima kontinuirano loših ekonomskih rezultata Republike Hrvatske, primjerice monetarna politika, precijenjen tečaj, neoliberalna politika, rasprodaja nacionalnog srebra, banke, „mi ničime ne upravljamo“, rat, gubitak tradicionalnih tržišta nakon 1990 i drugo. Mislite li da je zaista tako, odnosno u kojoj mjeri, i postoji li problem čiji je utjecaj veći te koji se može i treba početi rješavati odmah? 

Uglavnom se radi o pogrešnim dijagnozama. Monetarna politika o kojoj svi govore utječe samo kratkotrajno pa ne može objasniti probleme koji su dugoročni. Nadalje, netočno je da ničime ne upravljamo. Podatci pokazuju da država dominantno upravlja ili utječe na upravljanje procesom stvaranja dodane vrijednosti. Prihodi proračuna opće države iznose oko 42 posto (%) BDP-a, rashodi oko 48 % BDP-a. Doda li se tome vrijednost kojom se upravlja u državnim tvrtkama, dolazimo do oko 60 % BDP-a. Kada se tome doda dio privatnog sektora čije isporuke ovise o kupnjama od strane vladina sektora i državnih tvrtki te tome pribrojimo restriktivno regulirana tržišta, zaključujemo da je Hrvatska klasičan primjer državnoga, upravljanoga gospodarstva. Priča o nekakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj dijelom je posljedica neznanja, a dijelom je izmišljena iz ideoloških, možda i političkih razloga, ne bi li se prikrila prava narav ekonomskoga sustava koju podatci jasno pokazuju. Nastanak takvog sustava ne može se objasniti samo nasljeđem socijalizma. Doduše, do propasti socijalističkoga gospodarstva došlo je ponajviše zbog njegovih unutarnjih strukturnih slabosti, dijelom i zbog raspada tržišta, i to naslijeđe sigurno objašnjava dio gospodarskih poteškoća – osobito devedesetih godina prošloga stoljeća. No, naši današnji problemi velikim su dijelom uvjetovani i događajima i politikama nakon 1990., a osobito nakon 2000. 

U kontekstu u kojem se nalazi RH, koji bi prema Vašem mišljenju trebao biti glavni cilj ekonomske politike? Je li nužno ciljeve povećanja zaposlenosti i smanjivanja deficita promatrati kao međusobno neuskladive ili je moguće koordiniranim mjerama ekonomske politike raditi na ostvarenju spomenutih ciljeva?

Uvijek postoji samo jedan glavni cilj ekonomske politike: osiguravanje pune zaposlenosti. Ona je preduvjet socijalne uključenosti i osobnoga razvoja. No, problem počinje s time što realne ekonomske politike nisu rukovođene samo tim apstraktnim ciljem. One uglavnom nastaju kroz borbu interesnih skupina. Njihovi se interesi mogu, ali i ne moraju, poklapati s općim interesom. Odnos povećanja zaposlenosti i smanjivanja deficita proračuna izvrstan je primjer toga. Interesne skupine koje ovise o proračunu − o nastavku prevelikog deficita proračuna − gotovo cijelo desetljeće predviđaju da će smanjenje deficita dovesti do smanjenja zaposlenosti. No, zaposlenost se nakon 2008. jako smanjila, unatoč visokom deficitu. Pritom se, posve proizvoljno, služe Keynesovim idejama, a ne spominju da je Keynes analizirao kratkoročne učinke u uvjetima niske vladine zaduženosti i da se nije zalagao za državnu potrošnju (plaće, materijalne troškove) i subvencije, nego za državne investicije. Naši su ekonomski problemi dugoročni i ostvaruju se u uvjetima visoke vladine zaduženosti i niskih investicija zbog niza godina previsokih deficita, tako da je stabilizacija proračuna, odnosno smanjenje deficita, preduvjet za iole ozbiljniji rast zaposlenosti, a nikako prepreka za to. 

Doing business Svjetske banke mjeri lakoću pokretanja poduzetničkoga pothvata, ishođenje građevinskih dozvola, dostupnost električne energije, registraciju vlasništva, dostupnost financiranja kreditima, zaštitu manjinskih ulagatelja i drugo. Prema većini predmetnih pokazatelja RH zaostaje za svim usporedivim tranzicijskim državama članicama EU. S obzirom na to da u Europskoj uniji s drugim državama članicama dijelimo gotovo isti normativni okvir (formalne institucije), što možemo naučiti od usporedivih država o tranziciji prema učinkovitijim neformalnim institucijama, kako bi se okvir za doing business učinio konkurentnijim?

Reforme u cilju poboljšanja poslovne klime poput onih koje mjeri doing business primjer su napora koji može istovremeno doprinositi smanjenju deficita proračuna i rastu zaposlenosti. Kada se to osvijesti i postavi kao prioritet ekonomske politike – a mi smo tek sada u toj fazi jer kasnimo za drugima desetak godina – preostaje dobro se organizirati unutar vlade i lomiti otpore administracije koja će izmišljati stotine razloga zašto neki propis i njegova provedba moraju biti baš takvi kakvi jesu. Većina drugih članica EU iz srednje i istočne Europe obavila je taj dio reformi prije nas. Razlog leži u tome što su njihove političke elite ranije shvatile da i one i razvoj društva u cjelini ovise o poduzetnicima, investicijama i stvaranju novih radnih mjesta, a ne o državnim službenicima i zaposlenima u državnim tvrtkama. S druge strane, u nas se godinama i na ljevici i na desnici mislilo da to nije bitno, da je priča o tržištu i poduzetništvu neoliberalna izmišljotina. Vjerovalo se da je država, odnosno vlada, katalizator ekonomskoga razvoja. Danas, nakon dramatične krize koju je takav sustav vjerovanja proizveo, imam dojam da veliki dio društvenih aktera još nije shvatio uzroke problema te zato toliko kasnimo.

Postoji li i kakva je uloga suštinske tranzicije u obrazovnom sustavu, kako u pogledu ekonomskih znanosti tako i u ostalim područjima, na prilagodbu neformalnih institucija i povećanje konkurentnosti države?

Kao i u drugim područjima života, u ekonomskom obrazovanju dogodila se djelomična, nedovršena tranzicija. Udžbenici i materija su se promijenili. Dolaskom privatnih fakulteta ponuđeni su novi sadržaji, pojačana je konkurencija, osobito kada je riječ o financijskom obrazovanju. Međutim, kriteriji napredovanja u akademskoj zajednici nisu otvoreni prema svijetu. Ostali smo velikim dijelom zatvoreni na periferiji znanja, posebno u dijelu političke ekonomije i makroekonomije. Razvoj privatnoga ekonomskoga obrazovanja guši se restriktivnom regulacijom. A i obrazovanje menadžera ostalo je na niskim granama. Možda je to vezano uz problem veličine zemlje i blizine Europe. Ljudima se više isplati otići na studij van nego čekati da ovdje nastane neki dobar, međunarodno konkurentan obrazovni program. Insuficijencija ekonomskoga obrazovnoga sustava, osobito onog javnog, vjerojatno objašnjava i dio naših problema s dolaženjem do ispravnih dijagnoza situacije u kojoj se nalazimo. Međutim, problem se ne može svesti na ekonomsko obrazovanje. S jedne strane, na državnim ekonomskim fakultetima ima sjajnih pojedinaca, i to u svim generacijama. S druge strane, u javnim raspravama, formuliranju i provođenju ekonomskih politika sudjeluju ljudi različitih struka, tako da je riječ o problemu ukupnog društvenog odnosa prema gospodarstvu i o široj neobrazovanosti o ekonomskim problemima i politikama.

Ako RH hipotetski u budućnosti znatno napreduje u područjima promatranima prema doing business kriterijima, postoje li unutar RH ekonomije fundamentalno jake grane gospodarstva koje bi mogle u kratkom roku iskoristiti takav napredak ili bi gospodarski rast primarno ovisio o privlačenju stranih investicija?

Unatoč dramatičnoj krizi 2008. − 2014., neke su djelatnosti pokazale sposobnost za rast, kao npr. turizam, IT industrija i sektor profesionalnih i poslovnih usluga. U mnogim stagnantnim ili padajućim granama profilirale su se kompanije koje rastu, osobito one koje povećavaju izvoz nakon ulaska u EU. S druge strane, i strane investicije su važne jer donose kapital u vidu znanja, novih organizacijskih modela i priključka na europske i globalne lance vrijednosti i kanale distribucije. Međutim, ne može se sva promjena zasnivati na stranim investicijama, kao ni na domaćim poduzetnicima. To nije „ili – ili“, to je  „i – i“ situacija u kojoj su sva ulaganja kompatibilna. 

Nobelovac Edmund S. Phelps prošle je godine objavio tekst o problemima zapadnih ekonomija (http://www.nybooks.com/articles/2015/08/13/what-wrong-wests-economies/). Ako kroz njegova razmatranja pokušamo analizirati hrvatsku svakodnevicu, situacija je daleko problematičnija po svim pokazateljima. Je li došlo vrijeme za promjenu pristupa u provođenju reformi „odozgo” (top-down) i otvaranja prostora ostalim društvenim čimbenicima promjenom paradigme prema reformama „odozdo” (bottom-up) da razviju kreativnost i poduzetničku inicijativu ne zahvaljujući ili usprkos državi, već uopće bez njezina paternalističkoga uplitanja? Je li takvo što uopće moguće i kojim mjerama u kratkom ili srednjem roku?

Proces demokratizacije shvaćen kao proces difuzije moći, koji traje već nekoliko stoljeća uz povremene prekide, nužno dovodi do toga da se politike oblikuju odozdo. Zapravo je riječ o temeljnom principu koji je pokretač i prvi urednik The Economista, Walter Bagehot, još 1860-ih ovjekovječio izjavom da trgovcima i poduzetnicima slobodu nitko nije dao, nego su se oni sami za nju izborili. Međutim, naša je povijest drugačija. Zagreb nije London, ovdje je vlast uvijek bila dominantan igrač, a u građanskome društvu i poduzetništvu nikada nije bilo dovoljno unutarnje snage za spontanu organizaciju odozdo i autonomnu artikulaciju interesa i utjecaja na vlast ne bi li je se ograničilo u njezinu tendencijski neograničenom top down djelovanju. Građansko je, u smislu slobode i autonomije djelovanja, kroz povijest kontinuirano uništavano pa se ono i danas drži u svojevrsnom stanju straha i oportunističke reakcije zbog života uz loše i teško predvidive propise, ovisno i sporo pravosuđe te visoke porezne terete. Najdalje do kuda smo tijekom povijest stigli u smislu ekonomskog liberalizma jest ovaj korporativistički model, nekakav hibrid kapitalizma i socijalizma u kojem imamo formalne institucije poput privatnoga vlasništva, poduzetnike koji samostalno odlučuju o ulaganjima i cijenama proizvoda i usluga, ali imamo i vlasti koje ograničavaju i nadziru sve bitne procese, većim dijelom bez jasna utemeljenja u nekom općem interesu. Phelps je u knjizi Mass Flourishing detaljno objasnio koncept korporativizma povezavši ga s političkom kontrolom, korupcijom, prekomjernim državnim izdatcima, emigracijom i niskim stopama aktivnosti radne snage, baš kao da je pred očima imao Hrvatsku. Uistinu ne znam kada i može li se takav sustav mijenjati, no znam kako se on može mijenjati − ako je uopće promjenjiv – upravo odozdo. Udruga poreznih obveznika Lipa primjer je takvog utjecaja odozdo. Međutim, činjenica je da Lipa u dijelu utjecaja na ekonomsku politiku osim javnosti nema drugih saveznika, što govori o umreženosti drugih institucija, o njihovoj dubokoj integraciji u korporativistički ili, ako hoćete, hibridni socijalističko-kapitalistički društveni model. S time je, naravno, povezana nespremnost da se takav model aktivno mijenja. To je loša društvena ravnoteža.

S obzirom na udio države u širem smislu (kao i pseudopoduzetnika koji posluju gotovo isključivo s državom) u ukupnom BDP-u RH, može li se uopće omogućiti razvoj nedržavnog ostatka društva bez privatizacije imovine u vlasništvu RH?

Ne može. A tu tek predstoji politička borba. Imovina u vlasništvu RH jest nepregledna, govori se o vrijednosti od 30 milijardi eura, što je jako puno, a možda je stvarni iznos i veći. Ne znam koliko je tu milijuna kvadrata nekretnina, zemljišta, samo znam da ima oko 800 tvrtki u kojima je država većinski vlasnik i još nekoliko stotina u kojima je manjinski. Samo u ovima u kojima je većinski zaposleno je više od 10 % zaposlenih. Riječ je o više od dvostrukog iznosa od onoga u zemljama s najraširenijim državnim vlasništvom u sektoru poduzeća, poput Švedske. Nema tog centra koji time može suvislo upravljati. Zbog toga imamo nepreglednu zonu ekonomske neučinkovitosti koja gubi kapital ili ga u najboljem slučaju ne uvećava brzinom kojom bi to činio dobar vlasnik, a ako ga uvećava, onda to čini na temelju neke privilegije, monopola, a ne tržišnoga uspjeha. Taj model nije slučajan jer služi političkom i nepotističkom zapošljavanju koje u dugoročno ograničava zdravo, održivo zapošljavanje. Kada dužnosnicima, središnjim državnim službenicima i namještenicima dodate one zaposlene na lokalnim razinama pa ove u državnim tvrtkama, dolazimo do oko pola milijuna zaposlenih u najšire shvaćenom državnom sektoru. I sada bi netko u to uveo privatnog vlasnika? Kao reakcija na takve prijedloge i politike trenutno se javlja pobuna širokih razmjera – stvara se neformalna dominantna koalicija političara, službenika, članova njihove rodbine, sindikata i dežurnih stručnjaka koji uvijek uzvikuju da se obiteljsko srebro rasprodaje ispod cijene. Krajnji im je cilj obraniti politički status quo, odnosno sačuvati zatečeno stanje kontrole nad ekonomskim resursima mimo tržišta. 

Fiskalne se prilagodbe čine neizbježnima u budućnosti, voljom državnih čimbenika ili prisilnom korekcijom kakvu smo vidjeli u Grčkoj. Koje bi prema Vašem mišljenju fiskalne prilagodbe trebalo poduzeti, a da najbrže pokažu pozitivan rezultat na ekonomska kretanja? Poznati bihevioralni ekonomist Dan Ariely na mikrorazini dokazuje da je postupna prilagodba manje bolna i primjerenija od „šok terapije”. Može li nam bihevioralna ekonomija u pristupu reformama dati primjeren odgovor ili komparativni primjeri u usporedivim državama pokazuju drugačije rezultate?

Ariely je zapazio da skidanje flastera manje boli ako se skida polako dok je ležao opečene kože u bolnici, što ne mora značiti da je riječ o univerzalnom receptu. Kad smo kod metafora, nisam primijetio da liječnici operiraju više puta pomalo, uglavnom to obave jednom i zarežu malo šire, je li tako? To ne znači da se fiskalna prilagodba rashodne strane proračuna može napraviti u jednoj godini, ali znači da treba imati jednu i jasnu politiku, a drugo je stvar tehnike. Hrvatskoj za stabilizaciju javnih financija treba smanjiti rashode opće države za oko pet milijardi kuna, i to se može učiniti kroz godinu, dvije ili tri, svejedno je ako je politika konzistentna. Ako nije, onda je bolje odjednom, kada se ukaže prilika. To je stvar političkog oportuniteta. Pritom treba imati u vidu da Hrvatska ima strukturno preveliku masu plaća u državnome sektoru, materijalne troškove i subvencije. Tu treba tražiti uštede, a ne u mirovinama.

Medijima se posljednjih nekoliko godina provlače ideje dijela političkih aktera o uvođenju poreza na nekretnine. Posljedično se otvara pitanje načina vrednovanja nekretnina kod nepostojanja jasne tržišne vrijednosti. Koliko se u RH realno vrednuju nekretnine, posebno one u imovini financijskih institucija, i može li takav oblik imovine predstavljati zapravo „fikciju” vrijednosti u imovini, primjerice banaka ili osiguravajućih društava koja bi u slučaju „realnijeg” vrednovanja ili većih poremećaja na tržištu mogla ugroziti stabilnost financijskoga sustava ili njegovih pojedinih sudionika? 

Problem navodne nerealnosti vrednovanja nekretnina u imovini banaka ističu oni koji ne znaju bankarsku regulativu. Hrvatska narodna banka gotovo je posve uklonila utjecaj vrednovanja instrumenata osiguranja na vrijednost imovine, tako da se takozvani ispravci vrijednosti imovine uvećavaju ako postoji problem s naplatom, bez obzira na to kako banka vrednuje instrument osiguranja, primjerice nekretninu. Rezultat je, između ostaloga, vrlo visok ispravak vrijednosti svih imovina u bilancama banaka. K tome, banke imaju solidnu kapitalizaciju pa nema nikakve opasnosti po stabilnost sustava.

Može li uvođenje poreza na nekretnine otvoriti prostor smanjenju poreznog pritiska kod drugih vrsta porezom opterećene vrijednosti te poslužiti kao instrument ekonomske politike koji će dinamizirati ekonomiju i otvoriti put prema stvaranju novih vrijednosti?

Jako je teško izmisliti porez koji bi sam za sebe dinamizirao ekonomiju i otvorio put prema stvaranju novih vrijednosti. Tako je nešto u pravilu moguće samo ako država jako pametno potroši novac pa društvena korist od državnoga izdatka premaši društveni trošak zbog prikupljenoga poreza. Ideja o zamjeni nekih drugih poreza, npr. poreza na dohodak, porezom na nekretnine, tehnokratska je ideja koja ne uzima u obzir našu političko-ekonomsku stvarnost. A stvarnost je takva da se oko proračunskih rashoda pletu prejaki interesi pa će se svaki novi prihod državne blagajne koristiti za očuvanje statusa quo na strani rashoda. U Hrvatskoj načelno treba razgovarati samo o mogućem smanjenju poreznog opterećenja, nikako o povećanju ili uvođenju novih poreznih oblika. Ovo što se govori da će porez na nekretnine samo zamijeniti komunalnu naknadu, to je teško povjerovati jer se postavlja pitanje zašto onda samo ne preimenuju komunalnu naknadu u porez? Ukratko, bojim se da bi uvođenje novog poreznog oblika na mala vrata brzo dovelo do povećanja poreznog opterećenja, i to na nekretnine koje su našim ljudima godinama služile kao jedini oblik štednje.

Medijima se nerijetko provlači i ideja o različitim modalitetima „ukidanja“, odnosno „obustava“ uplata u drugi mirovinski stup (individualnu kapitaliziranu štednju). Koliko su takve ideje opravdane i je li moguće reformirati drugi mirovinski stup tako da učinkovitije (sigurnije) kapitalizira prikupljena sredstva? Bi li primjerice jedno od rješenja moglo biti da se „višak” (ako postoji) državnih obveznica RH u koje su društva za upravljanje uložila prikupljena sredstva zamijeni s nekom drugom vrstom imovine u vlasništvu RH, uz istovremeno smanjivanje javnoga duga države te povećavanja učinkovitosti i/ili aktivacije imovine?

Da, moguće je da umjesto potraživanja prema državi (državnih obveznica) u našoj mirovinskoj imovini imamo dionice nekih tvrtki koje su danas državne, a uz dobro upravljanje se čine potentne, poput primjerice HEP-a, Janafa, HPB-a i drugih. Moguće je i da se pojača konkurencija među mirovinskim fondovima uvođenjem novih igrača na tržište. Sve su to mjere na tragu poboljšanja upravljanja. No, to nikako ne znači da drugi stup treba ukinuti ili zamrznuti uplate. S obzirom na demografske trendove, drugi stup je jedino kakvo-takvo jamstvo da iza 2030. umirovljenici ne će „okupirati“ prvi stup, odnosno proračun, s glasanjem ili bez njega za povećanje doprinosa. Drugi je stup jamstvo međugeneracijske kohezije između moje generacije koja je sada oko pedesete i naše djece. U suprotnom, emigracija, neaktivnost, siva ekonomija, sve će to eskalirati s nesagledivim posljedicama po gospodarstvo i društvo. 

Kakve su značajke prvoga mirovinskoga stupa, s obzirom na to da se njegova baza (uplatitelji sredstava) kontinuirano smanjuje, ima li on zapravo obilježja „Ponzijeve sheme“ koja u budućnosti u državama s negativnim demografskim pokazateljima nema perspektivu, a politički se akteri o tome još nisu spremni javno i artikulirano izraziti?

Radi se o Ponzijevoj shemi, u smislu da se budući rashodi vjerojatno nikada ne će pokriti prihodima, ali shema je politička pa počiva na državnom osiguranju gubitaka, odnosno pokriću negativnoga novčanoga tijeka. Prvi je stup u kontinuiranom deficitu od oko 5 % BDP-a već godinama, a da se uplate u drugi s kamatama vrate u prvi stup, deficit bi i dalje iznosio oko 3 % BDP-a i problem bi i dalje bio tu. Drugim riječima, velik dio mirovina financira se iz drugih državnih prihoda poput PDV-a jer smo se kao društvo dogovorili da ne želimo još manje mirovine koje bi pale da je jedini izvor isplata mirovina u prvom stupu mirovinski doprinos. Alternativa je znatno povećati mirovinski doprinos, no to nije realna alternativa jer tako poskupljuje rad i potencijalno se smanjuje zaposlenost pa se vrtimo u zatvorenom krugu. Ako dođe do ekonomskog oporavka, problem će se možda malo ublažiti, no demografski će ga trendovi neminovno zaoštravati, i to ne u dalekoj, već u neposrednoj budućnosti. I ne bih rekao da elite o tome šute, problem je jako dobro poznat, samo što neki ljudi zagovaraju krive ideje koje nisu rješenja, poput ukidanja drugoga mirovinskoga stupa. 

Koliko je uopće važan razvoj tržišta kapitala za pojedinu državu? Postoji li u RH uopće jasna nacionalna politika razvoja tržišta kapitala, posebice u smislu omogućavanja  gospodarskim subjektima u otvaranju drugih načina financiranja osim kreditiranjem (na čemu se primjerice radi u EU projektu Capital Markets Union) ili je problem u tome da sudionici gospodarskoga života u RH ne prepoznaju prednosti nekreditnih načina financiranja?

Razvoj tržišta kapitala iznimno je važan za ekonomski rast, ali RH uopće nema nacionalnu politiku za njegov razvoj. Naprotiv, Vlada Zorana Milanovića uvela je porez na kapitalne dobitke koji će dodatno unazaditi razvoj tržišta. Zanemarenost tržišta kapitala može se objasniti dvama čimbenicima. Prvi je interesni, o kojem sam govorio: u zemlji poput Hrvatske razvoj tržišta kapitala zasniva se na privatizacijama, a njih nema i ne će ih osobito biti sve dok interesne skupine čvrsto kontroliraju svu državnu imovinu. Drugi je čimbenik ideološki, o čemu sam također govorio. U korporativističkom hibridu između socijalizma i kapitalizma jednostavno ne vidite važnost tržišta kapitala jer na alokaciju kapitala presudno utječu država i banke, a ne otvorena financijska tržišta. Gotovo nitko nije u stanju razumjeti što se time gubi; trgovanje na tržištu kapitala smatra se spekulacijom, a zarada na tom tržištu označava se nemoralnom. To je tako u društvu čije su temeljne kulturne norme anti-kapitalističke. No, ono što nije logično i što je jako teško shvatiti jest kako je moguće da se razvojni neuspjeh onda pripisuje tome što je tržišta, navodno, bilo previše, kada ga u stvarnosti ima premalo? Živimo u velikoj zamjeni teza.

Za vrijeme minule predizborne kampanje u hrvatskim se medijima, doduše vrlo stidljivo, nekoliko puta spomenuo i pojam ordoliberalizma. Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti model ordoliberalizma, njegovu posebnost, je li i koliko je primjenjiv na hrvatski gospodarski sustav te ono možda najzanimljivije, može li taj koncept predstavljati neku vrstu ekonomske pomirbe između onih silnica u hrvatskom društvu koje zagovaraju veću liberalizaciju tržišta te onih koji ekonomsku sigurnost traže u aktivnoj ulozi državnoga aparata?

Adenauerov ministar gospodarstva i kasnije kancelar Ludwig Erhard obilježio je njemačku ekonomsku politiku 1945. − 1968. Bio je član Mont Pelerin Society s Hayekom i drugim liberalnim doajenima. Tvorac je poslijeratnoga Wirtschaftswundera koji se do 1957. temeljio na deregulaciji i liberalizmu u realnom sektoru te fiskalnoj disciplini i monetarnoj stabilnosti u financijskom sektoru. Mreža socijalne sigurnosti bila je vrlo slaba, tek od kraja 1950-ih, a napose 1960-ih u Njemačkoj je počeo razvoj socijalne države. Poslijeratna obnova i Marshallov plan pomogli su inicijalnom ulogom države u investicijama, no njemačko gospodarsko čudo trajalo je mnogo duže i iz temelja je promijenilo njemačku ekonomiju ranije temeljenu na nacističkom scijentističkom dirižizmu i tehno-optimizmu. Kasnije se njemačka i austrijska poslijeratna ekonomska politika počela nazivati ordoliberalizmom kako bi se naglasila sloboda unutar reda, odnosno natjecanje i inovacije unutar pravila koje postavlja država nasuprot liberalizmu, pogrešno shvaćenom kao kaosu u kojem sve prolazi. Zanimljivo je da se u to doba Erhardov ekonomski koncept inicijalno nazivao neoliberalizam ili socijalno-tržišno gospodarstvo, a danas se neoliberalizam smatra nečim suprotstavljenim bilo čemu što je socijalno. Moderni su interpreti potpuno pobrkali pojmove, tako da više nitko nije u stanju odrediti neoliberalizam. Neki pod time podrazumijevaju stvarnost kakva jest, bez obzira govore li o SAD-u, Njemačkoj, Hrvatskoj ili Grčkoj, neki drugi pod tim pojmom razumiju ono što Phelps naziva korporativizam, neki treći pod time razumiju deset mjera koje je ekonomist MMF-a John Williamson potkraj 1980-ih preporučivao za gospodarstva Južne Amerike, no za većinu je to tek psovka koju ne razumiju. Trebali bismo se prestati gubiti u pojmovima i početi objektivno analizirati gospodarsku stvarnost i tražiti praktična, razumna rješenja. Ako je nekome to traženje zgodno nazvati ordoliberalizmom kako bi se naglasio otklon od naivnoga libertarijanizma koji očekuje med i mlijeko čim se provede deregulacija i makne država iz gospodarstva, onda neka ga tako i naziva. Država, odnosno vlada, mora težiti pametnoj i pragmatičnoj regulaciji i politici, ona je nužan okvir, ili da iskoristim navod velikoga ekonomskoga povjesničara i institucionalista Douglasa Northa koji je govorio da je država nužna za ekonomski razvoj, ali nikada ne treba smetnuti s uma da ga ona može i uništiti.