RAZGOVOR S FRA ŠIMUNOM ŠITOM ĆORIĆEM

Razgovarao: Davor Dijanović

Fra Šimun Šito Ćorić rođen je 1. siječnja 1949. na Paoči nedaleko od Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), u Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), u SAD-u (studij engleskoga jezika na „The Catholic University of America“, Washington, D. C., dva magisterija iz psihologije u New Yorku na „Columbia University“, studijska godina na „Detroit University“ u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju). Njegovi su radovi uvršteni u brojne domaće i strane antologije, pa i u one najprestižnije poput „Zlatne knjige hrvatskog pjesništva od početaka do danas“ (V. Pavletić, Zagreb, 1991.), u američke „Great Poems of the Western World“ (E. C. Cole, Sacramento, CA 1980.) i  „American poets and their poems“ (Ph. Shaw, New York, 1982.) te antologiju švicarskog kluba „P.E.N – Antologie“ (Zuerich, 1998.), čiji je član od 1986. godine. Član je i „Društva američkih pjesnika“ od 1981. Ćorić je sveučilišni profesor psihologije (u znanstveno-nastavnom zvanju redovitoga profesora) na sveučilištima u Mostaru (Pedagoški fakultet) te Zagrebu (Filozofski fakultet). Osim toga, niz godina predavao je u Osijeku (Filozofski fakultet),  osam godina i na Sveučilištu u Zadru. Od 1994. do 2005. godine obnašao je dužnost predsjednika, a od tada obnaša i dužnost glasnogovornika Hrvatskoga svjetskoga kongresa (HSK) koji kao najveća hrvatska međunarodna organizacija i član UN-a s konzultativnim statusom okuplja brojne hrvatske ustanove po svim državama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci žive u imalo većem broju. Fra Ćorić živi u Švicarskoj gdje sada djeluje kao voditelj HKM Solothurn, a donedavno je u dva mandata bio nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj.

Poštovani fra Ćoriću, možete li nam pojasniti sintagmu „Hrvati izvan domovine“? Odnosi li se ona samo na Hrvate iz Hrvatske ili i na Hrvate iz BiH?

Izvan domovine sam, s dva mala prekida, od 1972. godine i uvijek sam, kao i većina Hrvata  po svijetu, jednako ubrajao u hrvatsku domovinu i Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Naravno, nakon raspada one nasilničke države počeli smo isticati da spletom političkih okolnosti sada imamo dvije hrvatske države, RH i BiH. Kako je teže našemu narodu u BiH nego u RH i kako mnoštvo Hrvata danas u izvandomovinstvu potječe iz BiH, njoj smo osobito okrenuti.

Drugo je što je Hrvatska „od stoljeća sedmog“ bila središnji  pojam za naciju, kulturu i vjeru našega naroda te što nosi njegovo ime. Hrvatsko izvandomovinstvo u nesređenoj BiH i s ovako potlačenim hrvatskim narodom još nema dovoljno snažnog „partnera“ za značajnije povezivanje. Dijelom i zbog političkih interesa i slabosti međunarodne zajednice, izgleda da se sva tri naroda u njoj osjećaju ugroženima i nezadovoljnima, a nema sreće za BiH ako tu svakome ne bude dobro.

 

Čudo je što smo preživjeli kao narod

 

Kada se s povijesnog aspekta govori o hrvatskom izvandomovinstvu, ono se može i periodizirati. Možete li ukratko navesti valove iseljavanja te pojasniti motive i uzroke koji su im prethodili?

Razlozi su uglavnom bili politički i gospodarski. Nisu samo arapske pljačkaške lađe već od 9. stoljeća odvodile naše ljude u ropstvo, nego smo išli i u dragovoljnu emigracijsku razmjenu: dolazili su nam učeni redovnici, a na školovanje odlazili nadareniji mladići. Već od 12. stoljeća po svijetu su istaknuti našijenci, npr. Herman Dalmatin marljivo prevodi arapska djela na latinski, hrvatski latinist Nikola Modruški spašava glavu bijegom iz Bosne u Italiju i razočaran ondje umire, Marin Držić će snivati o zabranjenom povratku u Dubrovnik, Juraj Križanić će napisati svoje najpoznatije djelo prognan u Sibiru, fra Filip Grabovac će zbog svojih rodoljubnih pjesama istrunuti u mletačkoj tamnici, Srđan Tucić će pisati Matošu iz Francuske kako je tamo našao više ljubavi nego u domovini, naš Ivo Andrić će zbog teških vremena muku mučiti sa svojim političkim i jezičnim identitetom i tako redom.

Masovna iseljavanja počela su prije pet stoljeća, pred turskim zulumom, kada su ostajali pusti cijeli naši krajevi. Spašavalo se goli život ne samo u sigurnijim domovinskim krajevima, nego i na područjima današnjih osam europskih država. A onda je došla druga polovica 19. i 20. stoljeća. Do Prvoga svjetskoga rata emigriralo je u SAD oko pola milijuna Hrvata, 1914. samo u Pittsburghu i okolici registrirano je oko 120 000 Hrvata, dok u to vrijeme Zagreb ima 80 000. Onda je došao strašni hrvatski egzodus svršetkom Drugoga svjetskoga rata te od 1960-ih godina nastavak, ono „trbuhom za kruhom“.

 Prema Saveznom zavodu za statistiku, udio Hrvata u zemlji 1971. bio je 22,1 %, a njihov udio samo među „radnicima na privremenom radu u inozemstvu“ 39 %, dok je stanje u SR BiH bilo još gore: udio Hrvata u pučanstvu iznosio je 20,6 %, a među onima u inozemstvu 42,4 %. Uz to su prešućivali barem nekoliko stotina tisuća koje su prognali 1945. Kada se ta iseljavanja saberu s ostalim našim nevoljama, ta nije bilo stoljeća da nam zemlju nisu barem s tri, četiri strane otimali, onda je pravo čudo da smo kao narod ipak preživjeli.

 

Hrvatski svjetski kongres

 

Hrvatski svjetski kongres osnovan je početkom srpnja 1993. godine. Otkud inicijativa o osnivanju i koji su bili njegovi ciljevi?

Ideja je pala na povijesnom simpoziju „Književnost između dvije domovine“ u listopadu 1989. u Zagrebu, u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Društva hrvatskih književnika (DHK), na koji su prvi put bili pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu smo prvi put iznijeli prijedlog „da u Hrvatski sabor ulaze i predstavnici hrvatskoga iseljeništva“, što je uključivalo potrebu sustavnoga povezivanja nas u izvandomovinstvu. Osnivački sabor HSK bio je 1993. u Zagrebu u Hrvatskom državnom saboru s više od 400 delegata udruga Hrvata izvan domovine.

Nakon dugih desetljeća sotoniziranja, bio je to prvi, sa snažnom simbolikom, „povratak kući“ prognane Hrvatske, dočekan od predstavnika hrvatskoga naroda iz RH i BiH, kao što su predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskoga državnoga sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić, a primio nas je i tadašnji predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman. HSK je zamišljen kao krovna organizacija koja će u interesu cijeloga hrvatskoga korpusa raditi na povezivanju Hrvata i njihovih potomaka izvan domovine, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre­dijeljenosti.

 

Hrvatski svjetski kongres djeluje na svjetskoj i nacionalnim razinama u više od 30 zemalja. Kakva je njegova uloga danas, nakon 20 godina?

Od početka su se razvijale raznolike djelatnosti po državama pa u duhu u kojemu smo počeli još smo intenzivnije nastavljali. U prvim smo godinama najviše humanitarno djelovali, a onda su se redali kontakti s domovinskim institucijama, stalno ukazivanje na nacionalne potrebe, od one za „hrvatski CNN“ i dopisno glasanje do programa za povratnike i potreba hrvatskoga naroda u BiH.

Bio je tu i niz objavljenih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke vladama država u kojima živimo, internacionalnim institucijama za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, zatim stipendije za studente u domovini, inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, Središte za istraživanje komunističkih zločina nad našim narodom te područja koja imaju posebnu težinu: članstvo HSK u UN-u s konzultativnim statusom, stvaranje zakona u RH i Državnoga ureda za Hrvate izvan RH te Hrvatske svjetske igre.

Kakav je odnos RH prema Hrvatskom svjetskom kongresu i obratno?

Tu se ne radi o odnosu prema HSK, nego prema živoj stvarnosti od 3,5 do 4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka izvan domovine, uvezanih kulturološki i nacionalno s raznim narodima svijeta, a s natprosječnim brojem iznimno uspješnih pojedinaca na raznim poljima, od znanosti i biznisa do sporta. Radi općeg dobra nijedna vlast u domovini ne bi nikako smjela ignorirati te milijune, ali upravo to se događa i nakon pada Berlinskoga zida. Ono što možemo sami, to dobro odradimo, ali u onome što je do domovinskih vlasti, to ide slabo

.

Dužnosnici HSK rade dobrovoljno i sami financiraju svoja putovanja i boravke, a RH koja ima profesionalne vlasti, diplomaciju i druge institucije s mnogo zaposlenih, niti je sama činila značajno za hrvatsko izvandomovinstvo niti je pomagala HSK na tom polju. Od 1993. upozoravamo na medijsko ignoriranje nas vani, ali nad nama je još medijski embargo u domovini. U medijima se milijunima vani ne posvećuje prostora ni koliko najmanjoj županiji u RH! Sada iz Zagreba još najavljuju zatvaranje dopisništva HRT-a u Sarajevu i Mostaru, a ionako nemamo u BiH ni nekoliko sati svoga TV ni radio-kanala, a tako je i s tiskom.

O nama u BiH drugi iskrivljeno govore i pišu domaćoj i stranoj javnosti. Nije čudo što naši ljudi u domovini nisu informirani i što imaju predrasude o nama. Sad nas još odbijaju od domovine čudnim propisima o osobnim dokumentima i boravištu, povratnicima uzimaju nemoralno visoke poreze na mirovine i sl. HSK u mnogo stvari ne može drugo nego predlagati dobre ideje, nadajući se da će ih vlasti ostvariti. A nijedna značajnija ideja i projekt za bolje odnose domovine i izvandomovinstva nije došla od hrvatskih vlasti. Sa sada osnovanim Državnim uredom nadamo se da će stvari krenuti nabolje.

 

Odnos izvandomovinstva i BiH

 

A kako biste opisali odnos izvandomovinstva s BiH i obratno?

Zbog izrazite nesređenosti BiH kao države i teškog stanja Hrvata i drugih u njoj, stanje je još gore nego s RH. Držimo određene kontakte i još ne očekujemo ništa, osim da sami štogod učinimo. Uz humanitarnu i još poneku pomoć, HSK na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o uređenju BiH po švicarskom kantonalnom i/ili belgijskom modelu, poštujući sve nacionalne, vjerske, kulturne i socijalne posebitosti u njoj. Zašto svatko u punoj slobodi ne bi njegovao svoju baštinu, zašto svatko ne bi slavio svoje blagdane, zašto svatko ne bi određivao poreze prema svojim prilikama i sl. Neka cvjetaju svi cvjetovi!

 Često ima znakova da neki međunarodni moćnici proračunato otežu sređivanje BiH. Jednom mi je visoki muslimanski dužnosnik rekao: „Taman kad se mi u ime tri naroda nešto dogovorimo, odjednom njima ne odgovara“.  Sjetimo se samo ružnih i dvoličnih poteza i utjecaja tih BiH-namjesnika, od Ashdawna i Petritcha do današnjih! Znam, javna je tajna u UN-u i u EU-u da nama u BiH šalju mediokritete ili nesposobne ljude ili one sa „zadaćama“ za nekoga drugoga.

Ako se želimo razvijati kao narod nakon gubitka gotovo polovice pučanstva od 1991., nužno je da se prvenstveno počnemo uzdati u se i Onog iznad nas! Neizostavno je stoga da se najprije temeljito uvežu hrvatski ljudi i krajevi, da bismo tako organizirani mogli biti korisniji i sebi i drugima pored sebe. Živim u kantonu Solothurn koji je sastavljen od triju odvojenih dijelova njemačkoga govornoga područja i to ništa ne smeta švicarskom zajedništvu. A demokratska je volja i pragmatičnost hoćemo li to zvati zajednicom hrvatskih kantona, u (dis)kontinuitetu Hrvatska Republika Herceg-Bosna ili što slično. To ne smije biti tabu-tema i svatko tko se opire želji većine našega naroda, nije nam ni prijatelj ni demokrat.

HSK ima po ženidbenim vezama dobar broj i drugih narodnosti u članstvu. Svim civiliziranim ljudima cilj je izgrađivati najbolje moguće odnose među narodima pa nam je stalo da u BiH i u Europi svi budu zadovoljni i svoji na svome. Bez toga nema sreće ni za koga, a pošten čovjek ne može mirno spavati na ukradenom jastuku. Znam da ima anomalija i patologije. Nađe se uskogrudnih koji vide samo potrebe svoga naroda, a nedavno sam slušao jednoga koji se živ slomi mašući svojim kršćanstvom u promicanju blizine s drugim narodima, a u isto vrijeme kleveće svoj hrvatski narod i iskrivljeno prikazuje njegovo stanje. Ono prvo je vrijedno, ovo potonje je moralna devijacija, a oboje imaju neke upitne korijene.

 

Uloga svećenstva u izvandomovinstvu

 

Vi ste voditelj Hrvatski katoličkih misija Solothurn, a donedavno ste u dva mandata bili nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. Možete li nam iz iskustva pojasniti kakva je i kolika uloga svećenika od početka iseljavanja do danas?

To je jedna od općih činjenica: kad god je naš narod morao nekud bježati ili seliti, svećenici su išli s njime i za njim. Ta je briga Crkve posebice došla do izražaja od 70-ih godina 20. stoljeća po Europi, a u SAD-u i Kanadi od kraja 19. stoljeća. Ako igdje, u Crkvi je naš čovjek bilo gdje u svijetu „kod kuće“. I nakon pet stoljeća, negdje u Gradišću u Austriji ili u nekom Klokotiću i oko njega u Rumunjskoj, naš je narod na misama na hrvatskome jeziku! Nema naših većih zajednica po svijetu bez hrvatskih crkvenih ustanova. To su bili jedini stalni hrvatski punktovi.

Sjećam se 80-ih prošloga stoljeća kada sam za vrijeme studija u New Yorku bio pozvan da dođem s misnim knjigama i gitarom u jedan grad u Arizoni jer ondje ima pedesetak naših. Stavili su i oglas u novine i na misu je došlo oko dvije stotine i pedeset naših ljudi koji se većinom međusobno nisu poznavali. Nakon mise mi je pristupio jedan starac u šarenim hlačama i rekao: „Ovo je moj prvi Očenaš u hrvatskoj zajednici od 1926.“ Po zanimanju je bio mađioničar.

 Očito, tamo gdje nije bilo hrvatskoga svećenika mnogo se brže gubila hrvatska zajednica. Kada je RH razvila svoju diplomatsku mrežu, mi vani smo se ponadali da će oni preuzeti društvena događanja među našim ljudima, od kulturnih do socijalnih, te da ćemo se mi svećenici posvetiti svom striktno profesionalnom djelovanju. Ali zbog njihove određene neaktivnosti, i dalje je misija, a ne naš konzulat, središte u kojemu se traže sve vrste usluga. Tu se nešto mora promijeniti.

 

U Haagu

 

U svom svećeničkom i kulturnom djelovanju bili ste u svim hrvatskim zajednicama po svijetu, a i na raspolaganju našim zatočenicima u Haagu, slavili ste i sv. mise s njima u zatvoru?

To je bilo prvih godina, dok ni slutio nisam da ću sedam, osam godina kasnije tu posjećivati i rođenoga brata. Onda su tamošnji misionari fra Pavo, a zatim fra Ivica i danas fra Juro, svi iz Bosne Srebrene, marljivo preuzeli tu dužnost. Također smo se kroz HSK zauzimali za sve jer nepravda je velika. Od tridesetorice naših u Haagu, trinaestoricu su nakon više godina zatvora morali pustiti kao nedužne i nisu im dali nikakvu naknadu za te godine! Tako neprofesionalni ne bi bili ni dobri studenti druge godine prava!

A tek najnovija presuda hrvatskoj šestorci! Budući da nisu znali kako ih drukčije osuditi, samo za njihov slučaj dovedena dva sudca presudila su im − „zločinački pothvat“ i natovarili im đuture sve zlo što je učinjeno našim Muslimanima! Čak im navode (sic!) krivnju i što je tamo nepoznat netko nekomu ukrao automobil! Ta dvojica u svojih osam desetljeća života zaradiše mirovinu radeći nešto drugo, a ne kao profesionalni suci.

Najprije je tužiteljstvo za Hrvatsku šestorku „isfabriciralo“ optužnicu kao najtežu na tom sudu, a potom su im namješteni takvi suci laici! Sad su im dali na pismeno da će u svojim samicama čekati do lipnja 2017. konačnu presudu, a otišli su u Haag 2004. Kad se sve to znade, onda čestit čovjek ne će olako i onako grupile lijepiti zle etikete šestorci ili drugima. Laži i klevete počinju od riječi i u konačnici ostane uprljan obraz onih koji su ih izrekli.

 

I Vi ste za vrijeme one pokojne države imali dosta problema s UDBA-om. Kako danas na to gledate?

 

Moje bivše teškoće s UDBA-om sitne su u usporedbi s onim što su sve neki drugi ljudi u ta vremena preživjeli. Ipak ću navesti neke pojedinosti, makar je u mojim dosjeima daleko više toga. Kad je lani Večernji list došao do UDBA-inih dosjea o praćenju i „operativnoj obradi“ nas svećenika u ona vremena, onda je za primjer uzeo moj slučaj da ilustrira kako je UDBA progonila svećenike. U zbirci UDBA-inih dokumenata „Čuvari Jugoslavije“ (ur. Ivan Bešlić, 2003.), navodi se čak opis osobe koja je bila službeno zadužena da me špijunira. Onda je došla „Peticija Charta 77“ prijatelja Vaclava Havela, Jirija Hajeka i ostalih protiv gaženja ljudskih prava u Čehoslovačkoj početkom 1977. Tada sam došao na ideju da podupremo tu peticiju iz Hrvatske i BiH pa smo poslali telegram potpore Havelu i ostalima.

Poslao sam ga prije Đilasovog iz Beograda, ali zbog vrlo zanimljivih teškoća o kojima ću jednom drugom zgodom, bila je blokirana informacija za medije. UDBA je to doznala kada je objavljeno na Zapadu, a procurilo je i u domovini preko jednoga koji je potpisao pa tražio da povlačenje potpisa. Kako je na više strana moje ime bilo objavljeno kao gl. glasnogovornika te skupine, UDBA me pozivala na „operativnu obradu“, kako je objavljeno u „Djelovodniku šefova bosansko-hercegovačke UDBA-e 1970. − 1992.“ Trajalo je to, ali nije bilo većih posljedica zbog te naše potpore, a mene su „brisali“, kao i uvijek sve one koje bi prestali  „operativno obrađivati“. Prestao sam im biti i dostupan jer sam odselio u Ameriku, ali su me tamo odmah, u tadašnjoj povezanosti FBI-ja i UDBA-ine „ujdurme“, počeli pratiti i ružno optuživati, što se vidi ne samo u mom policijskom dosjeu, nego i u najnovijoj knjizi „Zdravo oko“ neumrloga Zvonka Bušića.

Ne bih sada pri mom povratku iz Amerike o upadu policije u Rijeci u studentski stan moga brata Valentina i o onome što smo tamo nas dvojica doživjeli. Kao misionara u Bernu na povratku od kuće u lipnju 1987. uhitili su me u Banjoj Luci. Oduzeta putovnica, ispitivanja, prijetnje... Nisam ni ja mirovao pa sam već u kolovozu proturio na važne domaće i strane adrese svoj „Memorandum“ na više jezika protiv takvih postupanja vlasti i policije prema ljudima, što ih je dodatno razljutilo. Onda su me nakon devet mjeseci ponovno morali „brisati“ i pustiti da otputujem, a nakon zauzimanja niza najuglednijih ljudi i institucija, od Odbora UN-a za ljudska prva, EU-a, švicarskih vlasti i medija i na naslovnicama, PEN-klubova po cijelom svijetu i niza drugih. To mi  je čak „diglo cijenu“ pa sam nakon toga bio pozvan u Europski parlament u Strasbourgu govoriti na temu „Hrvatski narod i problem vjerskih sloboda u Jugoslaviji“, što je izazvalo državni bijes. UDBA me do samoga svoga kraja nije ostavljala na miru, što se jasno vidi i iz nedavno tiskane zbirke dokumenata  „Udbini tajni popisi državnih neprijatelja“ (Zagreb − Mostar, 2014.).

 

Problem integracije i asimilacije

 

Na koji način ocjenjujete integraciju i asimilaciju Hrvata izvan domovine?

Ovo je vrijeme blagodati i zala globalizacije pa se ne će moći više u tuđini dugo očuvati migrantske zajednice. Za Hrvatske svjetske igre 2014. u organizaciji HSK očekujemo mlade hrvatske potomke iz 37 zemalja, a moramo prevoditi materijale na nekoliko jezika. Ne razumiju svi hrvatski, ali vuče ih domovina pradjedova. Možemo govoriti o integraciji, multikulturalizmu i sličnom, ali krakovi asimilacije sve su ispruženiji. Ostaje nezaobilazna unutarnja potreba i ljubav prema korijenima.

Kolegice i kolege crnci na studiju često su mi govorili o svojoj privrženosti Africi, a jedna mi je prijateljica uvijek isticala da je ona indijanske (uz obvezno spominjanje plemena Cherokee) i škotske krvi! Kako će se to sve dalje razvijati, ne znamo. U odnosu prema drugim narodima po svijetu, naši ljudi pokazuju veliku širinu. Nijedan dio našega naroda nije tako kozmopolitski povezan s tolikim narodima svijeta kao mi izvan domovine. Još nam je i fenomen Međugorja dignuo krila i približio nam tolike raznolike ljude po zemljama u kojima živimo.

Našu narodnu otvorenost dobro oslikava i ovaj primjer. U vrijeme apartheida u južnoj Africi naši se ljudi nisu ponašali u tom duhu. Mnoge hrvatske obitelji tamo su kroz to vrijeme imali crnce u svojim kućama gotovo kao članove obitelji. Bio sam kod jednih naših za vrijeme jedne svoje turneje po tamošnjim hrvatskim zajednicama. Dadilja crnkinja nije im samo kuhala, nego je, dok je naša Mara radila u svome dućanu, znala i dojiti njezino jedno pa i drugo dijete.

 

Psihičke poteškoće iseljenika

 

Doktorirali ste iz područja kliničke psihologije na temu psihičkih teškoća i opterećenja iseljenika. Recite nam više o tome.

Uh, preširoka je to tema. Načelno, svi migranti imaju znatno više psihičkih i psihosomatskih opterećenja pa i bolesti nego domaće pučanstvo, bez obzira na to koliko se uspjeli prilagoditi i koliko su prihvaćeni u zemlji useljenja. Proučavajući migrantski život u više od trideset raznih naroda, mnogo je znakova da je za čovjeka zdravije živjeti i u slabijem materijalnom stanju u svojoj domovini nego bogat u tuđemu svijetu! Čovjek  u tuđini uvijek ostaje „netko drugi“, a s vremenom postane i u vlastitoj zemlji „stranac“. Ipak manje problema imaju oni koji istovremeno nastoje njegovati ono dobro iz baštine svoga naroda i prihvaćati ono najbolje što nudi zemlja u kojoj žive!  

 

Nova iseljavanja

 

S obzirom na to da velik broj Hrvata iz BiH posjeduje hrvatske dokumente, a da je Hrvatska postala članicom Europske unije, možemo li očekivati novi val iseljavanja iz RH i BiH?

Putovanja i odlasci stalno su u čovjekovoj naravi te ostaju dijelom čovjekova vijeka. Već je Držić pjevao o tom izazovu: „Tko doma ne sidi i ne haje truda, po svitu taj vidi i nauči svih čuda.“ Osobno, malen mi je i ovaj planet, nemam više gdje otići, a ne da se zatvaram u svoju avliju! Švicarska nema ni ekonomskih ni političkih problema, a više od 660 000 njihovih državljana živi izvan nje.

Problem je u obje naše države što smo demografski do kraja iscrpljeni i što nas je previše nepovratno otišlo. Mislim da se ogromna većina nikada ne će za stalno vratiti za u domovinu, ali sve više raste trend „dvojnog stanja“, toga naizmjeničnoga boravka. Stoga mislim da se ne će i nema tko masovno odlaziti, iako naši ljudi ne će sjediti kod kuće. A lako može biti da RH postane stjecište svih vrsta stranaca, i po zanimanju i po naciji.

 

Fra Šimun Šito Ćorić - biografija 

 Priredila i odabrala: Marija Belošević

 Hrvatski esperantski savez, Zagreb

Fra Šimun Šito Ćorić rođen je 1. siječnja 1949. na Paoči nedaleko od Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), u Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), u SAD-u (studij engleskoga jezika na „The Catholic University of America“, Washington, D. C., dva magisterija iz psihologije u New Yorku na „Columbia University“, studijska godina na „Detroit University“ u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju).

Ovaj književnik, psiholog i kantautor poznat je kao autor brojnih knjiga literarnog i znanstvenog sadržaja te niza nosača zvuka. Pojedine njegove knjige i tekstovi prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i druge jezike, a član je i niza strukovnih međunarodnih društava. Njegovi su radovi uvršteni u brojne domaće i strane antologije, pa i u one najprestižnije poput „Zlatne knjige hrvatskog pjesništva od početaka do danas“ (V. Pavletić, Zagreb, 1991.), u američke „Great Poems of the Western World“ (E. C. Cole, Sacramento, CA 1980.) i  „American poets and their poems“ (Ph. Shaw, New York, 1982.) te antologiju švicarskog kluba „P.E.N – Antologie“ (Zuerich, 1998.), čiji je član od 1986. godine. Član je i „Društva američkih pjesnika“ od 1981. Nedvojbeno, rijetko je još tkogod od hrvatskih pisaca bio povezan s piscima iz toliko raznolikih naroda i kultura svijeta kao što je fra Šito.

Uz povremene predavačke nastupe u organizaciji različitih nacionalnih i međunarodnih ustanova, Ćorić je sveučilišni profesor psihologije (u znanstveno-nastavnom zvanju redovitoga profesora) na sveučilištima u Mostaru (Pedagoški fakultet) te Zagrebu (Filozofski fakultet). Osim toga, niz godina predavao je u Osijeku (Filozofski fakultet), osam godina i na Sveučilištu u Zadru, a bio gost i na nekim stranim sveučilištima. 

Od 1994. do 2005. godine obnašao je dužnost predsjednika, a od tada obnaša i dužnost glasnogovornika Hrvatskoga svjetskoga kongresa (HSK) koji kao najveća hrvatska međunarodna organizacija i član UN-a s konzultativnim statusom okuplja brojne hrvatske ustanove po svim državama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci žive u imalo većem broju. Fra Ćorić živi u Švicarskoj gdje sada djeluje kao voditelj HKM Solothurn, a donedavno je u dva mandata bio nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. 

Djela:

− Kroatien in der Geschichte (ur. pregled hrv. povijesti; brošura na njem., pod pseudonimom  Fran Ten), Švicarska, 1975.

−  Hrvatske molitvene popijevke (antologija), Zagreb Duvno, 1977.

− Nazdravica s križa (pod pseudonimom Gordan Pavić), Chicago Rim Zuerich Toronto, 1980.

−  Iseljeničke kiše (pjesme), New York, 1981.

−  Najpjevanije hrvatske pjesme (antologija), Sudbury (Canada), 1982., 1984., 1986.

− Gubilište (pet drama, pod pseudonimom Boris Katich), Toronto Zuerich Chicago, 1983.

− Slučaj Galilejac (u: V. Grubišić, Izbor iz hrvatskih igrokaza), Sudury (Canada), 1983., Mostar, 2007.

−  So Speak Croatian Dissidents (antologija disidentskih tekstova, engl.), Norval (Toronto), 1983.

− Afera Palestinac (pjesme u prozi), Mostar, 1984.

− Hercegorčina (pjesme), Split Duvno, 1985.

− Od zalogaja zvijezda (pjesme), Zagreb, 1986.

−  Tako (ni)je govorio Isus (kratke priče i aforizmi), Zagreb, 1987.

−  Memorandum – Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama SR BiH i SRH i BKJ, Zagreb, 1987.

− Lucijan Kordić, Čudo siromašnih koraka (priredio s D. Horvatićem, pogovor), Zagreb, 1990.

− Kroz bijelu tihu noć (božićni mjuzikl), Zagreb, 1992.

− Hoere, Iris. Die Briefe aus Kroatin 199… (prijevod na njem. Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 199…, rukopis, kratke priče), Hewmmingen b. Stuttgart, 1992.

−  Escucha, Iris. Cartas desde Croatia (kratke priče na španjolskome jeziku), Buenos Aires, 1992., 1996.

−  Hercegovci Hrvati Hercegovine − mitovi, predrasude, zbilja, Zagreb, 1995.

− Kruh u noći (izabrane pjesme i pjesničke proze, ur. Ante Stamać), Zagreb, 1990.

−  45 hrvatskih migrantskih pisaca (antologija), Zagreb, 1992.

− Granice su da se prijeđu. Putopisma 1987. − 1990., Zagreb, 1993.

−  Listen, Iris. The Letters from Croatia, 199… (prijevod na engl., Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 199…, kratke priče), Chicago, 1995.

− 60 hrvatskih migrantskih pisaca (antologija), Zagreb, 1995.

−  Lucijan Kordić, Fragmenti jednoga života (predgovor i izbor tekstova), Chicago, 1994., Chicago Mostar, 1995.

−  Dok Neretva šumi… i još 30 pjesama, Bern Zagreb, 1996.

− Bože moj, što je jutro. Najpjevanije duhovne pjesme, Zuerich, 1996.

− D'une bouchee d'etoiles − Noćobdija (pjesme i pjesničke proze; dvojezično izd., hrvatsko i francusko), Mostar Bern Chicago, 1997.

−  Kardinal Alojzije Stepinac. Osnovne činjenice o osobi i djelu (pet izdanja: hrv. i prijevodi na njem., engl., španj. i franc.), Zagreb, 1988.

− Franjo Jezičić, Kad pjevaju šume moga djeda (pjesme; ideja, izbor tekstova i pogovor), Mostar, 1999.

−  Žena kojoj nisu vjerovali (roman), Zagreb, 2001.

− Na putu tom (antologija duhovnih pjesama i molitava), Zadar Solothurn, 2001., Mostar 2009.

− Kroatien/Schweiz -Šest stoljeća međusobnih veza (dvojezično, hrvatsko-njemačko izdanje), Zadar Solothurn, 2001., 2. prošireno izdanje, 2003.

− Klausyk, Iride! Laiškai iš Kroatijos 199… (prijevod Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 199…, kratke priče na litavskom), Vilnius (Litavska), 2001.

− Čarobne staze i drugi svjetovi (priče, 2. izdanje), Zagreb, 2001. 

−  Der gestohlene Granatapfel (izabrane pjesme i kratke priče, njem.), Frankfurt/Main,2002.

−  Učiteljica koja nije htjela biti dosadna. Priče za sadašnju i bivšu djecu, Zagreb Međugorje, 2007.

−  The woman not believed (roman Žena kojoj nisu vjerovali, engl.), Chicago, 2007.

− El Capitan Demente (izabrani literarni tekstovi, španj.), Santa Fe (Argentina) 2008.

− Pristupi i prosudbe. Djelo Šimuna Šite Ćorića u kritičkim odrednicama (uz 30 godina književnoga rada. Mostar, 2008.

−  Nokta gardisto (Nije sve što oči vide). Izabrani literarni tekstovi 1977. – 2007. (dvojezično: esperanto i hrvatski). Zagreb, 2008.

 Antologija pisaca franjevaca iz Hercegovine – od početaka do danas. Mostar, 2010.

 Gli occhi colmi di terra – Testi scelti (Oči pune zemlje, izabrani literarni tekstovi na talijanskom). Milano, 2011.

 Slabo prikovani Krist na križu (dramsko-poetski tekstovi). Zagreb, 2011.

 Učiteljica koja nije htjela biti dosadna (kratke priče). Zagreb, 2014.

  

Izvođene drame:

−  Igra života. Luzern, 1974

−  Kroz bijelu tihu noć (mjuzikl), Zagreb, 1992.

− Spavaj mali Božiću (lutkarska predstava), Zagreb 1992., 1993. Osijek, 1993., 1994.

 −  Slučaj Galilejac (glazbeni igrokaz), Konjic,1974., Ljubuški, 1978., Otawa, 1981., Solothurn, 2005., 2006., 2007., 2008., 2009.

Važniji psihologijski radovi:

−  Mladenačke godine. Prilog psihologiji djece i mladih. Mostar, 1984.

− Tjeskobe hrvatskih migranata, Zagreb, 1990.

−  Aengste und andere psychische Belastungen von Migranten (trojezično izd., njem, tal. i franc.), Bern, 1997 .

−  Psihologija u svagdanjem životu. Prilozi za psihologiju odgoja i obrazovanja (službeni sveučilišni udžbenik; ur. i koautor).  Mostar, 1997., 1999.

−  Psihologija religioznosti (službeni sveučilišni  udžbenik), Jastrebarsko, 1998., 2. prošireno izdanje, 2003.

−  Zdrava i nezdrava religioznost, Zagreb Mostar, 2006.

− Žuta neman zavist – Ili kako uspješnije izjedati sebe i druge, Zagreb – Mostar, 2008.

 Žuta neman zavist – Ili kako uspješnije izjedati sebe i druge, Zagreb – Mostar, 2. prošireno izdanje, 2012.

 

Glazbena autorska izdanja:

 više od dvadeset raznolikih nosača zvuka: LP-ploče, audiokazete, CD-i, DVD-i

 mjuzikli Kroz bijelu tihu noć, Spavaj mali Božiću, Slučaj Galilejac i Jedna žena – Priča o ljubavi Kraljice Mira (prevedena na desetak svjetskih jezika)