RAZGOVOR S MSGR. MILANOM SIMČIĆEM

Razgovarao: Domagoj Tomas, asistent na Odjelu za kulturologiju u Osijeku

Milan Simčić rođen je 1926. godine u Klani. U sjemeništu je bio u Rijeci i u Udinama, gdje je maturirao. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata nastavio je teološki studij u Rimu gdje je i zaređen za svećenika 1950. Ondje je obranio doktorsku disertaciju iz teologije te specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj crkvenoj akademiji licencirao je iz međunarodnoga diplomatskoga prava. Od 1960. počeo je raditi u vatikanskoj Kongregaciji za nauk vjere, ponajviše radeći na pripremama za Drugi vatikanski koncil, a 1970. prelazi u Kongregaciju za kler, gdje je 1986. imenovan za podtajnika. U toj službi ostaje sve do umirovljenja 1997.

Razgovor je vođen u prostorijama Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u studenome 2010., a tiče se općih političkih prilika u hrvatskom iseljeništvu nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, javnoga djelovanja hrvatskoga svećenstva u iseljeništvu, pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije, uloge hrvatskog episkopata na Drugom vatikanskom koncilu te razvoja kulturnih, znanstvenih i medijskih aktivnosti među Hrvatima u iseljeništvu.

Možete li pojasniti situaciju među hrvatskim svećenstvom u iseljeništvu nakon Drugoga svjetskoga rata, posebice u Rimu i Italiji, s obzirom na to da se u poraću ondje našao velik broj hrvatskih i drugih izbjeglica s područja koja su pala pod vlast komunista pa se valjalo prilagoditi specifičnim okolnostima te uložiti dodatne napore u djelovanju na dušobrižničkom, humanitarnom, karitativnom, ali i političkom radu?

Mi, svećenici koji smo bili u Zavodu sv. Jeronima, djelovali smo povremeno u pastvi i karitativno te smo organizirali kulturne i rekreativne akcije za naše izbjeglice po logorima. Tu karitativnu djelatnost počeo je još za rata nadbiskup Stepinac, kada je poslao Krunoslava Draganovića u ime biskupijskog Karitasa da se brine za Hrvate koji su bili po talijanskim logorima, a dolazili su uglavnom iz Gorskoga kotara, Dalmacije i otočja. Ivan Tomas tada je još studirao pa se nije mogao posebno angažirati na tom polju, a uz Draganovića zdušno je među izbjeglicama radio Šibenčanin Krešimir Zorić, također velika i zaslužna ličnost naše emigracije. Kada je Italija kapitulirala u rujnu 1943., problem logoraša postao je jako akutan jer su logori bili raspušteni i masa naših zatočenika izašla je iz logora te su se kretali uglavnom prema Rimu pa je trebalo organizirati pomoć i prijem tih izbjeglica. Logori su se većinom nalazili u središnjoj i južnoj Italiji. Trebalo je naći smještaj te osigurati prehranu i prijevoz. Časne sestre kuhale su u Zavodu sv. Jeronima i nosile hranu na kolodvor, gdje su ljudi danima čekali za odlazak u domovinu. Istovremeno je preko Crvenoga križa trebalo tražiti dokumente za te ljude i omogućiti im da se odmah vrate kući jer su istovremeno Nijemci počeli okupaciju Italije. Od tada pa nadalje Zavod sv. Jeronima izvršio je svoju veliku karitativno-socijalnu epopeju jer je pomogao desetinama tisuća naših zatočenika koji su dolazili iz raspuštenih logora, a pomogao im je da se vrate u domovinu. Duša te epopeje bio je Draganović, a Tomas i drugi pitomci u Zavodu surađivali su nakon 1943. u toj karitativnoj djelatnosti koja se nastavila nakon svršetka rata u još većem omjeru sve do 1960-ih godina.

Kao što znamo, došlo je do propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i tragedije u Bleiburgu pa je počeo dolaziti novi val izbjeglica pred partizanskim terorom. Tu se Tomas pokazao vrijednim suradnikom Bratovštine sv. Jeronima čiji je tajnik bio Draganović. Trebalo je obilaziti razne ambasade, tražiti vize, spašavati ljude od izručenja komunistima i od logorske bijede. Englezi su nekritički prihvaćali što su jugokomunisti tražili, odnosno da im izruče izbjeglice koje su komunisti optuživali i u najvećem dijelu ubijali bez suda. Tada su neki naši laici s Draganovićem organizirali dvije smione akcije s ciljem da iz logora u Fermu te iz rimskog zatvora Regina Coeli spase neke viđenije Hrvate (profesore, novinare, državne dužnosnike) koje su Englezi htjeli izručiti Jugoslaviji. O tome se mogu pronaći detaljniji podatci u Tomasovim dnevnicima, a ta je zavodska epopeja tema vrijedna jednoga doktorskoga rada.

Nakon tog razdoblja počelo je u emigraciji kritičko preispitivanje naše najnovije povijesti. Nametala su se pitanja: „Što je zapravo ustaštvo?“, „Je li to jedina i ispravna državotvorna ideologija za slobodu i nezavisnost Hrvatske?“, „Zašto je Pavelić kukavički napustio narod neprijatelju na kraju rata?“, „Zašto je varao narod i poveo ga u propast?“ i sl. Odgovornim ljudima nametala se kritička analiza tih događaja. Osobno sam doživio ustaštvo u dvosmislenom pogledu već u travnju 1941., kao petnaestogodišnjak u sjemeništu; u pozitivnom smislu kao ponos da naš hrvatski narod ima svoju državu, a u negativnom smislu kada sam saznao da je Ante Pavelić potpisao Rimske ugovore s Benitom Mussolinijem. Naime, istarski narodnjaci (a moja je obitelj pripadala toj struji) na početku su se nadali da će hrvatska država bar koliko-toliko štititi hrvatski narod u Istri. Međutim, s Rimskim ugovorima nadošlo je veliko razočaranje, a sjećam se da sam plakao od bijesa i poniženja što smo mi Istrani doživjeli od vlastitih, od svojih, jer se govorilo: „Pavelić nas je prodao Italiji, nikada više Istra neće biti Hrvatska!“. Pavelić je kasnije nastojao opravdati svoju političku strategiju navodeći da je to bila cijena da dobijemo svoju državu. U emigraciji je trebalo odvagnuti je li se isplatilo, odnosno je li to bila prevelika cijena. S našega, istarskoga gledišta, cijena je bila neprihvatljiva. Inače, u emigraciji sam upoznao lijep broj mladih ustaša koji su bili po logorima u Italiji. Ti su dečki bili veliki idealisti i domoljubi, branili su svoj narod na raznim bojišnicama, vjerovali su do kraja da će oni spasiti državu, kako im se govorilo i jamčilo iz redova vrhovne vlasti. I danas se zgrozim kada se takve mlade i naivne idealiste proglašava koljačima. Treba razlikovati te ustaše idealiste od one manjine koja je bila kriminalna, a ne stavljati sve u isti koš. Mislim da je sazrelo vrijeme za temeljitu reviziju naše povijesti tijekom prošloga stoljeća, posebno od 1941. do 1945., i da je vrijeme da se oslobodimo jugokomunističke hipoteke nad tim povijesnim razdobljem. Vratimo se sada emigraciji.

U emigraciji je bio i dr. Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS), a glavni tajnik stranke, dr. Juraj Krnjević, bio je član jugoslavenske kraljevske izbjegličke vlade u Londonu s još nekim HSS-ovim ministrima. Tomas se sa svima njima dopisivao jer je smatrao da jedino HSS, kao demokratska stranka, može u emigraciji predstavljati hrvatske interese kod SAD-a i Engleske. Međutim, vodstvo te stranke nije shvatilo da je većina Hrvata prihvatila činjenicu države NDH, bez obzira na ustaški režim; stranka nije shvatila da je državotvorna opcija definitivno zahvatila narod pa su osudili i odbacili sve državotvorne izbjeglice, a svi smo mi tada za njih bili ustaše. Trebalo je opovrgavati i braniti stajališta tih ljudi koje su HSS-ovci htjeli eliminirati iz političkog života. Tu je Tomas ušao u polemiku s HSS-om i pozivao ih je na političku razboritost i pomirbu s umjerenom državotvornom orijentacijom. Istovremeno je došlo i do raskola u ustaškom taboru: s jedne strane Pavelićeva linija koja je nastojala zadržati monopol emigracije političkim djelovanjem i borbena linija oko Vjekoslava Luburića koja je vjerovala samo u oružanu borbu i sanjala da će pokrenuti revoluciju u domovini. To je bila politička utopija koja je doživjela tragični neuspjeh. Tomas je zauzeo odlučan stav protiv oba ustaška smjera i počeo ih kritizirati u svojim člancima kao nerealne i štetne. Nakon toga, nametnula se potreba dogovora među stranački neopredijeljenim emigrantima kako dalje nastaviti političku borbu u emigraciji. Politička analiza naglašavala je da je HSS podbacio 1941. kada je nastala hrvatska država i 1945. u sklopu jugoslavenske vlade u Londonu. Mnogi su bili mišljenja da bi Hrvatska vjerojatno bolje prošla da je Maček prihvatio njemačku ponudu, kao general  Philippe Pétain u Francuskoj, te proglasio nezavisnu državu; bilo bi navodno manje žrtava i možda bi se bila našla kakva-takva nagodba s prečanskim Srbima. To je bilo mišljenje nekih političara i intelektualaca u emigraciji. S obzirom na to da je umjerena i nestranačka emigracija osudila i odbacila Pavelića i ustaštvo, a otpali su i HSS-ovci zbog sudjelovanja u jugoslavenskoj londonskoj vladi, trebalo je pokrenuti novu, treću snagu u hrvatskoj emigraciji koja bi preuzela državotvorni ideal, uz onaj demokratski i socijalni HSS-a. Trebalo je pripremiti kadar političara koji nisu opterećeni prošlošću, a orijentirani su demokratski. Neki stari političari iz ustaške emigracije 1930-ih godina, kao dr. Branimir Jelić i drugi, napustili su Pavelića pa se pokrenuo Hrvatski narodni odbor (HNO) koji je imao svoje novine, a sve je to emigraciji gajilo nadu da ćemo ipak doći do svoje države i slobode. Naravno, to je bilo otežano činjenicom da ustaše nisu htjele popustiti u svojim stavovima, kao uostalom ni HSS-ovci. Tako se ta hrvatska emigracija razdijelila na tri struje i nije se mogao nikako stvoriti zajednički politički program. S Pavelićem niste smjeli pristupiti nikomu na svijetu, ne bi vas ni primio. HSS je bio nemoćan i kompromitiran učešćem u kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu. Tako je u emigraciji bila jedna velika masa koja nije imala glave. Pojedine struje nisu imale potrebnu snagu niti autoritet da bi mogle pregovarati u korist Hrvatske.

Od koga je potekla ideja nacionalne pomirbe koju je zastupao Bruno Bušić, kao i pokojni predsjednik Franjo Tuđman? Može li se njezinim idejnim tvorcem smatrati Vjekoslava Luburića?

Luburića ne možete ubrojiti među pomiritelje jer on je imao dva lica, tajno i javno. Takvim smo ga doživljavali mi u Rimu i naši svećenici u Španjolskoj. Očito je da Luburić nije bio iskren u pitanju političkog programa niti dovoljno oprezan glede svoje sigurnosti.

 

Kako su se ponašali hrvatski svećenički krugovi u Rimu s obzirom na kasniji razvoj događaja, posebice za vrijeme Vaše službe u vatikanskim kongregacijama, Drugoga vatikanskoga koncila te pregovora između Svete Stolice i Jugoslavije o uspostavi diplomatskih odnosa?

Svi smo bili preneraženi kada je papa Pavao VI. primio Josipa Broza Tita u audijenciju. U emigraciji smo to doživjeli kao „nož u leđa“ Hrvatskoj, i to od samoga pape! Primiti sa svim počastima onakvoga progonitelja koji je naredio masovna ubojstva stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila nakon tragedije u Bleiburgu, koji je osudio nevinog Stepinca i progonio vjernike i svećenike! Bilo je to za nas veliko razočaranje. Svi smo to kritizirali i bili smo ogorčeni i razočarani. Danas znamo zašto i kako je došlo do tog posjeta, ali se treba staviti u našu kožu onoga vremena, kada je za nas jedina nada u borbi protiv komunizma i Tita bila Crkva. Znamo da je papa Pavao VI. nastojao olakšati stanje Katoličke crkve u komunističkim zemljama i u tu je svrhu pokušao posredovati kao neutralna svjetska sila između zapadnog i sovjetskog bloka, a u tom bloku najslabija je karika bio Tito, iako je oportunistički bio među tzv. nesvrstanima. Bio je to pokušaj nove političke strategije Svete Stolice, tzv. „Ostpolitik“, koja je unutar Crkve bila osporavana i na Zapadu, a još više na Istoku. U povijesnoj perspektivi, danas, nakon 60 godina, povjesničari se uglavnom slažu da je to bio politički promašaj jer priželjkivano posredništvo pape među blokovima nije proradilo, a nije ni olakšalo stanje vjernika u komunističkim zemljama. U svakom slučaju, za nas je cijena „Ostpolitika“ bila neprihvatljiva jer su među ostalim Hrvati bili osuđeni na oltaru te politike da se odreknu svoga nacionalnog identiteta i prihvate integralno jugoslavenstvo. To treba jednom reći jasno i glasno jer papa je nepogrešiv u vjeri i moralu, ali ne i u politici. Među odgovornijima u Vatikanu (tada uglavnom Talijani) vladalo je uvjerenje da je neminovan proces stvaranja jugoslavenske narodnosti i nacije te se stoga Hrvati moraju s time pomiriti pa će prestati ili bar slabjeti progon. Za Talijane i neke druge na Zapadu takav se proces činio nepovratnim, ali za nas je to bilo neprihvatljivo. Tada je dr. Tomas napisao nekoliko članaka kritizirajući tu politiku. On je inače bio čovjek sklon inteligentnoj kritici, njegove su kritike uvijek bile utemeljene i opravdane. Imao je nos da na vrijeme pronjuši i uoči opasna politička skretanja, a isto tako da otkrije Titove agente. Istovremeno je bio jako oprezan i razborit. Kada je u svome dnevniku bilježio kritike na račun poglavara Državnog tajništva u Vatikanu, pisao je to na engleskome jeziku ćiriličnim pismom. Tko bi to od stranaca mogao razumjeti? Kada sam prvi put naišao na jedan takav tekst, isprva nisam uspio dokučiti o čemu se radi jer ćirilicu znam, no jezik nije bio slavenski pa sam tek kasnije shvatio da se radi o engleskom.

           

Negdje u vrijeme Drugoga vatikanskoga koncila te vrhunca napora između Svete Stolice i Jugoslavije o uspostavi diplomatskih odnosa, na stranicama „Hrvatske revije“, najrenomiranijega hrvatskoga iseljeničkoga časopisa, pojavio se 1963. članak pod naslovom „Hrvati na Drugom vatikanskom koncilu“, potpisan pseudonimom „Vigilantibus iura“. U Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu u bibliografiji stoji da su autori Ivan Tomas, Krešimir Zorić i Krunoslav Draganović. Tko zapravo stoji iza pseudonima „Vigilantibus iura“?

To je posebno pitanje. Bilo je mnogo nagađanja jer je taj opširni članak, tiskan i kao poseban separat, izazvao veliku buru u crkvenim i emigrantskim redovima. Sama zamisao i prvi nacrt članka djelo je nekoliko osoba, poimence Tomasa, Vitezića i Simčića, svakoga sa svojim idejama i doprinosom, ali glavni je autor Tomas. Bio je to članak u vezi s „Ostpolitikom“ u odnosu na Hrvatsku i na Katoličku crkvu u okviru komunističke Jugoslavije te kritički osvrt na crkvenu politiku u toj zemlji. Prije odluke za članak prethodilo je nekoliko razgovora i rasprava u širem krugu u Grottaferrati. Inače, kolaju razne verzije, a koristim ovu priliku da iznesem autentičnu verziju jer sam jedini preživjeli izravni svjedok vremena i okolnosti u kojima je nastao taj članak, budući da sam bio suradnik u njegovoj pripremi i pisanju. Dakle, u srpnju 1963. u našem Domu u Grottaferrati bilo je nekoliko svećenika (Ivan Tomas, Ivan Vitezić, Josip Burić, Krešimir Zorić, Vladimir Merćep, Fabijan Veraja, Milan Simčić i u prolazu Krunoslav Draganović) pa se raspravljalo o problemima dušobrižništva u emigraciji, o pojedinim hrvatskim misijama u Europi i o stanju Crkve i vjernika u Jugoslaviji, pogotovo kada smo stekli bolji uvid u stvarno stanje pomoću naših biskupa koji su dolazili na zasjedanja Drugoga vatikanskoga koncila. Posebno nas je zabrinjavala vijest o nekakvim pregovorima između Svete Stolice i Jugoslavije jer smo imali jasne naznake da bi eventualni sporazum mogao staviti u pitanje slobodnu djelatnost dušobrižničke službe u emigraciji. Tako je nastala ideja da se na vrijeme digne uzbuna i presretne mogući kompromis Vatikana s Beogradom na uštrb bitnih hrvatskih interesa. U ostvarenju te ideje glavni je autor bio Tomas, a sudjelovao je Vitezić za povijesnu i političku platformu te Simčić za međunarodna i crkvena pravna pitanja. Nijedan od ostalih spomenutih svećenika nije surađivao, pogotovo ne Zorić i Draganović. Oni su doduše znali općenito što se priprema, ali nisu surađivali niti su bili u tijeku pisanja toga članka i naših rasprava o temi, tako da je uradak doživio tri ili četiri predloška, a konačno oblikovanje dao je Tomas. Nije bilo dakle točno odgonetanje (tko se krije iza pseudonima „Vigilantibus iura“?), koje se spominjalo u krugu rektora Zavoda sv. Jeronima msgr. Đure Kokše i njegovih prijatelja, među njima i slikara Joze Kljakovića i dr. Josipa Torbara, koji su Draganovića smatrali idejnim mentorom članka. Neistinit je i podatak u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža prema kojemu se iza pseudonima kriju Tomas, Draganović i Zorić. Posebno moram naglasiti da je Zorić bio 100 posto odan Svetoj Stolici i njezinu autoritetu, pomalo i skrupulozan, pa se ne bi nikada usudio kritizirati taj autoritet, čak i da je  u svojoj duši osuđivao politiku kompromisa.

Prvi predložak napravili smo zajedno sva trojica. Sjećam se da smo nabacili tri ili četiri koncepta prije nego što smo odabrali i doradili argumente primjerene svrsi koju smo htjeli postići. Istovremeno, pripremali smo sastanak svih hrvatskih misionara u Europi. Htjeli smo ih objektivno informirati o opasnosti diplomatske igre za domovinsku Crkvu i za naš narod. Članak „Vigilantibus iura“ postao je još aktualniji nakon beogradskog Protokola 1966. kada su hrvatski svećenici u inozemstvu uputili otvoreno pismo Svetoj Stolici, u kojemu su protestirali zbog onog članka u Protokolu u kojemu su svećenici de facto proglašeni teroristima pa će ih crkvena vlast kažnjavati kada ih režim optuži za svaku akciju koju Beograd ocijeni terorističkom. Opasnost je bila da Crkva postane egzekutivna ruka jugoslavenskog režima protiv stotinjak svećenika i redovnika koji su radili pastoralno, karitativno i kulturno među hrvatskim emigrantima. Da bi jugoslavenski režim proglasio nekog svećenika teroristom, dovoljno je bilo da dotični javno denuncira jugokomunistička zlodjela i vjerske progone.

Članak „Hrvati na Drugom vatikanskom koncilu“ objavljen je u Hrvatskoj reviji 1963., a Protokol je potpisan 1966. Kako možemo povezati ta dva događaja?

Potrebno je obrazložiti cjelokupni kontekst u vezi s tim. Iako je članak napisan 1963., autori su već tada imali u vidu ono što se kasnije dogodilo s Protokolom 1966. Naša je namjera bila na vrijeme upozoriti i Državno tajništvo Svete Stolice i naše biskupe na opasne i negativne posljedice kompromisa s jugoslavenskim režimom. Članak je bio konceptualno zajedničko djelo, ali najviše je na njemu radio i dotjerivao ga Tomas. Izazvao je veliku buru u Beogradu, Rimu i u hrvatskoj emigraciji, ali bio je pun pogodak jer je psihološki pripremio naš episkopat i kler u domovini i vani pa se već spreman mogao suočiti s novonastalim stanjem nakon Protokola. Danas možemo opravdano tvrditi da je članak postigao svoju svrhu jer ni biskupi ni kler nisu više pravili iluzije da će Protokol riješiti pitanje progona pa nisu nasjeli zahtjevima režima.

U prethodnim odgovorima više ste se puta doticali javnoga djelovanja Vašeg suvremenika Ivana Tomasa. Njegov medijski angažman na Radio Vatikanu često se u iseljeničkim krugovima isticao kao velik doprinos u promicanju svijesti o naravi komunističkoga režima u Jugoslaviji, zatim Stepinčeve žrtve i duhovnosti te ideje hrvatske državnosti. Međutim, uslijed pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije došlo je do njegove smjene. Kako je došlo do toga?

 

Prije njega, urednik i spiker bio je msgr. Pavao Jesih, svećenik zagrebačke nadbiskupije i nekadašnji crkveni prisjednik Katoličke akcije u Hrvatskoj, inače politički blizak HSS-u i povezan s Mačekom. Bio je to dobar svećenik i domoljub, ali ograničenog kulturnog obzorja, a po mišljenju slušatelja nije uspješno vodio hrvatski program, nije imao dara govora niti se znao dobro služiti tim sredstvom priopćavanja. Za razliku od njega, Tomas je zaista imao smisla za novinarstvo i za radijski govor. Bio je rođeni novinar i savršeno se snalazio u toj ulozi. Godine 1954. uprava Radio Vatikana povjerila mu je službu urednika i spikera za hrvatsku emisiju, nakon provjere njegovih sposobnosti. Od tada je potpuno sam vodio hrvatsku emisiju, neprekidno punih osam godina.

Tko ga je zapravo predložio za tu službu? Je li to možda bio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper ili netko drugi?

Ne, ne, naši biskupi u ono vrijeme nisu bili uopće pitani, a imenovanje je ovisilo o Državnom tajništvu u dogovoru s upravom radija. Tomasa je predložio msgr. Juraj Magjerec, rektor Zavoda sv. Jeronima, nakon konzultiranja sa starijim svećenicima u Zavodu koji su Tomasa smatrali najprikladnijim kandidatom. Onih je godina Radio Vatikan imao upute iz Državnoga tajništva da optužuje komunističke režime, da denuncira sve progone protiv biskupa, svećenika i vjernika. Tomas je svakodnevno pratio vijesti svjetskih agencija, novine i revije koje mu je davala uprava radija, a i sam je kupovao knjige o posebnim crkvenim temama te je slušao emisije Radio Zagreba i Radio Beograda, kako bi bio što bolje informiran o progonu Crkve. Pratio je ne samo talijanski tisak i vatikanski „L'Osservatore Romano“, nego i strane novine, najviše njemačke i engleske. Bio je vrstan novinar pa je znao izabrati, sintetizirati i prikazati vijesti vrlo zanimljivo i objektivno, pogotovo ono što se odnosilo na stanje Crkve u svijetu, u Jugoslaviji i u drugim komunističkim zemljama.

Njegovim dolaskom, u programu hrvatske emisije Radio Vatikana sve je više na vidjelo i na udar došla protuvjerska i kriminalna politika jugoslavenskog režima, a to su onda prenosile i druge sekcije istoga radija. Zbog toga su hrvatski program i Tomas postali trajnim izazovom u očima jugoslavenskog režima pa je Beograd poduzimao sve da ga se odstrani s Radio Vatikana, praveći pritisak i ucjenjujući neke naše biskupe. Međutim, Tomas je savjesno pripremao i vodio program koji je bio odobren od uprave radija. Rijetko su mu cenzurirali kakvu vijest ili komentar, a uživao je uglavnom punu autonomiju u sastavljanju programa, što je znao i vješto iskoristiti. Tako je na sebe privukao mržnju i osudu jugoslavenskog režima. Sve što se događalo u komunističkim državama, a poglavito u Jugoslaviji, pomno je pratio i prikazivao tako da narod bude informiran i da izazove reakcije u javnosti. Dobivao je mnogo pisama, ali ne na svoje ime, nego na neka druga imena zbog sigurnosti te kako bi razni dopisnici izbjegli cenzuru. Tomas se dopisivao i s nekim svećenicima u domovini i od njih je pod dogovorenim kodom dobivao rezervirane vijesti koje nisu mogle doprijeti do javnosti u Jugoslaviji. Kako vidite, ta je djelatnost na radiju njegova velika zasluga i za Crkvu i za hrvatske vjernike, u što je samozatajno uložio najkreativnije godine svoga života.

Nakon glasovitog memoranduma biskupa jugoslavenskoj Vladi iz 1960. (pismo Saveznom izvršnom vijeću FNRJ iz rujna 1960., op.), u kojem su predlagali da se nađe nekakav „modus vivendi“ između Crkve i države, počela se mijenjati i vatikanska politika prema Jugoslaviji. Već je papa Ivan XXIII. pokušao uspostaviti neke kontakte sa sovjetskim blokom. Zapravo, novo političko usmjerenje počelo je u svjetskoj i crkvenoj politici nakon Staljinove smrti. Ja sam tada bio stažist u Državnom tajništvu i sjećam se kada je 1954. godine msgr. Domenico Tardini, predstojnik Ureda za odnose s državama, pozvao sve djelatnike u Državnom tajništvu na izvanrednu sjednicu. Tada sam bio u papinskoj Akademiji za diplomaciju pa smo stažirali nekoliko mjeseci u tom uredu. Tardini nam je prikazao promjene u svjetskoj politici nakon Staljinove smrti i novu američku strategiju prema sovjetskom bloku, tzv. peacement – smirenje. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov počeo je približavanje Zapadu i SAD-u te se počelo govoriti o svršetku tzv. „hladnog rata“. Msgr. Tardini rekao nam je (uvijek se sjećam da je to bio mudar čovjek i veliki diplomat): „Dragi suradnici, evo, izgleda da je svršio hladni rat, približavaju se Amerika i Rusija, ali to će biti un buco nell'acqua (rupa u vodi) – dok držite prst u vodi, rupa postoji, a kad ga izvučete, nema više rupe – dakle nešto jalovo i nekorisno. Crkva ipak ne smije ostati izvan te političke igre, jer ako bude jedina koja se beskompromisno bori protiv komunizma, onda će biti na svjetskoj razini izolirana i omalovažena, a to ne smijemo dopustiti. U 20. stoljeću, počevši od Pija X. do Pija XII., pape su ponovno uspjeli vratiti ugled Katoličkoj crkvi u međunarodnoj diplomatskoj i političkoj igri kao važnoj neutralnoj sili. To je korisno i za Crkvu i za svijet pa stoga moramo sačuvati takav svoj položaj u svijetu i moramo napraviti tu „rupu u vodi“. To će izazvati nesporazume i mnogi ne će razumjeti taj potez pa će Svetu Stolicu optužiti da je popustila komunizmu. To naravno nije istina jer Crkva nije samo Sveta Stolica, Crkva su i naši vjernici, svećenici i biskupi pod komunizmom, i to je najistinitija Crkva jer je najbliža raspetom Isusu. Ali zapamtite jednu stvar, Crkva sada mora igrati tu ulogu kako bi potaknula slobodne zapadne sile da brane slobodu vjere kao bitnu sastavnicu demokracije. Nemojte misliti da će se ovi na Zapadu zauzeti za tu slobodu jer njima je glavna briga trgovina, izvoz, mirna ravnoteža u svijetu itd. Za svoj će interes oni uvijek zatvoriti oba oka kada je u pitanju progon vjere. Međutim, moramo raditi na tome da se Zapad osvijesti i počne braniti ne samo slobodu vjere, nego i druge demokratske slobode koje su povezane s vjerom.“ To su bile Tardinijeve misli, a za nas je to bila životna lekcija.

Dopustite mi da Vam na tu temu iznesem osobno iskustvo. Imao sam tada mnogo kontakata s talijanskim novinarima, pogotovo s dopisnicima iz Vatikana, pa sam tako dobro poznavao i dopisnika jednih utjecajnih talijanskih novina u vlasništvu talijanske industrije nafte. Tomas i ja redovito smo slali vijesti o progonima u Jugoslaviji i taj ih je dopisnik uvijek objavljivao. Jednoga dana on dođe k meni i kaže mi: „Dragi don Milane, ne ću više moći objelodaniti ništa što mi Vi i dr. Tomas dajete i napišete.“ Bio sam jako iznenađen jer nam nije mogao dokazati da smo dali neku neistinitu vijest, dapače, kao vatikanist uživao je velik ugled u uredništvu zbog točnosti i svježine vijesti, ali sada ne će više objavljivati naše vijesti i povremene komentare. Pitao sam ga zašto, a on mi kaže da ide na sastanak s uredništvom u Milano pa će mi na povratku reći zašto. Nakon tog sastanka novinar mi reče da je vlasnik tih novina, talijanska industrija nafte (ENI), pobijedila na natječaju za eksploataciju nafte u Slavoniji. Time nam je postalo jasno zašto ne može objavljivati vijesti koje smo mu davali Tomas i ja jer u komunističkim zemljama takvi ugovori nisu samo trgovački, budući da komunisti uvijek stavljaju i političke uvjete. Jedan od tih uvjeta bio je da sve novine koje kontrolira ENI ne smiju više objaviti ništa što ima bilo kakvu kritičku notu protiv Jugoslavije. Ja sam tada definitivno otkrio da ne postoje slobodne novine. Na svoj je način „slobodan“ samo „L'Osservatore Romano“ jer ne ovisi o interesima nijedne države. Dakle, to je bila situacija u kojoj smo djelovali. Imali ste jedan dobar dio zapadnih novina i novinara koji su bili očarani i zavedeni stanjem u Jugoslaviji, osobito nakon rezolucije Informbiroa i uvođenja takozvanog samoupravljanja.

Takvom je odnosu vjerojatno doprinijela i politika stvaranja „trećeg bloka“ te institucionaliziranog djelovanja Pokreta nesvrstanih u kojemu su Jugoslavija i Tito igrali važnu ulogu...

Da, pozitivno su ocjenjivali i Titovu politiku nesvrstanih sila. Bilo je jako teško uvjeriti zapadne novinare što je prava istina o Jugoslaviji. Na tu je temu bila korisna Tomasova uloga. On i ja imali smo kontakte s nekim talijanskim novinarima i preko njih smo nastojali uvjeriti strane novinare i dokazati da je situacija u Jugoslaviji drugačija od one kakvu si oni zamišljaju uslijed silne propagande režima. Kod nekih smo uspijevali, ali do većine nismo nikako mogli prodrijeti. Bilo je to čudno stanje. Zapad je bio očaran titoizmom, pa čak i neki crkveni krugovi. Teško je danas shvatiti kako je to bilo. Jugoslavenski režim ulagao je silan novac u propagandu, podmićivao je novinare i političare te ih ucjenjivao na razne načine.

 

Do Tomasova uklanjanja sa službe na Radio Vatikanu došlo je 1962., pred sam početak Drugoga vatikanskoga koncila i na vrhuncu obostranih diplomatskih napora za uspostavu diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije. Može li ga se smatrati kolateralnom žrtvom vatikanske „Ostpolitik“, budući da je s jugoslavenske strane uvjetovan njegov odlazak s Radio Vatikana kako bi zauzvrat katolički biskupi iz Jugoslavije dobili dopuštenje za dolazak na Drugi vatikanski koncil?

Tomas je dobio otpust s Radio Vatikana u lipnju 1962. jer je jedan od uvjeta za dolazak biskupa bio taj, ali ne samo da napusti Radio Vatikan, nego i Zavod sv. Jeronima. Moram naglasiti da je Tomas shvatio situaciju i bio spreman napustiti Zavod kako bi mladi svećenici iz domovine mogli dolaziti na poslijediplomski studij, ali tražio je da se njegova žrtva iskoristi za veće koncesije od strane režima i da se za njega nađe neko prihvatljivo rješenje. Napustio je Zavod, istina, pod pritiskom, ali ipak svojevoljno jer je mogao opravdano ostati dok mu ne nađu primjereno rješenje, što uz sva obećanja nisu učinili. U takvoj situaciji našao sam mu privremeni smještaj u zavodu San Carlo u Rimu, gdje je boravio šest mjeseci. U međuvremenu je proradio naš Centar za emigraciju (Dom bl. Nikole Tavelića, op.) u Grottaferrati te je Tomas na Badnjak iste godine prešao ondje kao redoviti član zajednice.