Razgovor s Ivanom Kosom

 

Razgovarao: Tomo Hunjak

Ivan Kos ima 25 godina, rođen je i živi u Zagrebu. Završio je gimnaziju Lucijana Vranjanina i nakon nje upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme srednje škole počeo se baviti debatom, a nakon završetka i vodio debatni klub gimnazije Lucijana Vranjanina “Moćna gomilica”. Trenutno je student pete godine zagrebačkog Pravnog fakulteta te ujedno i predsjednik Udruge eko Zagreb. Dodatno, član je udruga Forum + Hrvatska, Hrvatsko debatno društvo te Meritokrat. Od sportova voli igrati nogomet, tenis, badminton i šah, a dodatni hobiji su mu gledanje filmova i igranje video igara.

Predsjednik ste Udruge eko Zagreb. Predstavite čitateljima svoju udrugu, njezine ciljeve i glavne aktivnosti. Što vas motivira za rad i na koji način zainteresirani čitatelji mogu pridonijeti njezinom djelovanju?

ivan kos

Udruga eko Zagreb djeluje od 2014. godine. Želja nam je kroz naš rad organizirati i sudjelovati na različitim predavanjima, tribinama, okruglim stolovima i radionicama, a sve u svrhu predstavljanja programa i rješavanja problema vezanih uz ekologiju. Valja naglasiti kako je ekološka pozornica u Hrvatskoj mala, ali i dobro povezana te u tom smislu ostvarujemo suradnju s drugim udrugama i uglednim stručnjacima. Ciljevi Udruge između ostalog su zaštita okoliša i prirode te očuvanje baštine i s time povezana pitanja zdravlja i dobrobiti ljudi, zatim promicanje informiranosti i odgovornosti građana za lokalne i globalne aspekte ekološke krize te promicanje neformalnog obrazovanja za djecu i mlade.

U Udrugu sam ušao na svojevrsni nagovor prijatelja, a vrlo brzo sam uvidio koliko i s kakvim problemima se ljudi susreću u praksi. I ovdje leži moja glavna motivacija - pomoć ljudima u suočavanju s ekološkim problemima i borbi za njihova prava i očuvanje zajedničkog doma.

Zainteresirani članovi mogu nas zapratiti na našim istoimenim Facebook i mrežnim stranicama. U tom pogledu mogu se pridružiti nekoj od aktivnosti koje ćemo organizirati u narednom razdoblju, a o kojoj će biti pravovremeno obaviješteni. Ako ih izrazito interesira rad Udruge, a to bi meni osobno bilo jako drago, ne moraju čekati neko događanje nego se u svakom trenutku mogu javiti ili putem Facebook-a ili e-pošte (udrugaekozagreb@gmai.com).

Jedno od područja interesa udruge je i situacija lošeg gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj. Što sve pripada pojmu „gospodarenje otpadom“ i zašto je ono od iznimne važnosti?

Slobodno mogu reći da je tema gospodarenja otpadom u središtu interesa udruge. Naime, ta sintagma je prilično široka i uključuje gospodarenje različitim vrstama otpada – komunalnim, opasnim, građevinskim, medicinskim... Svaka od tih vrsta je specifična i zahtijeva poseban pristup zbrinjavanja. No, zadržat ću se ovdje na komunalnom otpadu, odnosno otpadu proizvedenom u svakodnevnom domaćinstvu. Tu je važno naglasiti razliku između otpada i smeća. Otpad predstavlja ostatke tvari u komunalnom životu (npr. papir, staklo, biootpad, plastika...), a smeće predstavlja mješavinu tih različitih frakcija s biootpadom. Razlika je u tome što otpad u pravilu možemo reciklirati i tvari ponovno vratiti u “život”, dok kod smeća to nije slučaj. Kod smeća postoje neke metode vađenja korisnih tvari, ali su one ograničene te u konačnici smeće uvijek predstavlja problem – bilo da ga odlažemo, spaljujemo ili pretvaramo u gorivo. Na taj način se u procesu proizvodnje koristi puno više energije, uzimaju se ograničeni resursi iz prirode, a konačno proizvodnjom smeća postoji puno veća opasnost od zagađenja nego kroz odvajanje i recikliranje otpada.

Kako ocjenjujete kvalitetu gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi pred nama u političkom i društvenom smislu i kako im trebamo pristupiti?

Kvaliteta gospodarenja otpadom u Hrvatskoj je, uz nekoliko iznimaka, na vrlo niskoj razini.

Jedan od uzroka, a ujedno i velik društveni i politički izazov pred nama, jest nedostatak odluke s jasnom političkom voljom o provedbi ekološkog koncepta gospodarenja otpada. Naime, postoje dva koncepta koji se međusobno isključuju. Prvi predstavlja kružno gospodarstvo koje ide za time da materiju vraća u komunalni život što kroz ponovnu upotrebu, što kroz recikliranje. Drugi koncept je onaj linearnog gospodarstva, koji počiva na ideji da se sav otpad pomiješa te nastane smeće koje se onda spaljuje, odlaže ili pretvara u gorivo (koje se kasnije spaljuje). Dva koncepta su nužno proturječna jer ako želimo industriju koja potiče potpunu reciklažu, tada nemamo što spaljivati i ti pogoni postaju financijski neisplativi.

Republika Hrvatska se u svojoj praksi (pogotovo na regionalnoj razini) još uvijek nije opredijelila sukladno modernim spoznajama gospodarenja otpada za kružno gospodarstvo. Nažalost, i dalje postoje jaki “igrači” koji guraju linearni sustav gospodarstva. Naravno, pozadina toga je u financijskom interesu tih istih igrača, ali i u nerazumijevanju politike do kojih sve štetnih posljedica dolazi u pogledu zdravlja, financijske održivosti i kvalitete života. Srećom, Europska unija traži od država članica snažno okretanje kružnom gospodarstvu i taj pritisak će po prirodi stvari pokrenuti i hrvatske igrače u organizaciji boljeg sustava gospodarenja otpadom.

Uzmemo li u obzir države Europske unije, koliko je Hrvatska specifično uspješna po pitanju odnosa prema okolišu? U kojim područjima zaostajemo, a u kojima smo relativno uređeni?

Hrvatska je, nažalost, već više godina među najlošijim zemljama Europske unije po postotku reciklaže komunalnog otpada, s tek 25,3% prema podatcima iz 2018. godine. Također, postotak odvojeno prikupljenog otpada na razini Grada Zagreba u 2019. iznosi svega 16,98%, dok na razini Splita kao drugog najvećeg grada jadnih 3,74%. Prema direktivi EU trebali bismo do kraja 2020. postići 50%.

Da nije teško postići bolje brojke govori i primjer Slovenije koja je 2018. bila već na 58,9% reciklaže, a Ljubljana je najbolje pozicioniran glavni grad unutar EU po tom pitanju.

Teško mi je posebno izdvojiti određena područja gospodarenja otpadom u kojima imamo bolju ili lošiju razinu uređenosti jer se radi o sustavnim problemima koji su prisutni i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Ipak, htio bih izdvojiti konkretne primjere poput gradova Krka i Preloga i okolnih općina koji već dugo vremena postižu preko 50% odvojeno prikupljenog otpada. To samo dokazuje da se može uspjeti ako postoji jasna volja.

Kompleksni problemi kao očuvanje okoliša moraju biti opširno i detaljno razmatrani, stoga je jedan od temeljnih uvjeta uspješnosti okolišne politike međusobna suradnja raznih struktura unutar države. Kolika je važnost interdisciplinarnog pristupa u rješavanju okolišnih problema, i kako Vi kao student prava vidite ulogu pravnika i pravnog sustava u tom kontekstu?

Ekologija (grč. oikos dom, stanište + logos riječ, govor, znanost) je znanost o međusobnim ovisnostima i utjecajima živih organizama i njihova živoga i neživoga okoliša. Kao takva, ona je u srži interdisciplinarna. Primjerice prilikom uspostave sustava gospodarenja otpadom postoje tehnička pitanja recikliranja u kojima moraju sudjelovati pripadnici strojarske struke. Jednako tako to je i društveno pitanje jer počiva na ideji da ljudi prihvaćaju razvrstavanje otpada i prema njima se mora iskomunicirati što i kako treba postupati.

Osobno smatram da je uloga pravnika najizraženija u dvije situacije. Prva je pri donošenju propisa. Mi pravnici ne možemo znati kolika je koncentracija neke tvari štetna za čovjeka. To prepuštamo medicinarima. Mi ne možemo znati ni biološke procese u prirodi koji dovode do zagađenja voda ili slično. To prepuštamo strukama koje se time bave, ali kada se jednom odredi što je dobro a što opasno, tada to moramo prenijeti u zakonsku normu i ovdje nastupa naša uloga.

Drugo bitno što mi pravnici trebamo raditi jest osvijestiti ljude koja su njihova prava jer mnoga prava postoje, ali ako ih nitko ne primijenjuje ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Tu ću naglasiti pravo na pristup informacijama koje je vrlo bitno u području ekologije - svaki građanin može tražiti potrebne informacije od tijela javne vlasti (ovdje upućujem čitatelje na mrežne stranice povjerenika za informiranje).

Koji su glavni izazovi naše generacije po pitanju očuvanja okoliša? U kojoj mjeri i na koje načine ćemo morati mijenjati pristup kao društvo, da bismo mogli ostvariti održiv razvoj i očuvati planetu za buduće naraštaje?

Izazovi su izrazito veliki i svaki je od njih specifičan. Od globalnog zagrijavanja koje će imati snažan utjecaj na poljoprivredu i povećanje razine mora – koje pak prijeti brisanjem malih otočnih država do kraja ovog stoljeća, što dovodi do pitanja zaštite stanovništva koje tamo živi. Također, širenje pustinja koje “jedu” plodnu zemlju još je jedan faktor koji tjera ljude da se sele iz svojih krajeva. Dodatno, pojave poput ekstremnih vremenskih uvjeta – tsunamija, uragana i poplava bitan su element koji tjera ljude na seobe. Tako se danas sve češće i koristi sintagma ekoloških migranata/iseljenika, što predstavlja izrazito kompleksno pitanje, gdje ljudi koji evidentno nisu krivi za svoju situaciju, napuštaju svoje domove u nadi za bolje sutra.

U tom pogledu velika je dogovornost zemalja, i tu prvenstveno mislim na Kinu i SAD kao najveće zagađivače stakleničkim plinovima, koji svoje politike trebaju usmjeriti na rješavanje nadnacionalnih problema. Konačno, tu će se morati mijenjati i sam sustav vrijednosti koji utječe na svakoga od nas, a koji je prožet konzumerizmom i željom za što više stvari u što kraće vremena. To znači da će i svatko od nas pojedinačno morati preispitati svoje navike kako bi našli balans u onome što nam nije potrebno, a radi zaštite onoga što jest.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.