Razgovor s Dragom Župarić-Iljić

 

Marina Skelin, mag. soc. et. mag. hist.

Drago Župarić-Iljić rođen je u Županji 1981. Zaposlen je u Institutu za migracije i narodnosti kao asistent. Poslijediplomski doktorski studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dovršio je 2015. obranom disertacije na temu „Utjecaj promjena u okolišu na nastanak (ne)dobrovoljnih migracija“. Područja njegova istraživačkoga interesa su Sociologija migracija i Sociologija etničkih odnosa, a posebno znanstvena polja Studija prisilnih migracija, Izbjegličkih i azilnih studija. Uz to se bavi i tematikom nacionalnih manjina, problematikom integracije imigranata te migracijskim, kulturnim i državljanskim politikama. Objavio je desetak znanstvenih i stručnih radova, samostalno ili u suautorstvu, u domaćim i inozemnim znanstvenim i stručnim časopisima.

1. Multikulturalizam je danas u zapadnim društvima prevladavajući način pristupanja problematici masovnih imigracija i integraciji manjina. Međutim, na teorijskom se prostoru „lome koplja“, odnosno postoje brojna druga teorijska rješenja, između ostalog različite inačice kulturnog pluralizma, etnopluralizam, interkulturalizam, pluralni monokulturalizam, melting pot… Istodobno, kritičari multikulturalizma tvrde da je multikulturalizam proizvod kulturne industrije zapadnog, globaliziranog društva, svjetonazorski obojen, povijesni društveno-politički izvor su mu američka ljevičarska sveučilišta druge polovice 20. stoljeća te da odiše duhom postmoderne, odnosno kulturnog relativizma… Kako i zašto je pojam multikulturalizma ušao u svakodnevnu široku uporabu i postao gotovo paradigmatičan način za razumijevanje imigracije i integracije manjina među širokom masom?

Politika multikulturalizma je prvenstveno način odnošenja države prema etničkim i kulturnim različitostima koje su rezultat stanja multikulturalnosti pa time često i multietničnosti i multikonfesionalnosti u određenom društvu. Svoj izvor ona ima u prosvjetiteljskoj tradiciji političke filozofije 18. i 19. stoljeća. U pluralnim se društvima pozornost jednako usmjerava susretu, a nerijetko i srazu većinske, domicilne kulture naspram ponekad čak starije autohtone kulture starosjedioca, kao i naspram nove useljeničke kulture stranaca. U razdoblju od 1970-ih ova je politika službeno proklamirana, a onda i promovirana u tzv. „zapadnim“ društvima poput Kanade, Australije, SAD-a, kao i u nekim europskim društvima poput britanskog, švedskog i nizozemskog. Na primjeru je SAD-a omjer autohtone, indigene populacije i one alohtonih potomaka useljenika u „Novi svijet“ već odavno upućivao na predominantnost potonje. Bjelačka anglosaksonska protestantska (White Anglo-Saxon Protestants) populacija svojim je ekspanzionističkim, kolonijalističkim i neokolonijalnim pristupom zapravo hegemonijski uspostavljala standard odnošenja prema integraciji autohtonih manjina, kao i prema integraciji novih imigrantskih etničkih skupina koje su u ta društva useljavale nakon Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Pojam multikulturalizma ušao je u uporabu u posljednjih 40-ak godina i nije ga dokinula niti kritika o kulturnom relativizmu. Kod nekih njegovih protivnika kritika o kulturnom relativizmu samo je dodatno pojačavala stav o kulturnoj hegemoniji i vrijednostima etnocentrizma, pa i zapadnocentrizma, kao opravdanoj poziciji uglavnom WASP populacije. S druge strane, koncept i politika multikulturalizma u Europi nikada nije do kraja zaživjela pa je i poznata izjava kancelarke Merkel o tome da je multikulturalizam mrtav zapravo samo poluistina jer pitanje je kada je točno i u kojem omjeru on u Europi i bio živ. Ono što se u posljednje vrijeme nastoji proklamirati kao premosnica poluuspješnosti multikulturalizma kao politike uređivanja etnokulturnih različitosti jest općenitije shvaćen koncept integracije. Ona se definira kao dinamičan, danas čak trosmjeran proces međusobne prilagodbe kako imigranata tako i stanovnika određene zemlje primitka, ali i one porijekla. Temeljni mehanizam kojim bi se trebala postići integracija jest učestala interakcija između imigranata i građana određenog društva te imigranata i institucija, kao i migranata i društva primitka s transnacionalnim socijalnim prostorima koji ih povezuju s društvom, tj. državom njihova podrijetla. Tako važan aspekt svake integracijske politike postaje odnos prema kulturnom, odnosno etničkom pluralizmu koji se u progresivnim integracijskim modelima odnosi na prava na zadržavanje kulturnih specifičnosti različitih društvenih skupina. No on se bori i protiv isključivosti i marginalizacije, zagovarajući suživot manjinskih i deprivilegiranih skupina s većinskim, domicilnim stanovništvom kroz jedan dinamičan dijaloški odnos.

2. Nakon multikulturalizma, u javnom je diskursu raširen i termin melting pot, odnosno model „dragovoljne“ asimilacije koji je podosta utjecao i na stvaranje samog koncepta američke nacije, odnosno građanske koncepcije državljanstva. Međutim, kritiziran je od strane zagovornika multikulturalizma jer je u samoj suštini zapravo nametanje anglosaksonske kulture, odnosno dominantne kulture. Međutim, kako teoretičari društva pristupaju paradoksu da je melting pot u suštini povezan s građanskom koncepcijom državljanstva koja se nakon WWII. široko zagovara, dok multikulturalizam zapravo u konačnici dovodi do naglašavanja etničnog?

Iako se termin melting pot odnosi na način na koji se imigranti i njihovi potomci „stapaju“ u kulturnu i jezičnu maticu društva primitka u jednom građanskom poimanju nacije, jasno je kako je i ta matica ipak oblikovana s obzirom na dominantu kulturno-etničku i jezičnu „matricu“ one grupacije koja je sebi prisvojila pravo na definiranje te „matice“. Da biste bili politički priznati kao npr. Kanađanin, vi zapravo i dalje možete sačuvati i održavati svoju etničku i kulturno-jezičnu posebnost, bez prisile da se utopite u većinsku anglo-američku maticu. No, pitanje je hoćete li kao pojedinac zapravo moći i htjeti izbjeći tzv. etno-konformizam kojim ćete ponekad gotovo pa svojevoljno ipak pristati na približavanje, ako ne i utapanje u većinskom kulturnom obrascu, bilo kroz amalgamaciju bračnim odnosima, kroz dobrovoljnu prilagodbu ili pak recimo etnomimikriju. Iako multikulturalizam vodi do naglašavanja etničkoga, on zapravo naglašava i građansku koncepciju državljanstva, ali kao onu u kojoj će te razlike, prvenstveno jezične, biti priznate i poštovane, i to tako da bude uspostavljen barem minimum lojalnosti državi i naciji od strane starih ili novih manjina. Ipak, kritičari multikulturalizma poput Michaela Novaka naglašavaju da se on u svojoj biti služi dvostrukim standardima jer se utječe kulturnom relativizmu, a zaboravlja da smo svi nekako ukorijenjeni u svojim kulturno-etničkim matricama te da istovremeno priznavanje grupnih razlika istodobno zanemaruje naše individualne težnje i identifikacije prema kojima se možemo mnogo više međusobno razlikovati kao pojedinci nego kao pripadnici određene društvene (etničke, vjerske, rodne itd.) skupine.

3. Kakav je odnos multikulturalizma prema tzv. univerzalnim vrijednostima zapadnoga društva (ljudska prava, slobode...)? Kako multikulturalizam vidi vrjednovanje kulturne prakse manjine koja se u bitnom razlikuje od kulturne prakse ili vjerovanja većine?

Vidi ga uglavnom pozitivno jer je multikulturalizam u svojoj biti čvrsto povezan s politikama identiteta, tj. priznavanja i prepoznavanja prava na različitost određenih društvenih skupina. Te se skupine mogu okupljati oko zajedničkih nazivnika kao što su jezik, etnička pripadnost, kultura, nacionalnost, rodna pripadnost, supkulturna pripadnost i slično. Najčešće su upravo jezik i kultura dvije najvažnije odrednice. Politika je multikulturalizma u svojoj biti antirasistička te s jedne strane naglašava prakse otpora rasizmu, kao i one prakse promicanja i međusobnog poštivanja kulturnih razlika i postignuća. Ipak, najvažnije je to što, kako je ukazao Kymlicka, multikulturalizam dopušta pravno i institucionalno supostojanje grupnih diferenciranih prava koja pripadnicima određenih manjina jamče izuzeća iz općih važećih pravnih propisa u nekoj državi, ili im, s druge strane, jamče neka posebna prava. Primjerice, izuzimanje od općih propisa može vrijediti za neka religijska ili pak obiteljska pravila i norme, dok među posebna prava ulaze pravo na posebno obrazovanje, proširena glasačka prava za većinsku i manjinske liste, predstavljenost manjina u političkom sustavu i u tijelima državne uprave putem sustava kvota ili drugačije. Sve se ove politike ostvaruju planovima i mjerama tzv. afirmativne akcije, no ponekad se za državu problematičnima čine mjere koje bi davale veći stupanj samouprave manjinskim skupinama, tj. onaj stupanj koji bi išao iznad jezične i kulturne autonomije u smjeru veće fiskalne, ekonomske ili čak političke samouprave na nekom prostoru. Mi danas svjedočimo kraju jedne ere u kojoj se dosad možda pretpostavljalo da će globalizacijom čitav svijet obuhvatiti širenje područja političke borbe u smislu priznavanja grupnih različitosti i manjinskih identiteta, bilo globalizacijskom agendom širenja kapitalizma i demokracije zapadnog tipa ili internacionalizacijom specifičnih društvenih pokreta koja se zalaže za kulturnu emancipaciju manjina. Čini se da se nalazimo u krizi toga da se međunarodna zajednica, poistovjećena s interesima zapadnih, tj. bolje rečeno demokracija globalnog sjevera, zapravo shvaća kao ona koja ima legitimirajuću ulogu u promoviranju, nametanju, nadziranju provedbe i interveniranju u slučaju neprovedbe manjinskih multikulturnih politika. U svakom slučaju kritike osnovnim multikulturnim načelima dolaze i s lijeva i s desna jer ta politika ipak nije dala posve spreman odgovor na neke od gorućih globalnih problema, posebice oko poštivanja ljudskih prva, sigurnosti, ravnopravnosti te globalne socioekonomske nejednakosti i sve većeg jaza juga i sjevera.

4. Iris Marion Young u knjizi Justice and the Politics of Difference tvrdi da je izvorišni problem u razmatranjima integracije manjina zapravo kulturna nepravednost. Drugim riječima, dominantna je kultura bijela, muška i heteroseksualna te je krajnji cilj kulturne integracije zapravo kulturna revolucija kojoj je svrha priznanje manjinske kulture. Ovakva kritika nametanja zapadne kulturne prakse dovela je i do stvaranja pokreta koji dovode kritiku do ekstrema, recimo pokret afrocentrizma u SAD-u, gdje je kritika eurocentrizma dovela do zamjene jednog etnocentrizma drugim etnocentrizmom? Pomaže li koncept multikulturalizma jačanju „getoizacije“ ili je sprječava? 

Sve ukazuje na to da je politika multikulturalizma vrlo problematična i kontroverzna. Neki od kritičara multikulturalizma u Kanadi, poput Neila Bissoondatha, naglašavaju da je multikulturalizam doveo do stvaranja kulturnih i geografskih, tj. fizičkih geta, dok je vladajuća kultura na multikulturalnost gledala samo kroz prizmu folklorizacije kulture, pojednostavljujući manjinske kulture i svodeći ih na poznati obrazac: festivali i kuhinja. Naravno da to vodi do predrasuda i stereotipizacije. No pitanje je je li getoizacija posljedica socioekonomske nejednakosti i stratifikacije samo u predmoderni ili je jednako i danas? Povijesno gledajući, iskustvo segregacije i razdvojenosti etničkih skupina postoji još od antičkih vremena te se odražavalo jasnom kulturalnom i staleškom hijerarhijom te fizičkim i simboličkim granicama, pa i u primjeru hrvatskih srednjovjekovnih gradova. U današnje doba, kada svjedočimo tzv. preporodu (revivalu) etničkoga, onda i autogetoizacija doista može biti samoizabrana opcija. No pravo je pitanje koji su preduvjeti takvoga izbora i je li to uistinu voljno? Vrlo brzo postaje jasno da su zapravo manjine, primjerice migranti, prinuđeni zbog strukturne zakinutosti i nepostojanja jednakih prilika useljavati u tzv. urbana getā jer su jednostavno cijene najamnina ondje prihvatljivije ili u slučaju urbanih slamova nikakve. Međutim, ovdje su i najveći problemi, tako da jedan od najvažnijih globalnih procesa kojem danas svjedočimo, a zove se ruralno-urbana migracija, iako se katkad prikazuje velikim transformativnim procesom koji djeluje na razvojnost u državama „globalnog juga“, na drugoj strani medalje ukazuje samo na translokaciju siromaštva i bijede populacije koja je prinuđena otići sa sela i iz zemlje da bi postala urbanom sirotinjom. Da bi se i njima dali glasovi i prava koja bi možda posredno vodila do nekog novog oblika isključivog etnocentrizma zapravo i nije pogrješka samog multikulturalizma, koliko je to možda strategija otpora manjine protiv vladajuće opresivne kulturne matrice kojoj i nije stalo da se te ljude makne s margine i uključi u šire društvene tokove. Ipak, stvari nisu nikada crno-bijele, ali na donositeljima i provoditeljima odluka jest da ih učine manje sivima, a da multikulturne politike vode prema transformaciji ovih nejednakosti. Jer multikulturalizam u svojoj biti ni ne bi trebao biti samo u vezi s priznanjem grupnih identitetskih razlika nego upravo u mijenjanju diskriminirajućih postojećih prevladavajućih ekonomskih konstelacija i političkih odnosa moći. To je možda i jedna od najvažnijih kritika vezanih uz prenaglašavanje kulturne dimenzije ove politike.

5. Sagledamo li situaciju u ratom pogođenim područjima Hrvatske, odaje se dojam da ustrajanje na određenim pravima manjina (kao što su recimo posebne manjinske škole) zapravo pojačavaju razlike ili netrpeljivost među stanovništvom. Istražuje li se ta problematika?

Jednako kao i u prethodnom slučaju, mi ovdje raspravljamo o tome je li razina priznanja prava na kulturnu manjinsku različitost nešto što znatno određuje procese samoidentifikacije manjinske skupine, a što onda narušava ravnotežu moći u odnosu između većine i manjine. Čitava se stvar oko ustrajanja na pravima na višejezičnost ili na posebne modele školovanja onda prebacuje na polje ideoloških sukoba i pitanja ima li manjina uopće pravo na nešto što naizgled, iako posve besmisleno, ugrožava većinu na čisto idejnoj, simboličkoj razini bez mnogo reperkusija u svakodnevnoj egzistencijalnoj sredini, prvenstveno u području rada i socijalnih prava. Onda se time dalje naglašava taj ideološki sukob u kojem se država zapravo vrlo dvojako postavlja prema manjinskim pravima, i to pravima određenih manjinskih skupina, koja se zakonom jamče, ali u praksi nema dovoljno političke volje da ih se provede pa se podilazi i popušta huškačima različitih vrsta. Kada bi svi jednako imali priliku za zaposlenje i normalan život, možda bi i tema dvojezičnih ploča u Vukovaru postala trećerazredna. A što se tiče mogućnosti postojanja posebnih manjinskih škola, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina Republike Hrvatske tu je jasan i nedvosmislen: manjine imaju pravo na osnivanje takvih škola i na održavanje takve nastave na manjinskome jeziku i pismu. Međutim, ovdje treba kritički vrjednovati svako ispunjenje tog prava koje mora biti posve usklađeno sa svim zakonima i propisima dotične države i koje treba poslužiti međusobnom povezivanju i približavanju, a ne stvaranju razlika i netrpeljivosti, raspirivanju mržnje i netolerancije. Drugim riječima, roditelji imaju pravo da dijete šalju u takvu školu, no smatram da je zasigurno bolji model zajedničkih škola gdje se djeca druže i upoznaju te uče vrjednovati, cijeniti i poštivati međusobne razlike. U protivnom se događa da pojedine manjine, uzmimo za primjer Mađare u Baranji, šalju djecu u isključivo mađarske škole, gdje djeca nakon dovršetka školovanja imaju nikakvo znanje hrvatskoga jezika te ostaju bez prilike za daljnjim visokim obrazovanjem u Hrvatskoj. Zbog funkcionalne neintegracije zatim odabiru  iseljavanje i nastavak školovanja, rada i života u Mađarskoj. Drugi je drastičan primjer Međimurja i školovanja Roma koji jesu za zajedničke razrede, ali im je ponekad zanijekano i onemogućeno to pravo radi otpora domicilnog stanovništva. U oba se slučaja radi o negativnim fenomenima autosegregacije i nametnute segregacije. Nijedan ne vodi stvarnoj multi- ili interkulturnoj koegzistenciji koja je potrebna u svim društvima s bremenitim (post)konfliktnim sjećanjima. Zasigurno postoji dosta prostora za istraživanja ove problematike i u hrvatskom kontekstu, iako su neka već rađena, pogotovo na primjerima višeetničkih zajednica poput Vukovara, Gline, Petrinje ili Tuzle u BiH.

6. Polazeći od premise da su početni položaji manjina nesigurniji i lošiji, u pojedinim se državama uvode programi afirmativne akcije koji im formalno-pravno osiguravaju jednaku uključenost u društvene aktivnosti, položaje... Koje su kontroverze, odnosno implikacije programa afirmativnih akcija?

Afirmativna je akcija nastala kao nastavak borbe pokreta za građanska i manjinska prava u SAD-u 1960-ih godina kada je ostvarenje prava na jednako obrazovanje i prava na glasanje za Afroamerikance bilo tek početni korak u smanjenju strukturne diskriminacije prema njima. Drugi je veliki cilj bio kako takvu razinu jednakih prilika ostvariti kod zapošljavanja. Implikacije takvog programa mogu doista značiti da se u društvu nastoji smanjiti segregacija i diskriminacija, a pojačati međuetnička interakcija i suradnja. Posljedično to može voditi smanjenju socioetničkih napetosti i sukoba. S druge strane, kontroverznim se čini da nije dovoljno samo pravnim sredstvima ukinuti segregaciju, a zanemariti da strukturni problemi ostaju, posebno oni koji se tiču socio-ekonomskog ostvarenja i napretka manjine. Dakle, i dalje može biti prisutna kompetitivnost, napetost i protežiranje kako između samih manjinskih predstavnika tako i u odnosu na većinsku populaciju. Gola činjenica da se mora zadovoljiti neka određena kvota također može utjecati na meritokratski kriterij toga da bi primjerice za neki posao bio izabran najbolji među kandidatima po etničkom ključu, umjesto općenito najkompetentnija osoba. Neki pak kritičari afirmativne akcije ipak izražavaju bojazan da zahtjevi za posebnim grupnim pravima za određene potlačene skupine u društvu (npr. manjine, imigrante) čine njih vidljivijima i istaknutijima u društvu, čime mogu izazvati reakciju većinskog stanovništva te pojačati težnje za njihovom stigmatizacijom, iako ovo onda zapravo vodi u paradoks okrivljavanja žrtve, a ne počinitelja. Ipak, afirmativna se akcija za sada čini najbolje osmišljenim modelom koji jamči jednakost početnih položaja za sve one „manjince“, bilo autohtone bilo alohtone, koji samim činom onoga što je John Rawls nazvao „lutrija rođenja“ ostaju strukturno zakinuti za jednakost prilika za uspjehom. 

7. Polazeći od kulturne revolucije I. M. Young, vidljivo je da takva politizacija kulture proizvodi i kontrarevoluciju. Naime, u europskom se društvu godinama perpetuira sukob između pristalica i protivnika migrantskih i kulturnih politika europskih vlada. Postaje li migrantska politika ključno razlikovno pitanje između ljevice i desnice u većini europskih zemalja? Kako će to pitanje utjecati na buduće političke polarizacije u Hrvatskoj?

U nekim zapadnoeuropskim društvima npr. britanskom, nizozemskom, danskom, ali odnedavno i austrijskom i njemačkom, migrantska politika jest jedno od krucijalnih političkih pitanja koje čak odlučuje izbore ili bar u velikoj mjeri utječe na preferencije glasača, pa time i na sastave parlamenata. Jasno je kako se čitavi politički spektri pomiču udesno, pa čak i ekstremno udesno, i to čak i u onim državama koje su do sada imale tradicionalno otvorene i relativno liberalne useljeničke politike, poput skandinavskih. Ono što također zabrinjava jest jačanje antiimigrantske i recimo antiizbjegličke retorike u centrističkom, ali i u lijevom spektru političkih opcija. Primjerice, u studenome 2014. u Švicarskoj je inicijativa Ecopop, čiji su zagovaratelji bliski lijevo-liberalnim i „zelenim“ političkim opcijama, predlagala drastično rezanje imigracijskih kvota na 0,2 posto (%) omjera stalnih stanovnika godišnje, uz argumentaciju sažetu u paroli „Ograničimo prenapučenost – sačuvajmo prirodni okoliš!“. Drugim riječima, imigranti su u ovom slučaju shvaćeni kao socioekonomska, kulturna, demografska, pa čak i okolišna ugroza čiji bi dolazak mjerama (anti)migracijske politike trebalo spriječiti. U drugim se zemljama čini kako imigracija i nije toliko razlikovno pitanje ljevice i desnice koliko su to možda modaliteti kojima se nastoji nadzirati nešto što se doživljava kao ugroza od strane imigranata naspram pitanja nacionalnog suvereniteta ili nacionalnog identiteta. Jednako se tako i nacionalne manjine može doživljavati prijetnjom i destabilizirajućim čimbenikom, na što ukazuju brojna istraživanja. Iako je jasno da će ljevica i dalje ostati sklona vidjeti imigrantsku radnu snagu kao prijeko potrebnu i kao jednakopravnu u ekonomskom aspektu s domaćim radništvom. Problem je ipak što kod većine centrista i desničara ova etnička i kulturna vizura zamagljuje onu pravu razlikovnost, a to je ona temeljno socioklasna, kao i ona statusna u smislu državljanskih prava, gdje se ne vidi da nisu ugroza strani radnici ili izbjeglice sami po sebi, nego čitav sustav agresivnog kapitalizma koji jednako obespravljuje i domaće i strance te nastavlja rastakati djelatnu, radnu i socijalnu bazu i prava svih. Onda je vrlo lako iskoristiti ovaj etnonacionalni ključ i za sve socijalne probleme u društvu optužiti strance. U hrvatskom političkom prostoru migracija se kao tema nažalost rijetko pojavljuje i rijetko se o tome čuju suvisli i konzistentni stavovi, tako da smatram da će buduće političke polarizacije dominantno nastaviti biti u stilu onoga što je TBF precizno opjevao kao „u Saboru opet isti debilizam: čiji je djed bio ustaša, a čiji partizan“, a ne recimo „u Saboru opet isti svinjac: čiji je sin domaći, stranac il' manjinac“, što bi bilo jednako poražavajuće.

8. Kakvo je prema Vašem mišljenju portretiranje imigranata u hrvatskim mainstream medijima od početka migrantske krize? Kako se u tom slučaju ponijelo civilno društvo i politička elita?

Hrvatski su mediji relativno objektivno, sustavno i koherentno pratili navedenu problematiku te smatram da je javnost bila relativno dobro obaviještena o većini pitanja  vezanih uz izbjeglice u tranzitu proteklu godinu i pol. Ono što pak danas izostaje jest daljnje sustavno bavljenje ovom problematikom, sada kada je opet interes za tu temu izmješten drugdje, primjerice ponovno na srednjomediteransku rutu od Tunisa i Libije prema Lampedusi. Ili odnedavno opet pomalo paranoidnim projekcijama oko reaktiviranja balkanske rute ako Turska ne ispoštuje dogovor s Europskom unijom. Također, smatram da se mediji ne bave dovoljno i sustavno istraživački praćenjem prihvata i integracijom osoba koje su planom premještanja i preseljenja transferirane u Hrvatsku. Postoji i prostor za praćenje priča o tome kako su se izbjeglice snašle u društvu, pa i ostali stranci koji žive u Hrvatskoj već neko vrijeme, pet ili više godina. S druge strane, organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom i pomoći izbjeglicama pokušavaju različitim praksama učiniti ove teme vidljivijima i raditi, jednako kao i neka ministarstva iz državne uprave, na informiranju i senzibilizaciji javnosti. No, ipak politička elita i određena ministarstva nemaju dovoljno posvećenosti, dovoljno strateškog razmišljanja i planiranja za učiniti sustav koherentnijim i učinkovitijim. Čini se da ova tema još uvijek nije jedna od onih koja bi bila aktivno problematizirana u predizbornim programima političkih stranaka, kao što je to recimo slučaj u mnogim zapadnoeuropskim društvima. Migracijska se tematika u političkom diskursu uglavnom „prostituira“ kao argument prepucavanja oko toga koja je vlast ili opozicija zaslužnija za to što svjedočimo sve značajnijem iseljeničkom valu iz Hrvatske, što svakako jest jedan važan društveni fenomen. No, sve je to dijelom odraz toga da država strukturno i dugoročno ne posvećuje dovoljno pozornosti i kapaciteta za pitanja imigracije i integracije. 

9. Na području istraživanja migracija, koja će problematika biti aktualna u budućnosti u društvenim istraživanjima?

Ono što je već danas vidljivo jest usložnjavanje područja i tema koje se tiču sve širih i važnijih posljedica prisilnih migracijskih kretanja, kako na društva podrijetla i tranzita tako i na društva primitka. Danas je pomalo zastarjelo promatrati migracije s jedne strane kao isključivo fenomen određen ekonomski privlačnim čimbenicima, a s druge strane kao onaj potaknut prisilnim političkim čimbenicima. Sve važnije područje unutar Migracijskih studija u zadnjih tridesetak godina postaje izučavanje tzv. okolišnih migracija kod kojih se ne gleda jednoznačna povezanost klimatskih promjena, tj. promjena u okolišu na nastanak migracija, nego se te makropokretače gleda i analizira zajedno, u sprezi s ostalim političkim, ekonomskim, socijalnim, demografskim, kulturnim i svim ostalim mogućim razlozima koji potiču stvaranje (ne)dobrovoljnog migracijskog toka. Osim ovoga, sve će aktualnije postati istraživanje transnacionalnih socijalnih mreža i prostora kojima se izučava utjecaj koji transnacionalne zajednice imaju na društva iz kojih su iselile i na ona u koja su uselile, kao i na sve interakcije kojima se ti prostori povezuju, ojačavaju, diversificiraju i integriraju. Budućnost migracijskih studija leži i u istraživanjima svih post-migracijskih fenomena koji dakako uključuju integraciju, multikulturalizam i ostale politike uređivanja kulturnih i etničkih različitosti u društvima useljavanja.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.