Razgovarao: Leo Marić, student povijesti na Hrvatskim studijima

Prijevod s mađarskoga: Zrinka Korać, mag. educ. angl. et mag. hung.

 

Tibor Imre Baranyi (1967.) mađarski je teolog, filozof, prevoditelj i nakladnik. Najznačajniji je predstavnik tradicionalističke filozofske škole u Mađarskoj. Od 1996. vodi nakladničku kuću Kvintesszencia, u sklopu koje je preveo i objavio na mađarskome jeziku djela tradicionalističkih mislilaca Renéa Guénona, Juliusa Evole, Frithjofa Schuona, Titusa Burckhardta i sl. Između 2012. i 2015. bio je rektor Akademije kralja Atille, političke škole povezane s mađarskom nacionalno-konzervativnom strankom Jobbik. Suautor je jedne i autor dviju knjiga, kao i više stotina eseja i članaka u periodici. 

 

Za početak, možete li objasniti našim čitateljima razliku između tradicije i Tradicije? Na što misle Guénon i njegovi tradicionalistički sljedbenici kada govore o Primordijalnoj Tradiciji?

Ideja Primordijalne Tradicije do danas je mnogo puta izokretana. Važno je da ovo ne gledamo samo s povijesne strane. Uzmimo, dakle, u obzir da moderni čovjek o povijesti razmišlja u posve linearnom smislu, tako da se u njoj izvršavaju razvitak (evolucija) i napredak (progres): od početnog najprimitivnijeg stanja do današnjeg najrazvijenijeg stanja odigrava se vertikalno uzdizanje. Kako se ovo obično javlja u krugu modernog svjetonazora, da je početku linearno shvaćenoga vremena u povijesti prethodila Primordijalna Tradicija, tako je to jako pojednostavljena i neodrživa ideja. To je u ovom slučaju relativno lako opovrgnuti jer ne postoje takvi tragovi ili izravni dokazi koji bi mogli potvrditi bitak.


Tko ne želi nešto razumjeti, on to ne će razumjeti. Tu je potreban uvid koji proizlazi iz intuicije. Ako s odgovarajuće razine i s odgovarajućom ozbiljnošću promatramo običaje i religije, tada s ozbiljnošću moramo reći da ne može postojati takva istina koju možemo nazivati Primordijalnom Tradicijom. Iz onoga što možemo zamisliti ne samo u prošlosti, nego što je u određenom smislu prisutno ovdje i sada, vidimo da nije riječ o isključivo povijesnoj istini nego o tome da kada ja mogu intelektualnu intuiciju i razumijevanje podići (ascensio) na određenu razinu, onda zapravo mogu reći da ulazim u istinu Primordijalne Tradicije. Ovo uistinu prekoračuje mitsko-mitološku razinu i može se reći da je vezano uz jedno spiritualno stanje, ali se isto tako odnosi i na Raj, na edensko stanje u biblijskoj Knjizi postanka. U prvom redu, ni ovo se ne može pretpostavljati u okvirima povijesnosti, nego tako kako Isus Krist govori: „Kraljevstvo Božje je u vama” (lat. Regnum Dei est intra vos). Naočigled ne u fizičkom, već u smislu suštine. Ovo je jedno esencijalno stanje, esencijalna istina.

Ako odemo izvan pogrješnih interpretacija, možemo reći da je Tradicija u svojem najuzvišenijem značenju prije svega Primordijalna Tradicija (Praiskonska Tradicija) ili Supertradicija (tradicija nad tradicijama). Ovo je prisutno od početka sadašnjega „svjetskoga ciklusa” (sanskrt: mahá-yuga) kao čovjekovo inherentno znanje. Ovo znanje u određenom smislu možemo nazivati i „primordijalnim znanjem“, nadasve zbog urođenoga i spontanoga posjedovanja samoga znanja. Naime, ovo znanje bitno prethodi i nadilazi početak svijeta jer proizlazi iz neobznanjenog (nemanifestiranog), iz Boga, i tako gledano nije ni vremenski ni prostorno definirano. Primordijalna je Tradicija izvanvremenska (perennial) tako da se tijekom cikličkih „silazaka” i cikličkih razdoblja razilazi na različite dijelove, kako u prostoru tako i u vremenu, a svaki od tih dijelova predstavlja podrijetlo. Ovo razilaženje i grananje ne utječe na duhovnu suštinu (essentia) i stvara se samo u odnosu vanjskih i slučajnih formalnih elemenata. Zbog toga se može i potrebno je govoriti o transcendentnom jedinstvu partikularnih tradicija. Naime, to jedinstvo je jedinstvo same Istine i točno to je Primordijalna Tradicija iz koje posredno ili prijenosom proizlazi svaka prava tradicija.

 

Koncept Primordijalne Tradicije ima određene sličnosti s katoličkim ekumenizmom Drugoga vatikanskoga sabora i sa sinkretizmom New Age pokreta. Što razlikuje tradicionalizam od tih fenomena modernoga doba?

 

Primordijalna Tradicija kao zajedničko misaono podrijetlo običaja i religija za površni i moderni svjetonazor može se činiti kao nekakav ekumenizam. Ono što je povezano sa sinkretizmom uglavnom funkcionira tako da bitna pitanja ostavlja po strani jer ondje postoji pomirenje i onda na niskoj formalnoj i svečanoj razini dolazi do nekakvog kompromisa. Ispravan stav prema tome dijametralno je suprotan. Kada govorimo o transcendentnom jedinstvu religija, ono nije jedan oblik modernog ekumenizma. Ovi su pojmovi dijametralno suprotni. Moderni ekumenizam pojavljuje se kao parodija i nije slučajno popularna ideja onoga što nazivaju New Age ili „novo doba“ koje se odnosi na krivotvorenje svega. „Parlament religija“ i brojne tomu slične stvari u duhu su ne samo kršćanskoga ekumenizma nego i svereligijskoga ekumenizma, ali uvijek se želi sporazumjeti s formalne strane, gdje se pogrješno čine ustupci. Tradicionalni stav uvelike poštuje razlike. Pozitivno vrjednuje to što u formalnom smislu postoje značajne razlike između primjerice religija. Ali zašto je ovo problem? Trebalo bi se radovati raznolikosti i bogatstvu svijeta. 

 

Tradicionalni svjetonazor je na idejnoj i teorijskoj razini univerzalan. Današnjim istraživačima svraća pozornost na značaj univerzalnosti, i to zato što u dobu cjelokupnog antitradicionalnog napada mračne sile ugrožavaju duh apsorpcijom cijelog svijeta i trovanjem ljudskog znanja. Tu zapravo nije dovoljan jedan jedini tradicionalni oblik − naravno, o tome bi se moglo raspravljati, to je pitanje intuicije. To je jedan od razloga zašto izričem i naglašavam važnost idejne i teorijske univerzalnosti. U praktičnom pogledu naglašavam jedinstvenost. Dakle, nije moguće odjednom slijediti više staza. Idejna i teorijska univerzalnost čovjeku može pomoći u tome da razumije jedini put kojim onda treba krenuti. Sažeto: istinski tradicionalni svjetonazor u poznavanju metafizičkih principa ostvaruje ne samo sintezu nego i sinopsu ili zajednički pogled. Nasuprot tomu, duh New Age pokreta karakterizira miješanje oblika ili sinkretizam i eklekticizam.

 

Među tradicionalistima, posebno između Guénona i Evole, raspravljalo se o primatu duhovne ili svjetovne vlasti. Kako danas tradicionalisti vide odnos Crkve i države te fenomen sekularizacije? Osim toga, kakav je stav tradicionalističke škole o katoličkom tradicionalizmu, poput onoga Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.?


Blijeđenje zajedničkih načela duhovnoga autoriteta i svjetovne moći (ili kako je to Guénon nazvao autorité spirituelle i pouvoir temporel) u europskoj je povijesti krajem srednjega vijeka dovelo do žalosnog sukoba između papinstva i carstva. U prvome redu nije bio problem što su car i papa htjeli odvojeno posjedovati funkcije. Naime, ako bismo svetoga rimskoga cara promatrali samo kao najvišega predstavnika vojne i zakonodavne vlasti, koji je kao prvi među kšatrijama, a rimskoga papu kao duhovnu kastu, kao najvišega predstavnika duhovnoga autoriteta, onda ne bi bilo moguće osporiti duhovnu kastu ili papin primat i superiornost, ali o tome jednostavno nije bilo riječi. Jedan od naziva rimskoga i njemačko-rimskoga cara bio je pontifex maximus. Njemačko-rimski car koji se izvorno nazivao carem Svetoga Rimskoga Carstva − u tzv. gibelinskom shvaćanju − zastupao je načelo kao i rimski papa, a uz to je i raspolagao nazivom i osobinama svjetskoga vladara. Ova dva tradicionalna načela pojavljuju se i kose u slučaju sukoba gibelina/Hohenstaufena (u pogledu primata na carevoj strani) i gvelfa/Welfa (u pogledu primata na papinoj strani). Dante Alighieri je npr. pripadao takozvanim bijelim gvelfima, a potkraj života se radije približio gibelinima. Niti bijeli niti crni gvelfi nisu priznavali carevu nadmoć nad papom. Bijeli gvelfi su vjerovali da bi se papa trebao baviti samo duhovnim (crkvenim) stvarima i njima vladati, dok se car bavi svjetovnim. Moglo bi se reći da su bijeli gvelfi papu smatrali „svjetskim papom“ (le sacerdoce du monde), cara pak „svjetskim kraljem“ (le roi du monde), pomalo − i prema njihovu shvaćanju dosljedno i ispravno − prateći papin primat, ali, i ovo je važno, razlučujući funkcije. Prema bijelim gvelfima njemačko-rimski car i rimski papa nisu podanici jedan drugome. Nasuprot tomu, crni gvelfi više cijene papu i smatraju ga takoreći „svjetskim papom i kraljem“ (le sacerdoce et roi du monde), tj. prema njihovu stavu papa posjeduje svu svjetsku moć i naravno funkcije „svjetskog pape“ (le sacerdoce du monde) u jednoj osobi kojoj je njemačko-rimski car podređen. Gibelini istodobno zastupaju drugo stajalište. Prema njima njemačko-rimski car nije samo prvi među kšatrijama, kako su mislili gvelfi, niti je samo „svjetski kralj“, nego i najviši brahman u jednom (javno nisu to tako formulirali, to samo ja tako kažem), što je izraženo u nazivu pontifex maximus i što seže sve do vremena caesara. Prema njihovu stajalištu papa je samo prvi brahman, ali ne raspolaže dostojanstvom rajakšatrije (kao „svjetski kralj“, le roi du monde). Kao takav „svjetski papa i kralj“ (le sacerdoce et roi du monde) nalazi se ispod, a funkcije vlasti pripadaju njemačko-rimskom caru. Odnosno, papa je prema njihovu mišljenju podređen njemačko-rimskom caru. 

 

Treba uzeti u obzir to da je ovdje riječ o tri legitimna i tradicionalna koncepta između kojih postoje ne esencijalna nego slučajna razilaženja. Ove su slučajnosti sasvim dovoljno pridonijele tomu da strane zarate, podrazumijevajući i krvavi sukob između bijelih i crnih gvelfa. Gibelini su dakle zastupali mišljenje da sveti rimski car po položaju i dostojanstvu prethodi papi i u skladu s tim mu pripada primat. Naime, zato što barem u načelu s jedne strane obnaša funkciju duhovnoga vođe, pontifexa maximusa, a nadalje raspolaže dostojanstvom kraljeva i raja-kšatrija, što je oboje prethodilo u primordijalnoj uniji. Ovome dodajem, koristeći suvremene pojmove, da je René Guénon zapravo bio ili htio biti crni gvelf, smatrajući rimskoga papu „kraljem sva tri svijeta“. Na ovo izričito ukazuje u Le roi du monde, kada papina kruna ukazuje na simboliku Tijare. Istodobno, prema Guénonu, car je samo prvi među kšatrijama ili konjanicima te je takav očito podređen rimskom papi. Nasuprot ovomu, Julius Evola bio je ili htio biti markantan i opredijeljen gibelin. Prema njemu je njemačko-rimski car „kralj sva tri svijeta“, nasuprot rimskom papi koji je samo glavni svećenik jedne lunarno određene religije, podređen njemačko-rimskom caru. Uspoređujući sve, stav Juliusa Evole malo je vrjedniji, iako se i Guénonova predodžba može smatrati ispravnom. 

 

S tradicionalnoga gledišta katolički se tradicionalizam može pozitivno vrjednovati, no ako ga usporedimo sa sekularizmom i ateizmom, postoje problemi u pogledu stvaranja udruženja različitih tradicionalnih formi i religija. Istinska razdjelnica, naime, nije između tradicionalnih religija nego između tradicionalizma i antitradicionalizma. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X.) može se smatrati osvježavajućim duhovnim putokazom katoličkom modernizmu.

 

Tijekom 19. stoljeća tradicionalistička je politika često bila u sukobu s nacionalističkim pokretima, no od početka 20. stoljeća tradicionalizam i nacionalizam našli su se na istoj strani povijesti. Je li to samo „brak iz koristi“ ili nešto više? Kakvo je tradicionalističko viđenje nacije i nacionalizma?

 

U tragovima se već ranije pojavilo, a pored toga i u dubinski antitradicionalno motiviranoj Francuskoj revoluciji eksplozivnom je snagom na scenu stupilo nastojanje koje je s obmanom „egaliteta” razrijedilo pojam nacije i time krivotvorilo da je plemenit (odnosno da pripada naciji) svatko tko je slučajno Francuz. Svejedno je kakav je čovjek, ono što je bitno jest da je Francuz. Provodila se teška nivelacija, i to unutar danih krugova, te je kao i obično podrazumijevala svođenje na najnižu razinu. Ovaj revolucionarni i antitradicijski „nacionalizam” u začetku je pak sa sobom nosio i šovinizam, tj. tu pogubnu ideju prema kojoj je svatko tko ne prihvaća novo tumačenje nacionalizma neprijatelj i koja za posljedicu ima izbijanje i vođenje najstrašnijih ratova u povijesti ljudskoga roda. Francuska revolucija povezana je s modernim nacionalizmom koji se kao epidemija raširio cijelom Europom te s jedne strane nije ostalo ništa od izvorne ideje nacije kao plemstva, a s druge je strane u osnovi imao mračan i okultni cilj potkopavanja tradicionalnoga poretka i struktura, uglavnom kroz „uzdizanje” niskostaležne razarajuće mase u okvire nacije. To se „uzdizanje” zapravo nikada nije dogodilo. Upravo suprotno, događalo se ponižavanje i „spuštanje” svega i svih na najniže razine.

 

Snage subverzije nisu se zaustavile na granicama zemalja. S obzirom na to da razorna snaga nivelacije ispunjava okvire društva, podigli su je na jednu višu razinu te se rodio „bezgranični” internacionalizam. U ovom je slučaju jedini kriterij bio da je „s nama” svatko tko hoda na dvije noge, odnosno tko je „čovjek”, a kako su se u ovom pseudo-kriteriju mnogi prepoznali, stvorila se strašna kvantitativna nadmoć nasuprot nadležnima i nastojanjima da se očuva normalnost: „svjetski proletarijat”. Opažajući ove najtamnije tendencije i procese, određene su se sile zasitile pogubnih procesa internacionalizacije te su njihovim zaustavljanjem opet posegnuli za nacionalizmom, ali sada s nešto drugačijim predznakom. U zaustavljanju internacionalizma i svjetskog komunizma u prvoj polovini 20. stoljeća ulogu su imali osnaženi krajnje desni nacionalizmi. U ovom kontekstu ta je uloga nedvojbeno bila pozitivna, iako su drugi potezi pokazivali snažna antitradicionalna obilježja.

 

Suvremeni teoretičari ispravno su prepoznali da je moderni nacionalizam, ponajprije nacionalizam koji se degenerirao u šovinizam, leglo oporbe i sukoba među narodima. Izvor nesloge povezan je s ukidanjem nacionalizma, no tragičnim nesporazumom u cilju ostvarenja nacionalne podređenosti stvorila se u našem vremenu takozvana „globalizacija”. Geoglobalno društvo, a unutar njega prijelazna avantura Europske unije, eksperiment je u korist učinkovitosti ostvarenja internacionalizma koji nevidljivo zahvaća narode te je lišen bilo kakve ideologije − zadnja stanica, u društvenom pogledu nema ništa niže od toga.

 

Sve ovo možemo ispravno ocijeniti ako uzmemo u obzir to da je krajnje vrijeme, završna faza današnjeg svjetskog ciklusa slična početku vremena, ali je bitno unakažena: početno duhovno jedinstvo (unija) pretvorilo se na kraju vremena u jednoličnost (uniformiranost), u kvantitativnom smislu jednoličnost homogenih i uniformiranih individua koje što su manje integrirane, to su istodobno manje diferencirane.

 

Uništenje nacija jedan je od preduvjeta stvaranju geoglobalnog kontra-imperija, u čijoj je pozadini duboko okultni realizator kojemu je u cilju ukidanje svih preostalih nacija i nacionalnih vrijednosti. Na kraju stvorena gotovo posve homogena masa ljudi, u suštini brojne individue, lišene su svake istinske kvalitativne razlike. Osnova mase potpuno je kvantitativna, na što se može proširiti kontra-tradicija koja je tako kratkoga daha kako se gradi u užasnu falansteru. Rječnikom religije, ovo nije ništa drugo nego civitas diaboli (vražja država) ili carstvo antikrista. Nedvojbeno, ni na početku svijeta ni u vremenu približavanja njegovu kraju ne postoje nacije. Međutim, najdalje gledano, nije svejedno znači li nepostojanje nacija nacionalnu nadređenost ili nacionalnu podređenost. Put prema ostvarenju primordijalnoga stanja nadnacije ne vodi kroz uništenje nacija, nego kroz usvajanje svih vrijednosti i kvalitativnih osobina nacije te diferenciranje. Ovo se ne definira na štetu i račun drugih nacija, nego u odnosu na prethodni duhovni cilj, kroz priznavanje istoga cilja, solidarnost i ujedinjenje snaga.

 

Kada govorimo o nacionalizmu, ne možemo izbjeći temu migracijske krize u Europi i nacionalističke reakcije koja je uslijedila. Naš kontinent suočava se s dugoročnim migracijskim procesima i promjenom etno-religijske strukture stanovništva. Je li moguć suživot sukobljenih tradicija? Koji je odgovor tradicionalista na taj problem? 

 

U vezi s migracijskom krizom, mnogi su u strahu od navodne islamizacije. Nasuprot tomu, naše dosadašnje znanje dokazuje da je današnji antitradicionalni Zapad u sukobu sa svime što je tradicionalno. Ni s islamom nije drugačije. Istodobno postoji manji broj onih koji se nadaju da će  Zapad tradicionalizirati utjecaj imigracije.

 

Međutim, činjenice ukazuju na to da će se umjesto „islamizacije“ Europljana prije dogoditi antitradicionalizacija ili sekularizacija muslimana: jedno s time povezano istraživanje pokazalo je da je 60,5 posto (%) muslimana koji su uselili u Europu i tu živjeli manje od godinu dana posjećivalo džamije, a za jednu se godinu taj postotak smanjio na 48,8 %, dakle u samo jednoj godini postotak se smanjio za više od 10 %! Zapravo se muslimani mnogo više boje toga da će im europska sekularna civilizacija „usisati” djecu nego što se neislamska društva boje islamizacije Europe. Pitanje je zašto svjesno ili nesvjesno smatramo neprijateljem onoga tko u sadašnjoj situaciji „useljava” u Europu. 

 

Prvo uzmimo u obzir one slučajeve koji svjesno dolaze sa zlom namjerom, iz osvete prema Zapadu jer im je razorio i opustošio države i domove ili one koji su samo iz nemira i očaja izmoreni nakon dugog puta. U konačnici, svejedno je. Niz napada na granici i pokušaja ubojstava očito čine neprijateljsku motivaciju sudionika. Ovo čak ni filantrop najnježnijega srca ne može vrjednovati drugačije nego kao antagonizam. Prema onima koji ovo opravdavaju, nemirni su jer su očajni. Pa to je ono što je posve svejedno. Ako mi dolaze u kuću „pobjeći” ili „u posjet” bacajući kamen u prozor, i ja ću poduzeti odgovarajući korak. „Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine.” U prilog tome, ne radi se o nemiru ili očaju, nego o organiziranoj sabotaži. Onaj tko dolazi sa zlim i uvredljivim namjerama, ako uđe, ni za dva se mjeseca ne će početi truditi uspostaviti tradicionalni europski mentalitet. Dosta je tu bijede i tame koja se agresijom samo povećava.

 

Drugi slučaj su oni koji dolaze u miru i zaista bježe ili žele živjeti materijalno bogatiji život. Potrebno je reći da su tradicija i vjera već u opasnosti kod onih koje privlači duboko antitradicionalna, bezvjerna ili, ako tako želite, sekularna Europa. Ponajviše upravo u bitnom smislu: u pogledu svjetonazora. Ako govorimo o vanjskom prakticiranju vjere, ono će prije ili kasnije biti potpuno apsorbirano u zapadnjačku antitradicionalnost i „bezvjerstvo“ i iz toga će nastati pozapadnjačeni Arap, Afganistanac, Nigerijac itd. Onime tko je povrh svega bez korijena i prihvaća arapski, afganistanski ili nigerijski identitet, posredstvom ljevičarskih sila moći će se neograničeno vladati. Antitradicionalnost i protivljenje vjeri koje vlada isključivo na Zapadu nije moguće zaustaviti migracijom i useljavanjem agresivnoga obilježja. Da možda ne želimo tako „integrirati“ ili „asimilirati“ doseljenike? Onaj tko se želi „integrirati“ ili „asimilirati“ sa sadašnjim antitradicionalnim zapadnjačkim mentalitetom čini zlo u duhovnom smislu. Za zaustavljanje protivljenja tradiciji Zapadu je potrebna restauracija vlastitih običaja, a to nije moguće bez kršćanstva. Našoj tradiciji mogu pomoći istočni prijatelji. Od kuće. Mirno. Primjerom prakticiranja vlastite vjere, a ne opsjedajući granične prijelaze, ponašajući se nasilno i razarajući.

 

Tradicionalistička škola postaje sve popularnija na Zapadu, sudeći prema rastućem broju knjiga koje obrađuju tu temu. New York Times nedavno je objavio članak u kojemu ističe utjecaj Juliusa Evole na Stevea Bannona, glavnoga stratega američkoga predsjednika Donalda Trumpa, što znači da tradicionalizam kao ideja postaje sve više politički značajan. Mislite li da je to dio šire promjene paradigme na Zapadu ili samo jedna intelektualna epizoda?

 

Gubitak tradicionalnih načela i od srednjega vijeka sve veći utjecaj antitradicionalizma tjera Zapad u sve ozbiljniju krizu pa tako polako i cijeli svijet. Zapad, a i cijela Europa, jednostavno nemaju drugačiji način za izbjeći potpuno rasulo nego restauriranjem tradicionalnih načela i tradicionalnog mentaliteta koji iz tih načela proizlaze. Naravno, maksimalno treba uzeti u obzir promjene vremenskih i prostornih uvjeta. Iako sve više ljudi to zamjećuje, ja širu paradigmatsku promjenu ne vidim. Svaka pozitivna promjena treba započeti na čovjeku, točnije na meni samom. Za to, unatoč izgledima, postoji velika mogućnost. Ako postoji želja, postoji i put. Ako je moderni zapadni čovjek u stanju uvidjeti da se prije svega on mora promijeniti, najprije što se tiče svojega pogleda na svijet i životnoga stila, onda to može imati i pozitivne društvene posljedice. Kamen temeljac nije politički program, nego čovjek. Zadatak, dakle, prije svega nije politički, iako je i to, nego sakralni. Treba pomoći modernom čovjeku da svoje krive poglede na svijet ispravi te da sebe ponovno učini tradicionalnim i sakralnim. To je glavni lijek za probleme svijeta. Politika, ako je vode ljudi odgovarajućih kvalifikacija prema pravim načelima, može svemu tome pomoći.  

 

Tradicionalistička misao posebno je snažna u Mađarskoj u kojoj ima pobornike u vodećoj oporbenoj stranci, nacionalno-konzervativnom Jobbiku, čiji je predsjednik Gabor Vona u mnogim prilikama govorio o Juliusu Evoli, Renéu Guénonu, Béli Hamvasu, Mirceau Eliadeu itd. Koja je tradicionalistička vizija mađarske budućnosti?

 

Tradicionalno je poimanje zaista jako u Mađarskoj, no sveobuhvatni antitradicionalizam još je jači. Kada je riječ o tome, stranka Jobbik se prije otprilike dvije godine našla ispred sudbonosnog „odabira puta“. Neopisivo tamni utjecaji pokrenuli su se u vezi tog „odabira puta“, a postupci pokrenuti pod nazivom „postranačivanje naroda“ (néppártosodás) značili su na neki način invaziju antitradicionalnih utjecaja. To je takva poučna priča koju bi se trebalo obraditi u posebnoj knjizi, što nije nemoguće da ću i učiniti. Tradicionalna vizija budućnosti, kao što sam spomenuo, prvenstveno se gradi na čovjeku − na čovjeku koji je među europskim intelektualnim ruševinama u stanju još misliti, koji se uspijeva oduprijeti utjecaju općih sugestija, koji je visoko diferenciran, koji može predstavljati pozitivan društveni utjecaj. Mentalitet Europe moraju promijeniti ljudi s već promijenjenim mentalitetom. Promjena se mora odvijati u smjeru od antitradicionalizma prema tradicionalizmu kako je to, između ostalih, opisao i René Guénon  u svojem djelu La Crise du monde moderne.

 

Mađarski tradicionalistički mislilac Béla Hamvas pisao je o „okomitoj provali barbarstva u društvu” i „unutarnjoj poplavi” s kojom se europsko društvo suočava od 19. stoljeća. Kako čovjek tradicionalnih uvjerenja treba živjeti i djelovati u današnjem svijetu?


U toj dramatičnoj i tragičnoj situaciji u kojoj se današnji čovjek modernoga svijeta, a prvenstveno modernoga Zapada nalazi i koju možemo nazvati svijetom antitradicije, potrebna je prije svega aklimatizacija. Simbolički rečeno, potrebno je savršeno poznavati društvenu, političku, intelektualnu i sl. klimu koja nas trenutno okružuje, ali ne radi prilagodbe toj klimi, a pogotovo ne radi služenja njoj, nego radi suprotstavljanja toj klimi. Potrebno je suprotstaviti se toj klimi i u tom suprotstavljanju treba razviti pozitivne i tradicionalne težnje za restauracijom koje se trebaju usmjeriti na promjenu ljudskog mentaliteta. To u slučaju uspjeha poput prirodne posljedice rađa plodom na različitim područjima. Nipošto nije pretjerivanje reći da su aktualizirani povratak na sveopće tradicionalne koncepcije i tradicionalni duh čovjekova zadnja prilika za izbjegavanje konačnog potonuća u barbarizam. Sve se više približava vrijeme kada ćemo i o ovome moći govoriti samo u prošlosti.

 

Projekt "Homecoming: Identity and opportunity"

 
Prema posljednjim popisima stanovništva Republika Hrvatska broji malo više od  četiri milijuna ljudi, čime se smatra relativno malom državom.
 
Hrvatski narod međutim, ako se granice zanemare, čak je dvostruko veći. Iako precizna istraživanja još nisu provedena, procijenjeno je čak 4, 4.5 milijuna duša koje se, okupljene u organizirane i aktivne zajednice diljem svijeta, naraštajima ustrajno identificiraju pripadnicima hrvatskoga naroda. Iseljavanje iz matične zemlje, odlazak u strane krajeve i zasnivanje novog života u nekim novim prostorima i okolnostima pojavnost je koja prati Hrvate dug niz godina, pa i stoljećima. Ono po čemu se hrvatsko iseljeništvo često ističe u svojim novim životnim prostorima jest kontinuiran napor i trud na očuvanju  svoga identiteta i prijenosu znanja i vrjednovanja vlastite baštine na nove naraštaje. Međutim, sama povezanost sa Domovinom često nije jednako zastupljena, razvijena i održavana, osobito među mladima.
 

Youtube kanal



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.