Razgovor s Amirom Riđanovićem

 

Razgovarao: Marko Paradžik, mag. iur.

Amir Riđanović rođen je 7. travnja 1958. u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1982.

Što je to tradicija i je li današnje hrvatsko društvo tradicionalno?

Slijedeći Guénona u nekolokvijalnom i izvornom poimanju tradicije, ona je kontakt ljudskoga i nadljudskoga, to jest božanskoga. Drugačije i jednostavnije rečeno, to je zapisano svjedočenje spomenutoga kontakta u svetim knjigama, podjednako Istoka i Zapada, kao što je npr. Biblija. Guénon koristi i izraz „primordijalna tradicija“, za razliku od kolokvijalnoga poimanja u kojemu sve može biti tradicija pa se tako u tom kolokvijalnom kontekstu može govoriti npr. o tradiciji šišanja trave. Latinsko tradere upućuje nas na to da se nešto prenosi, a to što se prenosi jest upravo svjedočanstvo o kontaktu ljudskoga i nadljudskoga. Zato se vjekovima ustraje na kanonu u kojemu se nema što mijenjati – npr. dogme.

Danas nijedno suvremeno društvo nije tradicionalno, već bi se prije moglo govoriti o  protutradicionalnosti suvremenoga društva. U tom smislu Hrvatska nije tradicionalno društvo te se danas tradicija kod nas svodi na folklor, folkloristiku i etnologiju. Tu zaista nema ničega od duha tradicije kako ga poima Guénon.

Koje biste Vi mislioce iz 20. stoljeća izdvojili kao tradicionaliste?

Možemo reći da takvih ima podosta, što je potpuno suprotno duhu vremena u kojem živimo. Neki od najvažnijih su mislioci i literati poput Renéa Guénona, Juliusa Evole, T. S. Eliota, Ezre Pounda, Mircea Eliadea, Béle Hamvasa, Fulcanelli, Ernsta Jüngera itd. Paradoksalno, neki se tradicionalni mislioci smatraju modernistima. Sjetimo se samo kako počinje Joyceov Uliks koji slovi kao kanon modernizma u književnost: Introibo ad altare Dei. Joyce iz tradicije uzima mitološke slike i simbole („Odiseja“) da bi dao smisao besmislenom danu i svakodnevici Leopolda Blooma. Njegov roman završava ismijavanjem toka svijesti kroz lik Moly Bloom u kojemu taj tok konstruira bez interpunkcijskih znakova. Bez ikakvog problema Joyceovi epigoni modernističkoga kanona i tzv. ljubitelji proglašavaju to poglavlje svojim kanonom. Nadalje, možemo spomenuti i prezimenjaka Joyceovoga lika, Allana Blooma, američkoga filozofa i klasicista, učenika Lea Straussa, i njegovu knjigu „The Closing of  the American Mind“ iz 1987. To je lucidna kritika „otvorenoga društva“ u kojoj obrazlaže da navodna otvorenost američkoga društva paradoksalno vodi u potpunu zatvorenost, relativizam, skepticizam – sve je dopušteno, opća permisivnost. Sve su to rezultati logičkoga pozitivizma i tzv. analize svakodnevnoga jezika koji nam ništa ne mogu reći o religiji, etičkim načelima i politici. Kritizirajući stanje na američkim fakultetima, Bloom navodi primjere studenata koji misle da je sve relativno pa da to čak piše u američkom ustavu. Naime, Bloom smatra da društvo i civilizacija počivaju na čitanju velikih religijskih i filozofskih knjiga koje majeutički oblikuju mlađi naraštaj što trpi najveći napad od moderniteta. Zamislite, tog su navodnog homoseksualca feministice i freudomarksisti optužili da je spomenutom knjigom ispalio prvi hitac u kulturološko-gnoseološkom ratu. Bloomu možemo samo čestitati na njegovome napadu na tu suvremenu frivolnost.

Što je to primordijalna tradicija?

To je ona gore spomenuta tradicija koja je prisutna u svim velikim religijama i duhovno-metafizičkim sustavima Istoka i Zapada: prije svega se nalazi u platoničkoj akademiji, kršćanstvu, islamu, izvornom starozavjetnom židovstvu, hinduizmu. Najveća suprotnost joj je newageovski sinkretizam i popularni spiritizmi koji upravo nju krivotvore te suvremena znanost koja se nalazi u službi određenih političkih elita, oligarhija.

René Guénon žestoko napada psihologiju Sigmunda Freuda u čijem kapitalnom djelu „Traumdeutung“ („Simbolika snova“) stoji citati iz Vergilijeve Eneide: „Ne uspijem li ganuti višnje bogove, pokrenut ću Aheront (podzemni svijet).“ Što je s C. G. Jungom koji je isto tako suprotstavio svoju psihologiju Freudu, ne priznajući njegovu redukciju čovjeka na podsvijest u kojem seksualni nagon apsolutno determinira čovjeka? Je li Jung tradicionalist ili modernist?

Guénon s pravom govori o „zločinima psihoanalize“. Kod Freuda je pojam psihoanalize zloupotrijebljen jer se ne radi o psihi (duša), nego o redukciji na id. Freudovo trojstvo superego, ego i id već je sama redukcija čovjeka u odnosu na tradicionalno poimanje čovjeka. U Freudovu djelu „Unbehagen in der Kultur“ postavlja se teza da je kultura tek puki proizvod seksualnosti (ida), dok u djelu „Der Mann Moses und die monotheistische Religion“ tvrdnju da se Mojsiju na brdu Sion nije objavio Bog nego opet seksualitet (id). Za takve su tvrdnje starozavjetni židovi predvidjeli kaznu kamenovanja. Za razliku od Freuda, Jung se uhvatio u koštac s tradicijom i njegov je pristup neusporedivo sveobuhvatniji (simbolika, alkemija itd.), međutim on je prije modernist zbog tzv. „Tiefenpsychologie“ jer njome podmeće psihologiju pod duhovnost i in ultima linea, kako René Guénon kaže, radi se o brkanju psihičkoga i duhovnoga.     

Filozofija u kolokvijalnom govoru ima pejorativno značenje. Što se događa s filozofijom u modernim vremenima?

Baš ništa! Na što li je spala nekadašnja kraljica cjelokupnoga znanja? Ako itko ima autoritet da nešto kaže o tome, onda je to Platon, iako on nikada nije napisao poseban dijalog o filozofiji. U Fedonu nam umirući Sokrat daje na znanje da je to priprava duše za smrt, a smrt je disolucija tijela i duše. Prema jednom od najvećih majstora dijalektike, filozofija nije nikakva dijalektika i nije npr. stroga znanost (Husserl), već je filozofija nešto povezano s dušom, ispravnije rečeno s besmrtnošću duše i idejama (entiteti u Božjem umu prije stvaranja ovoga svijeta i prije ljudskoga uma). Besmrtnost duše omogućuje nam i etiku i matematiku. Gdje se nalaze brojevi i etička načela? Iako zagovara besmrtnost duše, on se u Fedonu dijalektički poigrava sa školski rečeno dokazima za besmrtnost duše, pokazujući nedostatnost dijalektike da nam do kraja objasni besmrtnost duše koju zagovara. Platon je pravi otac tradicionalizma. To se može jednostavno utvrditi prema formalnoj strukturi njegovih dijaloga. Gotovo svako pitanje o kome se najprije dijalektički raspravlja završava mitom koji je izvorište viših načela, onih neprolaznih. Treba spomenuti i dijalog Gorgija u kojemu se raspravlja o retorici te je li bolje biti onaj koji trpi nepravdu ili onaj koji čini nepravdu, a sve završava mitom o posljednjem sudu. Ratio pomoću dijalektike dolazi do teze (hipotheton), dok tezu utemeljuje mit, sjedište vječnih načela (aniipotheton). Cijeli pothvat Platona jest da u razdoblju dekadencije klasičnoga grčkoga svijeta, u doba sofista, pokuša obnoviti svijet tradicije i tako spasiti Grčku. Njegov je cilj dakle bila obnova!

Da se nakratko vratimo u suvremenost, u Velikoj Britaniji u kojoj je gotovo cijelo 20. stoljeće na katedrama bila dominantna tzv. analitička filozofija, analiza svakodnevnoga jezika, logički pozitivizam etc., međutim u zadnjih tridesetak godina, pod vodstvom Richarda Sorabjia izveden je golemi pothvat. On i skupina autora prevode tzv. „Commentaria in Aristotelem Greca“, tekstove platoničke akademije kroz stoljeća, npr. Simplicius „O duši“, „O nebu“ itd. Nominalno su to komentari Aristotelovoga dijela, ali se zapravo raspravlja o platonističkim temama. Zašto je to važno za danas? Jednostavno zato što suvremena znanost ima slabe odgovore na vječna pitanja o kozmosu, sudbini čovjeka, duši itd. Na svoj način to je sve obradio René Guénon, vrhunski egzeget, pod nazivom sakralna i sekularna znanost.

   

Oswald Spengler ateizam shvaća kao „nužan izraz jednog u sebi dovršenog, u svojim religioznim mogućnostima iscrpljenog duševnog stanja koje se podaje onom anorganskom.“ Kako tradicionalisti gledaju na sekularizam i ateizam? Je li u njihovoj misli sekularizam svojevrsna vulgarizacija teoloških načela onako kako to vidi Carl Schmitt u svojoj političkoj teologiji?

Točna je ta misao Carla Schmita o sekularizmu koju spominjete. Ateizam je zapravo čisto bezumlje. Um traži uzrok svega i dobivamo lanac uzroka i posljedica, to jest kazualni neksus. Uzrok je ono što u vremenu prethodi posljedici, naravno ne samo to. Dakle, tzv. antecendens (ono što prethodi u vremenu) i consequens (ono što je vremenski iza). Um samim sobom zahtijeva da se taj lanac uzroka i posljedica završi u jednom uzroku svih uzroka. Srednjovjekovnom skolastičkom terminologijom to je causa causarum. To je ono što religija poistovjećuje s transcendencijom. U Starom se zavjetu precizno govori da se transcendencija nalazi s one strane vidljivoga svijeta, to jest s one strane zvijezda koje istodobno predstavljaju vidljivi i vječni svijet. Religija točno zna gdje se nalazi transcendencija. Ateizam je dakle istodobno i bezuman i religiozan. Religiozan je u svojem nijekanju religije. On zadržava ljudsku − zemaljsku stranu religije koju apsolutizira. Dostojevski u romanu „Demoni“ obrađuje demona slobode pod tezom „ako nema Boga sve je dopušteno“ sa svim zastrašujućim posljedicama takve sveopće permisivnosti. Izvor te teze je prosvjetiteljstvo koje odbacuje arhetipski intelekt (Boga) pa sve završava u sveopćem bezumlju, ratu svih protiv sviju. Spengler uvodi pojam sekundarne religioznosti, a to su zapravo sve ove sumanute religioznosti u stilu New Agea, kao posljedica negiranja Boga. Jednostavnije rečeno, kada izbacite religiju kroz vrata, ulazi vam kroz dimnjak. No ta koja vam ulazi kroz dimnjak zapravo je zloćudna, newageovska. René Guénon je o tome pisao prije gotovo stotinu godina kao o L'erreur spirite. Moderni kao religiju poznaju jedino socijalizam. Ta sumanuta stremljenja 19. st. najbolje opisuje marksistička „soteriologija“ – proletarijat kao spasitelj čovječanstva umjesto Krista i marksistička eshatologija – komunizam kao raj. Von Hartman u svojoj kritici takvih stremljenja zaključuje da ako ih prihvatimo, kao jedino racionalno rješenje ostaje nam kolektivno samoubojstvo. Nadovezat ću se ponovno na djelo Dostojevskoga, „Demone“, u kojemu lik Kirilova želi biti jači od Boga pa je spreman počiniti samoubojstvo na bilo čiji zahtjev, vjerujući da će tako pobijediti Boga. Sve dileme koje se javljaju u vezi s tim spomenutim stremljenjima utjelovljuje Stavroginovo razmatranje religije koje Dostojevski artikulira ovako: „Ako Stavorgin vjeruje da vjeruje, onda ne vjeruje. Ako ne vjeruje da vjeruje, onda vjeruje“.

René Guénon razlikuje profane i sakralne znanosti, to jest moderne i tradicionalne znanosti. U čemu je razlika? 

Matematičar i fizičar John Lennox s Oksforda odgovarajući Stephenu Hawkingu na njegovu misao o tome da su se „ljudi bojali mraka pa su zato izmislili religiju“ iznosi tezu da su se neki ljudi bojali svjetla pa su zato izmislili znanost. Moglo bi se reći da tzv. moderne znanosti uopće i nisu znanosti, o čemu se zapravo radi? Imate fluktuirajući svijet fenomena na koje vi primjenjujete određene matematičke modele. Ono što ne ulazi u te modele niti ne postoji. To nije ništa drugo nego zlouporaba matematike koja je započela u 16. i 17. st. s pojavom okultizma i atomizma. Navest ću primjer tradicijskih načela u znanosti i subverzije istoga. Kepler razumijevajući ispravno tradicijska načela dolazi do tri tzv zakona o gibanju planeta unutar planetarnoga sustava (1. putanje planeta nisu krugovi nego elipse − promatrački zakon, 2. u jednakim vremenima prolaze jednake prostore – harmonijski zakon 3. kvadrat vremena odnosi se prema prostoru na kub – harmonijski zakon izražen aritmetičkom formulom). U toj njegovoj spoznaji ključnu je ulogu imalo zapravo tradicijsko i Platonovo načelo (grč. sozein ta fainomena − „spasiti fenomene“). Cijeli sustav ne pokreće gravitacija nego tzv. harmonijski zakoni. Newton, poznati alkemičar i apokaliptičar te tek potom nebeski mehanicist, krivotvori treći Keplerov zakon, umeće gravitaciju izokrečući iz Očenaša redak „kako na nebu tako i na zemlji“ u  „kako na zemlji tako i na nebu“. Time je stvorena tzv. nebeska mehanika koja se jedno vrijeme poklapa sa stvarnim događajima na nebu da bi se to nepovratno raspalo pa su mu se Leibniz i neki drugi suvremenici rugali da Boga poima kao urara koji svako malo mora navijati svoju uru (nebeska mehanika) da bi se s njegovim matematičkim modelom poklopilo ono što stvarno vidimo kod nebeskih fenomena. To je primjer kako Newton subverzivno djeluje i izvrće izvorni smisao trećega Keplerovoga zakona. Tim principom djeluju današnje moderne znanosti. 

Spomenut ću još izvrstan primjer kritike suvremene znanosti od schillerovca Brucea Directora kroz njegovu kritiku drugoga zakona termodinamike. Cijeli schillerovski pokret (Schillerov institut) kojem pripada, bez obzira na raznolikost njegovih pripadnika, pokazivao je sklonost tradicijskim načelima, prije svega zahtjevom za radikalnom promjenom američkoga sveučilišta i vrijednosti na kojima je utemeljen. Temelj bi prema njima trebao biti Platon, Nikola Kuzanski, Kepler, Bach.

Viktor Orbán je u svojim govorima znao citirati Belu Hamvasa. Imamo li u političkom svijetu političare tradicionaliste i kako se misao tradicionalista odnosi prema ideološkim pojavama kao što su neoliberalizam, socijalizam, nacional-socijalizam, nacionalizam, fašizam i konzervativizam?

Sve navedeno su modernizmi koji proizlaze iz prosvjetiteljstva i prosvjetiteljske redukcije. Tradicionalisti zastupaju stajalište koje se nalazi s one strane svega navedenoga u vašem pitanju. Primjerice, tipični tradicionalistički stav iznosi Aristotel u svojem razlikovanju tiranije od demokracije time što je u tiraniji jedan tiranin, a u demokraciji su svi tirani. Dakako, Aristotel time ne zagovara nikakvu tiraniju, a još manje demokraciju. U Platonovoj akademiji otprilike postoji znamenita podjela s obzirom na broj onih koji su na vlasti. Jedan, mnogi i svi. Ako je jedan i pravedan, onda se radi o monarhiji, a subverzija toga je tiranija. Ako je nekolicina na vlasti i ako su pravedni, onda su aristokrati, a subverzija istoga je oligarhija. Ako su svi na vlasti, a radi se o pravednom poretku, onda je to demokracija, a subverzija toga je ohlokracija (ološ). Mogli bismo reći da suvremene demokracije predstavljaju kombinaciju oligarhije i ohlokracije (financijske, industrijske, vojne itd.). U Platonovoj se akademiji kozmička načela zrcale na društvu kao cjelini, kao i u podjelama na kaste u hinduizmu. Aristotel zato u povodu ovog pitanja u „Metafizici“ citira Homera: Heis koiranos esto – „Neka bude jedan gospodar“. 

Već u osvit suvremenoga doba u kojem danas živimo imamo filozofe i pisce koji se uglavnom rugaju demokraciji te njezinome famulusu novinarstvu. Primjerice, Nietzsche, Flaubert, Baudelaire, Joseph de Meistre, Berdjajev, svi oni svoju kritiku temelje na tradicijskim načelima. Zaključno, citirat ću Josepha de Maistrea: „Svaki narod zaslužuje vlast koju ima“.

Filozof i povjesničar umjetnosti Roger Scruton tvrdi da je modernizam u arhitekturi išao ruku pod ruku sa socijalističkim i fašističkim projektima da liše Europu njezine hijerarhijske prošlosti. Kako tradicionalisti gledaju na modernu umjetnost i općenito na samu umjetnost?

Možda je i ponajbolji tekst o ovakvim pitanjima napisao 1948. Hans Sedlmayr pod naslovom „Verlust der Mitte“ („Gubitak središta“). Prema njemu je gubitak središta izbacivanje čovjeka iz središta kozmosa (moderni subjektivizam) koji se u umjetnosti najbolje obilježava gubitkom slike ljudskoga lika. Analogijom s bizantskom umjetnošću u kojoj je bjesnio rat između ikonoklasta i ikonodula, ovaj modernitet možemo prepoznati kao ikonoklazam. U njemu opet vidimo Guénonovske disolucije. Disolucije stilova zapravo su redukcija na anorgansko, bezdušno, a cijeli proces, kako smatra Sedlmayr, započinje otprilike francuskom revolucijom. Primjer je poljareva kuća arhitekta Le Douxa koja lebdi nad zemljom i time gubi kontakt sa zemljom kao uporištem. Time se razotkriva da modernosti nedostaje temelj, odnosno modernost nastaje na razaranju vlastitoga temelja. U knjizi Daria Gambonia, čovjeka koji je priredio mnogobrojne konceptualne izložbe, opisuje se upravo nestanak stvarnosti u konceptualizaciji. Stvarnost jednostavno nestaje. Što se tiče pojma originalnosti, moderni su iskrivili njegovo značenje i poistovjetili ga s novim te time čine radikalni prekid s tradicionalnim načelima. Hegel spada u generaciju koja je s početkom 19. st. još uvijek znala da originalno i novo nisu sinonimi. Hegel govori otprilike sljedeće („Estetika“): Nije originalno ono što je jednoj budali palo na pamet a drugoj nije. Lat. origo, -inis. zapravo je izvor iz kojega sve proistječe te predstavlja najstariji dio nečega. U umjetnosti kroz strukturu djela treba doprijeti do tog izvora i započeti obnovu. Retur eternelle!

Za tradicionalne mislioce povijest je promatrana kao cikličan proces koji se izravno suprotstavlja linearnom poimanju povijesti u kojem se očituje ideologija napretka. Koji je izvor linearnog promišljanja povijesti u vidu napretka čovječanstva? Je li Oswald Spengler modernist ili tradicionalist u svojem poimanju povijesti?

Američki general Ambros Bierce izjavljuje početkom 20. stoljeća da je povijest izvještaj, uglavnom lažan, koji stvaraju političari, uglavnom hulje, provode ga generali, uglavnom budale, a o tome pišu intelektualci, uglavnom neznalice. 

Nažalost, moderni krivotvore kršćansko poimanje povijesti koja kreće od Božjega stvaranja svijeta do spasenja i pretvaraju ga u kvazikršćansko-optimistično pravocrtno kretanje. To je nekakvo linearno kretanje bez višega cilja i smisla. Jedino postoji vlastito zanimanje kao zanimanje slobodne individue (John Locke). 

Osobito socijalizam (Moses Hess, Karl Marx) predstavljaju krivotvoritelje, svjesno ili nesvjesno, ni manje ni više, jednog spiritualističkog franjevačkog pokreta čiji je začetnik Joakim de Fiorea. Njegova podjela povijesti na razdoblja Oca, Sina i Duha Svetoga postaje kod Mosesa Hessa Otac = židovstvo, Sin = srednji vijek, Duh Sveti = Spinoza i francuska revolucija. Ta zapravo apokaliptična snatrenja i snoviđenja dosežu svoj vrhunac u ideji revolucije i subverziji, jednom riječju u ideji eshatološkoga raja nazvanoga „komunizam“ koji s neba spuštaju na zemlju. Posljednji sud zamijenjen je partijskim sudom. Potpuno se slažem s Berdjevljevom tezom da je kršćanstvo religija uskrsnuća, a marksizam religija ubojstva.

Cikličko poimanje povijesti nije samo vječno vraćanje istoga (Nietzsche), nego predstavlja Eternelle Retour, vraćanje na izvor i obnovu iz tog izvora prema religijskim kozmičkim načelima. U svim religijskim ritualima, od Egipta preko judaizma, kršćanstva, islama, traži se obnova kroz rituale povratka na izvor, a ne putem revolucionarnoga masakra i terora.

Mislim da je Spengler tradicionalist, no s modernističkim natruhama. 

Tradicionalisti promatraju moderno doba kao mračno doba, dakle nešto negativno. U odnosu prema takvom poimanju moderne i modernoga društva, René Guénon i Julius Evola propagiraju djelima i životom pasivno čekanje i povlačenje u mistiku za razliku od Spengler i Jüngera koji propagiraju aktivno življenje u modernom dobu, bilo kroz fatalizam (Spengler − čovjek takta) ili heroizam (Jünger − radnik, vojnik, anarh, odmetnik). Možemo li ponovno pronaći izvorna tradicionalna načela i u današnjem vremenu živjeti po tim načelima?

Možemo uzeti primjer Renéa Guénona koji je pokušao živjeti prateći religijska načela, stvorivši šest gnostičkih inicijacija, uključujući gnostičku crkvu, da bi to sve odbacio shvaćajući da je to Menschliches, Allzumenschliches (op. a. ljudsko, odviše  ljudsko – Nietzsche) te se okrenuo izvorima u svetim tekstovima – Biblija. Svjedočanstvo o kontaktu ljudskoga i nadljudskoga (božanskoga). Kako je takav život na Zapadu zbog različitih disolucija/raspadanja organskoga života kroz umjetnost, znanost i različite pseudoreligije nemoguć, Guénon je napustio Europu i 1928. otišao kod sufija u Egipat. Smatram da je on bio i katolik i sufi jer nam to govori njegova poznata izjava da je još jedino sveto mjesto gdje možemo zateći nešto od primordijalne tradicije Sveta Rimska Crkva.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.