Razgovor s Tomaszom Szczepanskim

 

Autor: Leo Marić

Dr. sc. Tomasz Szczepanski (Szczecin, 1964.) poljski je povjesničar, pisac i politički aktivist. Sudjelovao je 1980-ih godina u antikomunističkom pokretu otpora uređivajući više samizdat časopisa, od kojih je najvažniji „Międzymorze“ (1987. − 1989.). Nakon demokratskih promjena uključio se u stranačku politiku kao član vodstva Konfederacije nezavisne Poljske, stranke proizašle iz masovnoga antikomunističkoga sindikata“ Solidarnost“. Godine 1998. osnovao je i otada vodi Udrugu za tradiciju i kulturu „Niklot“, jedinu identitarnu udrugu u Poljskoj. Autor je triju knjiga te više od sto znanstvenih radova, eseja i članaka u poljskim i stranim časopisima.

1. Pišući o geopolitičkom konceptu Međumorja, što me zapalo u ovom broju našeg časopisa, nije bilo moguće u literaturi zaobići vaše ime. Zahvaljujemo Vam stoga što ste posvetili djelić svojega vremena kako biste nam odgovorili na nekoliko pitanja vezanih uz Međumorje i geopolitiku srednje i istočne Europe, postavši tako prvi inozemni suradnik našeg časopisa. Prelazeći na stvar, biste li nam mogli reći što zamisao Međumorja predstavlja suvremenim Poljacima? Koliko je to poznato u javnosti i koje je njegovo značenje u trenutnoj vanjskoj politici Poljske?

Treba razlikovati poznavanje te zamisli u povijesnom i u suvremenom kontekstu. Povijesno je to bila jedna od glavnih poljskih geopolitičkih ideja i o pokušaju njezina ostvarenja u razdoblju 1918. − 1921. od strane tabora okupljenoga oko tadašnjega državnoga poglavara Józefa Piłsudskog, učio je svaki poljski srednjoškolac.

Međutim, suvremeni elementi razmišljanja u duhu te koncepcije prisutni su u poljskoj političkoj misli, ali radije ne pod tim nazivom i rijetko kao cjelovita zamisao, već prije kao nadopuna vanjskoj politici oslonjenoj na pripadnost NATO-u i Europskoj uniji. Simptomi takvoga razmišljanja su raznovrsne inicijative s ciljem svrstavanja zemalja regije, počevši s Višegradskom skupinom. Simptom sličnoga razmišljanja također je potpora težnjama za nezavisnošću Ukrajine, Bjelorusije i kavkaskih zemalja.

2. Zamisao Međumorja, ideja snažne srednjoistočne Europe, predstavljena je kao geopolitički štit protiv rastućega njemačkoga i ruskoga utjecaja u našim zemljama. Unatoč tome, stvaranje snažnih institucionaliziranih odnosa u srednjoistočnoj Europi neki doživljavaju kao jačanje američke pozicije i interesa u ovom dijelu Europe, kao neku vrstu atlantističkoga „trojanskoga konja“.

 

Bez sumnje, vojna i politička prisutnost SAD-a na europskom kontinentu čimbenik je koji koči obnovu njemačkoga imperijalizma i otežava njegovo zbližavanje s ruskim imperijalizmom. U tom je smislu to za nas pozitivan čimbenik. Negodovanja njemačkih nacionalista i francuskih ljevičara me ne zanimaju, ne osjećam nikakvu „europsku“ solidarnost s njima. Pristaša sam izlaska Poljske iz EU (uz ostanak u NATO-u, bude li on ono što je trebao biti od početka, a to je obrambeni pakt Zapada). Tvorci analogije „trojanskoga konja“ mogu biti mirni – rado bismo napustili zidove Troje.

3. Bi li zemlje na području između Baltika, Crnoga mora i Jadrana mogle tražiti saveznike u regionalnim silama i postoji li uopće alternativa tomu?

 

Što se tiče Rusije i Njemačke (koje su sile i u širim okvirima od regionalnoga), moguće je svakako iskoristiti možebitna proturječja među njima, odnosno situacije u kojima bi se jedna od njih našla u političkoj nužnosti da s nama uspostavi suradnju. Nemam ipak iluzija, niti jedna od tih zemalja nije spremna priznati subjektivitet regije. To proizlazi ne samo iz njihovih potencijala, nego i političkih tradicija. Zato bih u odnosima s njima radije računao na njihove unutarnje probleme nego na njihovu blagonaklonost. Primjerice, moguće je da Nijemci ne će uspjeti obuzdati svoje muslimane, a Moskali[1] – cijenu vlastita imperijalizma. U tom drugom slučaju riječ je ne samo o financijskoj ili političkoj cijeni. Jednostavno, ako se želi graditi imperij, tada on mora – u slučaju Moskve – biti etnički raznolik jer imperijalistička politika nameće nužnost ako ne dobrih, onda barem korektnih odnosa sa zemljama središnje Azije, što pak znači nemogućnost odstranjivanja pridošlica iz tih zemalja. To od Rusije zahtijeva da ne odustane od sjevernog Kavkaza, što također predstavlja nemogućnost odstranjivanja njegovih stanovnika iz glavnoga grada i ostalih ruskih gradova u koje se naseljavaju stanovnici te regije. Naposljetku, sjeverni Kavkaz čine napola nezavisne države koje Rusija financira da održi ondje svoj utjecaj (u Čečeniji su uostalom u temelju prava šerijat i adat – čečensko plemensko pravo). S gledišta čisto ruskoga nacionalnoga interesa, bolje bi bilo priznati im nezavisnost, prekidajući samim time financiranje (to je dobar primjer suprotstavljenosti nacionalizma i imperijalizma). U Rusiji trenutno raste etnička svijest samih Rusa, o čemu može posvjedočiti i primjer popularnosti umjereno nacionalističkoga blogera i političara Aleksa Navalnog.

Dovoljno je samo pogledati kako će se glasno pitanje Krima i diskriminacije tamošnjih Tatara  pronijeti islamskim svijetom. Putin je također toga svjestan i za svojeg tamošnjeg posjeta pozivao je sve narodnosti na suradnju. Nisam vidovnjak, ali znam kako će to izgledati u stvarnosti jer postoji nešto na što uvijek možemo računati kod Rusije – na mješavinu napuhanosti, gluposti i šovinizma njezinih vladara. Napisao je to u svojim uspomenama Józef Oxiński, jedan od sporednih vođa poljskoga ustanka 1863./64., a pisao je to u vrijeme kada se poljsko pitanje činilo definitivno pokopano.

U situaciji ozbiljnih unutarnjih problema (i odlučnoga otpora prema njezinim vanjskopolitičkim zahtjevima) Rusija će popuštati. Međutim, takva kakva je – samo u toj situaciji.

Treća moguća regionalna velesila je Turska. No, mogućnost njezina djelovanja kao pozitivnoga faktora za regiju ovisi o nečemu na što vjerojatno nitko ne može utjecati – o opstanku kemalizma (tj. sekularnoga turskoga nacionalizma) kao vodeće turske ideologije. Jer ako kemalizam u Turskoj odumre, na njegovo će mjesto doći islamizam, s očitim političkim posljedicama prije svega za Balkan, ali posredno i za cijelo Međumorje.

4. Jedna od zapreka u stvaranju federacije Međumorja u dvadesetogodišnjem međuratnom razdoblju bilo je neprijateljstvo među državama srednjoistočne Europe, posebno između Poljaka i Ukrajinaca, odnosno Mađara i njihovih susjeda koji su nastali na temelju Trianonskog sporazuma. Koje je rješenje tog problema?

 

Poljsko-ukrajinsko neprijateljstvo, podgrijavano od strane moskovske agenture (tako je bilo još za Narodne Republike Poljske, čemu sam bio svjedok), ima prije svega povijesni značaj. Malo je toga što bi potaklo na pravi sukob, kao onaj koji se odvijao do 1945. Nema brojnih manjina u obje zemlje, niti kompaktnog teritorija koji nastanjuju. Na obje je strane malo političkih krugova koji realno vjeruju u promjenu granica, a ti koji postoje imaju minimalnu potporu.

Ono što trenutno može predstavljati problem u poljsko-ukrajinskim odnosima je sljedeće:

a) Zaštita poljskih spomenika u Ukrajini (u Poljskoj je situacija s ne tako brojnim ukrajinskim spomenicima, kao što su lemkovske crkve, puno bolja, čak i unatoč uništavanju tijekom komunističkog razdoblja)

b) Nepovoljne odluke ukrajinskih lokalnih vlasti prema određenim pravima manjina

c) Privezanost ukrajinske strane uz antipoljske tradicije

To su sve ipak drugorazredna i rješiva pitanja. Što se tiče kulta Organizacije ukrajinskih nacionalista i Ukrajinske ustaničke vojske, on tamo ima prije svega antimoskovsku dimenziju, a stupanj znanja o zločinima ukrajinskih nacionalista nad poljskim stanovništvom je skroman. S vremenom će se to mijenjati, zahvaljujući čemu i te ocjene mogu biti bliskije povijesnoj istini. Što se tiče poljske manjine, taj se spor tiče npr. povratka nekih crkvenih objekata, financiranja manjinskih organizacija itd., a ne osnovnih pitanja. Ako i postoje procesi ukrajinizacije, provodi ih prije svega nitko drugi nego Katolička crkva koja je tamo kao i kod nas doživljavana kao oslonac poljaštva. Crkva pokušava pretvoriti tamošnje Poljake u Ukrajince rimokatolike kako bi se bolje ukorijenila, a u konačnici provela daljnju ekspanziju. Ona upravlja interesima sebe kao ustanove, a ne interesima nekog određenog naroda.

Mnogo bi opasniji za srednju Europu mogao biti mađarski revizionizam, prije svega kada bi dobio podršku Njemačke ili Moskve. Pritom, ukoliko je i moguće zamisliti određene granične ispravke u korist Mađarske vezane uz usko pogranična područja na kojima je mađarsko stanovništvo u značajnoj većini, utoliko su opsežnije izmjene nemoguće. Kako oni zamišljaju ponovno preuzimanje Transilvanije u kojoj mađarsko područje (zemlja Seklera) predstavlja etnički otok odijeljen od trianonske Mađarske pojasom rumunjskoga stanovništva? Kulturna autonomija za tu regiju (koja je uostalom formalno nekada tamo i postojala) predstavlja takvu vrstu rješenja koje je ostvarivo. Moraju to razumjeti za svoje dobro jer je pokušaj obnove višenacionalne Krune sv. Stjepana iluzija. Oko njih su ustrojeni narodi s vlastitim državama i osjećajem ponosa. Lajos Kossuth trebao se u vrijeme Proljeća naroda dogovarati s narodnim elitama nemađarskih naroda Ugarskoga kraljevstva koje su se rađale (to mu je uostalom savjetovao general Bem). Tada možda Mađari ne bi morali ratovati s vašim Jelačićem, Slovacima ili Avramom Iancu, kao da je bilo premalo imati Austrijance za neprijatelje. Povijest je otišla drugim smjerom i treba tražiti moguća rješenja u sadašnjim uvjetima.

5. Ne možemo zaobići pitanje ukrajinske krize. Kakva je uloga te velike istočnoeuropske države u zamisli Međumorja? I kakve su, u kontekstu nedavne revolucije i trenutnog rata, mogućnosti ukrajinske vanjske politike?

 

Ukrajina je zbog svoga položaja i potencijala ključna država za ostvarenje te zamisli. Bez Ukrajine i Bjelorusije Međumorje može biti samo svojevrsni geopolitički tampon između Rusije i Njemačke.

Što se pak tiče mogućnosti njezine vanjske politike, čini mi se da one ovise prije svega o njezinim vojnim mogućnostima. Unatoč očitim gubitcima, nastavak sukoba s Moskvom je nužnost jer u protivnom će Zapad priznati moskovsku okupaciju. Ako Ukrajini bude isporučivana pomoć, a sankcije prema Rusiji budu stvarne, tada će dugoročno sukob više iscrpljivati Moskvu nego Ukrajinu. Sukob može izbaviti Europu iz apsurdnog pacifizma, a što je podjednako važno – prisiliti na potragu za drugim izvorima energije osim ruskih. Međutim, to mora potrajati jer upravo sukob daje impulse za kojima tek onda slijede djela. To se lijepo vidi u mojoj zemlji, iako imamo vladu koja je liberal-demokratska i u načelu odbojna prema vojsci i domoljubnim tradicijama, nakon moskovske agresije na Ukrajinu cijela ta antivojna propaganda kao da je isparila. To je vidljivo čak na sitnicama – kada je predsjednik Lech Kaczyński organizirao vojnu paradu u Varšavi, liberal-demokratski establishment je to izrugivao. Kada je ove godine na Dan poljske vojske (15. kolovoza, godišnjica pobjede nad boljševicima u bitci za Varšavu) takvu paradu organizirao predsjednik Komorowski, koji je povezan sa liberal-demokratskim, ali i postkomunističkim establišmentom, nitko se nije smijao. Vraćajući se na pitanje Ukrajine, ja cijenim značaj djelovanja soft power svake vrste, ali trenutno je za Ukrajinu najvažnija obnova i razvoj vojske, a ne diplomacija.

6. Ruska uključenost u ukrajinsku krizu, otvorena diplomatska i vojna potpora pro-ruskim separatistima u istočnoj Ukrajini, otvara pitanje nacionalne sigurnosti i nekih drugih europskih država s brojnom ruskom manjinom, konkretno Estonije, Latvije i Litve. Smatrate li da je riječ o stvarnoj opasnosti te kako na nju u tom slučaju odgovoriti?

 

Dokle god Rusija bude doživljavala sebe kao imperij, a ne kao normalnu (iako malo veću) nacionalnu državu, dotle će predstavljati stvarnu opasnost za svoje susjede. Potrebno je jačati obranu tih država, također pod kutom asimetričnog sukoba, tako da bi eventualna okupacija stajala Rusiju što je više moguće. Treba staviti naglasak na stvarna gospodarska djelovanja koja su za Rusiju bolna – prije svega osamostaljivanje od ruskih energetskih sirovina, što je u ovom trenutku sasvim moguće.

Naravno, treba i podupirati antiimperijalističku rusku oporbu, ali onu koja bi mogla doprijeti do naroda, a ne samo do pozapadnjačenih elita u Moskvi i Sankt Petersburgu. Dakle, podupirati etnonacionaliste, a ne homoseksualnu „oporbu” i feministkinje iz Pussy Riota. U ruske okcidentaliste („zapadnjake”), nekakvu suvremenu verziju Čadajeva ili Herzena,  jednostavno ne vjerujem. Drugim riječima, takvi su ljudi tamo postojali oduvijek (od 19. stoljeća), ali nemaju priliku za stvarni uspjeh izuzev u krugovima građanske inteligencije. Jedan Vladimir Bukovski nikada tamo neće postati predsjednik, čak i kad bi mu bio dopušten povratak u Rusiju. Prije svega, treba podupirati takvu rusku oporbu koja je nacionalna, ali ne pravoslavna, i pritom mislim također na neopaganske krugove. Historiozofsku školu Širopajeva vrijedi podupirati unatoč oduševljenosti Trećim Reichom njezina lidera – jer ipak je on odlučni kritičar ne samo komunizma, nego i imperijalizma. Upravo je pravoslavlje sa svojim idejama „narod bogonosjec” i „Treći Rim” duhovni motor moskovskoga imperijalizma koji tamo nije samo u ulozi državne politike, nego i religijski imperativ. Moskovski pravoslavni svećenici zapravo su službenici imperija, samo u nešto drugačijim odorama. U skladu s tim, prema njima se treba odgovarajuće odnositi. Mislim da su većina njih ili imperijalisti ili ljudi koji ostvaruju karijeru u religijskom biznisu. Oni pak, koji istinski vjeruju u Dostojevskog i Danilevskog i spremni su nas osvajati radi našeg vlastitog dobra, moraju shvatiti da je njihova vjera lažna i da nam Moskva nema za ponuditi ništa osim vodke i kavijara.

U kontaktima s Kinom diplomati država ugroženih moskovskim imperijalizmom moraju izjavljivati da razumijemo kako su nepravedni ugovori koje je Kina bila prisiljena sklopiti s europskim velesilama u 19. stoljeću bili iznuđeni, a samim time nepravovaljani od samog početka te da će pokušaj ispravljanja njihovih posljedica biti prihvaćen s punim razumijevanjem kao ispravljanje povijesne nepravde.

7. Bjelorusija je trenutno jedina zemlja u istočnoj Europi koja nije prošla klasičnu tranziciju u liberalno-demokratski politički sustav, u kojoj sovjetski simboli i politička mitologija zadržavaju svoj privilegirani položaj. Dakako, to je državi pomoglo da izbjegne liberalne društvene eksperimente i nametanje modela konzumerističkoga društva, ali je u isto vrijeme spriječilo mogućnost obnove tradicionalnoga bjeloruskoga nacionalnoga identiteta. Postoji li nada za promjenu bjeloruskoga društva u bližoj budućnosti te u kojoj je mjeri uopće vanjska politika Lukašenkova režima ovisna o Rusiji?

 

Započet ću anegdotom. Sakrat Janovič, poznati bjeloruski pisac iz Poljske, jednom je rekao da svaki put kad dolazi u Minsk vidi ruski grad pod bjeloruskom okupacijom. To oslikava kontrast između ruskoga jezika kojim se služi većina stanovnika glavnoga grada Bjelorusije i uredovnoga bjeloruskoga jezika, ali pokazuje i još nešto. Naime, diktatura Lukašenka ostvaruje ipak određenu pozitivnu ulogu prema slabosti bjeloruskoga nacionalnoga identiteta. Naime, održava stabilnu državu koja djeluje na svijest ljudi samom činjenicom svojega postojanja. Njegova diktatura čini se dosta dugotrajnom, a tome je tako iz nekoliko razloga. Dokle je god promoskovski orijentiran, zadržava prema Moskvi povlašten trgovački položaj, npr. niže cijene energetskih sirovina. Moskva je dotirala njegovu državu. Nakon iskustava 20. stoljeća, prije svega Drugoga svjetskoga rata i staljinizma, bjelorusko društvo nema previsokih očekivanja. Ne treba smetnuti s uma već tradicionalnu bjelorusku strpljivost. To je dakako stereotip, ali stereotipi ne nastaju bez razloga.

Rusko-ukrajinski sukob dodatno je osnažio njegovu poziciju jer se Bjelorusija pokazuje, prije svega vlastitim građanima, kao oslonac stabilnosti. On sam čini geste neovisnoga vladara (kao primjerice to posredovanje u rusko-ukrajinskom sukobu), iako nije sigurno ni da to nije dogovoreno sa službenim Kremljom.

Dodajmo tome slabost oporbe. Kod zemalja komunističkoga sustava, uvijek se moramo pitati koliki je stupanj infiltracije političke policije koji je i u Poljskoj bio prilično velik unatoč tome što se naša zemlja pozitivno isticala stupnjem antikomunističkoga otpora. Što bi se tek moglo reći za Bjelorusiju u kojoj su sovjetske strukture glatko prešle u novu stvarnost koju su uostalom i sustvarale. Dodajmo da je dio od Zapada financijski podupirane oporbe podlegao demoralizaciji zbog mogućnosti lakog pristupa stipendijama i potporama, što režim spretno iskorištava. Zapravo, ja ne vidim perspektivu antilukašenkovskoga revolta u skorije vrijeme. Podsjećam da su se za njegove vlasti izmijenila tri predsjednika Rusije, što ima svoj značaj.

Međutim, činjenica da je to autoritarna, a ne totalitarna diktatura, dopušta također provođenje određenog djelovanja na polju nacionalnoga preporoda. Uostalom, određeni dio takva djelovanja prihvaćan je (ili barem toleriran) od strane režima. Vrijedi također napomenuti da jedna od pozitivnih nuspojava moskovske agresije na Ukrajinu može biti trezveniji pogled Bjelorusa na Rusiju.

8. Mnogi europski nacionalisti i konzervativci vide u Rusiji izbavitelja od američke globalne hegemonije, a u putinovskoj „suverenoj demokraciji” priželjkivanu političku alternativu globalizmu. Zadnjih mjeseci posebnu pažnju svjetskih medija privlači ideolog neo-euroazijanizma Aleksandar Dugin, koji već dva desetljeća izgrađuje svoj (geo)politički sustav suprotstavljen liberalizmu i jednopolarnom svijetu. Kakvo je Vaše viđenje Duginovih ideja?

 

Obožavanje tih Putinu korisnih konzervativnih idiota (kod nas ih također ima) prije svega je posljedica njihova neznanja o tome kakvo je pravo lice Moskve te vlastite slabosti koju žele tako rekompenzirati. S obzirom na to da nisu u stanju u vlastitim zemljama osigurati čak ni slobodu korištenja izrazâ kao što su „crnac” (nedavno je zbog toga jedan poljski europarlamentarac morao platiti kaznu), nemamo u tom slučaju o čemu razgovarati. Vlastita slabost može biti uzrokom mnogih opasnih bolesti, o čemu je još i Nietzsche pisao. Jedna od njih je „moskalofilija” [rusofilija, op. prev.]. Ovdje možemo povući analogiju s Česima u 19. stoljeću koji su zbog ugroženosti germanizacijom računali na pomoć Rusa. Ipak, bliski susret s objektom kulta djelovao je otrježnjavajuće. I tako je Masaryk, koji je u mladosti bio moskalofil, s putovanja u Moskvu donio kozački bič koji je objesio iznad radnoga stola. Rekao je da svaki put kada se razočaran problemima s austrijskom vladom prisjeti svoje davne simpatije, jednostavno pogleda na taj svoj suvenir iz Rusije i odmah mu to prolazi.

Narav bizantsko-turanskoga političkoga sustava Moskve je despotizam, što označava stvarnu redukciju državljana na razinu robova. Ostavimo po strani zašto veliki dio Moskala prihvaća ropstvo, iako mi se čini da tu religijski čimbenik igra osnovnu ulogu. Bitno je pitanje tko je tamo subjekt, a odgovor je: taj koji i uvijek – car i njegov najuži krug te u ograničenom stupnju njemu odani slojevi. Do 1917. te je slojeve činilo činovništvo i časnici, a u razdoblju 1917. − 1991. činovništvo shvaćeno kao partijski aparat („nomenklatura”) s autonomnim segmentom policije i vojske. Danas su to oligarsi iz careva okružja (korištenje izraza „predsjednik” za Putina, iako formalno ispravno, ipak dovodi u zabunu) i administrativni aparat koji u svojoj vrhušci proizlazi iz tajnih službi. Kakve oni imaju stavove? Upravo takve da moraju održati i proširiti vlast, a ostatak – to ovisi o okolnostima. Danas podržavaju Pravoslavnu crkvu i bore se protiv liberalne ljevice jer to pomaže očuvanju vlasti, iako je to uostalom razumno. No, već sutra može biti potpuno drugačije ako to bude pomagalo očuvanju vlasti u imperiju, Femen će nastupiti na moskovskoj televiziji. Nazivanje Putina osloncem konzervatizma samo zato što se pokazuje u crkvi (kojom trenutno upravlja bivši agent KGB-a) i ograničava homoseksualnu propagandu, ima isto toliko smisla koliko smatrati stranku Žirinovskoga liberalnom i demokratskom jer se tako zove. Uostalom, po pitanju aktivista LGBT, kao što je poznato, Salvador Allende je imao zdravi stav (barem u mladosti). Znači li to da trebamo tog komunističkog predsjednika Čilea i agenta KGB-a nazivati konzervativcem? A u zagradama, „konzervativac” koji štiti Lenjinove spomenike zaista predstavlja politički oksimoron.

Što se tiče Dugina, cijenim to što je iskreno ustvrdio da nezavisna Poljska ne bi trebala postojati jer bolje je imati posla s otvorenim neprijateljem. Politički sadržaj euroazijanizma je formula za gospodarenje Rusije na određenom području uz očuvanje elemenata regionalne samouprave neruskih naroda i vjerske tolerancije. Pitanje je tko osim Rusa može na to nasjesti? U samoj Ruskoj Federaciji ne može jer je već čak i u Tatarstanu vidljiv razvoj islamskoga fundamentalizma. Možda Kalmuci jer su kao budističko pučanstvo izolirani, možda Ugrofinci Volge i Sjevera jer budući da su to mali i geopolitički okruženi narodi, nemaju velikog izbora i moraju prihvaćati ono što nameće Centar, pokušavajući pritom interpretirati to tako da iz toga za sebe izvuku što veću korist. U SSSR-u su to bile „lenjinovske norme narodne politike” na koje se pozivalo u obrani pred potpunom rusifikacijom, a na isti način može to biti prihvaćanje samouprave prema euroazijskoj doktrini (iako je možda vrijedno podsjetiti da su nakon 1917. stvorili ideju Povolško-uralske zajedničke države naroda regije između Volge i Urala, a ta se ideja može ponovno pojaviti u situaciji nekakvoga geopolitičkoga potresa). No, već je Ukrajince nemoguće stjerati u euroazijski kolhoz, osim možda vojnom okupacijom njihove države, što je za Moskvu ipak prevelik zalogaj. Otvoreno je pitanje što s Bjelorusijom, ali i tamo treba uzeti u obzir više od 20 godina postojanja nezavisne države.

Ono što u stvarnosti može proizaći iz euroazijanizma, i što bi za Poljake (ali također npr. za Čehe) bilo smrtno opasno, to je rusko-njemački savez (ali to bi zahtijevalo da se iz Europe izgura SAD i da k tome sama Njemačka to želi). S tim da za to nije potrebno stvarati nikakvu političku ideologiju, već je dovoljan sam državni interes. Za kraj, nemoguće je govoriti o trenutno jednopolarnom svijetu s obzirom na postojanje Kine.

9. Kako vidite budućnost Višegradske skupine, zajednice četiriju država srednjoistočne Europe? Koje su perspektive takve zajednice unutar Europske unije i ima li mogućnosti za njezinim proširenjem na Hrvatsku?

 

Postojanje Skupine je vrlo vrijedno jer omogućava postizanje sloge naroda srednjoistočne Europe već u okvirima EU, tvoreći tako određeni politički kapital koji bi bilo moguće pokrenuti kada bi se EU počela raspadati. Po pitanju vjerojatnosti primanja Hrvatske ne mogu ništa reći s obzirom na to da sam čovjek koji stoji izvan visoke politike, ali smatram da bi to bilo logično. Ipak, slabost tog sporazuma (izuzev očitih razlika u nacionalnim interesima) je u niskoj razini njegove institucionaliziranosti.

10. Konačno, zanima nas kakav je odnos Poljaka prema Hrvatskoj? Među Hrvatima, stavovi o Poljacima su izuzetno pozitivni. Papa Ivan Pavao II. smatran je svojevrsnim „naturaliziranim” Hrvatom, a mit o Bijeloj Hrvatskoj na području današnje južne Poljske zauzima važno mjesto u teorijama o hrvatskoj etnogenezi. Ima li prostora za veću poljsko-hrvatsku suradnju na polju politike, kulture i gospodarstva?

 

Znamo da ste čovječanstvu dali kravatu, ali s obzirom na to koliko je često moram odjenuti, ne znam bih li vas zbog toga blagoslivljao ili proklinjao.

Ozbiljno govoreći, nisam provodio vlastita istraživanja na tu temu, tako da mogu govoriti samo o osobnim dojmovima i iskustvu. U svakom slučaju, određeni dio javnosti pamti da smo se u Drugom svjetskom ratu borili na suprotnim stranama. K tome, kod starijeg i srednjeg uzrasta razumijevanje vaše zemlje dodatno može komplicirati određena simpatija prema Titu kao socijalističkom vođi koji je uspješno prekinuo s Moskvom. Sada to pomalo nestaje, ali tako nešto je postojalo. Čini mi se da je u svijesti prosječnog Poljaka Hrvatska danas prisutna prije svega kao jako atraktivna turistička zemlja. Kao i sve slavenske zemlje, Hrvatska za Poljsku (i obrnuto) može biti, neovisno o gospodarskim i političkim vezama, zanimljiv suradnik u pružanju otpora kulturnoj univerzalizaciji u lijevo-liberalnom duhu.  Jer, iako su za nas politički važni partneri također neslavenske države, ipak u perspektivi kulturoloških odnosa ta zajednička kulturna osnova predstavlja dodatnu vrijednost.

 

[1] Moskal je naziv za Ruse koji se rabi u Ukrajini i Poljskoj, naglašavajući njihovu vezanost uz moskovsku državnu tradiciju nasuprot Kijevske Rusi, prve istočnoslavenske države i prethodnice današnje Ukrajine.