Razgovor s prof. dr. sc. Nenadom Pokosom

 

Autor: Marko Raič, student povijesti

1. Poštovani prof. Pokosu, kraj 20. stoljeća donio je bitne promjene na području Srednje i Jugoistočne Europe koje su, među ostalim, rezultirale time da je Hrvatska postala samostalan geopolitički subjekt. U (geo)političkom rječniku dijela stranih i domaćih političara i dalje je, umjesto orijentacije na politički, gospodarski i tehnološki razvijeniju srednju Europu i Mediteran zamjetna napadna fiksiranost na prostor bivše Jugoslavije. Što se prema Vašem mišljenju krije iza jezičnih konstrukcija kao što su „Zapadni Balkan“, „Jugosfera“ ili „regija“?

Jedan od najvećih političkih problema s kojim se Hrvatska susreće je pokušaj stvaranja nekog novog „balkanskog zajedništva“ koje je u dijelu Zapada već prihvaćeno i formulirano kao Zapadni Balkan, a kojeg tvore zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija. Pojam je ušao i u službene dokumente Europske unije nakon osnivanja posebnog regionalnog povjerenstva Vijeća ministara Unije za Zapadni Balkan. Na tome „balkanskom zajedništvu” rade političke elite tih država, s time da su Hrvatska i Srbija pritom dva najvažnija partnera, a stvaranje „zajedništva“ očituje se u pomirbi i prijateljstvu, izražavanju hrvatske potpore približavanju Srbije Europskoj uniji, „hrvatsko-srpskom“ jezičnom zajedništvu, gospodarskoj suradnji i povezanosti i sl. Idući korak mogao bi biti formiranje ekonomske „balkanske federacije“ kako bi u tom području zemlje „regije“ djelovale kao jedna cjelina. Pri svemu tome neki zaboravljaju članak 142. Ustava RH u kojemu se navodi: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojima bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnoga zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

2. Prije nekoliko je mjeseci političko vodstvo RH obavijestilo hrvatsku javnost o uspostavljanju strateškoga partnerstva s Velikom Britanijom. Kako ocjenjujete taj potez vladajućih političara i kako bi se on mogao odraziti na RH na geopolitičkom i geostrateškom planu, posebno ako imamo u vidu da je Velika Britanija u prošlosti bila sklona projugoslavenskim koncepcijama?

To je samo još jedan dokaz nedostatka jasne strategije hrvatske politike jer se zaboravljaju tradicionalno dobri i prijateljski odnosi s Njemačkom te se umjesto obnove partnerstva s Njemačkom i SAD-om potpisuju strateška partnerstva s Velikom Britanijom i prije četiri godine s Francuskom. Dovoljno se prisjetiti riječi njemačkoga političara Güntera Verheugena koji je deset godina bio povjerenik EU i koji se 1999. godine u procesu velikoga proširenja EU, koje se ostvarilo 2004. godine, zauzimao za ulazak Hrvatske. Prema njegovim riječima, dobio je potporu samo od Austrije dok su Britanci i Francuzi bili apsolutno protiv.

3. Kakvo je prema Vašem mišljenju značenje ulaska Hrvatske u Europsku uniju (EU) za geopolitički položaj Hrvatske i je li prema Vašem mišljenju RH iskoristila (možebitne) prednosti članstva u tom udruženju?

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatskoj su se otvorile mogućnosti korištenja značajnih sredstava europskih strukturnih fondova. Iako je godina i pol dana članstva u Europskoj uniji prekratko razdoblje da bi se mogli osjetiti učinci pristupa tom udruženju, već je sada jasno da Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri iskoristila ulazak u EU zbog čega se u jačoj mjeri treba fokusirati na ubrzavanje reformi. Loše rezultate Hrvatska je definitivno zabilježila na gospodarskom planu i tu se većina slaže da Hrvatska do sada nije iskoristila prednosti članstva niti je kapitalizirala ulazak u EU onako kako se očekivalo.

Strukturne reforme su spore, nisu privučena veća strana ulaganja, poslovna klima je i dalje loša, investicije nisu porasle, a konkurentnost je niska. Jedino što su hrvatski građani osjetili jest da su ukinute carine između Hrvatske i svih zemalja EU, povoljnije telefoniranje te putovanje samo s osobnom iskaznicom.

4. Je li prema Vašoj ocjeni ulaskom u NATO Hrvatska riješila pitanje svoje sigurnosti ili je ukidanje obveznoga vojnoga roka pogrešna odluka ako imamo u vidu da Hrvatska pripada vrlo konfliktnoj geo-zoni?

Ukidanje, odnosno zamrzavanje obveznoga vojnoga roka od 2008. godine te najnoviji prijedlog daljnjeg smanjenja broja profesionalnih vojnika objašnjava se članstvom u Sjevernoatlantskom savezu, odnosno člankom 5. Washingtonskog sporazuma u kojemu stoji da se napad na jednu članicu Saveza smatra napadom na cijeli Savez. Taj se članak često tumači tako da su u tome slučaju sve države članice dužne sudjelovati u vojnim operacijama i misijama Saveza. Međutim, pritom se zaboravlja činjenica da se u istom članku navodi kako će svaka zemlja članica NATO-a poduzeti mjere koje se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja sigurnosti sjevernoatlantskoga područja. Dakle, postoji mogućnost da se neka članica, pa tako i Hrvatska, eventualno oružano brani i sama.

5. U kakvim je odnosima Hrvatska s državama u svom okruženju?

Političko okruženje Hrvatske čine susjedne države među kojima Slovenija i Mađarska predstavljaju stabilno i povoljno političko okruženje. Nakon slovenske blokade pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2008. godine odnosi se izglađuju, a  razvijanje prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa strateški je interes dviju zemalja. O karakteru budućih odnosa sa Slovenijom velik će utjecaj imati rješavanje graničnih sporova. Za razliku od Slovenije, Hrvatska s Mađarskom nema graničnih sporova, a to je povoljno za razvijanje što boljih odnosa u budućnosti. Hrvatska je prirodni izlaz Mađarske na svjetsko more te ovu ulogu Hrvatska treba iskoristiti pružajući Mađarskoj usluge u tranzitu robe. Međutim, između Hrvatske i Mađarske postoji veliki poslovni spor zbog INA-e i MOL-a koji se još više rasplamsao oko pitanja sisačke rafinerije. Odnose između Hrvatske i Srbije opterećuju brojna otvorena pitanja kao što su neriješeni problem sukcesije bivše države, problem utvrđivanja državne granice te međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu. Odnosi s Crnom Gorom sve su bolji, iako i ovdje postoje neka teška pitanja iz prošlosti koja se prije svega odnose na ratne odštete, odnos crnogorskoga pravosuđa prema počinjenim ratnim zločinima u Hrvatskoj, neriješeno granično pitanje oko Prevlake, samovoljnu prodaju zajedničke vojne imovine bivše države itd. 

6. Geografski položaj Hrvatske vrlo je zahtjevan, a iznimnu važnost za Hrvatsku (posebno Dalmaciju s obzirom na zemljopisnu međuovisnost) imaju politički odnosi u susjednoj BiH. Vodi li Hrvatska ispravnu strategiju prema BiH, posebno s obzirom na pojačane turske i ruske interese u toj zemlji?

Hrvatska politika već petnaestak godina nema konzistentnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Štoviše, ponekad je politika bila i destruktivna, što je samo vodilo destabilizaciji BiH. Hrvatska bi napokon trebala formulirati ozbiljnu i dosljednu politiku prema BiH i Hrvatima u toj državi, a hrvatski političari trebali bi napokon shvatiti da nije moguće ostati neutralnim u odnosu na sadašnje stanje u BiH, ne samo u moralnom nego i u pravno-političkom smislu.

S druge strane, Turska i Rusija sasvim otvoreno jačaju svoju prisutnost u toj zemlji. Jačanje turskoga utjecaja vidljivo je u raznim područjima, od politike i ekonomije do obrazovanja, kulture, turizma i medija. U političkom smislu, uočljivi su česti posjeti najviših turskih dužnosnika, ali i odlasci bosanskohercegovačkih, a posebno bošnjačkih političara u Ankaru i Istanbul. Ruski utjecaj očituje se u investicijama u Republici Srpskoj u naftnom i elektroenergetskom sektoru.

7. S kojim bi europskim državama Hrvatska iz Vašeg kuta gledanja u budućnosti trebala uspostaviti odnos strateškog partnerstva i kojim bi se kriterijima pritom trebala voditi?

Naravno da su Sjedinjene Američke Države najvažniji strateški partner RH u području obrane. Osim kriterija koji se tiču jačanja suradnje u području sigurnosti i obrane, jedan od najvažnijih kriterija pri uspostavljanju strateškog partnerstva trebao bi biti i trgovinska razmjena, a pritom su naši najvažniji partneri Njemačka, Slovenija, Italija i Austrija.

8. Iskorištava li Hrvatska na geopolitičkom, geostrateškom i gospodarskom planu u dovoljnoj mjeri svoju mediteransku (morsku) komponentu?

Hrvatska svojim položajem na istočnom Jadranu može predstavljati jednu od ključnih karika mediteranskih prometnih i energetskih pravaca. Hrvatske su luke na krajnjim južnim točkama europskih koridora, koji povezuju srednju i sjevernu Europu s Mediteranom, odnosno Bliskim istokom i Sueskim kanalom. Oko 80 % transporta u međunarodnoj robnoj razmjeni odvija se morskim putem, a Mediteran predstavlja čvorište svjetskoga pomorskoga transporta kroz čije luke prođe trećina svjetske godišnje trgovinske razmjene. Održivi razvitak hrvatskoga gospodarstva dugoročno najviše ovisi upravo o razvoju naših luka i njihovom povezivanju sa zaleđem te plovidbi i prijevozu roba i putnika Jadranom. Zato, zbog osiguranja pristupa svojim lukama, moramo sudjelovati u planiranju i izvedbi infrastrukture na euro-mediteranskim energetskim i prometnim koridorima.

9. Ovih se dana u medijima mnogo govorilo o izgradnji Jadransko-jonske autoceste. Kako bi se taj projekt mogao odraziti na hrvatski prometni položaj i kako komentirate činjenicu da cesta prema najavama ne će prolaziti kroz Dubrovnik?

Kroz čitavu povijest zemlje smještene uz istočnu obalu Jadranskoga i Jonskoga mora nisu dovoljno koristile prometni koridor uz svoju obalu. Uz političke razloge i nedostatak primjerene prometnice koja bi ih povezivala, glavni je razlog bio u nedostatku gospodarske suradnje. To je jedan od glavnih razloga relativno slabe razvijenosti tih područja. Prva zamisao o projektu Jadransko-jonske autoceste potekla je s talijanske strane 1993., a nakon toga su 1998. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i grčki premijer Kostas Simitis dali poticaj za realizaciju projekta radi stabilizacije i razvoja zemalja uz trasu. Nažalost, ni do danas ovaj koridor nije uvršten u europsku kartu prioritetnih cestovnih pravaca. To je vrlo teško razumjeti jer, osim iznimne regionalne važnosti, koridor bi omogućio povezivanje prometnih tokova zapadne i srednje Europe sa zemljama jugoistočne Europe i Bliskog istoka.

Za Hrvatsku bi JJAC bio projekt od izvanredne važnosti jer bi povećao značenje cestovnih pravaca Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split koji su za Hrvatsku vitalni, ali nisu međunarodno tranzitni pa je njihova isplativost upitna. Izgradnjom Jadransko-jonske autoceste to bi se dijelom ublažilo jer bi ta autocesta preuzela velik dio prometa između zemalja Europske unije i Bliskog istoka. Mogućim odustajanjem od trase preko svoga teritorija i time odustajanja od rješenja dijela svoje unutarnje povezanosti ne poštuje se važeći Prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije i važeća Strategija prometnog razvoja RH.

10. Može li Hrvatska u budućnosti, kao tranzitna zemlja između zapada i istoka, bolje iskoristiti svoj prometni položaj?

Hrvatska ima veoma povoljan prometni položaj jer se nalazi na raskrižju prometnih pravaca od kojih jedan povezuje zapadnu i srednju Europu s jugoistočnom Europom i Bliskim istokom, a drugi Baltičko more preko Podunavlja s Jadranskim morem. Osim autocesta, ove koridore prate i željezničke pruge koje na posavskom pravcu čeka modernizacija (od Okučana do Vinkovaca), odnosno na pravcu Zagreb − Rijeka izgradnja nizinske pruge. Potonjem, panonsko-sjevernojadranskom koridoru u Hrvatskoj, konkurentan je onaj preko slovenskoga teritorija koji kontinentski zatvorene zemlje srednje Europe upućuje na Koper zbog bolje željezničke povezanosti. Povezivanje na pravcu Podunavlje − Jadran može se postići i kombiniranim prijevozom željeznica − rijeka za što je potrebno izgraditi kanal Šamac − Vukovar kojim bi se spojile Sava i Dunav, regulirati rijeku Savu do Siska, osuvremeniti brodske kapacitete i  dr. Naravno, ovdje treba spomenuti i Jadransko-jonsku autocestu nakon čijeg će završetka Hrvatska imati još bolji prometni položaj. 

11. Koliko politički mentalitet (posebno političkih elita) utječe na geopolitičku i geostratešku moć jedne države i kakvo je u tom pogledu stanje u Hrvatskoj?

Mnoge studije koje se bave procjenom realne „moći“ neke države kao jedan od elemenata državne moći stavljaju i kakvoću vladavine. Tako npr. stabilna i kod stanovništva popularna vlast, odnosno poredak svakako bitno doprinose većoj državnoj moći, dok je država u kojoj je opstojnost vladajuće garniture ugrožena iznutra očevidno manje otporna na raznovrsne prijetnje. Od utjecaja je i podatak kontrolira li postojeća vlast stvarno čitavo državno područje. Korumpiranost, odnosno moralni integritet vladajuće garniture također je bitan, baš kao što u kriznim razdobljima mogu biti bitne i osobne vrline ili mane čelnih ljudi. U Hrvatskoj većina hrvatskih političara, koje god stranačke boje bili, zapravo su politički biznismeni koji svoju poziciju koriste ne da služe narodu, već da služe isključivo osobnim interesima i ciljevima svojih stranaka. Prisjetimo se samo koliko se premijer Zoran Milanović založio oko afere „lex Perković“, odnosno bi li se tako grčevito borio primjerice za granicu sa Slovenijom ili za druge važne nacionalne interese.

12. Kako će se demografski čimbenik (demografski deficit, iseljavanje iz RH) odraziti na budućnost Hrvatske na geopolitičkom i geostrateškom planu?

Hrvatsko je stanovništvo strateški potencijal zemlje, a demografsko pitanje nužno je podići na stratešku razinu kako bi njegovo razumijevanje i rješavanje bilo sukladno značenju. U uvjetima izumiranja stanovništva od 1991. godine koje je obilježeno prirodnim padom, izrazito dubokom starošću ukupnoga stanovništva i pojavom negativne vanjske migracijske bilance postoji velika mogućnost da će doći do tzv. puzajuće supstitucije stanovništva na što već dosta dugo upozorava dr. sc. Stjepan Šterc. Prema njemu, položaj hrvatskoga nacionalnoga teritorija, njegovi sadržaji, značenje, atraktivnost jadranske obale i slično može u bliskoj budućnosti dovesti do useljavanja nove, mlađe i etnički drugačije populacije, a to nije samo demografski problem, nego mnogo širi i nijedna ga država mirno ne promatra. Proces supstitucije autohtone hrvatske populacije tek je na početku i primarno je vezan uz radnu snagu i vlasništvo nad nekretninama i poduzećima, ali se odvija u uvjetima nepostojeće selektivne useljeničke politike i izostanka bilo kakve ozbiljnije populacijske koncepcije pa je očekivano njegovo ubrzanje i intenziviranje. Upravo je to pitanje od prvorazrednoga strateškoga nacionalnoga interesa jer supstitucija stanovništva može predstavljati veliku opasnost za opstanak Hrvatske.

13. Koji bi u budućnosti trebali biti glavni geopolitički ciljevi i interesi RH?

Hrvatska treba iskoristiti svoj položaj u odnosu na globalne geopolitičke strukture jer se nalazi na dodiru geostrateških područja, geostrateške regije Heartland i istočne Europe s regijom maritimna Europa i Magreb. Osim toga, Hrvatska se nalazi i na dodiru srednje i jugoistočne Europe pa zbog svoga položaja može postati gateway država prema jugoistočnoj Europi. Gateway države smještene su uglavnom duž granice između svjetskih geostrateških područja i geopolitičkih regija te stoga imaju dobre pretpostavke za razvoj gospodarstva, turizma, trgovine i sl., kao što imaju i dobre uvjete za stimuliranje gospodarskih, društvenih i političkih veza. Prema tome, gateway države su izravni sudionici stabilizacije sustava, kao što i izravno pridonose njegovim mirovnim obilježjima.