Razgovor s Lidijom Bajuk: Tradicija u glazbi

 

Razgovarao: Tomo Hunjak, student znanosti o okolišu (Umweltsystemwissenschaften), Sveučilište u Grazu

Lidija Bajuk rođena je u Čakovcu, a s obitelji živi u Zagrebu. Diplomirana je učiteljica, knjižničarka, etnologinja i antropologinja te doktorandica hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1988. do 1998. radila je kao učiteljica u lopatinečkoj i čakovečkoj osnovnoj školi, a u šk. god. 2006./2007. kao urednica glazbene kulture u Školskoj knjizi. Od 2012. zaposlena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskoga etnološkoga društva, Matice hrvatske i International Society for Narrative Research. Od 2015. pročelnica je Odjela za etnologiju i arheologiju Matice hrvatske. Objavila je sedam samostalnih zbirki pjesama („Osmijeh je moja najbolja obrana“, 1991., „Besput“, 1992., „Razgovor s tišinom“, 1995., „Vučica“, 1999., „Sandale na vodi“, 2000., „Pipilotine pjesme“, 2004.), četiri knjige proze („Z mojga srca ružica“, 1995., „Kneja“, 1999., „Kneja, vilinska šuma“, 2001., „Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert“, 2016.), jednu stručnu knjigu („Matapur – prirodna i kulturna baština Međimurja“, 2012.), pet udžbenika za glazbenu kulturu te dvadesetak stručnih i znanstvenih radova. Objavila je šest etno audio-albuma („Zora-djevojka“, 1997., „Kneja“, 1999., „Tira les“, 2001., „Zipčica“, 2010., „Matapur“, 2012., „Prelja“, 2014.) te jedan kantautorski („Luna“, 2005.). Povremeno vodi vlastite etnoedukativne radionice za djecu („Istočno od Sunca i zapadno od Mjeseca“), tinejdžere („Jako veseli bend“) i odrasle („Zlatna grana – mitski motivi u hrvatskoj usmenoj književnosti“), sklada i pjeva za film („Transatlantik“ M. Jurana) i kazalište („Jezičina“ V. Knezović i B. Glumca, „Cezar“ B. Brezovca, „Duga“ D. Crnojević-Carić).

Surađuje s drugim glazbenicima, s ekološkim i humanitarnim udrugama, s kulturnim i obrazovnim institucijama. Potaknula je i suorganizirala nekoliko glazbenih etnoprojekata, terenska etnografska istraživanja „Pučka pobožnost i predajna etnobaština“ (Međimurje, Hrvatsko zagorje, Kalničko prigorje, Cetinska krajina, Dugi otok, Dubrovačko primorje), e-stranicu „Virtualni muzej tradicijske glazbe Međimurja“ i dvojezičnu e-izložbu „O hrvatskoj tradicijskoj glazbi Međimurja i oko nje“, dva stručno-znanstvena skupa o nematerijalnoj međimurskoj i uopće kajkavskoj baštini u Štrigovi (2012.) i Zagrebu (2012.) te osnivanje Centra nematerijalne kulture Međimurja (2011.). Autorica je i supotpisnica prijedloga zaštite „međimurske popevke“ kao nematerijalnoga kulturnoga dobra RH (2013.), stručna suradnica na zagrebačkoj „Međunarodnoj smotri folklora“ 2014. o međimurskoj glazbenoj baštini, suorganizatorica „Vesta festa – Festivala ženskoga tradicijskog glazbovanja“ u triljskom Vrpolju. Suscenaristica je etnografskoga filma „Nagrišpane traverse“ 2016. Ante Rozića. Višestruko je nagrađivana za književnost (Poznanovec 1989., Goranovo proljeće 1991., Josip Sever i Fran Galović 1999., Krapina 2006.) i glazbu (Famus 1988., Večernjakova ruža 2001., Porin 2006. i 2015., MEF 2010., 19. međunarodni festival Hucula 2011., Franjo Ksaver Kuhač 2014. itd.) te Zlatnom plaketom „Grb Grada Čakovca“ (1998.). Svoj je umjetnički i znanstveni rad predstavljala širom Hrvatske, a izvan njezinih granica u Sloveniji, BiH, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji, Češkoj, Ukrajini, Francuskoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Grčkoj, Nepalu, Tibetu, Kanadi, Kolumbiji, Brazilu, Kolumbiji, Velikoj Britaniji i Argentini. 

 

Što označavaju pojmovi narodna glazba, tradicijska glazba, folklorna glazba i etno glazba? Jesu li to sinonimi ili postoje razlike?

Najčešće se govori o narodnoj glazbi. Međutim, taj je pojam danas najbliži pojmu općeprihvaćene folklorne glazbe, bez obzira na to je li starijega ili novijega postanka i je li joj autor poznat ili nije. Odnosi se na izvedbu tradicijskih napjeva prilagođenih za scensku izvedbu folklornih skupina ili pojedinaca. Tradicijska glazba može se definirati kao glazbeni znak identiteta etničke i/ili nacionalne zajednice koja se izravno prenosi međugeneracijskom usmenom predajom i/ili neizravno zabilježenim predlošcima na temelju pjevanja pjevača u nekadašnjim autentičnim kontekstima. Tradicijska glazba nije izvođački i žanrovski određena, dakle izvodi se na klasičnoj, zabavnoj, rock, jazz i etno sceni. Folklorna glazba žanrovski je određenija i njezini predstavnici od početka 20. stoljeća do danas nastoje kanonizirati način folklorne scenske izvedbe. Etno glazba određuje se svakojako, no s obzirom na to da je kao glazbenica predstavljam i poznajem, tumačim je kao autorsko iščitavanje zabilježenoga melodijskoga i/ili tekstualnoga tradicijskoga predloška, odmaknuto od imperativa potrošačkoga sviđanja radi brzopotezne zarade glazbene mainstream scene.  

Što vas je nadahnulo da se odlučite za žanr etno glazbe? Je li vas ljubav prema etno glazbi navela na profesionalno bavljenje njome i izvođenje pjesama? Zašto je u procesu Vaše glazbene naobrazbe postupno prevladao baš taj glazbeni smjer?

Više je utjecaja na taj moj izbor. Najprije, moj povremeni boravak na selu. Kao djevojčica mnogo sam čitala Karla Maya pa sam odlazak na selo poistovjećivala s odlaskom u zamišljeno indijansko selo. Tu je i sjećanje na samozatajnu Mariju Tuksar, izvrsnu pjevačicu međimurskih pjesama iz Vratišinca, rodnoga sela etnomuzikologa Vinka Žganca koji je samo u Međimurju zabilježio oko 6000 napjeva. Vrativši se jednom iz Zagreba u kojemu sam studirala kući, na Radio Čakovcu čula sam njezinu a capella izvedbu međimurske pjesme „Majka je sineka vu vojnu spravljala“. Mislila sam da se radi o irskoj pjesmi, a onda sam saznala da su joj stihovi ispjevani početkom 20. stoljeća na arhaičnome međimurskom govoru. Nadalje, tu je Joan Baez koja me izvedbom tradicijskih balada engleskoga govornoga područja u moje studentsko doba nadahnula za interpretaciju hrvatskih tradicijskih napjeva uz gitarsku pratnju. Osobito 1989. godine, kada sam je upoznala nakon praizvođačkoga nastupa na njezinu ljubljanskom i zagrebačkom koncertu. Zatim slika mladoga tibetanskoga ratnika u nošnji kojega sam uočila vozeći se autobusom kroz Lhasu i od kojega, tako mi rekoše domaćini, tamošnji Kinezi strepe jer se u tradicijskim simbolima on i istomišljenici opiru kineskoj okupaciji. U Hrvatskoj je tada bio rat i na Tibetu sam shvatila da su nastojanja oko tradicijske kulture i kulture uopće svake društvene zajednice moćno oružje u borbi protiv agresora. Tada sam napustila cjelokupni svoj studentski repertoar obrada Boba Dylana, Joan Baez, Leonarda Cohena, Judy Collins i drugih, zamijenivši ga divnim pjesmama na jeziku koji me, sa svim svojim dijalektalnim osobitostima, kulturno određuje. Velik dio starijih tradicijskih napjeva ima isto povijesno-kulturno podrijetlo, iako se u novije doba pjevaju na različitim dijalektima. 

Koliko je folklorna glazba važna kao prikaz regionalne kulture? Je li Hrvatska u tom smislu regionalnije raznolikija u odnosu na susjedne zemlje? Koji su razlozi tome? Je li to strogo pozitivna stvar ili je možda nedostatak snažnijeg i objedinjujućeg etno pokreta otežavajuća okolnost u namjeri očuvanja tih glazbenih tradicija? 

Možda je najilustrativniji odgovor također sadržan u sjećanju na moje nepalsko-tibetansko putovanje. Dolaskom i smještajem u jedan hotel u Katmanduu, okupilo se u vrtu nas tridesetak gostiju, mahom iz Europe, i desetak domaćina kako bismo se upoznali. U toj sam skupini bila jedina osoba iz Hrvatske. Svatko je trebao reći dvije rečenice o sebi i o zemlji iz koje dolazi te otpjevati jednu svoju tradicijsku pjesmu. Ja sam otpjevala jednu međimursku, a na zahtjev publike neočekivano još dvije pjesme – odlučila sam se za jednu slavonsku i jednu istarsku. Zaključak prisutnih bio je da su tradicijske pjesme iz moje domovine neobično melodične i poetične. Razloga za to ima više, no oni su svakako u vezi s mnogobrojnim i raznorodnim susretanjima, doticanjima i prožimanjima kulturnih odrednica etničkih, socijalnih, društvenih zajednica u povijesnim ekonomsko-političkim kontekstima na hrvatskome području. 

Ne zagovaram diktirani etno pokret ili kako ga već nazvali jer bi takvo glazbeno objedinjavanje dovelo do kanoniziranja, uniformiranja i redukcije. To se dijelom već događa na folklornoj sceni i, unatoč njezinim velikim doprinosima oko očuvanja hrvatske tradicijske glazbe, ta scena uglavnom zanemaruje pojedina tradicijska glazbala i one zabilježene napjeve koji se više uopće ne izvode. Tu prvenstveno mislim na napjeve iz obredno-ophodnoga izvanliturgijskog kruga koji su naša najstarija glazbena baština. 

Koji značaj folklorna glazba nekog naroda ima za taj narod i koja je njezina uloga u očuvanju tradicije naroda? Je li i ona jedan od alata kojim politika može utjecati na oblikovanje kulture vlastitoga naroda? Razlikuje li se odnos viših autoriteta prema tradicijskoj glazbi u Jugoslaviji od onoga u Hrvatskoj danas? 

Učestalost scenske izvedbe folklorne glazbe jamči njezinu vidljivost, no mislim da to nije dovoljno. Kad ne bi bilo njezinoga poosobljavanja na temelju vlastitoga doživljavanja, ali i na temelju stručno-znanstvenih spoznaja, mislim da bi svejedno postupno izumrla. 

Oblikovanje kulturnoga identiteta političkim posredovanjem može biti ili u svrhu prigodne uporabljivosti ili u cilju ozbiljnijeg razumijevanja u povijesnim i suvremenim kontekstima. Svako vrijeme propitkuje prethodne spoznaje i interpretacije tradicijske glazbe i donosi nove. 

Odnos prema tradicijskome u hrvatskoj državi više je folkloristički i antropološki. Etnološki pristupi manje su zastupljeni, a neke etnološke teme uopće nisu ozbiljnije razmatrane.   

Kakva je popularnost folklorne glazbe u 21. stoljeću u odnosu na ranija razdoblja? Kakvi su trendovi i kakva je njezina perspektiva? Stapa li se folklorna glazba s drugim žanrovima i popularizira li je to ili je globalizacija i pop kultura uzrokovala reakciju i pobudila želju za tradicijskom glazbom u izvornijem obliku? 

Hrvatsku folklornu glazbu izvrsno predstavljaju profesionalna folklorna društva kao što su veliki, profesionalni folklorni ansambli. I u drugim žanrovskim obradama tradicijske glazbe, primjerice u klasičnoj, instrumentalno-vokalnoj i zabavnoj, pojedina imena postigla su vrsnoću, a brojni slabiji izvođački dometi u svim spomenutim žanrovima više su uvjetovani nerazumijevanjem nego neuvježbanošću. Jazz obrade tradicijske glazbe također su izvrsne. Etno kao glazbeni žanr iznjedrio je vrsne izvođače koji su zaslužni za dobar dio nove, znatiželjne publike. 

Suvremeni glazbeno-potrošački trendovi, u kojima pojedinac prije ili kasnije shvati da je izmanipuliran i iskorišten, istodobno potiču reakcije – dvojbe, propitkivanja, istraživanja, najzad i vlastiti izbor. Naravno, za to je potrebno slobodno vrijeme, a na njegov nedostatak središta glazbene industrije i moći računaju. Preispitivanje vlastitih identiteta i ukorijenjenosti tiče se jednako i nekritičnosti i samokritičnosti, no stvaralački odnos prema osviještenim osobnim i kolektivnim ishodištima preduvjet je za samopoštovanje i poštovanje drugih.  

Kakva je situacija u Hrvatskoj što se tiče tradicijske glazbe u odnosu na ostatak Europe? Koje zemlje prednjače u njegovanju svoje tradicijske glazbe i kojim metodama to ostvaruju? Koliko Hrvatska kaska za njima i u kojem pogledu, te ako da, koji su uzroci tome, tj. čija je to odgovornost?

Hrvatska je od nekih zemalja bolja u tim nastojanjima, a od nekih je lošija. Čini mi se da su uzorniji u odnosu prema tradicijskoj glazbi Irska, Španjolska, baltičke i skandinavske zemlje... Mislim da Hrvatskoj najviše nedostaje znanja o sebi samima, a onda i interdisciplinarnosti u pristupu, ovdje mislim na spregu glazbe, filma, gastronomije, suvenira. Ima zanimljivih dobrih primjera, no oni su još uvijek više izuzetak nego pravilo.

Nevjerojatna je činjenica da je u domaćim dokumentarcima o pojedinim našim krajevima glazbena podloga stranoga podrijetla, primjerice bolivijski instrumental u filmu o dinarskom kršu. Zatim da na splitskom Peristilu dalmatinske pisme pjeva klapa odjevena u antičke toge, da se na ribarskoj večeri nude ćevapi, da u metropoli u ugostiteljskim objektima ne možete čuti osmišljeniji program hrvatske tradicijske glazbe uživo, da se gusle u javnosti više ne poimaju kao hrvatsko tradicijsko glazbalo... U doba sveopće globalizacije i hibridizacije sve je moguće, u konačnom cilju brzopotezne zarade. Utemeljenost, znanje i iskustvo proglašavaju se rigidnim ili dosadnim balastom, a povijesnost anakronom kategorijom. Pseudoinformacija vrlo je opasna zato što je zavodljiva i lako dostupna.  

Kakav bi trebao biti odnos države (u smislu vladinih organizacija, pokroviteljstva itd.) prema vlastitoj tradicijskoj glazbi? Je li potrebna podrška lokalnih i državnih vlasti ili je poželjnije da se njome bave druge strukture? Postoji li tipičan pristup ili se on mijenja ovisno o državi?

Mogućnosti su mnogostruke, ovisno tko i što time želi. Svaka je podrška dobrodošla ako se rukovodi idejom samopoštovanja, miroljubivosti i stvaralaštva. Hrvatskim glazbenim školama nedostaje razrađeno sustavno učenje o hrvatskim glazbenim tradicijama, a u glazbenim akademijama odjel za tradicijsku glazbu. Iako je hrvatska i manjinska tradicijska glazba zastupljena u osnovnoškolskim planovima i programima glazbene kulture, trebalo bi se na tome poraditi više znalački, zanimljivije i atraktivnije. U vrtiću se o tradicijskoj glazbi ne uči sustavno razrađeno, a u osnovnoj školi uglavnom se uči nemotivirano i pasivno. Osnovnoškolska nastava tradicijske glazbene kulture i nastava usmene književnosti hrvatskoga jezika nisu povezane, tradicijski sadržaji uče se na formalnoj razini. Zbog toga se brzo zaboravljaju, oni nisu utemeljeni na doživljavanju njihovih stvarnih povijesnih i suvremenih okolnosti. Dakle, prvi je problem kada, što i kako poučavati o tradicijskoj glazbi. Međutim, tradicijska glazba nije nepromjenjiva kulturna kategorija. Tamo gdje prestaje znanje, počinje stvaralaštvo. Iako se stvarati može i bez sustavne poduke, kreativnost bez utemeljenja ograničenog je dometa. O tome smo kao radna skupina Odjela za etnologiju na poziv Predsjedništva Matice hrvatske u sklopu koje Odjel djeluje napisali svoj stručni prijedlog za školsku kurikularnu reformu jer njezin nedavno predstavljen oblik na području usmene književnosti i tradicijske glazbene kulture nije donio ništa novo. To potvrđuje već desetljećima neprekidna uporaba pojmova koji prethodno nisu objašnjeni, zatim pojavljivanje istih pogrješaka o tradicijskoj glazbi u nastavnim planovima i udžbenicima glazbene kulture, formalistički pristup o obradi pojedinih tradicijskih tema itd. 

Bez lažne skromnosti, koji je Vaš osobni doprinos popularizaciji međimurske i hrvatske tradicijske glazbe? Kakvi su vaši dojmovi o domaćoj etno sceni? Jeste li zadovoljni podrškom i reakcijom publike? Što planirate u bližoj budućnosti?

Pa, s obzirom na dosadašnjih sedam samostalnih etnoalbuma, od kojih „Matapur“ obuhvaća 37 međimurskih napjeva u suradnji sa sveukupno devedesetak glazbenika, i s obzirom na nekoliko nagrada koje sam primila za očuvanje međimurske tradicijske kulture i interpretaciju „međimurske popevke“ i drugih hrvatskih napjeva, vjerojatno se može govoriti i o mojem doprinosu. Upravo je aktualna prijava nominacije „međimurske popevke“ za UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine svijeta, za što sam koordinatorica između Ministarstva kulture, IEF-a i lokalne zajednice Međimurske županije. Prije nekoliko godina potaknula sam osnivanje Centra nematerijalne kulture Međimurja, nadam se da će se ostvariti za mojega života. Međutim, u svojim repertoarima predstavljam tradicijsku glazbu cijele Hrvatske i Hrvata izvan granica domovine, s naglaskom na starije napjeve koji sadržavaju pretkršćanske motive i koji ukazuju na susretanje pjesničko-glazbenih elemenata povijesnih razdoblja od antike do danas, kao i prožimanje pretkršćanskoga i kršćanskoga svjetonazora. Oni su svojevrsni kontingent znatiželje, iskustva, shvaćanja i spoznaja svih koji su bili prije nas. Takvi su, primjerice, napjevi proljetnih ophodnih „kraljica“ ili „ljelja“ iz Gorjana koji su već uvršteni na UNESCO-ov Reprezentativni popis, međutim i „kolende“ Dubrovačkoga primorja čiju zaštitu također pripremam za Upis u Registar nacionalnih dobara RH. 

Kad govorim o hrvatskoj etno sceni, onda mislim na njezine predstavnike koji su odmaknuti od drugih glazbenih žanrova u kojima su dijelom zastupljeni tradicijski pjesničko-glazbeni motivi i/ili tradicijska glazbala. Obilježjima i kontekstom ona pripada alternativnoj glazbenoj sceni – njezine izvođače iznjedrila je alternativna glazba koja nije isključivo tzv. world music predznaka i oni se njome ne bave zbog zarade, a svojim obradama potiču slušatelje na ekološku, socijalnu i političku osviještenost jer pozornost pridaju opjevanim tradicijskim stihovima koje drugi izvođači, zbog toga što nisu ljubavni ili šaljivi, uvelike zanemaruju. Unatoč nastojanjima da opstanemo pod okriljem Etno udruge, odnosno HGU-a, ona se prije nekoliko godina ugasila zbog neprecizne definicije hrvatske etnoglazbe. Kad su se u nju počeli učlanjivati folklorni i popularni izvođači motivirani mogućnošću dodatne nominacije za diskografsku nagradu Porin, dakle i u kategoriji etnoglazbe, a vjerojatno i zbog mogućnosti dobivanja kakvih-takvih financijskih potpora za svoje glazbene projekte, ona je prestala djelovati jer su se njezini utemeljitelji ispisali iz članstva. Tako nas nekolicina etnoglazbenika još uvijek ima status glazbene Pepeljuge, iako smo glazbeno aktivni više od dvadeset godina, dakle od nastupnog „Ethno Ambient Live koncerta – Arhaične pjesme iz Hrvatske“ grupe Legen, Dunje Knebl, Andrije Maronića i mene 1994. u ondašnjemu zagrebačkom kultnom klubu Gjuro II i od objavljivanja istoimenog albuma uživo godinu dana kasnije. Zbog sve izraženijeg odnosa moći koja se temelji na udjelima u zaradi, ona je veća što je veća njezina scena, (medijska) vidljivost i publika. U tom lancu međuovisnosti ishodišta više nema, no takvo ulančavanje prostituira ishodište, razumijevanje i nadahnuće. 

Ove godine planiram doktorirati na temu „Odjeci slavenske vjere u nematerijalnoj kulturi Međimurja“, predstaviti u nekoliko knjižnica svoju proznu knjigu „Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert“, objavljenu u DHK prošle godine, zatim prikazati na televiziji svoj obljetnički koncert uživo „Senjicu senjala“ i objaviti istoimeni etnoalbum. U kolovozu ćemo održati četvrti „Vesta Festa − Festival ženskoga tradicijskoga glazbovanja“ u triljskom Vrpolju. Pod okriljem Pozitivfilma mojega supruga, redatelja Ante Rozića, namjeravamo u Hrvatskoj i inozemstvu nastaviti s predstavljanjem našega etnografskoga prvijenca „Nagrišpane traverse“, kao i započeti sa snimanjem drugoga filma. Dovršavam album „Pjesnolika“ hrvatskih pjesnika koje sam uglazbila. Sljedeće godine planiram objaviti knjigu s CD-om „Podravska pjevanka“. Naime, spletom okolnosti obitelj Zlatka Špoljara darovala mi je dvjestotinjak tradicijskih napjeva iz sredine 20. stoljeća koje je taj melograf zapisao za vrijeme svoje profesure u Podravini nakon Drugoga svjetskoga rata. U toj publikaciji nekoliko autora pisalo je o Podravini esejistički, mitološki, etnografski, etnomuzikološki, glazbeno-pedagoški, a na albumu je obradom u svojem glazbenom žanru po jednoga podravskoga napjeva sudjelovalo petnaestak izvođača koji su rođenjem ili životom povezani s Podravinom (Marica Hasan, Vid Balog, Andrija Maronić, Josipa Lisac, Vanna, Ivana Lice, Gordana i Miroslav Evačić, Ivan Grobanski, Lado, Đurđevčice, Jandrin škrilak, Praline, Fast Food, Overflow). Planiram još mnogo toga... Znate li nekoga tko prodaje svoje slobodno vrijeme?