Autor: Bojan Lujak

Zadnjih smo mjeseci neprestano bombardirani vijestima o nemirima od Tunisa do Pakistana. Libija je u građanskom ratu, Egipat se još nije stabilizirao nakon revolucije i kontrarevolucije, sukob Hamasa i Izraela ostavio je Gazu u ruševinama, Libanon i dalje, u Siriji i Iraku, mjestima preklapanja interesa Turske, Irana, Saudijske Arabije i Katara bijesni sektaški rat s donedavno nezamislivim zvjerstvima, Islamabad je pod opsadom prosvjednika. U takvoj situaciji možda vrijedi promotriti i drugačiju analizu od one koja nam se najčešće nudi na stranicama novina i televizijskim ekranima Takvu nam analizu daje David P. Goldman u svojoj knjizi „How Civilizations Die (And Why Islam is Dying, Too)“.

Najpoznatiji pod svojim pseudonimom „Spengler“, pod kojim piše kolumnu na internetskoj stranici Asian Timesa, ovaj američki Židov s doktoratima iz ekonomije, klasične glazbe i njemačkoga jezika na inovativan i često duhovit način iznosi svoja predviđanja, povezujući teme poput ekonomije, politike, religije, teologije, demografije, klasične glazbe, povijesti i književnosti. Rođen u obitelji sekularnih američkih Židova, u mladosti je bio ateist i gorljivi ljevičar[1]. Promjena dolazi uz pomoć Normana A. Baileya koji ga nagovara da se uključi u rad Reganove administracije: „Moje političko obrazovanje počelo je u njegovu brlogu u staroj zgradi Izvršnog ureda predsjednika kada mi je objasnio da će SAD uništiti Sovjetsko Carstvo do kraja osamdesetih. Mislio sam da je opasni luđak i odmah mu se pridružio.“[2] Svoju karijeru u financijama gradio je radeći na odgovornim poslovima u Bear Stearnsu, Credit Suisseuiu Bank of America. Pored kolumne u Asia Timesu kontribuira i u radu magazina The Tablet, Forbes (1994. − 2001.), First Things (gdje je bio i urednik), suradnik je Gatestone Instituta te piše i na stranicama PJMEDIA.

Autor: Davor Dijanović

Nedavno su iz tiska u nakladi Sveučilišta u Zadru izišla dva znanstvena zbornika o obrambeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu. Prvi nosi naslov „Semiologija obrambenoga Domovinskog rata“, a obuhvaća šest znanstvenih radova nastalih kao rezultat proširenih izlaganja na znanstveno-stručnom skupu „Semiologija obrambenoga Domovinskog rata“ u prosincu 2013. godine. Drugi zbornik rezultat je znanstveno-stručnoga skupa „Vojno-geografski aspekti obrambenoga Domovinskog rata“ održanog u ožujku 2014., a obuhvaća četiri znanstvena priloga. I jedan i drugi zbornik uredio je mladi geograf i povjesničar Marin Sabolović, autor knjige „Odoroslovlje hrvatskih oružanih formacija 1990. – 1996.“.

Zbornik „Semiologija obrambenoga Domovinskog rata“ obrađuje semiološki aspekt Domovinskoga rata. Semiologija je znanstvena disciplina koja proučava simbole i njihova značenja ulazeći u mnoga područja, od medicine i filozofije do jezikoslovlja i jezika simbola poput znakovlja, odora, heraldičkih, filatelističkih, falerističkih i veksikoloških elemenata (str. 9.). Dr. sc. pukovnik Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva, svojim je znanstvenim savjetima pomogao boljem uređenju ovoga zbornika, nastaloga kao rezultat inicijative skupine studenata Sveučilišta u Zadru, a recenzirali su ga dr. sc. Dubravka Peić Čaldarović i dr. sc. Tijana Trako Poljak.

Autor: Mate Turić, magistar kiparstva i profesor likovne kulture

ŽIVOTOPIS

Svoje likovno školovanje započinje u klesarskoj školi na Braču, koju završava u zvanju klesarskog tehničara. Studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, te završetkom stječe akademski naslov magistra kiparstva i profesor likovne kulture. U svom likovnom radu u stalnoj je pratnji kritičarke Branke Hlevnjak, koja ga je i osobno javno proglasila mladim umjetnikom 2015. godine u Hrvatskoj. Ostvario je 29 samostalnih izložbi u kamenu, najčešće izlaže kamene jedrenjake. Artists On Globe mu dodjeluje nagradu za najboljeg mladog umjetnika u Hrvatskoj za 2015. godinu.

Autor: Davor Dijanović

Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvještaji, Glas Koncila, Zagreb, 2012.

            U nakladi Glasa Koncila (biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća) 2012. godine objavljena je knjiga Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvještaji Smiljane Rendić, novinarke, vatikanistice, kritičarke, prevoditeljice, polemičarke, judaistkinje i dugogodišnje suradnice Glasa Koncila. Riječ je o važnoj knjizi koja predstavlja rad osobe koja se bez ikakve dvojbe može smatrati prvakinjom katoličkoga novinarstva u Hrvatskoj.

Knjiga je podijeljena na pet dijelova koji nose sljedeće naslove: I. Ja govorim Hrvatski, II. Drugi vatikanski koncil, život Crkve, III. Kakvi smo mi, takva su vremena, IV. Židovi i kršćani, V. Ime Hrvatâ u knjizi života. Knjigu je uredio i uvodnom studijom popratio Vlado Čutura. Pogovor knjizi potpisuje glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić, a u prilogu je dodan kratki životopis Smiljane Rendić, bibliografija i literatura.

Životopis

Smiljana Rendić rođena je 2. kolovoza 1926. u Splitu, od oca Marka i majke Ivanice Rusinović. Od 1933. do 1940. pohađala je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu. U ranoj je mladosti stupila u katolički pokret Domagoj, što je u bitnome odredilo njezine kasnije vjerničke i nacionalne stavove jer je ime Domagoj za mlade tada značilo čitav program, kako u narodnom državno-pravnom, tako i u vjerskom i kulturnom životu Hrvatske. Otac joj je bio radićevac, tako da je još od malih nogu bila politički usmjeravana. Godine 1948. komunističke su vlasti oduzele obitelji Rendić imovinu, a Smiljana i majka izbačene su iz stana. Naredne tri godine žive u jednoj sobi u podstanarstvu u Splitu.

Autor: Leo Marić, magistar povijesti 

Političkoj desnici u Europi često se prigovara zastarjela retorika, izostanak originalnih zamisli, pretjerana vezanost uz prošlost… Bilo da je riječ o parlamentarnim strankama, intelektualnim think-tankovima ili prosvjednim pokretima, poruka političke desnice u 21. stoljeću pokazala se nedovoljno suvremenom kako bi privukla nove ljude. Knjiga Markusa Willingera predstavlja nam jednu drugačiju desnicu.

Generation Identity: A Declaration of War Against the '68ers (hrv. Naraštaj identiteta: Objava rata šezdesetosmašima) knjiga je mladog austrijskog autora Markusa Willingera (1992.), studenta političkih znanosti na Sveučilištu u Stuttgartu i dugogodišnjeg aktivista identitarijanskog pokreta. Prvo njemačko izdanje knjige objavila je nakladnička kuća Arktos sa sjedištem u Londonu, a zbog zanimanja koje je knjiga izazvala u europskim novodesnim krugovima uslijedila su i izdanja na drugim jezicima: engleskom, francuskom, talijanskom…[1] Ova nevelika knjižica od jedva stotinjak stranica pisana je u obliku političkoga manifesta. Kratkim poglavljima i upečatljivim rečenicama autor čitateljstvu predstavlja kritiku političke baštine naraštaja šezdesetosmaša te viziju Europe u (bliskoj) budućnosti. Vizualni dojam i stil pisanja jasno daju do znanja da je djelo prvenstveno namijenjeno mlađem naraštaju koji je istaknut i u naslovu – naraštaju identiteta. Predgovor je napisao Philippe Vardon, jedan od čelnih ljudi francuskoga identitarijanskog pokreta[2], a John B. Morgan iz Arktosa potpisuje se kao urednik knjige.

Autor: Ivana Brekalo, mag. art.

HISTERIJA

O karakteru smo navikli razmišljati površno. Zapravo, formalna definicija osobnosti obuhvaća naše uobičajene načine razmišljanja i odnošenja prema drugima. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo, mi smo ono što radimo. Paradoks u svemu tome jest što postoji veza između bipolarnosti, depresije i kreativnosti. Postavlja se pitanje je li kreativnost u tom slučaju dar ili prokletstvo. Psihijatrijska struka potrudila se kategorizirati poremećaje osobnosti. Naime, što smo kreativniji, imamo više ideja. Što imamo više ideja, imamo više planova, što pak naš mozak dovodi u stanje pucanja po svim cilindrima. Kod nekoga s mentalnim poremećajem kreativnost se može promatrati i kao mehanizam obrane od bolesti jer sve što je kreativan čovjek ikada stvorio, prvo je moralo biti zamišljeno. Idući bi zaključak bio da ako je osoba vođena prema određenom razmišljanju ili zastrašena tako da povjeruje da je njezin mozak „defektan“, bilo od strane liječnika ili sredine u kojoj se nalazi, tada postaje ono u što vjeruje. Najgore je prevariti sebe. Divim se onima koji povezuju iskustva iz djetinjstva sa svojom osobnošću odrasle osobe jer su moja sjećanja iz djetinjstva potisnuta i jedva da postoje. U našim uspomenama ne kriju se samo događaji, nego i njihovo značenje jer nije teško dokazati da su na nas negativno utjecali događaji i ljudi izvan naše moći. Nedostatak sjećanja nesvjesno budi fobije i strahove koje vizualno predočavam kao zamršene prostorije ispunjene duhovima. Odlučnost u prevladavanju strahova jedini je učinkovit protuotrov, a te strahove pokušavam prevladati svojim radovima koje doživljavam kao oružje, kao osobnu terapiju.

Autor: Marko Paradžik

Scenaristička adaptacija Roberta Kurbaše, glumca koji tumači Zvonka Bušića, napravljena je prema tekstovima Tihomira Dujmovića „Hrvatska u raljama komunizma“. Miki Nopling je autor glazbe, audiovizualnoga sadržaja i fotografija koje se nalaze uz ovaj tekst. Scenografiju potpisuje Zvonko Sarić, dok je rasvjetu radio Krešimir Lasić.

S  obzirom na to da dramski tekst ima podlogu u konkretnoj političkoj zbilji, potrebno ju je ukratko opisati za one koji nisu upoznati s istom. Zvonko Bušić (rođen 24. siječnja 1946. u hercegovačkom selu Gorica, općina Grude) u Beču se 1969. upoznaje s američkom studenticom Julienne Eden Schultz.[1]

Julienne se sa Zvonkom počinje aktivistički zalagati za hrvatsko pitanje, zbog čega je 1970. s prijateljicom bacala letke protujugoslavenskoga sadržaja s tadašnjega Trga Republike u Zagrebu.[2] Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga preselili su u SAD.[3] Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista, Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika u cilju da iz njega nad Londonom i Parizom izbaci letke u kojima se pozivalo na hrvatsku neovisnost.[4] Primarni cilj otmice zrakoplova bio je prisiljavanje američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima se govorilo o teškoj poziciji hrvatskoga naroda u tadašnjoj SFRJ.[5] Bomba s promidžbenim materijalom bila je ostavljena u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice te je tijekom deaktiviranja bombe na poligonu poginuo policajac Brian Murray, a trojica su ranjena.[6] Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na kazne doživotnoga zatvora, a ostala trojica Hrvata na 30 godina. Julienne je puštena 1990. godine, dok je Zvonko Bušić pomilovan početkom srpnja 2008. i u Zagreb je u pratnji američkih agenata stigao 24. srpnja  bez prava povratka u SAD.  

Autor: Dražen Zetić

Prije gotovo dvanaest stoljeća, na prijestolju jednoga svjetskoga carstva, Bizanta, pojavljuje se carica Teodora II. Prvotni razlog zbog kojega se ovaj ciklus radova u kolažu naziva „Teodorine ikone“ jest nemjerljiv doprinos ove neobične vladarice koji ponajviše dolazi do izražaja u njezinu hvalevrijednom poslanju, trajnom prekidu ikonoklastičkih proganjanja, osveta, ratova tijekom prve polovine devetoga stoljeća (842. godine).

Ovu međunarodnu izložbu radova u kolažu nazvali smo i ekumenskom, prvenstveno zbog njezine osnovne namjere, budući da želi pridonijeti pomirenju i jedinstvu kršćana. Nadahnuta je Teodorinom gestom svekolikoga (po)mirenja i posvećena je zajedništvu, suglasju i slozi Kristovih nasljednika i svih pripadnika ljudskoga roda.

U bogatoj literaturi o ikonama poznata je činjenica da su ikone kroz svoju burnu povijest, još od samih početaka kršćanstva, oduvijek pronosile i duh simboličke baštine jednoga vremena te svojom čudotvornošću (npr. ikona Presvete Bogorodice Trojeručice), uvijek zrcalile božansku stvarnost i njezin odjek u svijetu. Ova je izložba radova, motivirana tim vrijednim spoznajama, nastojala i sama donekle biti svojevremeni inovacijski obol, ponajprije u samom izboru predstavljanja različitih etnografskih obrisa u civilizacijskim podnebljima Istoka i Zapada.

Autor: Luka Sinković

Unazad nekoliko godina, na svjetsku se underground scenu polako počela vraćati psihodelična rock glazba koja svoje korijene ima u godinama prohibicije LSD-a i psilocybina. Ima li to kakve veze s rastućim trendom legalizacije marihuane, najduže zabranjenog psihodelika, nisam siguran. No, teško se oteti dojmu da popularnost monotonih rifova i eteričnih solaža raste iz dana u dan. Ne znam je li riječ o promjeni u kvantiteti ili kvaliteti izvođača, ili se pak radi o povećanju broja slušatelja − postoji i mogućnost da je moje stajalište o ovom žanru isključivo subjektivno te da objektivne razloge vrlo vješto stvaram i predstavljam takvima, budući da bih želio argumentirano govoriti o nečemu što volim. Vrlo lako sami sebi upadamo u takve zamke pa bih diskusiju vezanu uz popularnost psihodelije ostavio otvorenom. Na našoj je sceni nekoliko takvih vrlo kvalitetnih bendova, a svi su projekti jednog čovjeka, Nike Potočnjaka. Teško je predstaviti bend kada o njemu na danas gotovo jedinom istaknutom izvoru informacija, internetu, ne postoji previše konkretnih informacija. Stoga sam o bendu Jastreb morao porazgovarati s njegovim tvorcem. 

            Autor: Marko Paradžik, mag. iur.[1]

Autorica knjige u prikazu je novinarka, publicistkinja, scenaristkinja i redateljica Višnja Starešina, rođena 1960. godine u Zorkovcu, u općini Ozalj. Godine 1983. diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1984. do 2004. godine radila je kao novinarka i urednica u Večernjem listu. U vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH kao diplomatska dopisnica Večernjega lista pratila je međunarodne mirovne pregovore za bivšu Jugoslaviju, od 1994. do 1997. Bila je stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, gdje je tada bilo sjedište međunarodne mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju. Od 1996. do 2002. posebna je izvjestiteljica Večernjega lista iz Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Godine 2012. radila je u Uredu za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata. Danas djeluje kao samostalna novinarka, piše redovite političke kolumne za poslovni tjednik Lider i Slobodnu Dalmaciju.  Uz knjigu koja se prikazuje u ovom radu napisala je Vježbe u laboratoriju Balkan (2004.), naklada Ljevak; 1991. − 1995. Haaška formula (2005.), naklada Stih; EU u 100 koraka (2013.), naklada Ljevak. Snimila je tri dokumentarna filma: Treći pohod (2008.), Zaustavljeni glas (2010.), Neprijatelj naroda (2015.).[2]

Antonio Bušljeta, mag. art.

Glavna nit vodilja u ovome radu bila je spojiti vizualni i karakterni dio između članova obitelji. U ovome slučaju to su bila braća i sestre za koje smatram da su povezani na više razina osim same fizičke sličnosti. Za izvedbu rada koristio sam se dvjema obiteljima koje imaju isti odnos djece; dva starija sina i mlađu kćer. Prvu skupinu portreta činimo moj brat, sestra i ja, a drugu moj prijatelj i njegovi brat i sestra.

Transparentnost čini tu sponu među samim radovima, ona nam daje osjećaj povezanosti koji sam htio naglasiti na njima tako što sam od svakog člana uzeo određeni dio lica koji je zajednički ostalim portretima − nos, usta i oči. Glavni i najizraženiji atributi svakog lica postavljeni su u geometrijske oblike raznih boja koji predočavaju, kao što sam i ranije naveo, osobnost pojedine osobe. Svoju obitelj smatram razigranom i spontanom te stoga prevladavaju svjetliji tonovi, dok su na primjeru druge obitelji zagašeniji jer su po mome viđenju zatvoreniji i staloženi. Primjena tog principa predočavanja povezanosti među određenim članovima raznih obitelji ovisi o glavnom čimbeniku kao što je nasljedstvo, odnosno genetički kod koji nasljeđujemo od roditelja. Na primjeru vlastite obitelji vidjet će se izraženija sličnost, dok kod obitelji mojeg prijatelja to nije slučaj. Povezanost ovisi o postotku naslijeđenosti od pojedinog roditelja koji kod nekih obitelji izostane u velikom postotku. Kada bismo takve primjere pomnije proučavali, u većini slučajeva naišli bismo na određene aspekte koji bi potvrdili sličnost i povezanost obitelji. To je razlog koji me naveo na razmišljanje o tom za mene velikom i čudesnom daru.

Matej Tolić, mag, iur.

Uvod

Godine 2015. u suradnji Večernjeg lista te udruga i osoba okupljenih oko hrvatskog „Novog konzervativizma” izdana je knjiga „Politika razboritosti“ američkoga pisca, teoretičara politike, filozofa i povjesničara Russella Kirka. „Politika razboritosti” svojevrsni je vodič kroz konzervativizam u kojem se suprotstavljaju konzervativna stajališta i ideološke dogme, a koje je Kirk napisao 1993. godine. Sam Kirk često je izbjegavao dati preciznu i isključivu definiciju konzervativizma pa ga i ovdje na početku knjige Kirk definira kao suprotnost ideologijama i težnju ka očuvanju reda, pravde i slobode. Za njega su ideologije iskrivljeni pogledi na povijest, svijet i društvo koje kreiraju politički fanatici u svojim knjigama i isključivo teže nasilnoj preobrazbi ljudske svijesti i društva: „Ti su ideolozi uglavnom bili neprijatelji religije, tradicije, običaja, konvencija, propisa i starih ustava.”