Recenzije i prikazi
Lucian Borić: PRIKAZ KNJIGE „PUTOVIMA FRANKOPANA: FRANKOPANSKA BAŠTINA U PRIMORSKO-GORANSKOJ ŽUPANIJI“; INES SRDOČ-KONESTRA, SAŠA POTOČNJAK (ur.)
U izdanju Primorsko-goranske županije i Filozofskoga fakulteta u Rijeci, a u uredništvu Ines Srdoč-Konestre i Saše Potočnjak, 2018. godine objavljena je knjiga „Putovima Frankopana: Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji“. Knjiga broji 470 stranica, a sadržajno je podijeljena na Projekt „Kulturno-turistička ruta Putovima Frankopana“, „Uvodna riječ“, „Riječ urednica“, osam poglavlja (I. „Obitelj Frankapan / Frankopan“, II. „Otok Krk: ishodište, središte, baština“, III. „Vinodol: poveznica otočnih i kopnenih posjeda“, IV. „Gorski kotar: spoj sjevernojadranske i kontinentalne tradicije“, V. „Senj i Modruš: područja posebnoga frankapanskog interesa“, VI. „Frankapanski zagovori u zlatu i svili“, VII. „Pismo, tekst, knjiga, glazba“, VIII. „Pravna ostavština Frankapana“), „Izbor iz literature“ i „Sažetci“ na engleskom jeziku i popis autora. Na tekstovima koji krase spomenutu knjigu radilo je 22 autora.
Krešimir Džoić: Stephen T. Asma, Why We Need Religion
Autor: Krešimir Džoić, kresimir.dzoic@gmail.com
Stephen T. Asma, Why We Need Religion, Oxford: Oxford University Press. 2018
Religijski studiji kao društvena disciplina imaju zanimljivu povijest. Mnogi proučavatelji religija imali su otvorene ili skrivene motive za izučavanje, koji su bili mnogo više od puke intelektualne znatiželje. Prvi pioniri discipline poput Edwarda Burnetta Tylora i Jamesa Georgea Frasera željeli su prikazati povijest vjerovanja u grubim crtama kao progres: od primitivnog animizma i politeizma, prema uređenim monoteističkim vjerovanjima da bi na kraju sve završilo u racionalnosti, tj. znanosti.[1] Za Freuda religija je bila neuroza, sklop vjerovanja nastao iz sjećanja na stanje bespomoćnosti u doba djetinjske faze života.[2] Za Marxa religija je bila u famoznoj frazi opijum za narod, otuđenje koje je kamufliralo pravo probleme.[3] Namjera ranih teoretičara bila je prikazati religiozna vjerovanja kao primitivnu ostavštinu doba kada razum nije dosegao svoj vrhunac, neprikladnu za moderno doba.
Krešimir Džoić: John Gray, Seven types of atheism
Krešimir Džoić, kresimir.dzoic@gmail.com
John Gray, Seven types of atheism, New York, Farrar,Straus & Giroux 2018. 176 stranica
Jedan od čelnika nove popularne stranke Pametno, u trenutku pisanja ovoga članka, fizičar i samoprozvani ateist Ivica Puljak ima zanimljiv način ispunjavanja slobodnog vremena[1]: obilazak škola i držanje predavanja o vrijednosti znanosti. Nitko ne bi ni podigao obrvu da nije u sklopu svoga pohoda govorio o religiji kao u najboljem slučaju ekscentričnom hobiju, a u najgorem i u većini slučajeva smetnjom koja nas nazaduje. Za Puljaka njegov ateizam proizlazi iz dugogodišnjega bavljenja fizikom. U jednom je drugom razgovoru otišao korak dalje i rekao kako je moderni svjetonazor u stvari svjetonazor primijenjene znanosti (što se smatra u sukobu sa religijom, naravno)[2].
Ante Brešić Mikulić: ANTON CETIN
PREDGOVOR
Velikan crteža, Anton Cetin, pripada starijoj generaciji likovnih umjetnika koji lirski prožetom tematikom likovnih opusa produhovljuju gledatelja svojim pogledom na svijet koji se zrcali na likovni medij. Iako većinu svojega života provodi u Torontu u Kanadi, njegova veza s rodnim krajem, napose Bojanom pokraj Čazme, vidljiva je u njegovim radovima. Domovina njemu nije tek mjesto odrastanja i obrazovanja, već dio identitetskoga čimbenika koji se stapa s temama i pogledima koje dobiva Francuskoj ili Kanadi. Time on nije samo umjetnik dvaju svjetova od kojih jedan nadmašuje drugi već njihov spoj u jedan jedinstveni likovni kalup koji nam daje opći smisao i vjeru u nešto više i plemenitije. Ta jaka subjektivna nota koja crtu i boju u njegovim crtežima čini poetskima ne može se poistovjetiti s površnošću. Jer sama lirska tendencija smisaonim temama i pogledima izrazito je duboka, tvorena na našoj patnji i realnosti života, okrenuta ka boljem i duhovnijem. Time Cetin u svojem desetljećima dugom životnom radu nije samo okrenut ka težnji za istinitošću, već i potrazi za onim smisaonim.
Andrej Kozina: 1917.
Rat je doslovno i metaforičko gaženje beživotnih tijela. Doslovno, jer kao i naši likovi često pût jest takav, a metaforičko jer je sâm rat gaženje prošlosti i one famozne krilatice da je „povijest učiteljica života“.
Ignorirajući ljudsku prirodu, mi ignoriramo i sebe. Pod time ne mislimo na granice, jer svatko ima svoje, nego imperativ nesavršenstva iste. Ono što gledamo na platnu nadahnuto je istinitim događajima: doživljajima Mendesovoga djeda koji su patchwork metodom pretvoreni u filmski narativ. Upravo zbog toga ovaj je film realističan. Njegova poetika proizlazi prije svega iz Deakinsovoga finoga estetiziranja bojom i svjetlom te Mendesovoga kadra, no i iz tema kojima se bavi: prijateljstvo, smisao života, smisao rata i tako dalje. Ideja da rat dobivaju savršeni potezi nigdje ne piše, ali je nekako apriorna presupozicija. No kada bismo išli pisati narativ u kojemu je naš lik „savršen“, ne bismo isti imali. Možda je to i najveći razlog zašto ovaj film klasičan, kao i mnogi, Aristotel u pogledu dramaturgije: koristi one elemente, u priči, koji dovode do maksimalno učinkovite katarze na koncu trećega čina. Ne mislimo pritom da je takvo „igranje na sigurno“ loše, samo da sprječava film da bude više od onoga što mu ono dozvoli. Ergo, ako se isti drži u granicama starih, isti je lišen mogućega bolje funkcionalnoga novoga, imperativom. Stepenasta dramaturgija tako se koristi kao glavni postupak, uz nekoliko vještih elipsi.
Lucian Borić: PRIKAZ KNJIGE MARTINA PREVIŠIĆA „POVIJEST GOLOG OTOKA“
U izdanju Frakture, 2019. godine izašla je knjiga Martina Previšića „Povijest Golog otoka“. Martin Previšić bavi se istraživanjem povijesti socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijesti komunizma. Knjiga broji 634 stranice, a podijeljena je na uvodni dio („Zahvale“, „Napomene“ i „Predgovor“), 17 poglavlja koja će redom biti opisana u nastavku, te završni dio („Bilješke“, „Literatura“, „Izvori“, „Svjedočanstva dana autoru“, „Kratice“, „Kazalo imena“ i „O autoru“).
Početak knjige sadržava „Zahvale“ (str. 11 – 15), „Napomene“ (str. 17 – 18) i „Predgovor“ (str. 21 – 29). U „Napomenama“ autor objašnjava stvari koje su prije svega tehničke prirode, no napominje i kako se knjiga, osim na arhivskim izvorima i literaturi, temelji i na brojnim razgovorima s preživjelim logorašima Golog otoka te drugih logora i zatvora iz razdoblja sukoba Tito – Staljin. Napominje i kako su intervjuirani ljudi različite nacionalnosti, čime čitatelju naznačuje kako je u pisanju knjige težio maksimalnoj objektivnosti. U Predgovoru autor daje svoj osvrt na problematiku Golog otoka, a čitatelju obznanjuje i kako se zainteresirao za spomenutu problematiku.
Ivan Pepić: Prikaz knjige Miroslava Tuđmana "Haški krivolov – Analiza dokaza o ciljevima zajedničkoga zločinačkoga pothvata u predmetu IT-04-74"
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 511 str.
I.
Proteklih godina u javnom i akademskom svijetu iznesene su negativne ocjene o ulozi hrvatskoga vojnoga i političkoga vrha tijekom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. – 1995. Tomu najviše doprinose pogrješne interpretacije uzroka sukoba između Hrvata i Bošnjaka 1993. – 1994. godine. Značajan broj interpretacija uzroka toga sukoba temelji se na nikad dokazanim teorijama urote, poput one o „podjeli Bosne“ između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu 1991. godine, ili granicama na salveti Paddyja Ashdowna.[1] Takav pristup doprinio je izjednačavanju politika Hrvatske i Srbije 1990-ih, stvaranju definicija o „poljskom scenariju“ za BiH[2] i pojednostavljenim interpretacijama pojedinih inozemnih povjesničara i stručnjaka za međunarodne odnose.[3] Međutim, svakom imalo ozbiljnijem istraživaču jasno je da korijene toga sukoba nije moguće razumjeti zanemarivanjem ključnih činjenica, poput bilateralnih sporazuma između Republike Hrvatske i tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, političkih ciljeva aktera, vojnoga i demografskoga stanja na terenu prije početka bošnjačko-hrvatskoga sukoba te ishoda mirovnih sporazuma međunarodne zajednice od 1992. do 1995. godine.
Leo Marić: Jan de Graaf, Socialism across the Iron Curtain
Socialist Parties in East and West and the Reconstruction of Europe after 1945
(Cambridge: Cambridge University Press, 2019.), xii + 320 str.
Ugledni sveučilišni nakladnik Cambridge University Press objavio je početkom 2019. knjigu mladoga nizozemskoga povjesničara Jana de Graafa, Socialism across the Iron Curtain: Socialist Parties in East and West and the Reconstruction of Europe after 1945. Riječ je poredbenoj povijesti četiriju socijalističkih stranaka u burnom razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata: Francuske sekcije Radničke internacionale (Section française de l’Internationale ouvrierè, SFIO), Talijanske socijalističke stranke proleterskoga jedinstva (Partito Socialista Italiano di Unità Proletaria, PSIUP), Čehoslovačke socijaldemokratske stranke (Československá sociální demokracie, ČSSD) i Poljske socijalističke stranke (Polska Partia Socjalistyczna, PPS). Riječ je o strankama koje su tada bile glavne predstavnice socijalističke politike u svojim zemljama te, uz komunističke i katoličke stranke, igrale ključnu ulogu u prvim poslijeratnim vladama.
Nera Meštrović: Urbano istraživanje
The Last Door: Pikselizirani svijet Lovecrafta i Lyncha
Autor: Dino Ljubić
Španjolska tvrtka „The Game Kitchen“ gotovo sigurno nije mogla ni zamisliti uspjeh koji danas uživa. Izdali su vrlo uspješnu „Metroidvania“ žanra videoigru zvanu „Blasphemous“, čiji je iznimno bogati, španjolskom gotikom te općenito kršćanskom teologijom nadahnuti svijet prožet užasom, patnjom i iskupljenjem, pokupio odlične kritike. Blasphemousov uspjeh postao je očit i prije same produkcije, tijekom „Kickstarter“ kampanje 2017. godine traženi iznos od 50 000 dolara probili su u nekoliko dana, na kraju prikupivši nevjerojatnih 333 000 dolara, čime su postali španjolska nacionalna senzacija. Kakav je samo kontrast s usporedbom incepcije njihovoga prvijenca „The Last Door“ deset godina unazad, kada su kroz mjesec dana Kickstarter kampanje, prikupili jedva 7000 dolara, nakon čega je izdana epizoda. Ja sam osobno bio jedan od 285 backera koji su donirali igru, te nastavio biti jedan od obožavatelja koji je sudjelovao s ekipom iz „The Game Kitchen“ u krojenju njihovoga remek-djela-u-nastajanju vlastitim doprinosima i sugestijama, te u dijeljenju stresne neizvjesnosti uzrokovane krpanjem s donacijama kako bi se na jedvite jade financirala sljedeća epizoda, što je postalo standardni obrazac sljedećih sedam epizoda izdanih u nešto više od šest godina.
PRIKAZ PREDSTAVE "POSLJEDNJA FREUDOVA SEANSA"
Autori: Janja Hrkač Paradžik, studentica prava, Marko Paradžik, mag. iur.
Posljednja Freudova seansa, drama povijesne fikcije američkog dramskog pisca Mark St. Germaina, jedna je od najdugovječnijih predstava na newyorškim pozornicama gdje se s prekidima izvodi od 2009. godine sve do danas. Prošle je godine premijerno izvedena i u Hrvatskoj zahvaljujući Marku Torjancu, glumcu i redatelju, umjetničkom ravnatelju kazališta Planet Art u kojem se predstava izvodi. Režiser Posljednje Freudove seanse utjelovio je i lik Sigmunda Freuda, dok je C. S. Lewisa igrao izvrstan Franjo Dijak.
Sigmund Freud odrastao je u složenoj židovskoj obiteljskoj , a najranije djetinjstvo proveo je u Beču kao autsajder u većinskoj katoličkoj zajednici sve dok car Franjo Josip nije oslobodio austrijske židove i dao im ista prava. Beč je tada bio svjetsko središte za medicinu, a Freud se sa 17 godina kvalificirao za ulazak na bečko Sveučilište, jedno od najstarijih sveučilišta u srednjoj Europi.[1] Vrijedi istaknuti i da su svoje znanje na bečkom sveučilištu isklesali i naši Ruđer J. Bošković, Franjo Rotter, Ivan Meštrović, Dragutin Rakoš i drugi Hrvati.[2] 1887. godine Freud je oženio Marthu Bernays, a od njihovih šestero djece kći Anna, koju Freud rado spominje u predstavi, postat će jedna od njegovih najpoznatijih nasljednika. U svojoj trideset i devetoj godini započeo je vlastitu samoanalizu koju je provodio prvenstveno analizirajući svoje snove.
Esther Twieg
„To be“
(Biti)
Kroz svoju sam se umjetničku praksu bavila pitanjima koja su važna za mene samu. Identitet mene kao umjetnice temeljna je podloga moje likovne prakse. Pokret, proces, eksperimentiranje s materijalima i osjećaj za vrijeme, prostor i teoriju vidljivi su u mojem radu. Volim raditi s različitim konceptima stvarnosti i fikcije. Nakon što sam se upoznala sa semiotikom, iznova sam si postavljala pitanje: „Što je slika i što to znači?“ Promatrača želim povesti na putovanje kroz igranje sa sjenama, instalacijom i svjetlima.
Filozofi poput Descartesa i Platona predstavljaju ideje stvarnosti i misli također gledajući kroz prostor, energiju, metafiziku i kvantnu fiziku. Rene Descartes postavio je metodu poznatiju kao „metodološka skepsa“. On odbacuje sve istine svojih uvjerenja kako bi razlikovao ono što je istina. Upravo je to Descartesa usmjerilo prema poznatoj rečenici „Mislim, dakle jesam“ (Cogito ergo sum), što znači da je jedini način da se naše postojanje dokaže sumnjati (misleći) u njega.
Gledajući Platonove misli o stvarnosti, njegova alegorija pećine sugerira da je ono što vidimo samo „sjena“ onoga što je stvarno. Stvorila sam skulpture koje su utemeljene na ideji da je energija posvuda, da smo svi sastavljeni od energije. Lijepa poetska konotacija jest da energija nije ni uništena ni stvorena. Ta je energija izmjenjiva u masu, a istinita kreativna inspiracija dolazi iz mrtvog prostora. Taj je prostor brod koji nastanjuju „Misli“, stvarnost, prostor, vrijeme i energija. Oni čine glavninu moga rada, renderirajući moje radove kao proces, baš kao i moje misli.