Autor: Ivana Brekalo, mag. art.

HISTERIJA

O karakteru smo navikli razmišljati površno. Zapravo, formalna definicija osobnosti obuhvaća naše uobičajene načine razmišljanja i odnošenja prema drugima. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo, mi smo ono što radimo. Paradoks u svemu tome jest što postoji veza između bipolarnosti, depresije i kreativnosti. Postavlja se pitanje je li kreativnost u tom slučaju dar ili prokletstvo. Psihijatrijska struka potrudila se kategorizirati poremećaje osobnosti. Naime, što smo kreativniji, imamo više ideja. Što imamo više ideja, imamo više planova, što pak naš mozak dovodi u stanje pucanja po svim cilindrima. Kod nekoga s mentalnim poremećajem kreativnost se može promatrati i kao mehanizam obrane od bolesti jer sve što je kreativan čovjek ikada stvorio, prvo je moralo biti zamišljeno. Idući bi zaključak bio da ako je osoba vođena prema određenom razmišljanju ili zastrašena tako da povjeruje da je njezin mozak „defektan“, bilo od strane liječnika ili sredine u kojoj se nalazi, tada postaje ono u što vjeruje. Najgore je prevariti sebe. Divim se onima koji povezuju iskustva iz djetinjstva sa svojom osobnošću odrasle osobe jer su moja sjećanja iz djetinjstva potisnuta i jedva da postoje. U našim uspomenama ne kriju se samo događaji, nego i njihovo značenje jer nije teško dokazati da su na nas negativno utjecali događaji i ljudi izvan naše moći. Nedostatak sjećanja nesvjesno budi fobije i strahove koje vizualno predočavam kao zamršene prostorije ispunjene duhovima. Odlučnost u prevladavanju strahova jedini je učinkovit protuotrov, a te strahove pokušavam prevladati svojim radovima koje doživljavam kao oružje, kao osobnu terapiju.

Moj rad predstavlja vizualnu prezentaciju pitanja: što ako je kreativnost ta koja vodi do psihičkog oboljenja, a ne obrnuto?

Pojam histerije jedan je od ključnih fenomena koji se usko prožimaju s područjem interesa i proučavanja psihoanalize. Može se čak reći da psihoanaliza kao metoda istraživanja, teorija i terapija počiva i zahvaljuje svoj razvoj spoznajama koje je Freud potkraj 19. stoljeća dobio u radu sa svojim histeričnim pacijenticama. Unatoč tome što je pojam histerije intrigirao generacije znanstvenika, psihoterapeuta, svećenika, umjetnika, filozofa i sociologa i unatoč tome što je pojam „histerija“ i danas zadržan u široj uporabi, sa stajališta kliničara, histerija kao klinički, medicinski entitet i jedinstvena bolest ne postoji definirana ni u jednoj međunarodnoj klasifikaciji bolesti. Pojam „histerija“ prisutan je više od 2000 godina. Taj je pojam prvi koristio Hipokrat, otac medicine, i to kao opisni naziv za poremećaj u kojem maternica (Hystera) šeće tijelom i uzrokuje različite simptome. Dakle, gledano s povijesnog stajališta, možemo reći da je pojam „histerija“ od samog početka vezan uz pojam žene i femininosti. Naime, jedino je histerija imala svoju karakterističnu ekspresivnost i sposobnost simboliziranja konflikta pomoću alternativnog jezika, jezika tijela, i time je uz snove postala „kraljevski put u nesvjesno“.

U 19. stoljeću, stoljeću procvata somatske medicine, najpoznatiji znanstvenik i terapeut koji se bavio histerijom bio je Francuz Jean Martin Charcot, direktor poznate pariške bolnice Salpetriere. Freud, koji je bio Charcotov učenik, među prvim je znanstvenicima koji histeriju vežu uz pojam psihičkog, a ne tjelesnog oštećenja. Charcot je zaslužan za nastanak medicinske fotografije te je napisao knjigu o histeriji „Iconographie photographique de la Salpetriere“ u kojoj je dokumentirano liječenje triju žena koje su se našle na odjelu histerije u bolnici Salpetriere u Parizu: Blanche, Augustine i Genevieve. Njihove priče s odjela bile su mješavina znanosti i religije, medicine i okultnog, hipnoze, ljubavi i teatra. Bile su zvijezde. Priče o njima redovito su se objavljivale u novinama, a pisci su ih transformirali u imaginarne likove. Bile su fotografirane, slikane, crtane i modelirane. Skupine ljudi, među kojima je bio i Freud, svakoga su se tjedna okupljale na Charcotovim demonstracijama i tako je histerija postala spektakl. Važnost histerije za psihoanalizu je ogromna. Ona je polazišna točka psihoanalize, prvi psihički poremećaj koji su Freud i Breuer proučavali da bi u praksi došli do tehnike katarze, a Freud do slobodnog asociranja i liječenja razgovorom. U teoriji koja je usko pratila praksu, histerija je dovela do otkrića nesvjesnog funkcioniranja psihe, tumačenja simptoma, objašnjenja neurotske strukture te definicije nesvjesnog. Freud će svoje tumačenje histerije osloniti na ideju traume, od ideje zavođenja do općenito potisnute seksualnosti. Mehanizam histerije u uskoj je vezi s mehanizmom potiskivanja, a uz histeriju, Freud je došao do definicije potiskivanja kojem prethodi ideja disocijacije i cijepanja. Teoriju traume Freud ne napušta, ali dodaje da u djetinjstvu možemo tražiti „utjecaje i dojmove koji mogu djelovati analogno nekoj traumi“.

S medicinskog stajališta, u 20. stoljeću histerija kao dijagnoza postaje virtualno izumrla. Unatoč tome što je nestala iz klasifikacija bolesti, posljednjih godina ponovo raste zanimanje za histeriju, kao i seksualnost unutar psihoanalitičke teorije i prakse. Danas je se usko veže uz tzv. granični poremećaj ličnosti (borderline personality disorder). Pet grafika u tehnici sitotiska dimenzija 86 x 66 cm, prikazuju histeriju kao personifikaciju koreografije pokreta i plesa kao nekontroliranog ekscesa, demonologije i spektakla. Obojene su crvenom bojom, bojom krvi koja tjera mišiće da se brže kreću i koja potencira brigu i distrakcije. Isto tako, crvena boja je boja safelighta (tamne komore) koja predstavlja Charcotovu medicinsku fotografiju. Fotografije koje su služile kao skica za grafike snimljene su na predstavi u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

KASANDRIN KOMPLEKS

Kasandra (grč. Κασσάνδρα, Kassándra) je u grčkoj mitologiji bila kći trojanskoga kralja Prijama i kraljice Hekabe u koju se zaljubio Feb Apolon, grčki bog proroštva i liječenja. Apolon je, zaljubivši se, dao Kasandri dar proricanja budućnosti, a ona je na njegovu ljubav uzvratila hladnoćom, zbog čega ju je prokleo tako da se na njezina proročanstva nitko ne obazire i da im nitko ne vjeruje. Njezina su proročanstva postala izvor velike boli i frustracija. Ponekad je to prikazano simboličnim Apolonovim pljuvanjem u njezina usta. U Eshilovoj drami „Agamemnon“ Kasandrin lik govori da je prekršila obećanje da će mu postati družicom. Kasandrina metafora koja se naziva i sindromom, kompleksom, fenomenom, dilemom ili prokletstvom, pojavljuje se kada valjano upozorenje ili briga bivaju odbačeni ili popraćeni nevjericom. Metafora je prihvaćena od strane psihologije, politike, znanosti i filozofije od 1949. godine, a termin je skovao francuski filozof Gaston Bachelard u svrhu vjerovanja da se nešto ili neki događaj može znati unaprijed. Godine 1963. psihologinja Melanie Klein tumači Kasandru kao ljudsku personifikaciju moralne svijesti čija je svrha upozorenje. Kasandrina potreba naglašavanja posljedica vođena je destruktivnim utjecajima okrutnog super-ega koji je predstavljen u grčkom mitu od strane Apolona, Kasandrina gospodara. „Odbijanje vjerovanja u nešto za što se zna u isto vrijeme da je istina te izražavanje univerzalne tendencije prema poricanju koje je obrana od anksioznosti i krivnje.“

Kasandrin sam kompleks prikazala serijom od pet grafika u tehnici drvoreza dimenzija 76 x 58 cm. Slijepim tiskom opisan je dio mita u kojem Apolon proklinje Kasandru, no iako joj ostaje moć proricanja, nitko neće vjerovati u njezine vizije koje postaju apstraktne i nemoguće za tumačenje i objašnjenje. 

DERMOGRAFIČKI EKSPERIMENT/MONOMANIJAK

Dermografički eksperimenti s kraja 19. stoljeća su klinički eksperimenti s namjerom da se tijelo pacijenta preobrazi u ikonografsku površinu. Doktori su često „gravirali” vlastita imena na kožu subjekta, na tijelo koje tako postaje sredstvo ispoljavanja moći autoriteta. Taj demografski tekst ili stigma stavlja tijelo pacijenta u poziciju vlasništva.

Stigme su bile povezane s opsjednutošću i religijskom ekstazom, pojmovima koji su blisko vezani uz histeriju („demon ostavlja trag svoje ruke na tijelu opsjednute djevojke”). I dok su pacijentice imale različite simptome, osobnosti i temperament, svejedno su sve stavljane u istu kategoriju histerije i opsjednutosti đavlom. Eksperiment je zapravo bila igra moći i kontrole.

Doktori u Salpetriere bolnici 1877. su godine prakticirali dermografičke eksperimente na najdražim histericima, njihova su tijela između ostaloga bivala unakažena iglama, metalnim medicinskim predmetima, pijavicama i peglama. Većina pacijentica koje su podlegle ozljedama tih eksperimenata nije imalo dosjee u kojima bi bilo navedeno kako i od kakvih su ozljeda umrle. Usprkos tome, transformirane su u primjere, u medicinske ikone.

Serija od pet grafika napravljena je u tehnici linoreza dimenzija 72 x 52 cm. Linoleum je u ovom slučaju imao ulogu kože, način na koji su doktori u Salpetriereu tretirali kožu pacijentica prenijela sam na linoleum kako bih dobila slične, ako ne i iste, učinke. „Ožiljci“ na linoleumu nastali su urezivanjem, grebanjem, rezanjem, brušenjem i paljenjem. 

Životopis:

Ivana Brekalo rođena je 26. listopada 1984. godine u Slavonskom Brodu. Od svoje prve godine živi u Zaprešiću gdje završava OŠ Antuna Augustinčića. Školovanje nastavlja u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, na odjelu tekstila, te završava Tekstilno-tehnološki fakultet, smjer Modni dizajn. Diplomski sveučilišni studij grafike u klasi prof. Roberta Šimraka završava 2015. godine te stječe akademski naziv magistra grafike. Izlaže skupno i samostalno od srednje škole te sudjeluje na državnim natjecanjima i radionicama do danas. Uz studij na akademiji bavi se i grafičkim dizajnom, ilustracijom, fotografijom i kostimografijom kao freelancer.

Izložbe:

Venientes V3, Neue Kroatische kunst, Greta, Gal/Galerija