Autor: Marko Paradžik

Scenaristička adaptacija Roberta Kurbaše, glumca koji tumači Zvonka Bušića, napravljena je prema tekstovima Tihomira Dujmovića „Hrvatska u raljama komunizma“. Miki Nopling je autor glazbe, audiovizualnoga sadržaja i fotografija koje se nalaze uz ovaj tekst. Scenografiju potpisuje Zvonko Sarić, dok je rasvjetu radio Krešimir Lasić.

S  obzirom na to da dramski tekst ima podlogu u konkretnoj političkoj zbilji, potrebno ju je ukratko opisati za one koji nisu upoznati s istom. Zvonko Bušić (rođen 24. siječnja 1946. u hercegovačkom selu Gorica, općina Grude) u Beču se 1969. upoznaje s američkom studenticom Julienne Eden Schultz.[1]

Julienne se sa Zvonkom počinje aktivistički zalagati za hrvatsko pitanje, zbog čega je 1970. s prijateljicom bacala letke protujugoslavenskoga sadržaja s tadašnjega Trga Republike u Zagrebu.[2] Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga preselili su u SAD.[3] Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista, Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika u cilju da iz njega nad Londonom i Parizom izbaci letke u kojima se pozivalo na hrvatsku neovisnost.[4] Primarni cilj otmice zrakoplova bio je prisiljavanje američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima se govorilo o teškoj poziciji hrvatskoga naroda u tadašnjoj SFRJ.[5] Bomba s promidžbenim materijalom bila je ostavljena u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice te je tijekom deaktiviranja bombe na poligonu poginuo policajac Brian Murray, a trojica su ranjena.[6] Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na kazne doživotnoga zatvora, a ostala trojica Hrvata na 30 godina. Julienne je puštena 1990. godine, dok je Zvonko Bušić pomilovan početkom srpnja 2008. i u Zagreb je u pratnji američkih agenata stigao 24. srpnja  bez prava povratka u SAD.  

Sa suprugom Julienne Zvonko se nastanio u mjestu Rovanjska kod Zadra gdje se 1. rujna 2013. ubio.[8]  U oproštajnoj poruci, aludirajući na stanje u Hrvatskoj, napisao je: „Ne mogu više živjeti u Platonovoj pećini”.[9]

Robert Kurbaša odgovorio nam je na nekoliko kratkih pitanja vezanih uz samu predstavu i njegovo poimanje kazališta.

Kada ste radili adaptaciju za dramski tekst, je li cilj bio staviti težinu teksta na psihološki profil Zvonka Bušića kojega i glumite u predstavi ili je cilj bio više oslikati motive njegovoga samoubojstva?

Jedno ulazi u drugo. Nemoguće je sagledati ljudsku osobnost fragmentarno. Čovjek se inače ne može staviti na obdukcijski stol intelekta jer je on mnogo više. Ali kazalište nam pomaže da barem donekle shvatimo motive i osobnost likova koji se tumače. Predstavu sam, naravno, htio složiti tako da bude razumljiva i ljudima koji prvi put čuju za lik i djelo Zvonka Bušića, ali i za one koji vole kazalište pa samim tim mogu uživati u načinu na koji je priča ispričana kazališnim jezikom. Krajnji je cilj bio ispričati jednu predivnu ljubavnu priču prema obitelji, domovini i društvu iz koje se mogu i trebaju izvući razne pouke.

Kako kao katolik gledate na čin samoubojstva?

U načelu se ne slažem s bijegom kao opcijom u bilo kojoj životnoj situaciji. Čovjek se treba boriti do kraja jer „čudni su putevi Gospodnji”, no tko nam to kaže da Zvonkov čin nije bio posljednji udarac? Tko smo mi da sudimo?

U predstavi je nemoguće izbjeći ideološke konotacije s obzirom na to da se Zvonko Bušić kao domoljub borio protiv komunističkoga ideološkoga sistema i Jugoslavije. Ima li kazalište moć da publika kroz katarzu očisti sebe od ideoloških natruha i opet s druge strane ima li ono danas moć i snagu da ideološki kontaminira publiku?

Jasno da ima. To je i svrha kazališta da kroz propitivanja oblikuje stavove i svjetonazore. Neki ljudi to jako dobro znaju i koriste. Mislim da je hrvatska inteligencija u tom smislu zakazala. Možda se ranije nije ni mogla zauzeti, iako bi danas svakako trebala.

Ove je godine obljetnica revolucije šezdesetosmaša čiji je program bio kulturna hegemonija marksističkih i komunističkih ideja Frankfurtske škole te je jedan od ciljeva bio i zauzeti kulturne institucije kako bi širili ono što papa Ivan Pavao II. naziva kulturom smrti. Jesu li danas kulturne institucije, konkretno kazalište, u našoj zemlji pretežno u rukama onih koji šire kulturu smrti i čiji je cilj razarati državu Hrvata?

Gospođa Sanja Nikčević u svojim knjigama sjajno piše o toj i takvoj estetici „krvi i sperme“ koja je u posljednje vrijeme zavladala scenom europskih kazališta pa posredno i našom. Mislim da svatko može imati svoj stav i izričaj, ali da to postane mainstream kazališne estetike kao što je to slučaj kod nas, to je izvan svake pameti. Već na prvo gledanje takvih predstava gledatelj se pita gdje je tu pisac, gdje je glumac, gdje je tu čovjek i njegovo dostojanstvo?! Naravno, takve predstave imaju negativan učinak na mlade ljude koji još uvijek nisu zreli da kritički promišljaju viđeno.

Što biste izdvojili kao ključan dio priprema za ulogu Zvonka Bušića?

Što se tiče predstave, u svakom slučaju rad na tekstu, tj. samu dramatizaciju predstave, što je bilo ključno, ali i rad s glumcima, odnosno privilegiju da Julienne Bušić cijelo vrijeme bude s nama.

Dramski tekst in medias res uvodi u problematiku čin samoubojstva glavnoga lica uz dobro upotrebljenu isprekidanost osvjetljenja i zvuka pucnja glavnog lica u svrhu jačanja napetosti i tjeskobe. Potom se odmah iz drugoga lica promatraju okolnosti čina samoubojstva. Dramatična glazba s prizvucima ganga iz rodnoga kraja glavnoga lica sasvim je prikladna na početku i javlja se u nekoliko navrata. Scenografija je minimalistička, poput zatvora u kojem je Zvonko Bušić boravio i prevladava crna boja (stol i stolci kao stalni rekviziti, odjeća glumaca, pozadina, podloga), poput one u Platonovoj pećini. Ostali rekviziti poput hrvatske zastave, tiskovine Večernjega lista, narančastoga zatvorskoga odijela, kamena kao smartphonea, kutije i slično nemaju neku posebnu izraženu funkciju i uklopljenost u samu predstavu te narušavaju dobro odmjeren crni minimalizam. Na pozornici se zbog spomenutoga minimalizma jako ističe platno uokvireno u formu zastave koja se vijori. Simbolika platna s audiovizualnim sadržajem otkriva se poprilično brzo sa stajališta spomenutoga drugoga lica: bitnost medijske propagande. Na platnu se retrospektivno prikazuju arhivske snimke medija (vijest o samoubojstvu, izjava Dražena Budiše, fotografije Zvonka Bušića i Julienne Bušić...). Uoči same premijere mogao se jasno uočiti medijski jaz između onih medija koji Zvonka Bušića ne vide pozitivno i onih koji ga vide pozitivno.[10] Nadalje, platno se koristi doista maštovito u još dva navrata. Scena intervjua s Julienne Bušić koju dikcijom vjerodostojno, uz impresivnu ekspresiju lica tumači Lucija Dujmović djeluje iskreno, gotovo poput ispovijedi. Lice glumice vidimo zahvaljujući kameri povezanoj s platnom, naizmjenično iz profila i izravno. Emotivno prenošenje oprečnih osjećaja boli, tjeskobe, ljubavi, radosti i vesele ludosti ne predstavlja mladoj glumici nikakav problem. U drugom navratu platno sa snimkom oka i snimljenim zvukom glasa nalazi svoje mjesto u onirističnoj sceni onostrane komunikacije sa samim glavnim licem, s tekstom ispunjenim poslovicama narodne mudrosti. Platno će imati svoju ulogu u završnoj poruci Zvonka Bušića publici. Na kraju vezano uz platno treba ipak upozoriti na to da se u jednom dijelu pomalo nespretno u svrhu ideološke problematike prikazuju arhivske snimke Stjepana Radića, Hitlera i Staljina, s obzirom na činjenicu da Stjepan Radić ne može ni povijesno ni simbolički pripadati spomenutom nizu.

Probijanje okvira pozornice, kao probijanje okvira uobičajenoga i normiranoga života, od glavnoga lica i lica Julienne Bušić, koristi se za uprizorenje onoga bitnoga dijela života koji je odredio život glavnih lica: otmica zrakoplova. Uz ručne svjetiljke kao jedini izvor svjetla i ulazak među publiku te bacanje umanjene kopije letaka s autentičnim tekstom iz zbilje publici se dobro dočarava ekstremnost i invazivnost otmice, možda i straha otetih putnika. Izuzev spomenute scene imamo i scenu izravne ljubavne interakcije Zvonka Bušića i Julienne Bušić, dok ostatak te ljubavne interakcije sjajno oslikava monolog već spomenute Lucije Dujmović. Nema isključivo kronološke naracije života Zvonka Bušića i Julienne, već je sve razasuto u niz vremenskih fragmenata svjetla i tame u monolozima i dijalozima glumaca. Svakako treba pohvaliti jakim emocijama nabijen informativni monolog Roberta Kurbaše o pitanju uloge Zvonka Bušića kao terorista.

Nakon predstave, unatoč lijepoj i poticajnoj poruci života na samom kraju predstave (ključ je u ljudima), nekako ipak ostaje gruba verbalna osuda da smo Zvonka Bušića ubili svi mi nedostojni njegovoga idealizma. Možda je odgovor na pitanje ipak više trebao biti prepušten publici, kao što to čini naziv predstave u obliku retoričkoga pitanja. Možemo se usuditi potegnuti pitanje teatralnosti čina samoubojstva u nizu Yukio Mishime[11], Slobodana Praljka[12] i Dominique Vennera[13]. Svi su oni poput Zvonka Bušića bili u konfliktu s postojećim stanjem i snagama društva (modernistički Japan lišen tradicionalnih vrijednosti, nepravedna presuda kao rezultat geopolitičke igre, dekadenta gay kultura i multikulturalizam u Francuskoj). Njihov je čin per se teatralan jer je usmjeren kao ultimativni aktivistički krik protiv stanja u njihovom društvu s jedne strane i izraz nemogućnosti življenja u takvom društvu s druge strane. Smrt nije kraj njihovoga djelovanja u društvu jer taj čin ostaje zabilježen u povijesti te ih teatralnost njihovoga čina čini besmrtnima među članovima njihove zajednice. Pjesnik Majakovski osuđuje samoubojstvo kolege Jesenjina[14] svojom pjesmom u odgovoru na njegovu pjesmu, no na kraju i on sam počini samoubojstvo. Zato nije na nama da osuđujemo ili odobravamo čin samoubojstva i čin ubojstva jer nikada ne možemo znati hoće li se pred nama stvoriti nesretne okolnosti pod tkanjem Moira i dovesti nas pred težak izbor − ili smrt ili život. Tertium non datur!           

[1] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[2] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[3] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[4] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[5] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[6] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[7] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[8] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[9] https://www.vecernji.hr/enciklopedija/zvonko-busic-18138, pristupljeno 11. 3. 2018.

[10] http://www.index.hr/vijesti/clanak/desnicari-slave-otmicara-aviona-zvonka-busica-a-on-je-na-sudu-tvrdio-da-nije-bas-normalan/1032452.aspx, https://www.24sata.hr/kolumne/kako-se-terorista-busica-opet-predstavlja-kao-heroja-i-uzora-563515, https://www.express.hr/life/zvonku-busicu-nikad-nisam-oprostila-ubojstvo-supruga-14539, http://www.autograf.hr/zasto-zvonko-busic-nije-plesao-kao-travolta-u-studiju-54/, http://www.autograf.hr/tko-je-ubio-zvonka-busica-domoljubi-a-dujmovic-zaraduje/ , https://direktno.hr/zivot/kultura/dujmoviceva-predstava-tko-je-ubio-zvonka-busica-progovara-o-istinskim-herojima-hrvatskog-naroda-115765/, https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/tko-je-ubio-zvonka-busica-u-prepunoj-dvorani-pri-kraju-predstave-velik-dio-publike-i-glavna-glumica-zaplakali/7116867/, http://www.dnevno.hr/kolumnisti/tihomir-dujmovic/tko-je-ubio-zvonka-busica-95294/.,  pristupljeno 18. 3. 2018.

[11] „Cvijet Japana, lijep i elegantan u svoj svojoj moći, odvojio se od stabla života. Bio je 25. studeni 1970. – posljednji samuraj, predstavnik carskog Japana, počinio je svoj krajnji akt časti – aristokratsko samoubojstvo, pokazujući svijetu superiorniju vrijednost od privrženosti životu. Bio je to Yukio Mishima, najpoznatiji japanski pisac u 20. stoljeću. Ali Yukio je bio mnogo više od toga. Glumac, pjesnik, ratnik, nacionalist, polivalentna ličnost koja je kroz svoju političko-filozofsku i idealističku misao bila usmjerena na povrat vrijednosti tradicionalnoga Japana nasuprot potrošačke vizije života, nametnute njegovoj zemlji atomskim bombama i poratnim razdobljem kroz američku okupaciju. Njegov život bio je kontinuitet borbe protiv pozapadnjačenja Japana i izvrtanja njegovih autohtonih vrijednosti.“ http://www.sloboda.hr/yukio-mishima-covjek-koji-je-htio-nemoguce-covjek-koji-ce-zivjeti-zauvijek/ , pristupljeno 11. 3. 2018.

[12] „Dana 29. studenoga 2017. na izricanju drugostupanjske presude u Haagu  potvrđena je Slobodanu Praljku kazna iz prvostupanjske presude, nakon čega je isti uz uzvik 'Slobodan Praljak nije ratni zločinac' ispio otrov i počinio samoubojstvo. U jednom od posljednjih intervjua prije odlaska u Haag 2004. Praljak je kazao: 'Jednom sam rekao da ne ću bježati. To je moćna institucija. Što ću ja dobiti, kakav će taj križ biti, ja sam vam odgovorio. Kakav god on bio, (...) ja ću taj križ ponijeti. Nije to samo žrtvovanje, ja se tamo ne idem samo žrtvovati. Mene žrtvuju, mene žrtvuju Molosi, neke zle sile koje sam ja proučavao od Sokratove obrane od smrti na ovamo, pa svih Shakespearovih tragedija pa sankilota, pa hugenota, pa tako dalje'“. https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/praljkov-dvojnik-iz-antickih-vremena-sokrat-otisao-na-isti-nacin-foto-20171130, pristupljeno 11. 3. 2108.

[13] „Dominique Venner, francuski povjesničar, 21. je svibnja 2013. godine počinio samoubojstvo ispred oltara u pariškoj katedrali Notre Dame. Dominique Venner nije bio 'ekstremni desničar' kako ga lažno i površno etiketiraju mainstream mediji. Iznad umjetne diobe ljevice/desnice, on je u pravom smislu riječi bio aristokrat (aristoi, 'među najboljim'), zagovornik 'Velike Europe', duhovne, kulturološke i povijesne Europe nacija, naroda, regija, a ne Europe trgovaca, burzovnih mešetara i korporacija. Posvetio je cijeli život obrani indo-europske civilizacije i francuske nacije, a ostat će zapamćen kao simbol ljudske dosljednosti i hrabrosti. Odlazi svojom lucidnom voljom, u maniri drevnih Germana i Rimljana, ponosnih samuraja postmodernoga nihilističkoga doba. Za one koji su ga poznavali i imali čast s njime surađivati, takva gesta simbolizira ne samo ljudski očaj već i eminentnu političku gestu i poruku:  duhovno i tjelesno sam zdrav, upotpunjen ljubavlju svoje supruge i djece. Volim život i ništa ne očekujem od nadnaravnoga svijeta, jedino opstanak i obnovu moje vrste i duha. Međutim, u zalazu moga života, i ispred golemih ugroza za moju francusku i europsku domovinu, osjećam dužnost da djelujem dok imam još snage. Vjerujem da se trebam žrtvovati kako bih prekinuo s letargijom koja nas muči. Darujem ono što mi preostaje od života u znak protesta i re-fundacije. Odabirem visoko simbolično mjesto, parišku katedralu Notre-Dame koju poštivam i štujem, koju je izgradio genij mojih predaka na mjestu drevnih kultova koji me podsjećaju na moje pramemorijalno podrijetlo.“ https://blog.vecernji.hr/jure-vujic/in-memoriam-dominique-venner-1935-2013-testament-modernog-samuraja-2457 , pristupljeno 11. 3. 2018.

[14] „Suicid ili jest pitanje ili nije, i na njega se ne može gledati iz bilo kakve izvansubjektivne perspektive, izuzev, dakako, kliničkoga proučavanja. To pokazuje i slučaj Vladimira Majakovskoga /naslovna/, koji je nakon što je saznao vijest o suicidu Sergeja Jesenjina (oduzeo si je život krajem 1925. godine) žestoko napao pjesnika samoubojicu zbog kukavičluka. Njegova pjesma Sergeju Jesenjinu ovako završava: 'U ovom životu, umrijet nije teško / Stvoriti život, posao mnogo je teži.' Ni pet godina nakon Jesenjinove smrti Majakovski se upucao. Na kraju oproštajnoga pisma stajalo je 'Nemojte misliti da sam kukavica. Ozbiljno, nije mi bilo pomoći.' 
Majakovski se ubio u travnju 1930. godine.“ http://www.booksa.hr/vijesti/sve/moskva-pariz-suicid, pristupljeno 11. 3. 2018.