Autor: Luka Sinković

Unazad nekoliko godina, na svjetsku se underground scenu polako počela vraćati psihodelična rock glazba koja svoje korijene ima u godinama prohibicije LSD-a i psilocybina. Ima li to kakve veze s rastućim trendom legalizacije marihuane, najduže zabranjenog psihodelika, nisam siguran. No, teško se oteti dojmu da popularnost monotonih rifova i eteričnih solaža raste iz dana u dan. Ne znam je li riječ o promjeni u kvantiteti ili kvaliteti izvođača, ili se pak radi o povećanju broja slušatelja − postoji i mogućnost da je moje stajalište o ovom žanru isključivo subjektivno te da objektivne razloge vrlo vješto stvaram i predstavljam takvima, budući da bih želio argumentirano govoriti o nečemu što volim. Vrlo lako sami sebi upadamo u takve zamke pa bih diskusiju vezanu uz popularnost psihodelije ostavio otvorenom. Na našoj je sceni nekoliko takvih vrlo kvalitetnih bendova, a svi su projekti jednog čovjeka, Nike Potočnjaka. Teško je predstaviti bend kada o njemu na danas gotovo jedinom istaknutom izvoru informacija, internetu, ne postoji previše konkretnih informacija. Stoga sam o bendu Jastreb morao porazgovarati s njegovim tvorcem. 

Niko Potočnjak poznat je u glazbenim krugovima po radu u svojem matičnom bendu Seven That Spells koji s radom počinje sada već daleke 2003. godine. Bend je objavio desetak izdanja, no najzapaženiji albumi upravo su oni posljednji – trilogija naslovljena „The Death And Resurrection Of Krautrock“, čiji se posljednji nastavak naslovljen „Omega“ tek očekuje ove godine. Seven That Spells mogli bismo opisati upravo kao ponovni uspon zaboravljenog europskog progresivnog rock žanra – krautrocka. Uz repeticiju bend je poznat i po vrlo opskurnim glazbenim strukturama, a najjednostavnije ga je gledati kroz povećalo progresivnog rocka. Dakle, radi se o našem avangardnom predstavniku undergrounda, a takvih bendova gotovo da i nema. Uz Seven That Spells i Jastreb, Potočnjak djeluje i u bendu Otrovna Kristina, projektu koji ironično gleda na ex-Yu rock. Najnovija njegova kreacija jest projekt The Last Lord Of Atlantis, o kojem se ne zna ništa osim impozantnog imena i jednog intrigantnog nastupa uživo, dakle glazbeni se materijal tek očekuje. 

U takvom je kreativnom košmaru nastao i Jastreb. Sam Potočnjak kaže da više i ne pamti vrijeme kada je nastao projekt, navodno negdje tijekom 2012. godine: „Nastao je kao šala, a kao svaka dobra šala završio je smrtno ozbiljno“, misleći vjerojatno pritom na okolnosti pod kojima projekt sada djeluje – okuplja znamenite svjetske glazbenike i nedavno je objavio treći album naslova „Orient And Occident“ na koji ćemo se osvrnuti malo kasnije. 

Opis koji stoji na bandcamp stranici benda u slobodnom bi prijevodu izgledao ovako: „Mistični trubaduri iz 13. stoljeća kojima nije pošlo za rukom uništiti Zemlju u apokaliptičnom događaju koji je pošao naopako. Nakon tog neuspjeha, stvaranje glazbe činilo im se kao jedini način da dođu do žena i kozmičkog otkupljenja. Otvaranjem đavoljeg procjepa i putovanjem u budućnost umakli su katoličkoj inkviziciji i sada se spremaju za sljedeći pokušaj prije spomenutog apokaliptičnog događaja.“ Ovim riječima bend opisuje sam sebe, naglašavajući pritom da definiciju zvuka shvaćaju poprilično otvoreno, ali i pokazuju kako im do tog opisa nije pretjerano stalo – nije im strano zvučati prepotentno ako to rezultira stvaranjem mistične atmosfere. Pokušajte samo zamisliti trubadure iz trinaestoga stoljeća koji su kroz vremensku crvotočinu pobjegli inkviziciji samo kako bi radili glazbu za vas, usput planirajući kako će uništiti Zemlju. Prekrasna slika. 

Prema onome što kaže Potočnjak, početak benda može se mjeriti od vremena stvaranja prvog njegovog rifa za Jastreb, a to je i jedini rif koji ćete čuti na prvom albumu u jedinoj pjesmi naslovljenoj „Yggdrasil“. Kako jedna pjesma može činiti album? Vrlo jednostavno, ako traje 37 minuta. Međutim, samo od sebe slijedi pitanje što je zanimljivo u jednom te istom rifu koji traje 37 minuta? Upravo ovdje dolazimo do onog psihodeličnog dijela ovakve glazbe, repeticija je njezin segment koji će vas uvesti u trans u kojem pratite svaki ton, koji vam je već poznat, iako pjesmu čujete prvi put. Svaka će vas promjena tempa na monotonoj glazbenoj podlozi oduševiti. U svojoj je prvoj pjesmi Jastreb jasno odredio svoju viziju, a ona prema Potočnjaku glasi: „One riff to rule them all“. Rečenica je to koju će u malo drugačijem obliku mnogi prepoznati kao jedan dio natpisa na prstenu iz Tolkienova klasika „Gospodar Prstenova“. Izuzev vizije koju je prvim albumom Jastreb već možda i ostvario, ono što nosi bend za njegova tvorca je sljedeće: „Disciplina i repeticija su zasigurno dvije najvažnije okosnice benda. Male pobjede nad dosadnim ljudskim umom.“

Jastrebovu „Yggdrasil“ snimio je i smiksao sam Potočnjak kojemu je pomogao kolega iz Seven That Spellsa, Jeremy White, koji je u tom bendu zadužen za bas gitaru, a u Jastrebu svira bubnjeve. Ono čime se ponosi jest sirovina zvuka jer je pjesma snimljena DIY − s nekoliko mikrofona. Možda je najbizarnija činjenica da postoji produžena verzija pjesme koja je namijenjena za izvođenje uživo. Ono gdje biste očekivali da se bend smiluje te u svrhu raznolikosti nastupa uživo ovakvog gorostasa od pjesme skrati – Jastreb radi obrnuto. „Extended“, kako je još i oslovljavaju, traje čak oko sat vremena, a jednoj takvoj izvedbi sam uspio i posvjedočiti na ovogodišnjem predstavljanju novog albuma u klubu KSET. Uz ono što sam osjetio na koncertu još je možda jači dojam ostavilo svjedočanstvo Mateja Pećara iz benda Pogavranjen koji je na nekoliko nastupa uživo svirao bas gitaru. U neformalnom razgovoru otkrio je kako je svirati produženu verziju pjesme od dva rifa. Navodno nije teško pratiti rif zbog toga što ovakva pjesma ne zahtijeva mozak, već zen, no nakon prvih dvadeset minuta vrijeme prestane postojati, dakle kreće ulazak u duboku repeticiju. Matej kaže da vibracija postaje dimenzija umjesto vremena, jednostavno se utopiš u drone i repeticiju, otplutaš. Na moj upit o tome kako publika reagira na „Extended Yggdrasil“ Potočnjak odgovara: „Na 'Extended' se reagira najbolje jer je to zapravo esencija Jastreba. Najčišća, laserski definirana repeticija.“

Sljedeći album vrlo upečatljivog imena došao je nedugo zatim, već sljedeće godine. Budući da je album naslovljen „Mother Europe“, upitao sam Potočnjaka je li ime albuma na ikoji način politički provokativno. „Ne“, odgovara i dodaje: „To je moj lament Europi prošlosti koja možda nikada nije ni postojala, već je samo romantična fabrikacija mog trubadurskog uma. Politička korektnost dio je kmetskog idiotizma. Boli me ku*ac i za ljevicu i za desnicu. Oboje su užasne opcije. Podržavam samo monarhije i prosvjetiteljski apsolutizam. I zato Mother Europe.“ Uz rif-majstora na gitari i Whitea na bubnjevima „Mother Europe“ je produkt internacionalne kolaboracije. Dakle, na njemu su još sudjelovali violinist Adam Cadell iz Australije, Ivica Antunović (Nina Romić, ESC Life) na basu te veliki Kawabata Makoto iz japanskog psihodeličnog rock benda Acid Mothers Temple na sitaru. O snimanju kaže sljedeće: „Album je napravljen u dva dana kada nam je bilo dosadno. Zakupili smo studio za bubanj bez ikakvog materijala. Kada je osnova napravljena, poslao sam ljudima po svijetu da snime svoj dio. Snimali smo zajedno, Jeremy i ja, no samo je on miksao jer sam ja u to vrijeme dosta pio. Nije mi se dalo s tim zaje*avati.“

Slojevitost je na albumu odlična. Klasična Jastrebova instrumentacija sačinjena od gitare i bubnja potpomognuta je dobrodošlim spektrom raznih nekonvencionalnih instrumenata – violine, klavijatura, sitar, bas gitare, ali i dodatnim efektima koje je malo teže prepoznati. Album je rascijepan u više malih koherentnih cjelina koje bismo konvencionalnim rječnikom nazvali pjesme. Glazbeni je to konstrukt koji ipak ima smisla ako je malo vremenski ograničen, na što je Jastreb zaboravio na debi albumu. Međutim, upravo te minorne stvari čine „Mother Europe“ iznimno pitkim albumom, ne šteteći izravno tečnosti albuma i Potočnjakovoj filozofiji da štuje repeticiju. 

Nakon 2013. mogli bismo reći da bend uzima svojevrsnu pauzu, no budući da u glavi ovog čovjeka nema stajanja, godinu su kasnije Potočnjak i White s bendom Seven That Spells izbacili odličan „The Death And Resurrection Of Krautrock: IO“, okupili ekipu i počeli rad na njegovu nastavku „Omega“. Usporedno s time počeo je i rad na trenutno aktualnom i posljednjem albumu Jastreba, „Orient And Occident“ za koji Potočnjak kaže da je logičan nastavak „Mother Europe“. Bubnjeve je na njemu preuzeo Blake Fleming (Laddio Bolocko, The Mars Volta), bas gitaru Gordan Tomić (Cojones), na violini je ponovno Adam Cadell, na klavijaturama Austrijanac Albin Julius (Der Blutarsch), a možda je najveći dodatak ovoj odličnoj postavi Šveđanin Peter Andersson na vokalu, poznatiji pod pseudonimom Lina Baby Doll i po radu na svojem projektu Detusch Nepal. Proces rada na albumu Potočnjak opisuje slično kao i kod prethodnika: „Raspisao sam rifove i poslao samo gitare svima. Kasnije sam to sve kolažirao u apokaliptično-psihodeličnu folk smjesu i jako sam zadovoljan. Miksao sam to godinu dana i mislim da se čuje.“

Fascinantna je činjenica da ljudi koji rade na albumima rijetko s Jastrebom sviraju uživo. Jedini primjer kojeg se sjećam od ovih znamenitih gostovanja jest bio kada se Jastrebu na pozornici pridružio Albin Julius na klavijaturama. „Posljednjeg gospodara Atlantide“, kako Potočnjak sam sebe voli osloviti, takve stvari ne brinu te zaključuje: „Kad mi se svira, okupim ekipu i sviram“. Planovi za budućnost uvijek postoje, iako nisu jasno određeni. „Uvijek radim ono što hoću i podredio sam život tome da se te stvari čim prije dogode. Ide mi jako dobro, hvala na pitanju. Ubrzo snimamo još jedan album. Stalno se radi. Nema stajanja“.

Mogli bismo se složiti da tamo gdje postoji karizma, postoji i umjetnost, međutim fascinantno je da Potočnjak ne pokušava udovoljiti nikome osim sebi, a izgleda da mu pritom polazi za rukom oduševiti šačicu istomišljenika svaki put kada izbaci nešto, bio to album, nastup ili status na društvenoj mreži. Ne čita osvrte na ono što radi niti ga zanimaju. „Ne znam kako je bilo koji od mojih bendova prihvaćen jer me to ne zanima. Postoje neke recenzije i 'buzz marketing', ali slabo se na to obazirem u svojem dvorcu.“

Dakle, Niko Potočnjak nije završio, po mojoj procjeni njegovi najbolji radovi tek dolaze, a mi to kao njegovi suvremenici možemo vrlo zadovoljno pratiti. Mogli bismo još malo nahraniti ego „Posljednjeg gospodara Atlantide“ i reći kako takvih ljudi u svijetu ima vrlo malo te kako se možemo ponositi mini-scenom koju je njegov krug projekata iznjedrio. Primjerice, Finska je na nekolicini vrlo produktivnih ljudi izgradila cjelovitu usporednu psych rock scenu koju miješaju sa skandinavskom atmosferom, no to ćemo ostaviti za neki drugi put.