Matej Tolić, mag, iur.

Uvod

Godine 2015. u suradnji Večernjeg lista te udruga i osoba okupljenih oko hrvatskog „Novog konzervativizma” izdana je knjiga „Politika razboritosti“ američkoga pisca, teoretičara politike, filozofa i povjesničara Russella Kirka. „Politika razboritosti” svojevrsni je vodič kroz konzervativizam u kojem se suprotstavljaju konzervativna stajališta i ideološke dogme, a koje je Kirk napisao 1993. godine. Sam Kirk često je izbjegavao dati preciznu i isključivu definiciju konzervativizma pa ga i ovdje na početku knjige Kirk definira kao suprotnost ideologijama i težnju ka očuvanju reda, pravde i slobode. Za njega su ideologije iskrivljeni pogledi na povijest, svijet i društvo koje kreiraju politički fanatici u svojim knjigama i isključivo teže nasilnoj preobrazbi ljudske svijesti i društva: „Ti su ideolozi uglavnom bili neprijatelji religije, tradicije, običaja, konvencija, propisa i starih ustava.”

Čovjek koji je konzervativizmu dao povijest 

Russell Amos Augustine Kirk svojim je radom obilježio konzervativizam na Zapadu kao malo koji autor i mislilac, pogotovo s obzirom na to da se Kirk pojavio na akademskoj sceni u godinama nakon Drugoga svjetskoga rata kada je američka konzervativna scena bila bezlična i dezorijentirana. Rođen je 1918. u Plymouthu u Michiganu, u sekularnoj obitelji protestantskoga podrijetla koja je napustila prakticiranje religije. Tijekom Drugoga svjetskoga rata služio je u američkoj vojsci, a poslije rata pošao je na studij u poznato škotsko sveučilište St. Andrews. Tijekom ratnih godina i boravka u Europi Kirk počinje proučavati kršćanstvo, a posebno katoličanstvo. Do tada stoik, Kirk se počinje približavati kršćanskom nauku te se postupno vraća protestantizmu iz kojeg je potekla njegova obitelj. S vremenom se počinje izjašnjavati kao anglokatolik. Godine 1953. napisao je „Conservative Mind”, kapitalno djelo u kojem je analizirao nastanak anglosaksonskoga konzervatizma od Edmunda Burka do svojih dana. Tim djelom Kirk je američkim konzervativcima dao povijest, identitet i smjer u budućnosti. 

S vremenom se ekscentrični filozof s obitelji seli u Mecostu, michigansko selo svojih predaka, gdje njegovo imanje osim obiteljskoga doma postaje i Kirkovo radno mjesto na kojem je napisao mnoga djela. Također, njegov dom postaje okupljalište američkih i europskih konzervativnih mislilaca, a nakon njegove smrti postaje sjedište Centra za obnovu kulture „Russell Kirk”. Nakon godina proučavanja povijesti i teologije, Kirk 1963. konačno prelazi na katoličanstvo uzimajući svetog Augustina kao zaštitnika. Uz pisanje znanstvenih i književnih radova Kirk je povremeno i aktivno sudjelovao u politici. Godine 1994. umire u svojoj Mecosti, a iza sebe ostavlja desetke knjiga, stotine eseja i članaka, pa i nekoliko književnih djela.

Vodič kroz konzervativizam

Tijekom svojega religijskoga približavanja katoličanstvu i konačnom obraćenju bilo je presudno i to što je proučavajući povijest kršćanstva upravo u protestantskim reformatorima prepoznao preteče modernih ideologa. Nadalje, tvrdi da su ideologije obrnuti sustav vjerovanja koji je dogmatski i teži istrjebljenju svakoga tko ne prihvaća njihovu apsolutnu istinu. S druge strane, konzervativci ili, kako ih Kirk naziva, razboriti političari, branitelji su sustava mišljenja koji nastaje na ljudskom iskustvu tijekom povijesti, odnosno branitelji vječnih vrijednosti. Autor nam želi približiti svoje široko poimanje konzervativizma kroz niz poglavlja-eseja u kojima razrađuje konzervativna načela, važne konzervativne ličnosti (među kojima je najistaknutiji Edmund Burke)  te konzervativne događaje i knjige. Zatim niz poglavlja obrađuje lik i djelo četvorice suvremenih konzervativaca 20. stoljeća: T. S. Eliota, Donalda Davisona, Wilhelma Ropkea i Malcolma Muggeridgea. Kroz njihove citate i djela Kirk analizira društvo 20. stoljeća i razloge propadanja zapadne civilizacije: „Buržujsko društvo, iz kojega je nastao liberalni mentalitet, radi na vlastitu uništenju, tvrdi Muggeridge u The Green Sticku; mnogo više od bilo koje rulje revolucionara, inovativne ideje buržujskih liberala nagrizaju temelje osobnog i društvenog poretka. Dva buržuja − jedan je bio tipični bečki liječnik opće prakse, a drugi je izazivao bijes u čitaonici Britanskoga muzeja − Freud i Marx − ... potkopali su cijeli temelj zapadne europske civilizacije kako ga nijedan samopriznati ustanički pokret nikada nije mogao potkopati, piše Muggeridge, promicanjem ideje determinizma u jednom slučaju u moralu, u drugom u povijesti te na taj način oslobađajući individualne muškarce i žene svih odgovornosti za njihovo osobno i kolektivno ponašanje.”

Kirk, kao zagovornik tradicionalnoga konzervatizma, u knjizi analizira odnos konzervativaca s raznim pojavama kao što su centralizirana država, ekonomija, libertarijanizam, neokonzervatizam, populizam i proletarijat. Kraj Amerike i američkog načina života vidi upravo u centralizaciji, koja sve više intervenira u ekonomska i politička pitanja koja su prije bila pod samostalnom nadležnošću saveznih država, a posebno ističe pozitivnu diskriminaciju kao proizvod politike države Behemota. Izražava zabrinutost zbog sve većeg prevladavanja „demokratskog despotizma“ kroz procese centralizacije koji će dokinuti tradicionalne američke slobode. Inače, Kirk nije nikad doživljavao demokraciju kao bogomdan i nepogrješiv sustav, kako ga često Amerikanci tumače, već je primijetio opasnost od prevladavanja ljudskih hirova i  defektne ljudske prirode nad Božjim zakonom. Kirk demokraciju naziva i „demokratizmom“ kako bi je usporedio s ostalim pogubnim ideologijama 20. stoljeća. Upozorava na to da i ona postaje dogmatična jednako kao iste te ideologije među kojima se najviše ističe dogma „Vox populi, vox Dei”, kojom mjesto božanstva modernoga društva zauzima glasačka kutija: „Demokracija kao apstrakcija ne može zadovoljavajuće zamijeniti autoritet Boga.” Jednako zazire i od širenja demokratizma vojnim intervencijama u zemljama Trećega svijeta. Zapadna demokracija, prema Kirku, proizvod je stoljeća ratovanja, revolucija i napretka koja se ne može tek tako primijeniti na narode koji nisu prošli isti put kao Europljani i Amerikanci. Najvatrenije zagovornike u širenju „američke ideologije” po svijetu paleokonzervativni Kirk prepoznaje u neokonzervativcima, odnosno liberalima koji oportuno mijenjaju stranu. Kirk ih definira  kao sektu unutar američkog konzervativnog pokreta koja ideologizira američki konzervativizam i dovodi do njegove dogmatizacije, što pak vodi do vanjske politike promicanja ljudskih prava, pojave američkog imperijalizma i zanemarivanja američkih interesa te ignoriranja unutarnjeg moralnog i ekonomskog propadanja. Ekonomsko propadanje dovodi do proletarizacije američkoga društva i „White Flighta”. Proletarizacija pak vodi u getoizaciju i gubitak osjećaja za zajednicu, red, moral i vrijednosti, što rezultira porastom nasilja i kriminala, što je Kirk objasnio na primjeru Detroita. 

Zaključak

Ovo je samo jedan prikaz djelića Kirkova razmišljanja i sažetak „Politike razboritosti” koja krije mnoštvo Kirkovih genijalnih analiza, ali i preporuka i naslova koje bi konzervativac morao pročitati. Unatoč centralizaciji i ideologizaciji društva te lošoj vanjskoj politici, Kirk optimistično gleda u američku budućnost, smatrajući da će konzervativci prije ili kasnije odnijeti konačnu pobjedu, što je vidljivo u zadnjem poglavlju u kojem se obraća mladim Amerikancima. Posljednje poglavlje jest Kirkova opomena, ali i svojevrsna oporuka jer je djelo izašlo godinu dana prije nego što je preminuo i u njemu se izravno obraća mladima Amerike. Opisuje 20. stoljeće kao razdoblje duhovne i političke dekadencije. Iako je predvidio da će u 21. stoljeću biti u javnom životu prisutno više ideologija nego ikada prije, Kirk ima jednostavan način za borbu protiv njih: stalnim poboljšavanjem sebe i pomaganjem bližnjemu, čuvanjem naslijeđenoga poretka, mudrosti vremena i tradicije, odnosno demokracije mrtvih. Poziva mlade da se ne prepuste „intelektualcima” koji nas svakodnevno uvjeravaju da smo ništa drugo nego goli majmuni. I ne samo to nego da se suoče i opovrgnu te pogubne doktrine i stanu u obranu vječnih vrijednosti. Mladi mogu obnoviti društvo na više načina: svojim profesijama (kao što su pravo, novinarstvo, učiteljstvo...), ali i zasnivanjem obitelji i odgajanjem novih naraštaja prijatelja vječnih vrijednosti. 

Kirk je pozvao na obnovu mlade Amerikance, ali kako se ovo može primijeniti i na Hrvate? Pongračić na početku upozorava da ova knjiga i angloamerički konzervativizam ne mogu biti rješenje za hrvatsku stvarnost, ali mogu biti putokaz da u našoj političkoj misli i povijesti pronađemo ono što nas čini iznimnima i što je vrijedno čuvanja − ono što čini izvorni hrvatski konzervativizam. Pongračić se u prologu knjige također obraća mladim čitateljima. Svima je jasno da hrvatsko društvo nužno treba obnovu. Ono je razrušeno ideologijama koje su poharale 20. stoljeće, a atavizmi jugoslavenskoga socijalističkoga sustava još opterećuju naš kulturni i ekonomski život te stalno dovode u pitanje hrvatski identitet i baštinu, a da ne govorimo o izazovima koje pred nas stavljaju ideologije 21. stoljeća i kulturni marksizam. Mnogi mladi su pročitavši ovu knjigu krenuli putem konzervativizma i iskupljenjem budućnosti, ne samo Amerike već i zapadnoga svijeta. Završio bih ovaj kratki prikaz još jednim citatom mudraca iz Mecoste, i to posljednjim odlomkom zadnjeg poglavlja: „Kasnijih šezdesetih godina neki iz nadolazeće generacije smatrali su da je zabavno rušiti ono što je prijašnja generacija strpljivo gradila. Vjerujem da će ranih devedesetih mnogi iz nadolazeće generacije pronaći zadovoljstvo u obnovi i iskupljenju svoje baštine – kako bi spasili svijet od samoubojstva.”